Politika

Vreme broj 461, 6. novembar 1999.

 

Pravo i moral

Toljaga kao vrlina

U intervjuu za "Wochenzeitung" profesorka Ingeborg Maus kaže: "Moralisti sede u kuli od slonovače. Oni apstrahuju od konkretnog toka sukoba u bivšoj Jugoslaviji"

Ingeborg Maus je profesor političkih nauka na univerzitetu "Johan Volfgang Gete" u Frankfurtu na Majni. Objavila je više knjiga i članaka iz istorije ideja i teorije demokratije. Kod nas je, u časopisu "Arhiv za pravne i društvene nauke" br. 4 (1997), objavljen njen članak "Državna suverenost kao narodna suverenost", u kojem je izložila ideje koje predstavljaju osnovu njene argumentacije i u ovom intervjuu.

Svojim napadom na Saveznu Republiku Jugoslaviju NATO je povredio važeće međunarodno pravo. Pa ipak, mnogi su taj rat smatrali pravednim, pošto je vođen u ime ljudskih prava. Za njih je međunarodno pravo siva teorija.

INGEBORG MAUS: Glavni tok javnog diskursa, koji danas stavlja moralna razmišljanja na mesto prava, premalo je informisan o funkciji konkretnih pravnih sistema. Pravna pitanja nipošto nisu teorijske prirode, nego odlučuju, primerice, o tome da li će ljudi ostati u životu ili neće.

Čak se argumentuje da NATO uspostavlja nove međunarodnopravne standarde...

Ja sam tokom deset godina na primeru razvoja nacionalsocijalističkog prava studirala kako jedna čisto moralna argumentacija može da razori pravo uopšte i da vlastodršcima pruži priliku da definišu moral. Tako je u nacionalsocijalističkom sistemu svako kršenje prava moglo da se legitimiše kao "moralom" vođeno propisivanje novog prava. Samo kodifikovane, sadržinski određene pravne norme mogu da domesticiraju političku moć. A za razliku od morala, pravo se može odrediti u demokratskom procesu.

To važi za nacionalsocijalističko pravo. Međutim, u međunarodnim odnosima...

Između moralističke politike i međunarodnog prava leži granica između terora vrline moćnih i šanse za civilizovano ophođenje među državama. Tek raspad prava čini mogućnim "pravedan rat" u kojem plemenit cilj opravdava svako sredstvo. U ratu protiv Jugoslavije NATO je, radi zaštite ljudskih prava, počinio mnogostruke povrede ljudskih prava. Bombardovanja su usmrtila mnoge nedužne civile i tek izazvala masovne progone. Taj rat pokazuje da se vojnim sredstvima ne mogu postići humanitarni ciljevi, ciljevi koji se odnose na ljudska prava.

Međunarodno pravo se razlikuje od nacionalnih pravnih sistema, ono je jedva demokratski legitimisano. Ne stoji li iza njega prosto jedan drukčiji, pacifikujući moral koji je danas u koliziji sa kaznenim moralom intervencionizma u ime ljudskih prava?

Međunarodno pravo, doduše, ne počiva na demokratskom zakonodavstvu, nego na spletu ugovora. Pa ipak, ono je postupak, a ne moralni princip. Povelja UN-a je, posle razornih iskustava Drugog svetskog rata, koncipirana kao proceduralno-formalni poredak mira. Sadržinske ciljeve "mir" i "ljudska prava" ona želi da postigne pomoću obavezujućih procedura.

Zar samorazdiranje Jugoslavije ne pokazuje da međunarodno pravo danas stoji na putu poštovanju ljudskih prava?

Povelja UN-a daje izraza uverenju da samo mir na osnovi međudržavnog prava stvara pretpostavke za to da se ljudska prava poštuju. Ako države uvek moraju da strepe jedna od druge, ostaje malo manevarskog prostora za širenje ljudskih prava i sloboda u državi. Otuda Povelja hoće da oslobodi čovečanstvo od biča rata i time istovremeno "unapredi" poštovanje ljudskih prava - kako se tu doslovno kaže. Nasuprot tome, njoj je tuđa predstava da se ljudska prava mogu iznuditi ratničkim sredstvima. Onaj ko krši Povelju UN-a ogrešuje se stoga ne samo o slovo međunarodnog prava nego i o ideju ljudskih prava. Baš to je učinio NATO.

Prema glavi 7. Povelje UN-a, UN mogu, naravno, doneti odluku o oružanoj intervenciji protiv neke suverene države ako od nje dolazi opasnost po svetski mir...

Postoji tendencija da se namera sadržana u toj glavi iskrivi grubim tumačenjima. Bilo koji unutrašnji sukob ili nezadovoljavajuće stanje ljudskih prava čine se silama zainteresovanim za intervenciju dovoljnim izgovorom da bi govorile o ugrožavanju svetskog mira.

Povelja UN-a vehementno brani suverenost država od spoljnih zadiranja - sa usko definisanim izuzetkom u glavi 7. Za to postoje dobri razlozi, jer se sa suverenošću, razume se, ima na umu i narodna suverenost. To znači da svaki državni narod sme da ide autonomnim putem u pravcu demokratije i poštovanja ljudskih prava. S obzirom na aktuelni sukob, međunarodno pravo, dakle, ne štiti Miloševića i njegovu kliku nego suverenost građana i građanki Savezne Republike Jugoslavije da, bez nasilnih zadiranja spolja, ostvaruju demokratski i ljudskim pravima saobražen sistem shodno sopstvenim procesima učenja. Onaj ko danas suprotstavlja ljudska prava međunarodnom pravu, odnosno suverenosti, kida tu dobro promišljenu povezanost.

Mora li međunarodna politika pasivno da posmatra povrede ljudskih prava sve dok svaka zemlja ne etablira jedan takav sistem?

Istinska humanitarna intervencija morala bi pokušati posredno da utiče: podržavanjem demokratskih struja, ekonomskom pomoći i podsticajima razvoju pravne države.

Svoj rat protiv Jugoslavije NATO opravdava izvanrednim razmerama povreda ljudskih prava, ne odbacujući odmah čitavo međunarodno pravo, već samo tvrdeći da ono u ovom slučaju nije bilo primenljivo. Onaj ko sada argumentuje pomoću međunarodnog prava nalazi se u kuli od slonovače.

Upravo je obrnuto: Moralisti sede u kuli od slonovače. Oni apstrahuju od konkretnog toka sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Zapad je, a pre svih Nemačka, od početka jugoslovenske krize uvek intervenisao u korist jedne etnički definisane suverenosti i tako potkopao integritet multietničke Jugoslavije - premda uopšte nisu postojale etnički homogene populacije. To je počelo priznavanjem Hrvatske kao samostalne države - u jednom vremenu kada se jugoslovensko društvo još borilo za miran dalji razvoj svoga nacionalnog samorazumevanja.

Etnički nacionalizam uopšte nije predviđen u Povelji UN-a, pošto je nespojiv sa idejom ljudskih prava. Kada se u njoj govori o pravu naroda na samoopredeljenje, uvek se imaju na umu državni narodi - ukupnost ljudi koji žive pod uslovima jednog ustava. Mešanje Zapada u korist etničkog nacionalizma, koje je protivno međunarodnom pravu, na početku je etnički motivisanih progona. Ako se ta ideja dalje sprovede, tako da svaki etnički identitet - povrh autonomije - mora biti snabdeven sopstvenom državom, uskoro će ceo svet biti posut minama.

Uprkos tome, NATO nije vodio taj rat za nezavisnost Kosova. U prednjem planu bio je argument ljudskih prava. Da li vi oružane intervencije radi zaštite ljudskih prava smatrate uvek nelegitimnim?

Principijelno ih smatram protivpravnim. Time, međutim, nije isključeno da je u konkretnim izuzetnim situacijama intervencija faktički nužna. U kakvom stvarnom genocidu, kakav je nacionalsocijalistički sistem počinio nad Jevrejima, ili pokolju ljudi kakav se dogodio u Kambodži. Čak se ni iz toga, naravno, ne može izvesti neko pravo na intervenciju u ime ljudskih prava, ali se svakako može izvesti praktična nužnost da se interveniše s onu stranu pravnih razmišljanja. Svest da se deluje izvan prava mogla bi tada da obrati veću pažnju na srazmernost sredstava i da, primerice, spreči bombardovanje civilnog stanovništva.

Šta ovde znači "stvarni genocid"?

U ratu protiv Jugoslavije pojam "genocida" je iskrivljen do ideološkog borbenog pojma NATO-a. Pojam "genocida" bi se, takođe s obzirom na mogućno krivičnopravno gonjenje, morao utvrditi jednom legalnom definicijom kako bi se mogao razlikovati od na primer "ratnog zločina". Objasniću to na primeru Srebrenice: taj masakr nije bio deo genocida, već "samo" jeziv ratni zločin, čest u građanskim ratovima s promenom frontova. Srpske milicije su pri tom, doduše, usmrtile hiljade muškaraca-civila u godinama kada su sposobni za borbu, ali su dopustile da odu žene, deca i stari ljudi. Genocid je, naprotiv, sračunat na to da se ubiju svi ljudi koji se svrstavaju u jednu etniju.

Na Kosovu se, prema tome, nije dogodio genocid?

Na temelju postojećih informacija, to smatram isključenim. Onaj ko masovne progone posle početka napada NATO-a brka sa genocidom - kraj svekolike patnje koju to znači za prognane - vređa žrtve nacionalsocijalističkog režima.

Koja institucija, međutim, treba u konkretnom slučaju da odluči o "vanpravnoj intervenciji"?

Ni u kom slučaju ne neki vojni savez kao što je NATO. Po mom mišljenju, samo UN dolaze u obzir za to.

One su izručene ćudima pet stalnih članova Saveta bezbednosti...

Tu sigurno postoji potreba za reformom. UN, međutim, ne moraju postati, recimo, vojno "efikasnije" ili se čak razviti u neku vrstu svetske vlade sa monopolom sile. Naprotiv, one bi trebalo da dobiju više sredstava kako bi mogle da preduprede nasilne sukobe i da, prema glavi 6. Povelje UN-a, intervenišu obezbeđujući mir.

Da li u budućnosti veću ulogu može igrati Međunarodni sud za ratne zločine?

Realnopolitički, to nije verovatno. Velike sile, osobito SAD, koje neće da se konfrontiraju sa svojom sopstvenom prošlošću kao ratne sile, još će se dugo odupirati stvarno nezavisnom krivičnom sudstvu.

Na mirovnom kongresu u Hagu, maja ove godine, mirovne grupe su ipak započele kampanju za stalni tribunal za ratne zločine...

Ne verujem da dosuđivanje ma koliko dramatičnih kazni može da spreči ubijanje, premlaćivanje i pljačkanje. To će međunarodnom krivičnom pravu još manje poći za rukom nego nacionalnom do sada. Osobenost ratnih zločina je, naime, u tome što se vrše u situacijama u kojima generalno važi zapovest ubijanja. Stoga se moraju izbeći ratovi u kojima se ti zločini uvek iznova događaju.

Preveo Danilo N. Basta

 

Pogrešna analogija

Milošević se katkad upoređuje sa Hitlerom...

To nema veze sa istorijskim realnostima. Ovde moralna srdžba pomućuje opažanje stvarne istorije sukoba. Pre NATO bombardovanja postojala je, doduše, masivna državna represija na Kosovu. Međutim, sama intervencija NATO-a poslužila se u pojačanoj meri sličnim represivnim sredstvima: srpske snage bezbednosti gonile su borce UČK-a bez obzira na gubitke kod civilnog stanovništva kosovskih Albanaca; NATO je bombardovao Jugoslaviju bez obzira na srpsko-crnogorsko civilno stanovništvo i predvidljive progone kosovskih Albanaca. Pod tim uslovima govoriti o "humanitarnoj intervenciji" podseća na kontrafaktička jezička pravila u totalitarnim sistemima, kako ih je Orvel persiflirao u "1984".

 

Naš čovek na Kosovu

Bivši šef posmatračke misije OEBS-a stigao je na poziv Hašima Tačija u Prištinu, gde treba da bude proglašen za počasnog građanina

William Walker bio je 15. januara 1999. sve pre nego diplomata: u pratnji odabranih novinara obišao je okolinu sela Račak, gde je posle sukoba policije i terorista (po zvaničnim izveštajima), odnosno obračuna policije sa civilnim stanovništvom (po albanskim izvorima) pronađeno 45 leševa. Na licu mesta dao je izjavu: "Jugoslovenske snage bezbednosti direktno su odgovorne za masakr 45 civila u selu Račak, kraj Štimlja", dodajući da "niko od ubijenih nije nosio uniformu, svi su bili u civilnim odelima i izgledali su kao skromni meštani albanskog sela." Posle toga Walker je pokušao da spreči pristup istražnim organima suda u Prištini, zahtevajući da nadležni sudija na uviđaj izađe bez policijske pratnje, uprkos tome što su pripadnici UČK-a na istražnog sudiju tokom dva dana otvarali vatru.

Sudskomedicinsku ekspertizu obavile su tri ekipe forenzičara: jugoslovenska, beloruska i finska. Finski tim - pozvan na inicijativu Jugoslavije - nastupao je kao ekspertska ekipa EU; svi su radili po usaglašenom protokolu, ceo postupak je praćen video-zapisom i, najzad, sva tri tima su dala usaglašeno mišljenje o svakom slučaju ponaosob. Šta su nalazi tri ekipe forenzičara? Na telima poginulih u selu Račak pronađene su samo povrede iz vatrenog oružja kojim je delovano iz daljine; nije bilo tragova drugih i naknadnih povreda; nijedna povreda nije naneta posle smrti. Na šakama 37 od 40 tela metodom parafinske rukavice otkrivene su barutne čestice, dokaz da su neposredno pre smrti rukovali vatrenim oružjem. Svi poginuli imali su na sebi civilnu odeću - ali po nekoliko pari, desetak je ispod odeće nosilo duge vojničke gaće inostrane proizvodnje, a na nogama vojničke čizme; nekoliko mlađih osoba nosilo je crne kožne jakne i crne džins pantalone ("uniforma" vojne policije UČK-a).

Na dan 17. marta, šef finske ekipe Helena Ranta održala je u Prištini konferenciju za štampu na koju nisu bili pozvani (ni pušteni) jugoslovenski eksperti, niti je ona saopštila rezultate rada ekspertskih timova. Umesto toga, Helena Ranta je pročitala svoje komentare koji su "zasnovani na medicinskim ispitivanjima koje je napravio tim patologa EU... Komentari predstavljaju lično viđenje autora dr Helene Ranta i ne bi trebalo ni na koji način da budu tumačeni kao zvanična komunikacija od strane Odeljenja za sudsku medicinu Univerziteta Helsinki ili ekspertskog tima patologa EU". Nedelju dana kasnije, 24. marta, NATO je započeo napad na Jugoslaviju. Tri dana pre toga, Wiliam Walker je na čelu Verifikacione misije OEBS napustio Kosovo, zloslutno preteći da mu za povratak više neće biti potrebna jugoslovenska viza.

Sada dolazi po počasti i priznanja.

Aleksandar Ćirić

 

prethodni sadržaj naredni

Up_Arrow.gif (883 bytes)