Politika

Vreme broj 518, 07. decembar 2000.

Stanje u arhivima: kako će se pisati istorija
Godine koje će pojesti skakavci

Svi arhivski stručnjaci ukazuju na ovdašnju tradiciju uništavanja dokumentacije u svakom političkom previranju ili prevratu. Okolnosti pri tome ne moraju biti ratne

Nacionalna komisija za čuvanje i rukovanje arhivom Sekuritatee, Čaušeskuove tajne policije, objavila je da za četrdesetak od 4500 kandidata za najviše državne funkcije u Rumuniji postoje podaci o saradnji sa zloglasnom političkom policijom. Ko god da je bio ili je u iskušenju da se sa tajnim policijama povezuje, valjalo bi da ima na umu Bulgakovljevu poruku: "Rukopisi ne gore!"

Što se Srbije tiče, izvesno je da nikakvi spiskovi saradnika neće biti objavljivani pre 23. decembra, a za posle se – ne zna. Miloševićev šef SDB-a Rade Marković još je na dužnosti – mada mu u opisu zadataka cepanje DOS-a možda nije izričito navedeno; za njegovog prethodnika Jovicu Stanišića jedino što se čulo, otkako je smenjen, bilo je da je u novoosnovanu Srpsku socijaldemokratsku partiju Zorana Lilića ušao kao "prvi počasni član". Kao i svi drugi profesionalci koji se bave prikupljanjem "osetljivih" infomacija, oni dobro znaju vrednost ćutanja i, još bolje, cenu lojalnosti samo jednom gazdi u jednom trenutku.

NEŠTO SASVIM DRUGO: Za priču o dokumentima i "tajnim arhivima" – i sistem njihove selekcije – zanimljivo je da nadležni "ne znaju" ili "teško mogu jednoznačno odgovoriti je li netko kopirao dokumentaciju i iznio je, te danas ima svoj privatni arhiv". S druge strane, međutim, "sređena dokumentacija bit će i važan dio tužbe Republike Hrvatske protiv SR Jugoslavije. Ti dokumenti sigurno će pridonijeti dokazivanju RH da je i vojni i politički vrh SRJ od Miloševića naniže imao izravan utjecaj na ratna događanja u Hrvatskoj! To je dokumentacija koju je zaplijenila protivnička strana i iz nje se vidi da je vrh SRJ imao izravan utjecaj i na formiranje ratnih postrojbi, na njihove zapovijedi i na sva stradanja koja su se događala u vrijeme agresije na Hrvatsku", tvrdi Mladen Ružman, pomoćnik ministra obrane Hrvatske.

Pošto Srbija, kako je poznao, nije bila ni u jednom od ratova u poslednjih deset godina – osim pobede protiv NATO alijanse 1999 – moglo bi se, možda, naivno očekivati da su stvari u pogledu dokumentacije i arhiva sređenije. U razgovoru za "Vreme" Vesna Petrović, viši arhivista u Arhivu Srbije, kaže da je Zakonom o kulturnim dobrima regulisano da arhivska građa 30 godina ostaje u organizaciji koja je stvara. Razvrstavanje registraturskog materijala obavlja se po internom pravilniku, osim u organima uprave koji – od opštinskog do saveznog nivoa – to čine po posebnom pravilniku o kancelarijskom radu. "Preko službe zaštite arhivske građe van arhiva, Arhiv bi trebalo da nadzire taj posao i da", kaže Vesna Petrović, "u saradnji sa stvaraocem dokumentacije utvrđuje vrednost registraturnog materijala. Zakon o knjigovodstvu, na primer, propisuje da se nalozi za knjiženje čuvaju pet (ranije: deset) godina. Neke organizacije dokumentaciju stariju od pet godina uništavaju bez rešenja nadležnog arhiva, što znači da su u velikom broju slučajeva uništena dokumenta o finansijskom poslovanju sve do 1996. Neke firme dokumentaciju čuvaju i dalje, uprkos stvarno postojećem problemu smeštaja. U svakom slučaju, pri odluci o uništavanju dokumentacije organizacije su dužne da pozovu Arhiv, koji daje rešenje o uništavanju. Bez toga, svako uništavanje dokumentacije povlači zakonsku odgovornost."

TRADICIJA UNIŠTAVANJA: Deo dokumentacije koji je proglašen trajno vrednim postaje arhivska građa koju, 30 godina od nastanka, preuzima Arhiv. Od tog trenutka ona bi, pod izvesnim ograničenjima, trebalo da je dostupna javnosti i istraživačima. Međutim, čak i u slučajevima raspoložive građe, često se događa da se na zahtev za uvid ili istraživanje odgovara sa: "To je na sređivanju." A, dodaje Vesna Petrović, "u nekim slučajevima, građa je uništena": "To je slučaj sa 1948. godinom. Arhiv sada preuzima građu do 1970: na Beogradskom univerzitetu, na primer, postoji obiman registraturni materijal i arhivska građa – ali je 1968. svedena na mali broj registratora." Ukratko: "Zakon ne omogućava sistematsku kontrolu rada stvaraoca arhivske građe, ne pruža nadležnom arhivu mogućnost aktivne legitimacije, već to prepušta organu uprave, a stanje u kom se on nalazi ponekad upućuje na pretpostavku o uništavanju, uprkos često izuzetno lošim uslovima u kojima se ona drži i čuva."

Što se ovdašnje situacije tiče, iskustvo govori da je čuvanje dokumenata zaista zametan posao. Veliki deo arhivske građe nestao je tokom povlačenja srpske vojske u Prvom svetskom ratu. U sledećem, Nemci su se uselili u zgradu Arhiva, da bi 1944. sa sobom poneli veliki deo arhivske građe koja se sada nalazi u Beču. Kako popisi građe nisu vođeni ili su nestali, ponovno preuzimanje veoma je komplikovano i zahteva gotovo policijsku istragu.

Svi arhivski stručnjaci ukazuju na ovdašnju tradiciju uništavanja dokumentacije u svakom političkom previranju ili prevratu. Okolnosti pri tome ne moraju biti ratne: u vreme između smrti Josipa Broza i raspada SFR Jugoslavije članovi kolektivnog predsedništva čini se da su uobičajili razvlačenje "svoje", republičke građe iz dokumentacija i arhiva državnih i partijskih organizacija. Savez komunista Jugoslavije je svoju dokumentaciju – ili ono što je od nje ostalo – predao Arhivu Jugoslavije; odlukom vlade SRJ stručnjaci Arhiva ovlašćeni su da uđu u sve savezne institucije i preuzmu dokumenta do 1992. godine; registraturska građa Saveza komunista Srbije do 1990. predata je Arhivu Srbije. A šta ima posle, može se samo nagađati.

JOŠ O TOME: "Ukrštanje" arhivskih izvora spada u opis posla istoričara, bez obzira na to da li mu prekopavanje tona i tona papira donosi otkriće da je Prvi svetski rat u Nemačkoj pripreman bar deceniju pre no što je Gavrilo Princip pucao u autrijskog nadvojvodu Franca Ferdinanda – što bitno menja istorijsku sliku epohe, ili se otkriće da je povlačenje neke armije izazvao ludak ostavljen na brdu, sa topom. U oba slučaja nužno je postojanje dokumentacije, čiju kompletnost neki arhivski stručnjaci mogu da procene i "po njuhu".

Arhivski stručnjaci, međutim, sa istom strašću govore i o stvarima koje čitaoce, slušaoce ili gledaoce ne privlače istom (skandaloznom) snagom. Vesna Petrović kao primer pominje slučaj Kliničkog centra Srbije, odnosno dokumentacije koju svake godine uvećava nekoliko hiljada istorija bolesti. Nevolja je što Klinički centar, osim svega, dokumentaciju odlaže na tavane gde živi i oko 200 porodica koje se normalno ograđuju, pregrađuju i zaziđuju (potencijalnu arhivsku građu, ako se na nju i ne greju). Usput, uređivanje direktorskih i načelničkih kabineta dovelo je do bacanja ili uništavanja medicinske dokumentacije koja bi, i po najblažim kriterijumima – nasledne, psihijatrijske ili po brigu o narodnom zdravlju važne bolesti – morala biti sačuvana.

DRŽAVA, VOJSKA I POLICIJA: "Vojska ima svoj arhiv, a policijsku dokumentaciju prati Arhiv", kaže Vesna Petrović. "Što se tiče Ministarstva inostranih poslova, materijal iz službi je nekada bio redovno dostavljan arhivi. Priča se da, otkako je Vladislav Jovanović došao na mesto ministra inostranih poslova, ništa važno nije stiglo u arhiv SMIP-a. Uopšte", dodaje naša sagovornica, "od 1990. sve ide do đavola, sve zavisi od pojedinca." Njenu sumnju da uopšte postoje dokumenta ključna za razumevanje načina na koji je vođena država, otkako je Slobodan Milošević došao na vlast, snažno podupiru sadašnje izjave nekadašnjih njegovih saradnika.

Kategoriju "tajnosti" dokumenata trebalo bi da zajednički određuju organizacija koja proizvodi registraturski materijal i nadležni arhiv. Što se posebnih državnih službi tiče, kada je lista kojom se vrednuje dokumentacija stvorena u nekoj organizaciji usaglašena sa Arhivom, one svoju dokumentaciju mogu i dalje čuvati ako je "trajno operativna". I tako, eto nas ponovo u policiji. Dosijei su veoma širok pojam; policija vodi svoje prekršajne i krivične evidencije o počiniocima i to joj je glavni alat. Državna bezbednost vodi svoje arhive i na njih se obično misli kada je reč o "otvaranju dosijea". Često dolazi do prožimanja informacija između resora: državna bezbednost (DB) će od javne bezbednosti (JB) tražiti informaciju prolazi li neko lice kroz njihove evidencije. Naš sagovornik dobro upućen u policijska posla dodaje: "Javna bezbednost, verujem, ne sme ni da se usudi da traži nešto od DB-a."

Za ovdašnje prilike važno je da mnogo podataka ulazi u arhive mimo propisane prekršajne i krivične evidencije: razne službene beleške ili sopstvene beležnice organa, knjige zapažanja sektorskih radnika itd. To sve čini jedan poveliki korpus podataka o raznim ljudima, koji su inače pred zakonom nevini. U načelu, svi ti podaci su službena tajna i ne smeju se koristiti na sudu, niti objavljivati. Većina "dosijea" političkih policija – u komunizmu, ali i u parlamentarnim demokratijama – sastoji se, u stvari, od raznih cedulja i beležaka, izveštaja poput onog o Slavku Ćuruviji, tračeva i glasina, izveštaja saradničkih veza. Sve je to materijal haotičan i uglavnom neorganizovan; najčešće je reč o "indicijama", tj. neproverenim podacima; kad provere počnu, to onda vodi u kriminalističku obradu, pa u prijavu i u tužilaštvo.

DORADA I OBRADA: U "sirovom" stanju, ti su podaci jednostavno nepouzdani. Svaka vlast pokušaće da iskoristi svoj SDB, MI-5, BfV, DST, FBI, DGSE i njima slične za špijuniranje i nadzor političkih protivnika. Problem što napolju postoji pravilo igre dokle se sme ići, a ko bude uhvaćen, završio je karijeru. Procedura "sastavljanja dosijea" zavisi od zainteresovanosti šefova da se, na primer, prati osoba X. Ona se sastala sa osobom Y: šef odeljenja ili načelnik uprave zatraži da se za Y otvori dosije koji obuhvata generalije, adresu, zanimanje, porodično stanje, lični opis, slike, prolaženje kroz evidencije. Ako se nastavi sa obradom, osoba Y upada u jednu od kategorija "interesantnosti": malo, srednje, mnogo, jako mnogo. U praksi, to znači da Y ili ostaje sa prvobitnim, tankim dosijeom do ko zna koje prilike (na primer: zameri se novom premijeru, koji upita "Imamo li nešto na njega?"), ili se DB zainteresuje više, pa osobu Y prati, proučava, skuplja o njemu podatke od saradničkih veza. Sve to može da ide do danonoćnog video i audio nadzora, ali još uvek spada u pasivne mere. Aktivne su kad osobi Y nameste ljubavnicu koja ga preslišava s mikrofonom ispod kreveta, puste intrigu, slikaju u "nedoličnom" ponašanju, ucene…

ŠTA SA "DOSIJEIMA": Kako se radi zavisi uvek i isključivo od profesionalnosti službe. Ako se radi pošteno, onda se radi i dobro, jer je u tom zanatu autentičnost podatka vrhunska vrednost, a ispravna analiza smisao posla. Bitno je i kakva je politika službe – a nju, naravno, određuju političari: na koga imaju pik i šta vide kao opasnost. Što se uvida u "dosijea" tiče, podaci službe se u analitici pretvaraju u finalni proizvod za naručioca: ministre, premijera, šefa države, sestrinsku službu. To su redovni dnevni, nedeljni, mesečni, polugodišnji, ili posebni izveštaji po specifičnoj narudžbini, potonji najčešće u vezi sa trendovima i aferama, ređe o pojedincima. Prirodno, uvid u dosijee odnosno arhive službe, bio je i ostao jedna od najvećih privilegija u vlasti. Po pravilu, svako ko dobije uvid u sirovi materijal iz arhive ili u izveštaje analitike mora biti upisan u prateći distribucioni list tog predmeta. Podrazumeva se da ili ima ovlašćenje za taj stepen tajnosti, ili da je upozoren na čuvanje tajne.

Iskustva sa "otvaranjem dosijea" proizvela su, generalno, dva pristupa tom osetljivom problemu. Moralistički zahteva da se sve uništi bez gledanja; "pragmatički" kaže da valja sve pročitati, baciti đubre a zadržati ono što bi se u budućnosti moglo pokazati korisnim. Naš sagovornik plaši se da će u "našim uslovima" ovaj drugi preovladati, mada je pitanje kome bi se ukradeni kompjuterski diskovi – kako se dogodilo sa delom Štazijevih podataka – mogli ponuditi na prodaju po ceni od pet miliona maraka. Kako god bilo, odluka o sudbini "dosijea" i ovde će zavisiti od onoga ko odluku donosi: trenutni pobednik na političkoj sceni, ili konsenzus svih igrača na njoj. Ako se natezanje oko toga šta činiti sa Radetom Markovićem oduži još malo, najverovatniji ishod – po proceni sagovornika "Vremena" – biće "tajanstveni nestanak" manjih ili većih delova postojeće dokumentacije: "U ovakvim okolnostima svako gleda da mazne najdragoceniji materijal, radi čuvanja guzice."

Aleksandar Ćirić

Kamion i kompjuter

Šef Matice iseljenika Srbije Branislav Crnčević osnovao je 1991. godine Fond "Toma Maksimović", nazvan po jednom od rukovodilaca Nedićevog Komesarijata za izbeglice. U vreme osnivanja fonda istorijsko-politički kvalifikativi su menjani: "domaći izdajnici" postajali su preko noći "srpske majke" (i vice versa, da ne bude zabune). Nevolja je, međutim, što je postojanje Fonda službeno registrovano tek 1993. U dvogodišnjem periodu od osnivanja do prijavljivanja fonda, Matica iseljenika je od srpske dijaspore očekivala, tražila, stimulisala i dobijala novac o čijim količinama i raspodeli – nema nikakve dokumentacije. U međuvremenu, sedište Matice u Nušićevoj ulici se preuređuje na dostojan, njenoj ulozi primeren, dakle, reprezentativan način. Tom prilikom, dokumentacija se seli na Sajmište gde, nekako u sticaju okolnosti, nestaju (krađom, navodno) kompjuterski podaci o donacijama Matici iseljenika i, takođe, iz nekog razloga na putu za Bosnu, nestaje ceo kamion papira o aktivnostima Matice.

Dragan Vukšić, pukovnik u penziji
Otimanje arhiva

Pouzdano znam, kao bivši načelnik Uprave za međunarodnu vojnu saradnju, da smo dokumentaciju redovno predavali, da je ona mikrofilmovana i da je u raspoloživom stanju

Pukovnik Dragan Vukšić napustio je Vojsku Jugoslavije (VJ) posle 35 godina provedenih u njoj, da bi se politički angažovao u Pokretu za demokratsku Srbiju. U Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA) i VJ obavljao je funkcije u kabinetu saveznog sekretara za narodnu odbranu, bio zamenik i načelnik Uprave za međunarodnu vojnu saradnju. Radi se o deceniji između 1988. i 1998, godinama koje će, kako kaže, "u mnogo čemu ostati sporne u vezi sa situacijom u celini i postupanjem pojedinaca i grupa". U razgovoru za "Vreme" Dragan Vukšić potvrđuje sumnje u nepostojanje dokumentacije o aktivnostima Slobodana Miloševića kao predsednika Srbije i, potom, Jugoslavije. "U radu Slobodana Miloševića i oko njega vladala je posebna atmosfera i psihologija. On je na razgovore pozivao samo one koje nije mogao izbeći, samo onda kada to nije mogao izbeći, samo u meri u kojoj to nije mogao izbeći ili, pak, samo one za koje je znao da su mu potpuno lojalni i da će jednostavno odobravati i aplaudirati onome što uradi", kaže naš sagovornik.

VREME: Kako to objašnjavate?

VUKŠIĆ: Na pitanje o tome zašto mi u vojsci nemamo povratnih informacija o Miloševićevim razgovorima sa ljudima koji, hteli mi to ili ne, utiču i uticaće na sudbinu zemlje, šef njegovog kabineta Goran Milinović odgovorio je: "Čudi me takvo pitanje. Znate li vi da predsednik odgovara samo narodu?!" Tom formulacijom je, u stvari, sebi obezbedio da ne odgovara nikome. Osim toga, uvek je vodio računa da ostavi mogućnost da ono što je rekao pogazi i poništi, kaže nešto drugo, a onima koji bi eventualno pokušali da mu se suprotstave da kaže: "Da, ali to je deo istine. Vi ne znate ono što ja znam." A iza je bila šupljina. U vojsci smo više puta od generala Perišića tražili povratne informacije o razgovorima koje je Milošević vodio. Nažalost, general Perišić je vrlo retko bio u situaciji da nas informiše o čemu se tu radi. Ponekad je znao ponešto, i sam vrlo nezadovoljan što ne dobija informacije, a od njega se, pri tom, tražilo da predlaže ono što Miloševiću odgovara. A danas, iz izjava tih sagovornika – Klarka, Solane i, naročito, Holbruka – vidimo da je bilo dramatičnih situacija u kojima su mu oni, bez svedoka, prosto kao ljudi rekli: "Zaboravite sad da sam ja komandant NATO-a, generalni sekretar NATO, specijalni izaslanik američkog predsednika – ja vam kao čovek govorim šta će se desiti."

Kako je vođena vojna dokumentacija do 1992. i posle toga?

Dokumentacija JNA i VJ u dramatičnim godinama od 1991. vođena je i stepenovana u skladu sa tadašnjim propisima, a zavođena na najvišem nivou, u kabinetu tadašnjeg saveznog sekretara za narodnu odbranu. S obzirom na to da je tada funkcionisao Štab vrhovne komande na čijem čelu se nalazio savezni sekretar za narodnu odbranu, general armije Veljko Kadijević, pretpostavljam da je postojao ratni dnevnik u koji su se, pored uobičajenog, mirnodopskog postupanja sa dokumentacijom, zavodila određena dokumenta ili beležili određeni događaji. Ja taj dokument nisam video, govorim samo na osnovu analogije i zdrave logike i ne tvrdim da takav ratni dnevnik postoji. Do raspada SFRJ, formiranja SRJ i preimenovanja JNA u VJ, dokumentacija je vođena i zavođena u kabinetu saveznog sekretara za narodnu odbranu. Rađeno je u skladu sa propisima, to pouzdano znam. Međutim, ta dokumentacija nije prešla u novoformirani kabinet ministra odbrane – funkciju je tada obavljao savezni premijer Milan Panić – nego je uzeta. Koristim izraz "uzeta", jer je vojna policija preuzela pomalo ultimativno, moglo bi se reći čak da su bili spremni i na primenu sile kako dokumentacija ne bi ostala u kabinetu ministra odbrane, nego u kabinetu načelnika Generalštaba VJ. Uveren sam da se tu nalazi i danas, verujem da nije uništena.

Šta obuhvata dokumentacija?

U njoj su sva naređenja Štaba vrhovne komande odnosno Saveznog sekretarijata narodne odbrane (SSNO) potčinjenim jedinicama, komandama strategijskih grupacija, tj. komandama armija, ratnog vazduhoplovstva i mornarice. Nisam siguran da li je baš sve funkcionisalo po toj liniji subordinacije, ili su iz kabineta tadašnjeg SSNO-a neka naređenja nezavisno od komandi armija išla i nižim jedinicama, korpusima. Ako je to rađeno, rađeno je verovatno zbog hitnosti ili zato što pojedine komande već nisu funkcionisale, jer su se komande V i VII armije preseljavale. Nisam siguran da nije bilo određenih veza i sa nižim jedinicama, divizijama i brigadama, zbog stvari koje su bile od bitnog uticaja na tadašnje stanje i odnose, naročito – uslovno govoreći – na ratištu, odnosno na područjima borbenih dejstava ili gde je postojala mogućnost da dođe do borbenih dejstava, sukoba i upotrebe oružja. Pošto su u svim tim događajima bili prisutni međunarodni faktori i međunarodne snage – najpre posmatračke misije EZ-a odnosno EU-a, zatim Unprofor i drugi koji su došli da nam "pomognu" – onda su verovatno neke stvari rešavane i tako što bi se skratio postupak davanjem uputstava sa najviše instance jedinicama na terenu koje bi u tom trenutku trebalo da postupe ovako ili onako.

Šta nalažu pravila u slučajevima usmenih naređenja za borbena dejstva?

U vreme o kom govorim bila je na snazi ratna služba. Ratna služba je dokument koji reguliše postupke komandi, jedinica i pojedinaca u ratu i odnose linijom komandovanja između potčinjenih i pretpostavljenih, i između sadejstvujućih jedinica. Ratna služba se primenjuje koliko je moguće – jer je savkom komandantu lakše ako u svakom trenutku zna ko mu je pretpostavljeni a ko potčinjeni, gde su mu pretpostavljene a gde potčinjene jedinice i ako zna zadatke koje treba da izvršava. Međutim, pouzdano znam da u tim dramatičnim godinama 1991-1992. mnoge jedinice nisu imale vezu sa svojim komandama i nisu mogle računati da će blagovremeno dobiti naređenja. Slučaj Varaždinskog korpusa po tome je možda najkarakterističniji. Normalna situacija bila bi da potčinjena jedinica i komanda dobiju od pretpostavljene komande naređenje za izvršenje određenog zadatka, da u toku izvršenja zadatka bude u vezi sa pretpostavljenom komandom, izveštava o toku i realizaciji zadatka i da po izvršenju zadatka podnese izveštaj. Ali, rat je rat, i sve to je samo delimično funkcionisalo, moglo bi se reći da je funkcionisalo u manje od polovine slučajeva. Situacija je bila tako teška da se najmanje mislilo i čekalo na striktna naređenja po svim uzusima ratne službe i borbenih pravila; verovatno se nije očekivalo ni od potčinjenih jedinica i komandi da podnose izveštaje, ne vodeći računa o pitanjima koja su značila život za pojedince, grupe i jedinice u celini.

Pomenuli ste da je arhiva JNA odnosno VJ ostala u Generalštabu. Da li možda znate kakva je sudbina te arhive posle prošlogodišnjeg bombardovanja?

Ne znam, ali verujem da je sačuvana i da je, u skladu sa propisima, dostupna ili bi mogla biti dostupna. Pouzdano znam, kao bivši načelnik Uprave za međunarodnu vojnu saradnju, da smo dokumentaciju redovno predavali, da je ona mikrofilmovana i da je u raspoloživom stanju. Najznačajnija dokumentacija čuva se u arhivu Vojnoistorijskog instituta. Deo tih dokumenata je u međuvremenu objavljivan, mislim na memoare generala Veljka Kadijevića, knjigu Borislava Jovića – koji je praktično obznanio šta je radilo predsedništvo pod njegovim predsedavanjem, šta su radili neki drugi organi. Kao čovek, ja sam za objavljivanje takve građe, ali u nekim normalnim vremenima postojala bi određena obaveza bivšeg predsednika da o tim događajima ćuti i ne piše onako kako je pisao Jović, ili Smilja Avramov koja je objavila niz dokumenata. Deo dokumenata, naročito u vezi sa međunarodnom saradnjom dostupan je i u tekstovima objavljenim u "Jugoslovenskom pregledu".

Zvonimir Trajković, bivši savetnik Slobodana Miloševića
U četiri oka

Dok sam ja bio u kabinetu, zapisnici nisu vođeni

Zvonimir Trajković zvanično je bio jedan od savetnika Slobodana Miloševića od 1989. do kraja 1993. godine; nezvanično ga je savetovao još toliko. U razgovoru za "Vreme" Zvonimir Trajković izričit je u tvrdnji da Miloševićevi razgovori nisu snimani, niti su na njima vođene stenografske beleške. "Postoji opasnost da će taj ključni period za Srbiju ostati faktički neregistrovan", kaže naš sagovornik.

VREME: Da li to znači da za taj period u kabinetu nema nikakvih dokumenata?

TRAJKOVIĆ: Da. Ne mislim da se dokumenta skrivaju, već da ne postoje. Ono o čemu je Milošević razgovarao, o tome ne postoji nikakav dokument. On ima jako lošu osobinu da vodi razgovore u četiri oka, i otkud sad vi da znate šta je razgovarao sa Holbrukom, šta se dogovorio sa njim? A razgovori su trajali i po nekoliko sati.

Bez svedoka, bez prevodioca?

Da. Bez obzira na to da li jedan predsednik zna ili ne zna strane jezike, on treba da koristi prevodioca, ne samo zato što se u momentu neće setiti najpogodnije fraze, već i zbog vremena da se razmisli šta reći, kako reći... Tu lošu praksu je uveo Slobodan Milošević. On je uvek razgovarao u četiri oka. Ne mislim da je želeo nešto da sakrije: to je njegov način rada, jako loš. Jer predsednik vodi razgovor, a stručnjaci bi na osnovu tog razgovora trebalo da realizuju dogovore. Zvanična saopštenja kabineta su potpuno druga stvar, kao i zvanična saopštenja predsednika, ali zapsinici sa razgovora su neophodni. Mislim da će taj deo Miloševićeve vladavine ostati crna rupa u arhivama Srbije i Jugoslavije.

Zar nije trebalo vi kao savetnik da mu skrenete pažnju na obavezu vođenja zapisnika?

To se podrazumeva u organizovanoj državi. Ali, pošto mi svih ovih godina nismo bili organizovana država, predsednik je radio po svom nahođenju. Milošević ne samo da je opominjan nego je insistirano da se, između svih drugih koje su stajale neorganizovane, uredi i rad kabineta, snimanje i stenografiisanje razgovora. Ali, dok sam ja bio u kabinetu, zapisnici nisu vođeni – a i za kasnije znam da nisu. Milošević nikada nije rekao "Ne", već "Da, uradićemo to", ali eto, za deset godina "nije se stiglo". Njegovim razgovorima gotovo nikada nismo prisustvovali ni ja, ni Željko Simić, ni Vladan Kutlešić kao savetnici. Milošević je to izbegavao, mada – ponavljam –ne mislim da je to bila njegova namera, on je takav čovek da je sve razgovore obavljao uglavnom u četiri oka. Mislim da je tu reč o jednom neshvatanju pozicije predsednika: predsednik, bez obzira na dobijeno poverenje, ne može sve da radi sam, na svoju ruku.

Ne bi se reklo da su Miloševiževi sagovornici imali primedbi na takvo poslovanje sa njim?

Njima je odgovaralo da mi nemamo jasan stav. Onda že nam nametnuti svoj stav, "poslovaže" direktno s Miloševižem i u četiri oka. Ako mi imamo jasan, dobro izbalansiran i na dobar način prezentiran stav, onda ni oni nemaju veliki manevarski prostor. Ovako, njima je maksimalno otvoren manevarski prostor: malo su žaskali na kanabeu o granicama. Miloševiž objavi svoje saopštenje sa razgovora, oni svoje... I, onda, stalno neka tajnost: mi smo razgovarali, ali nije dobro da se to objavljuje. Ne, upravo suprotno: protiv velikih sila možete da se borite samo javnošžu. Ako je Holbruk došao i pretio nam – treba izneti javno, to Holbruku ne odgovara, a Miloševižu odgovara.

Ali Miloševiž to nije činio?

To je neznanje vođenja države. Ako ne znate da organizujete kabinet, ako ne sprovodite ono što treba sprovoditi, ako ne sarađujete sa skupštinom i sa vladom... To je neznanje, tu ne postoji drugo objašnjenje. Ne možete se pouzdati u svoju inteligenciju bez obzira na to kolika ona bila. Osim toga, jedno je inteligencija, a drugo podaci. Vi imate informaciju ili je nemate, imate podatak ili ga nemate. Nikakva vam inteligencija neće pomoći u tome, pa se zato i desilo to da je u Dejtonskom sporazumu sporna granica "kod Brčkog" preformulisana u sporno Brčko. To su stvari koje se rade ofrlje, bez ozbiljne pripreme, i tu vam ne pomaže nikakva individualna sposobnost, inteligencija niti bilo šta drugo. To su maniri onih koji ne znaju organizaciju posla. Predsednik države ne treba da zna ništa, on samo treba da zna ko to zna. Ali, umesto stabilne piramide vlasti, Milošević je napravio antenu – on na vrhu, okolo prazan prostor.

Ako je zaista reč o neznanju, improvizaciji ili ofrlje radu, kako je sve to uspelo toliko da traje?

Milošević je na domaćoj sceni razgovorima u četiri oka uspeo da manipuliše, ali to nije uspeo da uradi sa svetom... A to što je ostao toliko, to je stvar inercije. Milošević je na vlast došao kao šef Saveza komunista Srbije, kome je promenio firmu u SPS, preuzeo celu infrastrukturu države, sve bogatstvo te partije i sav kadar... I sve to uspeo da je da uništi za deset godina. Da neko u svetu ima takvu prednost na startu, vladao bi 50 godina! Samo krajnja nesposobnost i neznanje uspelo je da sve to uništi za deset godina. Milošević je došao na vlast kao političar sa osamdesetpostotnom podrškom građana, i dokle je doveo? Dotle da je zapaljena skupština, a buldožerima se ide na televiziju.

Pa ipak, malo ko je očekivao tako lak pad režima?

Milošević je sam suzio svoje mogućnosti. U jednom momentu on je tražio da vojne obaveštajne službe rade i idu kroz MUP Srbije, odnosno da sve podatke dostavljaju MUP-u Srbije. Njegov je "izum" da se sve informacije slivaju u jednu tačku, u Službu državne bezbednosti na čijem je čelu tada bio Jovica Stanišić. Ja sam ga tada direktno pitao: "Šta ti je taj čovek kome ćeš poveriti sve informacije ove države?" Predsednik mora da ima nezavisne informacije iz najmanje četiri izvora da bi mogao da donese odluku. Ovako, on je postao rob te službe, za ono što mu je ona predlagala nije imao alternativu. Jedna falš procena je dovela Miloševića do toga da raspiše izbore u pogrešno vreme, da sa saveznim nepotrebno raspiše i predsedničke izbore i to ga je dovelo do poraza. Jer, ako je ta služba lepo odigrala i izmanipulisala ogromnu energiju naroda 1996/97, lideri koji su vodili te akcije izvukli su pouke i ovoga puta taj recept nije mogao da uspe.

prethodni sadržaj naredni

vrh