Politika

Vreme broj 518, 07. decembar 2000.

Priča sa naslovne strane
Avramovo unuče

Pre tri godine iz parlamenta je isteran guverner-reformator Dragoslav Avramović. Današnji guverner Mlađan Dinkić obećao je reforme i spreman je da ih brani  svim sredstvima

"Da l’ će onaj Dinkić da uspe? Mali nije loš, samo mora da se pazi da ne prođe kao deda Avram." Ovako jedno od najvažnijih državnih pitanja vidi majstor Đura, autolimar sa Zvezdare, nameran da investira u proširenje svoje radionice, ali još nesiguran u isplativost takvog ulaganja dok ne vidi hoće li nova vlast zauzeti "reformski kurs", kako je obećala u predizbornoj kampanji. Đura, kao i većina građana Srbije, još živi od emocija sve se nadajući u njihovu skoru remonetizaciju u novčaniku i kućnom budžetu svakog pojedinačnog stanovnika ove zemlje. Bez obzira na težak život, majstor Đura ima razumevanja i strpljenja za novu vlast, ali očekuje da će već na proleće Dinkić i "onaj Labus" da "naprave čudo".

"Tvrde pazar" – bio je Đurin komentar u subotu, dok su još trajala politička okapanja oko Vuka Ognjanovića, nesuđenog zamenika guvernera Narodne banke Jugoslavije koga su ponudili Crnogorci iz Socijalističke narodne partije, a Dinkić glatko odbio i svoj zahtev isterao do kraja uz veliku graju iz političkog tabora odakle je to najmanje očekivao – iz Demokratske opozicije Srbije.

MIRAN POČETAK: Obični ljudi s pažnjom su pratili prošlonedeljna događanja u vezi sa Narodnom bankom Jugoslavije, instiktivno naslućujući da se u naizgled formalnom kadrovskom sporu možda ipak kriju neka mnogo važnija pitanja koje će u krajnjem ishodu imati značajne reperkusije i na svakodnevni život. To interesovanje najšire javnosti sasvim je razumljivo i nije samo plod puke znatiželje, pošto nas je iskustvo iz Miloševićevog perioda naučilo da se politička gibanja oko vrhovne monetarne vlasti u zemlji nekako uvek loše završe – obezvređivanjem nacionalne valute, obesmišljavanjem države i pljačkom njenih građana. Jednostavnije rečeno – hiperinflacijom.

Najnoviji spor oko Narodne banke Jugoslavije počeo je sasvim obično, kako i priliči nadmudrivanjima političkih partnera koji u iznuđenoj koaliciji traže modalitete konstituisanja nove savezne vlasti. Kad je na dnevni red stiglo ekipiranje jugoslovenske Centralne banke, Demokratska opozicija Srbije smatrala je logičnim da potvrdi "zatečeno" stanje – izvršni direktor Grupe 17 plus Mlađan Dinkić je na osnovu stečenih zasluga iz vremena predizborne kampanje, ali i obećanja DOS-a, već bio ušetao u guvernerski kabinet i (po sili revolucionarnih zakona) sebe proglasio za savetnika, koordinatora, vršioca dužnosti... (tadašnjeg) guvernera (Dušana Vlatkovića).

Socijalističkoj narodnoj partiji, prema koalicionom dogovoru, preostalo je da predloži kandidata za zamenika guvernera i ona se odlučila za poznato lice i "starosedeoca" Narodne banke – Vuka Ognjanovića. Ostaće nejasno da li je Dinkić pre svog imenovanja u Skupštini Jugoslavije znao, ili je od njega (kako tvrdi) skrivano, ko će mu biti desna ruka. Tek, bruka je nastala kad je trebalo izabrati zamenika guvernera, Dinkić je rekao "puj pike, ne važi", spakovao torbu (kao '97. deda Avram svoj legendarni ceger), a Dragoljub Mićunović brže-bolje priveo kraju skupštinsko zasedanje uz objašnjenje da će zamenik guvernera biti izabran na sledećeoj sednici.

"TEŠKA ARTILJERIJA": Od tog trenutka Mlađan Dinkić, svakako jedna od najzanimljivijih ličnosti u javnom životu Jugoslavije, seo je na političko rende osećajući sve neugodnosti bavljenja tom vrstom delatnosti. Koalicioni sporazum DOS-a i SNP-a nije ostavljao suviše manevarskog prostora političkom "mladoženji" koji je zaseo u prestižnu fotelju guvernera Centralne banke. Na prvi pogled, ponuda je glasila – uzmi ili ostavi, pošto koalicioni "paket aranžman" (suprotno zakonu o Narodnoj banci) nije dozvoljavao guverneru da sam izabere svoj tim. Crnogorci su se držali principijelno, dakle branili su pravo po koalicionom sporazumu da im se niko ne meša u izbor ličnosti predviđene za zamenika guvernera. Dinkić nije hteo ni da čuje za Ognjanovića koga je optuživao kao glavnog učesnika hiperinflacije iz '92/'93. godine i vernog slugu Miloševićevog režima. "Prihvatanjem Vuka Ognjanovića za svog zamenika obesmislio bih i sav svoj dosadašnji rad i ekonomsku struku i doveo u pitanje kredibilitet najavljenih reformi" – bio je kategoričan Dinkić, pokušavajući da baš na ovom kadrovskom rešenju demonstrira svoju spremnost i spremnost novih vlasti da raskinu svaku vezu sa starim sistemom. Dinkićeva "baza" – Demokratska opozicija Srbije – međutim, nije imala sluha za njegove argumente. U prvom trenutku većina lidera DOS-a upozoravala je novog guvernera da se mora poštovati koalicioni sporazum i pravo SNP-a da kandiduje svoje kadrove. A onda je iz DOS-a iznenada izvučena "teška artiljerija" kojom je Dinkić napadnut iz svih oružja. U jednom trenutku mogao se steći utisak da Mlađan Dinkić nije bio kandidat Demokratske opozicije Srbije za guvernera NBJ i da je ta politička koalicija jedva čekala priliku da ga ocrni u javnosti. Vrhunac je dostignut saopštenjem za javnost Demokratske stranke Srbije – partije jugoslovenskog predsednika Koštunice – u kojem je Dinkić nazvan "nedokazanom univerzalnom sveznalicom".

Ma koliko se svaki od lidera DOS-a trudio da u javnosti pokaže kako podržava Dinkića, ali ne prihvata njegove mladalačke hirove, bilo je jasno da je već prvog radnog dana novog guvernera započeo rat sa njegovim dojučerašnjim političkim saveznicima čijom je voljom i došao na mesto prvog čoveka Centralne banke. I da taj sukob nije uzrokovan kandidaturom Vuka Ognjanovića za zamenika guvernera već da su u pozadini ozbiljna koncepcijska i politička neslaganja. Od tog trenutka sudbina Mlađana Dinkića umnogome počinje da podseća na zlopaćenje jednog drugog guvernera-reformatora – Dragoslava Avramovića. I Dinkić (kao svojevremeno Avramović) smatra Narodnu banku nezavisnom institucijom, uživa nepodeljene simpatije i poverenje širokih narodnih masa, deli zaostale dečije dodatke i novčanu pomoć penzionerima, omogućava kupovinu hiljadu maraka na šalterima ZOP-a, zalaže se za ekonomske reforme i ima program kako to brzo i radikalno uraditi, vraća konvertibilnost nacionalnoj valuti, uvodi nove novčanice, stavlja pod kontrolu štampanje para i suvereno vlada medijskom scenom. Za razliku od deda Avrama, Dinkić ne koristi samo naklonost medija da bi odbranio svoju poziciju, ali i pozicije Narodne banke i nacionalne valute. Na pretnju iz DOS-a i SNP-a da će biti smenjen ukoliko ne prihvati Vuka Ognjanovića za svog zamenika, Dinkić pokazuje da je mnogo naučio iz slučaja šut-karte koje je svojevremeno dobio deda Avram i povlači poteze iz kojih se vidi da je vrlo brzo naučio sve tehnike političkog nadmudrivanja. Prvo, manjim taktičkim potezom izbacuje iz igre Vuka Ognjanovića, preteći mu sa "tisuću bezobraznih podataka" koje je izvukao iz arhiva Narodne banke Jugoslavije i koji (izgleda) Ognjanovića mogu prilično da kompromituju. Pomalo komično delovao je u nedelju uveče na televiziji Studio B nesuđeni zamenik guvernera koji se iz petnih žila trudio da svoje iznuđeno povlačenje upakuje sa što principijelnijim mašnicama, pozivajući se na Zakon o narodnoj banci koji je napravio i u kome je zapisano da guverner samostalno bira svoje saradnike. U tom pakovanju nesebično mu je pomagala nekadašnja službenica Dafine Milanović, "srpske bankarske majke", o kojoj, inače, Ognjanović nije izrekao ni jednu kritičku reč iako su papiri na stolu bili više nego inspirativni. Kad se rešio Ognjanovića, Dinkić zatim u političko odmeravanje snaga sa DOS-om uključuje i jedan jači argument – svog "starijeg brata", potpredsednika savezne vlade Miroljuba Labusa, uz otvorenu pretnju da ukoliko on kao guverner bude smenjen, Labus napušta Žižićevu vladu. Tek na godišnjoj Skupštini Grupe 17 plus Miroljub Labus otkriva ozbiljnu naprslinu između ove nevladine organizacije i Demokratske opozicije Srbije koja se, izgleda, pojavila oko koncepta načina i brzine primene ekonomskih reformi. "Nas ne interesuje vlast, nego reforme", poslao je potpredsednik Savezne vlade važnu poruku novom političkom establišmentu Jugoslavije i jasno stavio do znanja: "Dinkić i ja samo zajedno u poslu možemo da sprovedemo ekonomske reforme, ako nismo zajedno od tog posla nema ništa."

Da bi DOS-ovcima pokazali koliko su ozbiljni igrači, tandem Dinkić – Labus bacio je na pregovarački sto stratešku "kartu" – Međunarodni monetarni fond u čije članstvo je Jugoslavija trebalo da se vrati sredinom ovog meseca. Nema sumnje da su njih dvojica preko svojih ozbiljnih veza u Vašingtonu uspeli da izdejstvuju "zabrinutost" MMF za brzinu procesa reformi Beogradu i da potpisivanje sporazuma o povratku SRJ u MMF odlože za poslednji dan ove godine.

Koliko je to bio moćan potez pokazuje reakcija najjačeg igrača sa druge strane stola – Zorana Đinđića. On izjavljuje da neće prihvatiti ucene sa bilo čije strane da dolaze. Članstvo u MMF-u, Narodna banka i država ne smeju biti igračke u rukama pojedinaca kako je to bilo u Miloševićevom režimu, rekao je Đinđić i potom izrazio svoju razočaranost ekspertskim grupama koje se ne bave poslom kojim im je poveren, nego vlastitom medijskom promocijom. Istog dana kad je Đinđić (ponedeljak, 4. decembar) izrazio svoje neslaganje sa ponekad zaista preteranim Dinkićevim samoreklamerstvom, oglasio se još jedan od čelnika DOS-a – Vladan Batić. Na novinarsko pitanje "da li će eksperti Grupe 17 plus biti uključeni i u novu srpsku vladu", Batić je rekao da među liderima DOS-a ima dovoljno stručnih ljudi. Da li bi to trebalo da sugeriše kako se ovaj politički blok već opekao kad je ljudima iz Grupe 17 plus ponudio poslove na saveznom nivou, znaće se kad Đinđić (kao mandatar buduće srpske vlade) bude saopštio sastav svog kabineta.

SPOR OKO KONCEPTA: Tada već ni suprotna strana ne sedi skrštenih ruku, mada tako otkriva ko je MMF-u iz Beograda doturio informacije o stanju reformi zbog kojih je ta međunarodna finansijska organizacija "izrazila zabrinutost". Novi predsednik Upravnog odbora Grupe17 plus Predrag Marković saopštava javnosti kako postoji opasnost da se u Jugoslaviji odustane od reformskog kursa i kako njegova organizacija u tome (odustajanju) neće učestovati jer je građanima obećala brze i radikalne pomene: "Postoje ozbiljne razlike oko toga kojom brzinom bi trebalo da se odvijaju reforme u ovoj zemlji i koliko bi one trebalo da budu radikalne. Grupa 17 plus smatra da je brzina i radikalnost ekonomskih i društvenih reformi presudna za ovo društvo, ali veliki deo javnosti, veliki deo stručne javnosti, ne misli tako nego da u reforme treba ići korak po korak". Novi predsednik Upravnog odbora Grupe 17 plus rekao je da će ta nevladina organizacija i na predstojećim parlamentarnim izborima u Srbiji bezrezervno podržati Demokratsku opoziciju Srbije kao trenutno jedinu ozbiljnu političku snagu koja može da započne istinske ekonomske i društvene reforme.

Svi akteri "slučaja NBJ" u fazi njegovog raspleta upadljivo su se trudili da ubede javnost kako spora (ili, nedaj bože, svađe) nije ni bilo i kako se kreativna saradnja nastavlja na obostrano zadovoljstvo i zadovoljstvo svih građana. Jer, ti isti građani koliko sutra odlučuju kome će poveriti glas da vlada Srbijom u naredne četiri godine. Jedan, ali manji i beznačajniji razlog za otvaranje "slučaja NBJ" nastao je kao posledica procene pojedinih političara da bi novi guverner Mlađan Dinkić mogao "neovlašćeno" da prigrabi previše vlasti i uticaja na osnovu popularnosti koju uživa u javnosti i da to nije dobro (za političare) u kampanji pred decembarske izbore. Dakle, da guvernera (koji je u delu javnosti već stekao nadimak "buldožer") treba na vreme ograničiti i kontrolisati. Svojim medijskim nastupima, neobuzdanim ambicijama i ponekad nepristojnim samoreklamerstvom Dinkić nije stekao naklonost nove političke nomenklature, koja u svom "habitus kodu" još nema zapisan fajl o mogućnosti učešća nezavisnih eksperata iz civilnog sektora u političko-državnim poslovima. Najveća zamerka kolega iz struke odnosila se na Dinkićevu želju da sebi pribavi imidž novog spasioca države- nacije-dinara i čarobnjaka koji sve što dodirne pretvara u dolare i marke. Tako nešto je pre šest godina radio i Milošević, proizvodeći "biblijskog Avrama" i njegova čudotvorna svojstva.

Suštinski problem u "slučaju NBJ" je, čini se, zaista još jedan (da li je moguće) sukob politike i struke oko najvitalnijih tačaka ekonomske tranzicije. I golim okom može se videti da pojedincima u novoj državnoj aministraciji vlast baš prija, da su im usta i dalje puna predizbornih obećanja ali da se ne bi pretrgli da radikalno menjaju sistem. Takve je lako prepoznati po demagoškim izjavama da u procesu ekonomskih reformi treba sačuvati radna mesta za "našu" radničku klasu i "naše" fabrike (uz obavezno objašnjenje "da su ih gradile generacije") od jeftine prodaje, da sa reformama ne treba žuriti i sve odložiti u neku nedefinisanu budućnost. Za njih su brze i radikalne ekonomske reforme najlepše kad su samo deo predizbornih obećanja ili kad u prodaji državnih preduzeća mogu samo oni da učestvuju.

Dinkić, Labus i eksperti iz Grupe 17 nezavisnih ekonomista i Grupe 17 plus otvoreno i beskompromisno zalažu se, neopterećeni političkim obavezama, za brze i radikalne ekonomske reforme, koje podrazumevaju nezavisnu Centralnu banku, stabilnu valutu, transparentnu privatizaciju... Za taj posao privoleli su i uspeli da u Jugoslaviju dovedu "naše" stručnjake (Radovana Jelašića, Božidara Đelića...) koji su radili na veoma značajnim mestima po svetu. To što su takve reforme bolne, što u početku rezultiraju nezaposlenošću i malim platama a visokim cenama obično više brine političare koji moraju da vode računa o raspoloženju birača. Ekonomistima je jasno da je ovo država sa uništenom privredom, pokidanim vezama sa svetom, lošom valutom... i da bi svako odlaganje radikalne terapije dovelo do još većih nevolja običnih građana. Ako jedna privreda proizvede godišnje 200 milijardi dinara gubitaka, ko onda od političara uopšte može govoriti o tome da naša preduzeća nešto vrede i da ih ne treba jeftino prodavati strancima.

INDIKATIVNA PORUKA: Danas se, ipak, ne može decidirano govoriti o jasno profilisanom antireformskom lobiju u novoj političkoj nomenklaturi Jugoslavije. To, nažalost, ne znači da on i ne postoji. Novoizabrani guverner Narodne banke Jugoslavije ne bi trebalo previše da se raduje pobedi koju je izvojevao povodom postavljenja svog zamenika. Reforme koje je započeo za sada nisu ugrožene, ali je dobio indikativnu poruku. Politički konzervativci i ekonomski dogmatičari (koji su sve glasniji i prisutniji na stručnim tribinama) čekaju na prvoj sledećoj krivini, sanjajući da "unuka" sa kravatom, olovkom i kompjuterom ispraše kao onomad deda Avrama sa cegerom. Za obične građane i državu bila bi to još jedna tragedija, a za političare... Oni ionako o građanima misle samo pred izbore.

Ko je sve "tvrdio pazar" oko Narodne banke Jugoslavije a ko odneo "šnjur" -za sada je teško izračunati. Iz "slučaja NBJ" svi akteri, čini se, izašli su sa pomalo potrošenim kreditom kod običnih građana koji su (možda naivno) verovali da će "medeni mesec" političara i eksperata u novoj vlasti ipak trajati duže od dva meseca. Kadrovska kriza oko jugoslovenske Centralne banke završena je happy endom, ali gotovo niko nema razloga da bude srećan i zadovoljan. Otvorena su mnoga pitanja i dileme, a od odgovora na njih zavisiće sudbina ekonomske tranzicije Jugoslavije.

Miša Brkić

prethodni sadržaj naredni

vrh