Politika

Vreme broj 461, 6. novembar 1999.

 

Dnevnik slepog putnika

Niz reku života

Simpozijum o Dunavu, u formi ekspedicije, više od stotinu učesnika iz sveta, mene mora da je pozvalo kao tipičnog Podunavca

Simpozijum o Dunavu koji je upriličila organizacija "Religion, Science and The Environment" završio se 26. oktobra, karavan dobre volje, nauke, vere i ekologije prošao je i kroz našu zemlju, o čemu su štampa i televizija pravovremeno obavestile javnost: naučnici, ekolozi, sveštenici, javne ličnosti i novinari - među njima i reporter "Vremena" - plovili su rekom života od Pasaua preko Beča, Bratislave, Budimpešte... - sve do delte Dunava.

Ekspedicija je obuhvatila blizu dve stotine učesnika iz sveta (da ne kažem iz međunarodne zajednice); na brodu je od samog početka bila i njegova svetost patrijarh vaseljenski Vartolomej I iz Carigrada, prema mojoj evidenciji bio je barem jedan car (Simeon II, simpatičan gospodin koga sam ispratio sve do Vidina, gde su ga podanici veoma srdačno primili); na spisku je bila i princeza Jelisaveta Karađorđević, premda je nešto nisam video na lađi, bilo je grofova koji su uz to i doktorirali na jako uglednim univerzitetima; u Budimpešti sam na svom, kakvom god engleskom najmanje osam minuta razgovarao sa jednom pravom groficom, vrvelo je od vodoljuba i boraca protiv zagađivanja Mediterana, Dunava, Bajkala, Panonske nizije; iz svake od podunavskih zemalja bio je najmanje jedan predstavnik sedme sile, na brod su se ukrcali i žurnalisti iz izrazito nepodunavskih zemalja. Imam dakako spisak, ali iz glave mogu reći da je "Njujork tajms" poslao izveštačicu, londonski "Gardijan" poslao je svog čoveka, ozbiljnog građanina koga je neki mađarski funkcioner naplašio da ni slavni mađarski ledolomci neće uspeti da polupaju sav led usled čega će sante kakve ne pamte ni najstariji stanovnici Budimpešte možda već ove zime odneti mostove koji su jedan od simbola mađarske prestonice, sve sam to čuo za vreme veoma skupe večere, "Ekonomist" je imao reportera takođe, "Shristian Science Monitor" isto...

Kako je naša zemlja i pored izvesnog zipovanja koje ju je zadesilo u novijoj povesti još uvek podunavska ("Jugoslavija će biti podunavska zemlja ili je neće biti!"), i ona se našla na maršruti ove međunarodne naučno-pobožno-ekološke ekspedicije. Ponadao sam se da će "Delphin Queen" doploviti do Novog Sada, gde bi moje sestre od tetke videle kako silazim zajedno sa sveštenstvom, naučnicima i feudalcima, mislio sam da će nemački brod doći do Novog Sada, a da će namernike nizvodno od porušenog i u Dunav zagnjurenog novosadskog mosta preuzeti rumunski brodovi "Donau Star" i "Delta Star". Ne znam tačno šta je sve bilo u igri, naša vlast možda nije želela da jedno takvo luksuzno plovilo kao što je "Delphin Queen" zagađuje našu sredinu i remeti našu vazda sirotinjsku panoramu. Ili brodovlasnici nisu bili radi da šalju lađu u zemlju koja je par meseci pre toga bila bombardovana? Želeli su zvanične garancije da kod nas nema mina, tek, lađa je doplovila do Bezdana. Odatle su se borci za čistotu Dunava srpskom džadom imali odvesti autobusima najpre u Novi Sad, potom u Smederevo, a odatle rumunskim brodovima do delte o kojoj smo svi toliko učili.

U jugoslovenskoj ekipi je bio g. Živorad Kovačević, bivši dvostruki gradonačelnik Beograda, nekadašnji ambasador nekadašnje SFRJ u SAD (ispada da samo SAD nisu nekadašnje, ali ničija nije gorela do zore) i istaknuti aktivista u zaštiti čovekove sredine. U skladu sa svepomiriteljskim svjetonazorom organizatora simpozijuma, na brod je pozvano i građansko lice na službi u saveznoj vladi, inženjer hemije Miroslav Spasojević. Čin: viši savetnik u Ministarstvu za razvoj, nauku i čovekovu sredinu; impresivan životopis borca za zaštitu Dunava, tuđinskih reka i obala, pa i same ozonske rupe. U Beču se na brod ukrcao mladi biolog, dr Radoje Laušević, asistent Beogradskog univerziteta (Mali Radojica će na dokovima Bratislave imati izuzetno dobro pripremljeno, veoma posećeno i odlično primljeno izlaganje - uz impresivne slajdove u kojima mati naša Srbija gori i ruši se, mladi naučnik na odličnom engleskom priča koliko je kojeg otrova i radiokativne supstance gde palo; nikakvih moralnih poučaka, nikakvog zapomaganja niti pridike, samo hladnokrvno navođenje količina i hemijskog sastava špecija kojima su zatrovane naše vode, naša zemlja i naš vozduh serbski). Četvrti član "delegacije" je potpisnik ovih redova, persona potpuno nepoznata kako svetskim ekolozima, evropskoj aristokratiji i zapadnim novinarima tako, ispostaviće se, i samom gospodinu Spasojeviću iz ministarstva za nauku, progres, higijenu, čistoću, sredinu i okoliš.

Velika je odgovornost predstavljati zemlju, ali ako je već došlo do toga da je predstavljam, ne treba da je lažno predstavljam - koliki procenat Jugoslovena ili novinara govori dobar engleski? Od gospodina Beneta dobih adresu na koju DHL-om treba da pošaljem četiri kopije pasoša. Rečeno - učinjeno. Pismo u London, hiljadu šezdeset šest dinara, nova cena, skoro polovina moje plate; ne ushtednu li ekolozi da saniraju ovu finansijsku brljotinu koju sam napravio pre samog puta, DHL će biti moj trošak, moj lični doprinos da se Dunav već jedared odgadi.

15. oktobar

Pred mojom kućom (dobro de, kućom, tu gde stanujem) tačno u šest uveče staje impresivan volvo, model devetsto i nešto, skoro hiljadu. Idemo u Palmotićevu po g. Spasojevića, pa u Novi Sad. U prevelikoj revnosti da napravim mesta za prtljag višeg savetnika lupio sam iz sve snage čelom u onaj špic na poklopcu prtljažnika; u svakoj drugoj prilici od tolikog bola bih se rado onesvestio (što bi za čitaoce ovog štiva možda bilo i ponajbolje), ovde nisam ni jauknuo, ja sam banatski fakir koji svakog jutra čelenkom udara po švedskom čeliku... Krenuo čovek u Nemačku i na Crno more, demolirao si lobanju već u Palmotićevoj. U staničnoj restoraciji u Novom Sadu dobijam led umotan u krpu, time vidam svoju mirnodopsku ranu.

Voz je iz Novog Sada krenuo na vreme. U našem vagonu nema svetla, hladnije je nego u grobu (gde pretpostavljam barem ne duva), pronosi se glas da će grejanje kao god i svetlo proraditi kad se voz bude zaukao. Kondukter koji izgleda kao malo ulepšani Koraks (i Koraks je lep, da me neko ne shvati pogrešno, ali nije ulepšan; kondukter deluje i mlađe od Koraksa, premda pravi Koraks nije uopšte star) ne deli optimizam putnika: doneće nam dodatnu ćebad i šipke za podglaviti vrata, učkovci redovno upadaju u spavaća kola, sprejom obeznanjuju goloruku Srbadiju i pelješe je, ali ako se šipka stručno zaglavi, ako su putnici unutra brojčano nadmoćniji i ako usto repetiraju štogod od vatrenog oružja, pljačke ne mora čak ni da bude...

Viši savetnik i ja smo pre toga već ustupili g. Kovačeviću zaseban kupe, da mu bude udobnije, sad shvatamo da smo ga izručili na milost i nemilost haramijama, lažni Koraks nam poverava lozinku za tu noć ("Ovo je vaš domaćin!"), to će reći kad bude došlo vreme da se zakopčamo i očešljamo da bismo se tako urediti sreli sa austrijskom milicijom i carinom, ni na kakvu drugu komandu ili molbu ne smemo se odazvati; pitam je li ta šifra već rabljena, nije, svake večeri smišlja se nova...

Tročlana delegacija povlači se na počinak, ali domaćin još jednom navraća sa toplom preporukom da se mnogo ne raskomoćujemo, naš vagon neće moći u Mađarsku, jer policija i carina neće moći u pomračini da obave svoju dužnost, u Subotici ćemo dobiti nov vagon u kojem će raditi i svetlo i grejanje...

U Subotici g. Spasojević trči da plati izlazne takse za sebe i mene (g.

Kovačević beše platio još u Beogradu), premeštam njegov i svoj prtljag u novi vagon, avaj, u novom vagonu radiće samo svetlo, pa i ono tek toliko da nas policija i carina pregledaju, ubrzo posle granice svetlo će bespovratno nestati, a grejanja neće biti nijednog minuta. Ogrejaćemo se tek na nemačkom govornom području, u vozu Beč-Minhen, gde ću ja zaspati usred inače atraktivnih i dopadljivo plasiranih ambasadorskih uspomena g. Kovačevića.

16. oktobar (subota), Minhen

Na minhenski kolodvor stigli smo oko 11 pre podne. Imamo pet sati do odlaska na aerodrom. Ostavljamo prtljag na garderobi (pet maraka po koletu, džabaluk za učesnike krstarenja kakvo će biti naše). Imam putnu torbu, tamburu, ranac i crnu tašnu u kojoj mi je laptop. Okupatoru ću ostaviti deset maraka, za torbu i tamburu. Ranac i kompjuter mi trebaju.

U kafiću "Wall Street" podno minhenske katedrale nalazim prazan stočić u uglu, gle, ima i utikač, poručim kafu sa mlekom i uključim kompjuter sa nakanom da za potrebe jugoslovenske javnosti opišem po kakvom je minusu i po kakvom mraku putešestvovala jedna takoreći državna delegacija...

Nisam stigao ni da se obrušim na javašluk nadležnih, evo ti kelnerice: "Znate, ovo nije internet kafe..." Kažem joj da je ovo što ja radim isto kao kad neki gost čita novine, ali da ću i pored toga odmah sve spakovati... U taj mah dolazi druga kelnerica, naravno mnogo ružnija i usled toga neuporedivo zločestija: "Šest i po maraka, bite!" Kažem da nisam još popio kafu, zvaću je kad budem završio, kako sam smeo da uključim kompjuter bez pitanja, otkud znam kako, pogrešio sam, trebalo je da pitam, kajem se, stidim se i izvinjavam se, neće se ponoviti... Srknem malo kave, evo zunzare opet: "Šest i po maraka!" E, sad ću da pijem ovo celo poslepodne! Ne vredi, već mi je sve preselo, predajem se, čestitam, napast grabi ponuđenih deset maraka, baca mi kusur na šank, pogledam, dve i po marke. Na moj siktaj "this is not enough!", vraća mi pedeset pfeniga, ostalo je, veli, za potrošene kilovate.

Pa, dobro, kakav je Minhen, ima li još što god osim goropadne birtašice?

Ima. Bajernove navijače. Ne znam ko je gostovao, pevaju onako maskirani i našminkani, jedni su umotani u zastave, drugi su, poput Jovana Ristića, načičkani značkama... Ulošci za nalivpero "lami" sada su tri i po marke, a donedavno su bili dve i po, možda i dve. Ujedinjenu Nemačku drma dobra inflacija, da li to neko skriva od tamošnje javnosti i radništva ne znam, ali mene ne prevari.

Iz Minhena autobusom polazimo u Pasau, tamo ćemo večerati u Bavarian Glass Museum-u. Večera je, za moj ukus, isuviše svečana, odveć često prekidana zdravicama, govorima i molitvama koje mi i ne čujemo dobro; ipak, đipamo kad i svi drugi, podižemo čaše, nazdravljamo Dunavu i njegovim pritokama, možda i rekama izvan crnomorskog sliva, otkud znam, večera se napokon završi, dobijamo svako svoju sobu u obližnjem hotelu, grejanje radi, tople vode ima, napokon, skidam i na dno torbe guram majicu na kojoj je naslikan Isus sa onim njegovim zakovrnutim kapcima. Ispod toga piše Why me?

17. oktobar, Pasau

Jutarnja molitva na Dunavu. Crkvena svita, mesni hor, crkveni odbor, školski odbor, tu je i lokalni brass band, ništa bez trubača! Slikam prekrasne vence koje jedna građanka iz čuna pušta u Dunav (koji je kod Pasaua još uzan, ali veoma brz). Dokle će venci stići? Kod nas bi ih iza prvog meandra sačekale čaklje, umesto na Crno more cvetni aranžmani dospeli bi na ulicu ili na Novo groblje u svrhu daljeg suvozemnog prometa.

U gradskoj većnici je prva plenarna sednica, kako da se udubim u priču o insektima koji žive jedino na obalama Dunava (gde zagorčavaju život pecarošima i čuvarima dolmi) kad mi se pije espreso? Ova obala Pasaua je sva u crkvama i restoranima, kuća ima taman toliko da se bogomolje i krčme nekako popune.

U dva popodne napokon stupamo na "Delphin Queen", katamarančić dug 113,4 metara, u nekom prospektu sam pročitao da je širok 17,4 metara, ali bih se zakleo da je širi, ne znam koliko širi, ali tvrdim da je reč o veoma širokom plovilu, ima četiri sprata, saunu, možda i bazen, ima muzički salon, ima panoramafenster za razgledati vodeni i priobalni krajolik...

Jedni nam unose prtljag, drugi nas slikaju (sačuvao sam tu uspomenu), treći traže pasoš, niko nam ne govori gde su pojasevi za spasavanje, gde maske sa kiseonikom, potonuće izgleda ne dolazi u obzir, desetak veoma mladih ljudi (mahom Grcite) već montiraju ganc nove laptop kompjutere, mobilne telefone, modeme, sa broda će novinari moći da jave u svoje ma kako daleke redakcije sve što o Dunavu bude rečeno.

Naš biolog još nije došao, Žika i Miroslav (sad smo uveliko svi na ti) odlaze u jednu kabinu, ja sam sam u kabini koja ima dva ležaja, iznad njih još dva pomoćna, wow, iz neke knjižice razabiram da sedam dana života u mojoj kabini košta 2490 maraka; ne znam je li tu uračunata i hrana, svejedno mi kroz glavu prolazi kako bi bilo lepo kad bih sada mogao da odustanem a da mi kompanija, vlasnik, šta znam ko, vrati te pare uz neki razuman odbitak, pa da ja iz Linca hvatam prvi voz ka SR Jugoslaviji.

Ništa od toga. Iz zvučnika, koji i ne vidim, čujem zvončiće, potom glas kapetana ili gl. kuvara koji veli da je večera servirana: "Enjoy your meal!"

18. oktobar (ponedeljak), Mauthauzen

Dan ispran i hladan, umalo ne rekoh pravi austrijski. U devet ujutro ulazimo u logor. Pravilno je reći: bivši logor. Ali nije pogrešno ni kazati: logor.

Vidik je isti onaj koji su pitomci godinama imali, za hiljade njih ovo dvorište je poslednje što su na ovom svetu videli. Fotografišem krevete, trpezariju, sve to ima više zvezdica nego što sam ja zamišljao, ulazim u kupatilo, zašto ja ovo slikam, da ako slike uspeju imamo motiv sa bodljikavom žicom i stražarskom kulom?

Popodne je druga plenarna sednica (Razvoj i okruženje), i ta prođe bez mene. Uveče stižemo u Beč.

Prozor kabine može su upoređivati jedino sa kaminom - zanimljiviji je hiljadu puta od svake televizije. Okrugao je, kako i treba, ima možda metar u prečniku, ceo bogovetni dan tu se odmotava usporeni germanski dokumentarac, promiču kuće, biciklisti, krovovi, krošnje, lišće je crveno kao u filmu "Nevolje sa Harijem", ima ga i žutog, i bordo, čak i ljubičastog.

Uveče zurim u svetla, prozore, tornjeve, sve dok ne čujem da je večera servirana.

20. oktobar (sreda), Bratislava

I ovde bežim sa časova, šetam po gradu, šta je ovde austrijskih banaka, ima i "Radenske", ima onaj nemački ili austrijski DM (Drogerie Markt, tako nekako), ima "Pizza Hut"...

Za jednog vozača tamošnje gradske čistoće bilo bi bolje da sam bio na konferenciji: on se u jednoj tesnoj ulici dvoumio može li da proveze kamion pored gusto i unekoliko nepropisno parkiranih automobila. Kako nije bilo nijednog Bratislavljanina (Bratislavca?) na vidiku, ja sam uzeo da ga navodim: pokazivao sam mu rukom da drži više svoje levo, video sam da će zakačiti jedan teget automobil, pokazao sam mu rukama i mimikom da smesta stane, ali je sve ispalo kao u vicu o debilu koji viče "dota" onda kad začuje lomljavu - branik kamiona zario se u krilo limuzine, alarm se odmah oglasio. (Ubrzo po povratku sa simpozijuma razboleo sam se: verujem da me je stigla vozačeva kletva; želeo sam stvarno da mu pomognem, a ispada da sam ga naveo na grešku i bacio ga u ko zna koliki trošak.) Šta još ima u Slovačkoj? Ceo dan smo pešačili pored Dunava, divili se rastinju, pejzažu, hidrocentralama, ozebli smo i jedva dočekali da se vratimo na "Delphin Queen" - svuda prođi, kući dođi.

21. oktobar (četvrtak), Budimpešta

O ovom gradu sve se zna.

22. oktobar (petak), Mohač - Bezdan

Iskrcavamo se, zbogom lađo, stranci imaju (ili tu dobijaju) grupnu vizu, utovarujemo stvari u autobuse, četiri "Putnikova" i jedan grčki, kopnom idemo u Novi Sad, da ekolozi i novinari vide kako su u međunarodnu reku i reku života pobacani nekoliki mostovi, vozimo se prema Kamenici, autobusi okreću nedaleko od prilično razlupane zgrade tamošnje televizije, odatle odlazimo na Ribarsko ostrvo gde će predstavnici Srpske pravoslavne crkve napraviti ručak za našu ekspediciju, ali i za predstavnike, mislim, svih verskih zajednica u Jugoslaviji; sa nama je sada i naš patrijarh, gospodin Pavle, domaćin je episkop bački gospodin Irinej Bulović koji je pozvao i Boška Peroševića (SPS) i novosadskog gradonačelnika g. Vrbaškog (SPO, ako se ne varam); sveštenici su pojali na grčkom, crkvenoslovenskom, pevali su jevrejske i arapske crkvene pesme, episkop bački je reči vaseljenskog patrijarha simultano prevodio na srpski, jedan drugi sveštenik je odmah to prevodio na engleski...

Autobusima uveče stižemo u Smederevo, na rumunske brodove ukrcavaju se moji drugovi Ljuba i Bane (harmonika i gitara), nas trojica zabavljaćemo goste do Velikog Gradišta... Ispostavilo se da brodovi u Gradište neće ni svraćati, jer su gradištanski policajci i carinici sve završili u Smederevu. Putešestvije mojih kolega nenadano se pretvorilo u nevoljnu posetu Bugarskoj. Brod će stati tek sledeće večeri u Vidinu, tu će sići ne samo oni nego i ja: saznao sam dovoljno o reci života, Ljuba mi je rekao da dvadeset sedmog sviramo, pozdravljam se sa ljubaznim i dragim organizatorima simpozijuma, Bugari kliču caru Simeonu II, Bane i Ljuba čekaju da im bugarski carinici udare pečate u pasoše, ja trčim ka autobuskoj stanici da vidim ima li nešto do Bregova, mesta na bugarsko-jugoslovenskoj granici.

Kako bih u dve rečenice opisao naš povratak u Jugoslaviju? Samo posredno.

Ako imate nekakav utisak kako je bilo na "Delphin Queen", onda možete zamisliti i kako je bilo od Vidina do Negotina: ni nalik. Ko god želi ljudski da ozebe, neka putuje po zemljama u tranziciji. Prehlada mu ne gine, vozio se od Vidina ka Negotinu ili od Novog Sada ka Beču.

Ljubomir Živkov

 

prethodni sadržaj naredni

Up_Arrow.gif (883 bytes)