Politika

Vreme broj 515, 16. novembar 2000.

Stanje stvari
Obnova i izgradnja

Može buldožer da se upotrebi i za još ponešto korisno, osim za popravljanje televizijskog programa

Kakva sreća što je Slobodan Milošević svoje izbore zakazao pre američkih! Samo nešto više od mesec dana delilo ga je od spasa koji bi mu donela neviđena izborna zbrka na Floridi i mora biti da sad huli na Boga i ruši sve po kući, jer da na ovom svetu ima neke pravde, sad bi njegova Izborna komisija svečano objavila da će se rezultati prvog kruga saznati uskoro, jednog dana, to jest kad-tad, pošto nema smisla da najmlađa demokratija u brojanju pretekne najstariju. I sad bi se Srbija mirno uključila u američku raspravu o tome da li je bolje glasove brojati mašinski ili ručno, i mogla bi da ukaže kako su oba načina nepouzdana i predloži da se sve batali.

Miloševića ovog puta nije poslužilo šesto čulo, mada je neko u Kragujevcu još davno nešto naslutio kad je najluksuznijem domaćem autu dao ime "florida". A ovde se još u izbornoj kampanji videlo da će ta država biti odlučujuća pošto su oba kandidata svaki čas pričala nešto o prepisivanju lekova, što je omiljena tema na Floridi nastanjenoj mahom imućnijim penzionerima. I tako sad, dok traje ručno brojanje i dok se nagađa gde bi se još moglo ponovo brojati, poneko panično upozorava da "ovo nije Srbija".

Međutim, glavna razlika između dve izborne krize ide u prilog Srbiji.

U Americi, naime, osim onih koji su profesionalno dužni da se uzbuđuju, malo ko mari što se ne zna ko će biti budući predsednik, pošto razlika između kandidata nije tako drastična kao u Srbiji.

Nikome ne pada na pamet da seda u buldožer zbog Buša ili Gora. A taj buldožer, ta ogromna masa na ulicama, to je ovde izazvalo najviše divljenja i pomalo zavisti. Naravno, smisao stabilnih demokratskih ustanova je da se osujete revolucionarna preduzeća, ali onda ljudi vremenom izgube interes za javne poslove i dobije se ono što se zove "demokratija bez građana". Sistem radi toliko dobro da ljudi samo smetaju.

Neću baš da kažem da sam sreo mnogo Amerikanaca koji bi menjali svoju zemlju za moju, ali očigledno ima nečega zavodljivog i dragocenog u toj energiji koja pokreće masu kad ova reši da uzme stvari u svoje ruke.

Pošto se u Srbiji poslednjih godina nije ni dešavalo ništa drugo do tih masovnih pokreta, ljudi su svakako iscrpljeni i zato im se toliko svidelo Koštuničino obećanje da će zemlja postati "normalna".

Međutim, njegov prethodnik ostavio je istu zemlju u prilično jadnom stanju tako da se sad ne bi smeli zanemariti ni najmanji resursi, a ta probuđena energija, ta masovna vera da sad nešto može da se uradi najveći je resurs Srbije. Ljudi su sad natprosečno voljni da zapnu i tu inspiraciju nipošto ne bi trebalo prevideti i ugušiti samo zato što želimo da ličimo na dobro uređene zemlje a ne na sebe iz vremena komunističkih "radnih akcija".

Prvo, to nije bio samo komunistički patent, javni radovi izvodili su se i u Americi u vreme krize. Drugo, ako neko može da ponudi velike mogućnosti za svakojake privatne inicijative – utoliko bolje, ali gde smo mi od toga? Treće, mada nemam pojma o ekonomskim rezonima niti ikakvog sećanja na domaće radne akcije, čini mi se da postoji snažna psihološka potreba za nečim takvim. Ako se ljudima samo kaže da je sad sve u redu, nema više Miloševića, sad će neko bolje da brine o njima i neka se od sad mirno bave svojim poslom, prvo će videti da baš i nemaju nekog posla, a zatim će razočarano pomisliti da im neko krade tu zemlju koju su oslobađali.

Možda ovo nije najefikasniji način gradnje, ali to je čak manje važno. Ovo je period u kojem ljudi još žele da budu zajedno i takođe da zaborave na godine razaranja i nesreće, a najbolje se zaboravlja kad se čovek udubi u kakav bilo posao. Ako toga ne bude, ako ljudi budu imali mnogo vremena da sede i gledaju oko sebe, sva je prilika da će da padnu u tešku postrevolucionarnu depresiju. A sad, ako neko primeti da je upravo nedavno i bivši režim bio preduzeo akcije obnove i izgradnje, mogu samo da kažem da to nikako nije bilo najgore čega su se setili. Nevolja je bila u tome što su zakasnili i što su prethodno sve lično polupali.

Bojim se da će sve ovo da zvuči malo suviše "originalno", niko drugi to ne radi, ali zar nije i sadašnji položaj Srbije prilično originalan? Od koga smo, uostalom, videli da se buldožer koristi u onakve svrhe, pa šta je falilo? Da se neko tada setio da treba da se ugledamo na Švajcarce, mali Marko još bi bio nesrećan što deda nema vremena da mu se posveti.

Srbija mnogo kasni i nalazi se na nižoj tački nego zemlje koje su nekako uspele da se preobraze i modernizuju. Ne verujem da će u nju stići mnogo novca i ne bih se baš kladio na zapadnu grižu savesti zbog bombardovanja. U svakom slučaju, ne bi trebalo čekati da neko odnekud dođe i uzdati se u to da će svako moći da radi kao devizni šofer ili prevodilac. Ta vrsta pasivne zavisnosti od spoljne pomoći postala je prilično rasprostranjen oblik života na Balkanu, ali čini mi se da se od Srbije čak pomalo i očekuje nešto više.

Ne, niko ne treba da ima iluzija da je Srbija zadivila i osvojila svet, i da je sve prethodno gumicom izbrisano, ali recimo da se priznaje da je u poslednjem trenutku, na kraju veka, uspela da napravi podvig i ostavi u istoriji trag koji možda nije samo od lokalnog značaja. Slučaj Srbije je nešto drugačiji, pre svega mnogo gori i teži nego ostalih iz okoline, ali ni jedna tako loša decenija ne mora ispasti baš sasvim izgubljena, pogotovu kad se okonča onako neočekivanim preokretom. Sad svi nekako veruju da je ta zemlja u stanju da sama nešto uradi i to ne obavezno nešto čudovišno.

Dakle, valjalo bi svakako ostati u pokretu. To bi bilo važno i zbog sveg onog mladog sveta koji je otišao iz zemlje i rado bi se vratio.

Spremni su da se odreknu mnogih udobnosti ali samo ako u zemlji dobiju priliku da budu aktivni. A i tu mladež iz Otpora očigledno još nešto svrbi kad crtaju buldožer s porukom "Samo vas gledamo". Neko bi uskoro mogao da im objasni kako ne moraju baš samo da gledaju nego mogu usput, ko buldožerom, ko lopatom, čime god stignu... Može buldožer da se upotrebi i za još ponešto korisno, osim za popravljanje televizijskog programa.

Stojan Cerović

prethodni sadržaj naredni

vrh