Politika

Vreme broj 461, 6. novembar 1999.

 

Nova emigracija

Paklene pomorandže

Sve je više Srba koji ilegalno prelaze granicu Grčke, i jedna noć straha im je podnošljivija od života u Srbiji

Za razliku od ekonomske emigracije koja je 60-ih godina, uz amanet Josipa Broza Tita i na radost Nemačke, Austrije i Švajcarske, odlazila u pečalbu, nova generacija ne može tek tako trbuhom za kruhom. Mladi su ovde potrebni da nose uniforme, a evropske granice su za nas zatvorene kao da smo kužni; sve granice osim grčke. Sve je više Srba koji ilegalno prelaze među sa našim južnim susedom, i ta im je jedna noć straha lakša od života u Srbiji. Među pečalbarima koji su početkom oktobra iz Srbije krenuli u Grčku u bežaniju zbog siromaštva, našli su se i Saša (18) i Mirko (20), i "Vreme" je njihovu avanturu pratilo, dogod se moglo, preko mobilnog telefona. Obojica su završili srednju školu i krenuli u berbu pomorandži, sledeći detaljna uputstva drugara koji je granicu prešao nekoliko dana ranije.

Od Bogdanaca, poslednjeg velikog makedonskog sela na putu do Grčke, taksisti voze do granice uglavnom za oko sto maraka, i cenkanja nema. Vozač ih opominje da budu brži, jer ga čekaju "još trojica takvih", i oni, uz osvrtanje i šapat, užurbano stavljaju prtljag u gepek. Iza poslednjih bogdanovačkih kuća zađe se u njive, i kad nestane ulično svetlo, pa još oko pola sata vožnje, istovar je bezglasan i bez otpozdrava. Tek kad su im se oči navikle na mrak videli su da su do članaka u žitkom blatu; čuju samo šuštanje vode koja u tankim mlazevima iz sistema za navodnjavanje plavi zemlju unaokolo. Uprtili su na leđa mokre i otežale torbe, još im je sve bilo uzbudljivo i smešno, pa diktiraju u telefon šta je sve razbacano po njivi: knjige i odeća, mali kasetofon, kasete. Najviše knjige.

STRNJIKA: U prelazak granice kreće se oko tri sata posle ponoći, da bi se razdanjivanje dočekalo na sigurnom, u Paleokastru, oko sedam. Pravac kretanja je paralelno sa graničnim prelazom Đevđelija, koji je oko kilometar dalje, sa desne strane. Veliki problem Saši i Mirku bila je orijentacija zbog oblačne noći, pa su se, dok je to bilo moguće, oslanjali na sve slabija svetla, što su im preko desnog ramena dolazila od blještave carine. Tako su prešli makedonski deo granice i - budući da je bez ikakve zaštite, patrola i neobeležen - tu nije bilo većih problema. Prvi strah onespokojio ih je nešto kasnije, na čistini ničije zemlje od bar kilometar levo i desno. Trk preko polja strnjike iscepao im je cipele i raskrvavio članke, ali su sleđeni zbog lomljave i krckanja više mislili na grčke graničare u blizini. Pretrčavali su polusagnuti, sve do šumice koja je bila ispred njih na oko dvesta metara. Ionako već potpuno prestravljenima, predah među drvećem nije im doneo olakšanje - drvoredi su zaklanjali prvu grčku graničnu žicu, u nedogled vijugavu i levo i desno, isprekidanu stražarskim kućicama.

("Nije mi to bio najstrašniji trenutak, već više osećaj da sam pred izazovom i ja sam imao inat i želju da pobedim", pričao je Saša kasnije; ne samo da nam je veza "pukla", on je u trku i telefon izgubio.)

Preskakanje žice oduzelo im je dosta vremena, pa su bili prinuđeni da brzo pretrčavaju, koristeći trenutak između dve patrolske šetnje Grka. U bezglasnoj jurnjavi koja je usledila izgubili su se i poprilično zalutali na sever. Zastali su na tren da se prisaberu, i odlučili da prate zvuke kamiona koji su se već neko vreme čuli u daljini.

Nakon nekoliko sati akanja po grčkim ledinama približili su se zapravo autoputu za Solun, pratimo na karti. Već nekoliko meseci u udarnim grčkim vestima priloge o "razbojništvima emigranata" reporteri su dopunjavali i pričom o "uspešno završenim radovima vojske" na veštačkom "terasastom" brdu iznad autoputa, preglednoj "sačekuši" ilegalaca pre nego se dočepaju sigurnih sela u okolini.

Sašu i Mirka je, zbog vremena izgubljenog u lutanju, svitanje uhvatilo u najgorem trenutku, taman kad je trebalo da se spuste niz gole "terase". Brzo se razdanjivalo i nije bilo vremena za čekanje, pa su na "jen,... tri" krenuli trkom nizbrdo u "cik-cak". Pretrčali su u dahu i sam put na kojem su bili "kao glineni golubovi"; kažu da ih je Bog sačuvao.

Na dvadesetak metara sa druge strane puta našli su stari karburator i izmazali se uljem, očistili upadljive naslage blata lišćem i ušli u Paleokastro, jedno od prvih sela posle granice. Upali su u dragstor kod obližnje benzinske pumpe sa pričom da su im se kola pokvarila na povratku iz solunskog šopinga i pozvali taksi kojim su se odvezli u Solun.

RACIJE: Život u Grčkoj ilegalcima donosi teret stalnog straha od racija. Policija je brutalna i nemilosrdna, a poniženje nezaboravno. Patrole najčešće kupe ljude po trgovima gde se masa odrpanih Istočnoevropljana rano ujutru bije za posao. Noću se upada u barove i traže papiri osoblju koje ne dolazi iz zemalja Evropske unije. Uhapšeni po zatvorima čekaju, nekad i po desetak dana, da se sakupi dovoljno "za pun autobus" i, u zavisnosti od toga koji je deo Grčke u pitanju, ilegalci se vode u centralne zatvore u Solun i Atinu.

Solunski zatvor svakog jutra zatvorenicima daje po hiljadu drahmi, a onda hodnikom zatvora prošeta prodavac sa sendvičima i sokovima, od 200 i 100 drahmi. Atinski zatvor je donedavno davao svakome po parče hleba i pomorandžu za obrok, ali su nakon štrajkova uslovi malo poboljšani. Malim blindiranim maricama emigranti se voze do granice, po dvojica vezani lisicama, a Saša, koji je nakon deset dana boravka u Grčkoj nesrećnim slučajem uhapšen, priča da su ih policajci do grčke granice vozili kao ludi, sa crvenim svetlima i bez stajanja, u strahu od presretanja albanske mafije.

"Zgužvani, sedeli smo na minijaturnim sedištima po dvojica okrenuti jedni prema drugima, bez dovoljno prostora za noge. To je jurnjava od tri, četiri sata bez stajanja i neki među nama su povraćali, neki i pišali. Unutra je bilo sigurno preko pedeset stepeni i vrtelo mi se u glavi od smrada", prepričava svoju nesrećnu avanturu i gladi čupavu bradicu.

Iz marice su ih izbacili na grčkom delu granice sa Makedonijom, i Saša kaže da je, iako izmrcvaren, sa olakšanjem udahnuo svež vazduh.

Jelena Grujić

 

"Bacaj i beži!"

Pečalbari se uvek prisećaju "selekcije" prtljaga pred celonoćno pešačenje. Oni koji prvi put ilegalno prelaze granicu svašta uprte na leđa, pa se tokom puta, malo po malo, odriču dragih stvari. Saša se umalo potukao sa nekim Vladom u Hanji koji ga je začikivao što je bacio zimsku jaknu kad je već bio na grčkoj teritoriji. Hvalio mu se kako je i iz posete roditeljima u Kragujevcu pešačeći preko granice doneo tri tegle ajvara i (izuzetno traženo) sušeno meso.

 

Problem broj 1

Grčka vlada je s kraja prošle godine iznela procenu da im u zemlji, zajedno sa deset miliona Grka, živi i više od milion emigranata. Iako su ilegalci već godinama državni problem broj jedan, na početku zimske i letnje sezone za njima je velika potražnja. U Grčku dolaze u oktobru, kad počinje berba pomorandži i maslina, i u aprilu, pred novu turističku sezonu; policijska kontrola tada se pooštrava, pa se čak i na ulasku u brodove za grčka ostrva "sumnjivima" proveravaju pasoši i traže vize. Najfrekventniji kanal ilegalnog prelaska granice vodi preko planina na severu Grčke, koji većinom koriste Albanci i ozbiljni šverceri. Okolina Đevđelije popularna je među Srbima i Makedoncima; ko god je proveo neko vreme čekajući na tom graničnom prelazu mogao je već u prvi sumrak da vidi prilike koje pretrčavaju okolne ledine.

 

prethodni sadržaj naredni

Up_Arrow.gif (883 bytes)