Politika

Vreme broj 461, 6. novembar 1999.

 

Bermanov dosije (2)

Tito je lagao

Desilo se očekivano - knjiga Aleksandra Bajta doživela je pravi odziv tek u Srbiji. Što se Bajtove domovine tiče, izgleda da je muk i dalje jedini odgovor na njegovo viđenje bliže nam istorije. Ne iz pijeteta prema teško obolelom profesoru. Jednostavno - čeka se da neprijatni Berman padne u zaborav...

Čitalačka publika u Srbiji navikla je na ispovesti tipa "bio sam četnik", kao što je slovenačka već oguglala na domobranske i belogardijske bestselere... Čini se skandaloznim, međutim, kad učešće u četničkom pokretu posle toliko godina otkrije i prizna jedan nesrbin, za današnje Srbe stranac, autohtoni Slovenac, kod kuće i šire renomirani ekonomista, donedavno ubrajan u bivši establišment.

Mnogi se pitaju - šta je to Bajtu trebalo? Posebno ako se zna da javnost u Bajtovoj otadžbini pojam "četništva" vezuje ne samo za zvaničnu verziju događaja od 1941. do 1945. godine nego i uz svu nesreću koja se dešavala na prostoru bivše SFRJ od 1991. godine naovamo. Kosovo, Bosna, Vukovar... I gde je tu Bajt? Je li samoinicijativno otkrivanje tajne koju je skrivao šest decenija čin samoočišćenja, pokušaj rehabilitacije četničkog pokreta, učenjačka hrabrost, inat? Bajt se slaže da je od svega pomalo.

Uspomene je počeo da piše kao neki zakasneli dnevnik, sam za sebe, da raščisti sa sobom bivšim i sadašnjim. Ali arhivi i literatura su ga ubedili da beleške treba ogledati u javnosti. I javno se uhvatio u koštac sa četničkom opsesijom.

"Bermanov dosije" je u prvom delu autobiografsko štivo; a onda Bajt naglo napušta lični ton. I najednom imamo posla sa materijalom koji pretenduje da bude uvršćen u istorijske udžbenike; tu su mnoštvo citata iz srodne literature, analiza četničkog pokreta i taktike partizana, poređenja Draže i Tita potkrepljenih opservacijama autora koji je bio savremenik obojice. Knjiga se, na kraju, ponovo vraća u autobiografske vode.

ČETNIK POČETNIK: Kako se Bajt uopšte obreo među četnicima, u emigraciji i među obaveštajcima u Musolinijevom Rimu? Pripovest počinje 1943. godine, kada dvadesetdvogodišnji Bajt, oduševljen savezničkim uniformama, kreće "u susret saveznicima" - s prijateljem za Rim. Tamo se povezuje sa oficirima JVuD-a (Jugoslovenske vojske u domovini) odnosno onima koji su zaduženi za Sloveniju. Veza su mu bili komandant JVD-a major Karl Novak i poručnik jugoslovenske vojske Rado Cotič Vuk, koje je imenovao Draža Mihailović. Tokom prvih susreta im je Bajt detaljno opisao sve što je video na putu preko okupiranih teritorija; zatim je dobio prvo zaduženje - njegova briga je bila obaveštajna služba JVuD-a, to jest četničkog pokreta, u Rimu.

O ondašnjim Bajtovim poduhvatima pisalo je u decembarskom broju četničkog glasila "Sloboda ili smrt"; njegovi doživljaji s druge strane italijanskog fronta našli su se i u priči "Četnik Pribina se vraća sa južnog fronta". Ubrzo dobija ozbiljnije zadatke: "Vuk mi je narednog dana rekao da je u Rimu, u kome sve vrvi od raznih obaveštajaca, kontraobaveštajna služba najvažnija, a upravo to je bila njihova najslabija tačka. Trebalo je već tu, u Rimu, onemogućiti upade u našu mrežu. Želeo je da čuje moje mišljenje, pre nego što se Stari odluči kako da to reši; zamolio me da izradim referat u kome je trebalo da obradim kontrašpijunažu sa svih strana... Kroz nekoliko dana sam mu predao seminarski rad na temu kontrašpijunaže, koji sam kasnije mirne duše mogao da proširim u diplomsku, ako ne i doktorsku disertaciju. Vuk ju je na brzinu pogledao i rekao da je 'prilično u redu', ali ga je izraz lica odao - teško je prikrivao čuđenje; iznenadilo ga je da je o kontrašpijunaži moguće pisati tako učeno i komplikovano... Posle par dana mi je saopštio da je Novak rekao kako je veoma zadovoljan mojim radom", seća se Aleksander Bajt.

I priznaje da ga je mnogo stvari fasciniralo kod đenerala Draže; slaže se, na primer, s ocenom V. Đuretića "da je Draža Mihailović osuđivao stari, od naroda otuđen režim i gospodske generale, obećavajući demokratsku revoluciju pod vodstvom nižih oficira i ljudi iz naroda". Poklonik tržišne ekonomije i građanskog društva, Bajt je u Mihailovićevom programu pronašao nešto "socijalističko". Pa ako se još doda da Bajt već tada nije mario komuniste, da je, iako pobornik slovenačke samostalnosti ujedno bio jugoslovenski orijentisan, onda nije čudno što je pristao u četničkom a ne Titovom taboru. Bajt je u Sloveniji svakako jedan od retkih autoriteta koji se usuđuju da i dan-danas tvrde, napišu i potom objave u knjizi - da bi federalistička Jugoslavija u Dražinoj varijanti (1945) bila mnogo bolje rešenje za zvaničnu Ljubljanu nego što je to slučaj sa samostalnom Slovenijom, bez garancija opstanka u nestabilnom okruženju.

OPČINJEN DRAŽOM: Prvi uspešno obavljen zadatak dao je Bajtu pravo na ilegalne dokumente. Isprave su mu nabavili četnici: "Posle 1. decembra sam dobio Carto'd Identita, koja mi je bila od ogromne važnosti pri obavljanju posla; postao sam Hugo Berman iz Bergama, rođen na dan 27. Febbrario 1921. (isto kao A.B. iz Ljubljane - prim.aut.), 'citadino Italiano'. Papire su nabavili u rimskom Istituto alagrafo. U ono vreme je bilo sve moguće dobiti za pare, treba samo potegnuti prave veze. Pitao sam zašto su od mene napravili Nemca; odgovorili su da zato što u blizini granice sa Austrijom i Švajcarskom živi mnogo ljudi koji ne govore italijanski, što je veoma važan detalj kada me legitimišu Nemci, odnosno Italijani. Ukoliko to ne bi bilo dosta, trebalo je da tvrdim da potičem iz Južnog Tirola, pošto je to deo za koji Nemci gaje posebne simpatije. To što nisam i rođen u Tirolu trebalo je kod potencijalnog islednika samo da poveća simpatije, pošto su Italijani Tirolce (isto kao Slovence) zapošljavali u državnim službama i raseljavali po celoj Italiji. Morao sam da priznam da su problem oko mog lažnog identiteta rešili gotovo genijalno. Sve moje specijalističko znanje oko kontrašpijunaže ne bi mi pomoglo da smislim išta bolje."

Tajno ime nije bilo jedina privilegija novopečenog agenta Bajta, alias Hugo Berman. Sada dobija sve teže zadatke. Trebalo je, između ostalog, da se pobrine za "pablik rilejšens" četničkog pokreta, odnosno za medijsku promociju lika i dela čiča-Draže, na Zapadu. "Vuk mi je uskoro dao novi zadatak, mnogo važniji od teoretskog naklapanja o kontrašpijunaži. Ispričao mi je da saveznici potcenjuju Mihailovića, da je njihova pomoć četnicima i borcima u otadžbini sve skromnija... Trebalo im je objasniti da u Jugoslaviji gube jedinog pouzdanog i predanog saveznika, saveznika koji na sebe može da veže dodatne nemačke snage. Stari je smatrao da sam ja, kao pravnik, najpogodniji za rečeni zadatak. Trebalo mi je nekoliko dana da na papir stavim najvažnije teze, ispravim formulacije, dogradim i pretumbam pasuse, i da ih, konačno, povežem u što logičniju celinu. Bilo mi je jasno da bi loše napisan tekst bilo nemoguće prevesti na engleski. Stoga sam gradivo neprestano pilio i dorađivao. U nekoliko stranica sam hteo da obradim sve, sažeto i plastično; da tekst tako obuzme čitaoca da ga ne ispusti iz ruku dok ne pročita i poslednji red. Nastala je spomenica pod naslovom 'Memorandum o pravu na borbu protiv nacističkog zavojevača'", ponosno pripoveda Aleksander Bajt, posle distance od gotovo 60 godina.

Suština Bajtovog programa nije bila ni u jednostranoj kolaboraciji sa okupatorom, niti u bezumnom otporu bez obzira na žrtve. "Na rešenje je zapravo ukazao Vuk; trebalo je samo pametno oblikovati njegovu ideju. Jugoslovenska vojska u domovini trebalo je da izbori oslobođenu teritoriju, zemlju sa koje bi napadala okupatora zajedno sa partizanima, ili samostalno. Slobodna teritorija bilo jednih ili drugih mogla je da se proširi samo novim zemljištem, oduzetim od Nemaca. Zato je trebalo utanačiti nenapadanje sa partizanima; tekst je bio prihvaćen. Glavešine su rekle da nam 'upravo takav sada treba'. Tako mi je bar preneo Vuk. Memorandum je trebalo dostaviti našoj vladi u Kairu, a ona saveznicima." I dalje skrušeno priznaje da je zbog kursa koji su partizani držali prema četnicima još onda posumnjao u izvodljivost vlastite platforme. Bajt, naime, smatra da su partizani započeli bratoubilački rat.

TITO JE NEČASTAN: Teorijska osnova za pokretanje tog rata bilo je pre svega famozno Titovo i Kardeljevo forsiranje "druge faze revolucije" odnosno obračuna sa "unutrašnjim neprijateljem". Jugoslovenski partizani su posle Staljinovog govora u opkoljenoj Moskvi, tokom prve sovjetske kontraofanzive u zimu 1941. godine, bili sigurni da se približava kraj rata; kako bi osigurali što bolje pozicije u posleratnoj raspodeli vlasti zaoštrili su sukob sa četnicima, iako je to bilo u suprotnosti sa izričitim instrukcijama Kominterne (da se u borbu protiv Nemaca uključe sve "nacionalističke snage"), ali i protiv interesa zapadnih saveznika (koji su želeli rušenje komunikacija i sprečavanje povlačenja Nemaca na sever). Bajt precizno opisuje kako su tekli događaji na terenu.

Zvanična istorija nas je učila da su četnici prvi napali partizane, i to oko Užica. Poređenjem dva Titova izveštaja o istom događaju Bajt dolazi do suprotnog zaključka. U drugom izveštaju Tito o prvom "napadu" četnika na partizane beleži sledeće: "Tačno smo znali za pokret četničkih jedinica ka Užicu; zato su naše snage dobile zadatak da 2. novembra u 4 sata ujutro krenu u protivnapad. Osam kilometara od Užica... su naše snage naletele na 800 četnika i potpuno ih razbile posle nekoliko sati borbi. Poginuo je četnički komandant a leševi nekoliko stotina četnika prekrili su bojno polje. Posle toga smo naredili opšti napad na Užičku Požegu, četničku 'bazu', zauzeli smo je i nastavili prodor prema Ravnoj Gori..."

To nije sve. Inkriminisani deo Titovog izveštaja okršaja sa četnicima kod Užica, koji je potonji Maršal sročio 1944. godine, dokazuje da je Vrhovni komandant lagao, sarkastično zaključuje Bajt. "Dok je Tito u prvom izveštaju tvrdio da su četnici prvi napali, u drugom nehotice priznaje da su uistinu prvi napali partizani. Partizani su 'kontranapali' pre nego što su četnici napali! 'Kontranapali' su 800 četnika na koje su naleteli osam kilometara od Užica. Ako su kontranapali četnike koji su se tek skupljali oko deset kilometara nadomak Užica, onda su napali jedva pribrane, tj. četnike koji su se tek okupljali, a ne one koji bi 'pre toga napali' ili 'upravo napadali Užice'. Vojnički to nije bio častan čin! Čak i da su partizani napali četnike na osnovu nekih obaveštenja o njihovim opakim namerama - kako tvrdi Tito - napadači su, podvlačim, bili partizani, a ne četnici."

Svetlana Vasović-Mekina

(nastaviće se)

 

Tolbuhin pre Vilsona

Bajt o tome kako je Tito u nameri da ščepa Srbiju više brinuo o tome kako da je očisti od četnika nego od nemačkog okupatora. Zato je prevario Vilsona, komandanta Sredozemlja: "Vilson, komandant Sredozemlja, tražio je da Tito zajedno sa ruskim snagama spreči bekstvo nemačkih snaga iz Grčke. Međutim, Tito se tada radije obrušio na četnike nego na Nemce, tako da su oni mogli nesmetano da se povuku i postave novu liniju odbrane, koja je za pola godine produžila okupaciju severnog dela Jugoslavije." Na sličan način je Tito omeo generala Vilsona prilikom organizovanja ofanzive preko ljubljanskih vrata; jer, čim je video kako se britanska artiljerijska baterija, kojoj je dozvolio iskrcavanje kod Gruža, brzo probija ka severu - odmah je zabranio dalje iskrcavanje saveznika na obalama Jadrana. Čak i na Visu, koji su prvi oslobodili Englezi! Za razliku od toga, Tito je ruskom generalu Tolbuhinu dozvolio ulazak u Jugoslaviju. Bajt je u zvaničnim vojnim dokumentima pronašao da "je glavni cilj pomoći ruske armije bio da u centralnoj Srbiji, zajedno sa partizanima, uguše poslednji otpor četnika".

 

prethodni sadržaj naredni

Up_Arrow.gif (883 bytes)