Svetozar Marović, predsednik Parlamenta Crne Gore
Miloševićeva Srbija uplašeno ćuti
Platformu o odnosima Srbije i Crne Gore prihvata većinska Srbija, a zvanična Srbija ne ćuti iz nadmenosti već iz straha i nesigurnosti. Od Vlade Srbije očekivali smo ozbiljan odgovor. S referendumom u Crnoj Gori ne treba žuriti, ali ni odugovlačiti jer moramo pobjediti trpljenjem a ne avanturizmom
S predsjednikom crnogorskog parlamenta Svetozarom Marovićem razgovaramo u vrijeme vanrednog zasijedanja crnogorskog parlamenta, na čijem su dnevnom redu dvije značajne tačke, koje se na određen način dotiču budućnosti aktuelne Jugoslavije. Radi se, naime, o zakonu o crnogorskom državljanstvu i informaciji o aktivnosti crnogorske vlade na redefiniciji odnosa u federaciji. U debati, posebno replikama, sve češće se govori o referendumu i načinu njegovog raspisivanja. Istovremeno, iz Beograda je stigla vijest da je vlada Srbije platformu za redefiniciju odnosa Crne Gore i Srbije uputila saveznom parlamentu. Da li se taj potez Vlade Srbije može smatrati i konačnim odgovorom Vladi Crne Gore, prvo je pitanje za Svetozara Marovića?
MAROVIĆ: Ne znam da li
je to konačan stav Vlade Srbije. To je odgovor bez odgovora, konstatujući odgovor, koji
jedno ozbiljno pitanje, kao što je život u ovoj zajednici, jednostavno tretira kao
formalno proceduralno pitanje i upućuje da bi se o tome trebalo na nekom drugom mjestu
razgovarati.
Međutim, mi smo poslali jedan ozbiljan akt i očekivali smo ozbiljan odgovor. Da li stvarno ljudi u toj vladi misle da se ovako može dalje živjeti a da se ništa ne promijeni. Intimno mislim da je taj odgovor pokušaj kupovine vremena. Prilično naivan pokušaj da se Crna Gora ugura u neku proceduru institucije koju smatra nelegitimnom. Naime, savezna skupština je za nas nelegitimna jer tamo nema većinske Crne Gore. Mi možemo da razgovaramo, i mi ćemo nastaviti razgovore sa svima. Vjerujemo u dijaloge, a ne u sukobe. Mi ne možemo jednoj takvoj instituciji prepustiti odluke o Srbiji i Crnoj Gori. To ne znači da mi nijesmo spremni da razgovaramo u Skupštini Jugoslavije, ali u ovom trenutku Skupština ne može biti mjesto jer tamo nema Crne Gore. Crna Gora ne može dopustiti da bude preglašavana i ne može da dopusti uvredu da njena državna pozicija u saveznoj državi bude manje uticajna od neke stranke iz Srbije. Neki iz Crne Gore prihvataju da, recimo Srpska radikalna stranka ima više ministara, uticaja, više značaja nego Crna Gora u Jugoslaviji, ali to je njihov izbor. Mi koji predstavljamo većinu Crne Gore nećemo na to pristati.
"VREME": Ipak, nije li to odgovor koji zatvara vrata dijalogu?
To je odgovor koji ne zatvara vrata dijalogu. Ja sam ga tako razumio. Oni su mogli da kažu - mi ne prihvatamo platformu. Interesantno je da oni ne kažu da je to platforma koja razbija zajednicu, koja ugrožava saveznu dražvu, da je akt protiv Jugoslavije, da je separatizam. Oni to ne govore. Vjerovatno zato što puštaju da njihovi crnogorski lakeji ili lakeji iz Crne Gore to urade sa više strasti nego oni, a oni će naravno njih žrtvovati, ako to bude potrebno zarad njihove vlasti. Ako oni u jednom trenutku ocjene da im to može biti korisno pokušaju spašavanja vlasti u Srbiji, ne bi me iznenadilo ako bi u nekoj nepostojećoj ustavnoj proceduri saopštili kako prihvataju platformu.
Šta ih konkretno može natjerati na to?
Platformu o odnosima Crne Gore i Srbije, po mom mišljenju, prihvata većinska Srbija. Mi predlog nijesmo dostavili samo vladi Srbije, mi smo predlog dostavili i građanima Srbije, njihovim političkim predstavnicima. Najveći broj stranaka koje predstavljaju građane Srbije govore da građani Srbije prihvataju predlog Crne Gore, zato što je on racionalan. I Srbija i Crna Gora hoće da žive zajedno, ali hoće da sačuvaju svoju državnost, tradiciju... Neće više da idu stazama ove politike - stalni ratovi, žrtve, raseljenja, gubitak Srpske krajine, faktički gubitak Kosova, razrušeni domovi, razrušene fabrike, izolacija od svijeta... To nije put za ovu zemlju. Mi nudimo racionalan put, put zajednice otvorene prema svijetu. I ovi koji su u Crnoj Gori protiv platforme i oni u Beogradu hoće da se Jugoslavija vrati u međunarodnu zajednicu, u Ujedinjene nacije. Zašto naš ambasador ne napusti Ujedinjene nacije ako je čitav svijet protiv nas, ako su snage na Kosovu okupatorske. Svijet je potreban ovoj zemlji, ali oni neće to narodu da kažu, a svi čekaju dolare od tog svijeta, jer bez te pomoći nema fabrika, nema zaposlenja, nema struje, nema napretka. I zato se naša platforma podudara sa demokratskim željama Srbije i njenih građana.
Čini se očiglednim da je komunikacija Beograda i Podgorice potpuno zamrla. Kako vidite izlaz iz takvog stanja?
Ta komunikacija je opterećena na nivoima vlasti. Vlast u Srbiji očigledno nema strpljenja za dijalog, opterećena je nizom svojih problema. Oni moraju puno toga da objasne svom narodu. Oni ni sada, očigledno, kao ko zna koliko puta do sada, ne razmišljaju o zemlji već samo o sebi. Njih sada ne interesuje taj iskreni napor Crne Gore da sačuva zajedništvo, ne zbog toga što smo mi više jugonostalgičari od drugih, već zbog racionalnih interesa. Evropa se ujedinjuje. Mi smo rekli da rokovi nijesu toliko važni koliko sudbina naroda, budućnost Srbije i Crne Gore.
Jedino je dijalog izlaz, i mi čekamo taj razgovor. Srbija je na potezu. Srbija mora da izabere one koji će je legitimno predstavljati da bi poveli dijalog. Ne da bi prijetili Crnoj Gori, ne da bi prema njoj zamahivali topuzima uz pomoć nekih radikalističkih stranaka sa kojima su se, nažalost, udružili neki Crnogorci da bi ostali na vlasti u Beogradu. Sa Crnom Gorom treba razgovarati, ona nikom ne prijeti. Ona želi da preuzme na sebe odgovornost za sebe i svoje građane, ali to ne želi da uradi na štetu Srbije, nego zajedno sa Srbijom, želeći da pokaže da postoji mnogo razloga zbog kojih je bitka za dijalog i integracije pravi put. Crna Gora je krenula na taj put bez obzira na nestrpljenje pojedinaca u Crnoj Gori koji su iritirani prividnom nadmenošću Srbije, koja ćuti.
Zašto ćuti?
Ta zvanična Srbija ne ćuti iz nadmenosti. Ona ćuti iz straha, iz nesigurnosti, iz neperspektive svoje politike i pokušava da nađe šansu za sebe. Zato ja vjerujem u budućnost Srbije koja će, nadam se, narednih mjeseci mirno i demokratski naći i otvoriti put za sebe, kao što je i Crna Gora to učinila na demokratskim izborima. Treba upornosti da se pronađe razumno, a ne emotivno rješenje koje može da zavede. I meni često dođe da kažem - pa stvarno, dokle ćemo u ovoj zemlji s jednim takvim čovjekom na čelu, čovjekom koji brine samo o sebi, koji je formirao jednu tajnu organizaciju kao konkurenciju svojoj sopstvenoj partiji, koja iznutra izjeda partiju i tjera najbolje ljude te partije, koji uništava sve redom ovih zadnjih deset godina.
Kakve konkretno promjene očekujete u Srbiji?
Da ljudi sami i nepristrasno izaberu rukovodstvo, prema pravilima koja smo mi imali u Crnoj Gori, a napravili smo ih uz pomoć OEBS-a. Očekujem da, uz demokratski pritisak, opozicija sa režimom nađe sporazum i dogovori se o izbornim uslovima, da sve svoje unutrašnje konflikte usmjeri prema demokratskom rješenju.
Ima li opozicija u Srbiji snage da dovede do promjena o kojima govorite?
Najvažnije je da se oni ne dijele. Treba da naprave prioritet. Ne možemo mi da mijenjamo Srbiju. Nemamo pravo da budemo niti učitelji niti proroci, ali suština je ne dijeliti se ako imate zajednički cilj, a zajednički cilj svih ljudi u opoziciji je da se Srbija demokratizuje. Po meni, ako to neko bude spreman da pročita, najvažnije je napraviti zajednički blok radi stvaranja prirodnih izbornih uslova. Konflikte treba riješiti izborima, a izborne uslove ne može diktirati aktuelna vlast, niti bilo koja stranka u Srbiji, već sporazum svih stranaka, uz aktivno učešće međunarodnih organizacija, u prvom redu OSCE-a, čime bi se garantovalo da ti izbori sutra budu priznati i da međunarodna zajednica prihvati pobjednike tih izbora. Ključno je opredijeliti se da li će Srbija ići dalje putem demokratije ili apsolutizma. Hoće li ostati izolovana ili otvorena, da li će Srbija biti zemlja u kojoj se neće umirati od gladi, u kojoj neće ubijati ljude u uniformama zato što ih lažnim patriotizmom guraju da brane nešto što je moguće odbraniti i razumom.
Da li bi se sa tom novom vlašću lakše uredili međusobni odnosi republika?
Svakako. Ali bez obzira na rezultate izbora, naša je ponuda institucionalne ravnopravnosti. Ljudi iz srpske opozicije već su se pozitivno izrazili o platformi. Pročitao sam da je to uradio gospodin Drašković i ljudi iz Saveza za promjene, demokratske stranke iz Vojvodine.
Šta ako odgovor Vlade Srbije bude i konačan, ako ona ipak odbije platformu?
Konačan odgovor mogu dati samo građani Srbije. Ta vlada više nije većinska vlada, i mislim da to nije vlada kojoj mogu vjerovati građani Srbije. Istraživanja koja se sprovode u Srbiji pokazuju da skoro dvije trećine građana ne vjeruje toj vlasti. Prema tome, može li za nas biti meritoran odgovor jedne vlasti koja je prošlost Srbije.
Kada je platforma u pitanju, najviše problema imate sa opozicijom u Crnoj Gori?
Pa opozicija u Crnoj Gori je dvostruko suprotstavljena platformi. Ovi iz SNP-a misle da je ta platforma ponuđena kao akt razbijanja Jugoslavije, da je to separatistički akt i da mi krećemo putevima suverene države, te da hoćemo tim putem da odvojimo Kosovo, Sandžak. Intimno vjerujem da tako ne misle svi ljudi u njihovom biračkom tijelu, što pokazuju i neka istraživanja. Ljudi vide da teško može dalje ovako. Ne znam kako oni mogu biti protiv platforme ako 77 odsto građana, prema jednom istraživanju, misli da te odnose treba mijenjati, ne mogu da razumijem da su u SNP-u protiv toga, i kako mogu da ono što priznaju Srbiji ne priznaju Crnoj Gori.
S druge strane su kritičari koji misle da je to akt protiv Crne Gore i da on želi Crnu Goru da zadrži u smrtnom zagrljaju Srbije bez obzira na to šta će se dešavati sa Srbijom. Ne osporavajući takvo mišljenje, uvijek pred sobom treba imati činjenicu da je Crna Gora jedno heterogeno društvo sa veoma svježim sjećanjem na razne podjele.
Sve češće se, pa i tokom ovog zasijedanja, čuje riječ referendum?
Referendum treba organizovati u mirnoj i demokratskoj atmosferi i to je legitimno pravo građana Crne Gore da odluče o svojoj budućnosti. To znači da ukoliko svi pregovori propadnu, ukoliko je Srbija, ona koja odlazi i ova koja dolazi, ne pokaže razumijevanje za zahtjeve Crne Gore da živimo ravnopravno, institucionalno zaštićeni i otvoreni prema svijetu i demokratiji, tada će Crna Gora morati svoj put razvoja i budućnosti tražiti izlaskom pred građane i od njih tražiti da donesu odluke. U tom slučaju volio bih da se za to založe sve stranke i da daju doprinos da sve prođe u miru, kako bi se izbjegli incidenti koje neko priželjkuje u Crnoj Gori. Zbog toga mislim da ne treba žuriti. Sve rane treba izvidati prije nego što se izađe pred građane sa odlukom o referendumu, ali to ne treba mnogo odugovlačiti, to niko i ne čini. Lično preferiram da je zajednica moguća, međutim ukoliko druga strana ne bude spremna na tu zajednicu, Crna Gora nema izbora.
Koliko to Crna Gora može čekati?
Mi u ovom trenutku moramo pobijediti trpljenjem a ne i ishitrenošću i avanturizmom, a upravo godine iza nas govore kako se mijenjala Crna Gora. Tako je od predsjedničkih izbora gdje je pobjeda bila relativno tanka, do parlamentarnih izbora gdje je ona bila mnogo snažnija, do današnjeg dana kada DPS i koalicija još jačaju. Ta egzaktna politička faktografija govori da odluke treba pripremati, ne žuriti i ne postavljati rokove, da je mnogo važnije pripremiti put. Kad imate dobar put, onda možete da planirate dolazak do cilja a kada imate samo cilj, onda se on može lako i brzo izgubiti. Naš cilj jeste zajednica, ali ako ona ne bude moguća naš drugi cilj je da građani odluče. Dobro je da ljudi sami dobijaju informacije da se sami uvjere, da ne bude manipulacija i oko našeg iskrenog zalaganja za zajednicu i saznanja da neko ne želi ravnopravnu zajednicu.
U Crnoj Gori sada postoje tri izbora. Jedan je "Sad ili nikad suverenost"; odlučili smo da budemo nezavisni, da ne čekamo ni trenutka, jer sjutra će biti kasno. To je priča koja traje deset godina. Možda smo zakasnili i tih deset godina. Ne mogu egzaktno tvrditi, ali mogu komparativno izvesti zaključak da tamo gdje se išlo sa žurbom svuda je bilo krvi. Od Slovenije, gdje je to bilo blaže, preko Hrvatske pa i Bosne, gdje smo imali referendum; Bosna je bila nezavisna, pa je podijeljena, odnosno trebalo je dvije i po godine prolivanja krvi da se dođe do Dejtona.
Drugi zaključak je - "nijesu bitne tragedije naroda, idemo dalje, jer volimo Sloba. Čuvajmo Slobodana, jer volimo sebe, čuvajmo privilegije, jer smo oko njega" To je opcija interesne grupe oko Slobodana. Ogromna grupa građana više tako ne misli.
I postoji treća naša opcija da se ne slijede niti ideologija niti lideri, već interesi razuma. Ne treba postavljati rokove, već prepustiti ljudima da svojim razumom odluče. Zato sam siguran da nećemo pogriješiti.
Tokom debate o predlogu zakona o državljanstvu Crne Gore čula se ocjena da se on može smatrati jednim od prvih akata buduće nezavisne Crne Gore, kojoj, kako se čulo, teži crnogorska aktuelna vlast?
To govore ljudi iz SNP-a, a s druge strane, predstavnici Liberalnog saveza kažu da je to projugoslovenski akt i da zato neće glasati za njega. Mi smo tu između dvije krajnosti. Po jednima, sve što se učini za dobro Crne Gore i njenih građana doživljava se kao akt protiv Jugoslavije, a oni drugi misle da sve što se čini, mora da se učini do kraja - sada ili nikada.
Idemo srednjim putem, tako da nijedna odluka ne bude na štetu građana Crne Gore i onih koji žive u susjednim zemljama, i da ne bude u suprotnosti sa međunarodnim standardima i normama. Mi želimo unificirano pravo savremenog međunarodnog zakonodavstva. Tako smo došli i do ovog akta, kojim težimo da nađemo rješenje za ovu situaciju gde imamo veliki broj raseljenih lica i gde moramo zaštititi izvorna prava građana i državljana Crne Gore. To radi svaka zemlja u svijetu i to nije nikakav diskriminatorski akt. To je nesumnjivo jedan od onih akata koji garantuje da o sudbini Crne Gore mogu prije svega odlučivati građani, odnosno državljani Crne Gore koji su to pravo stekli na način koji zakon propisuje. To znači, ne možete uvesti odluke u Crnoj Gori mimo građana Crne Gore. Crna Gora je pokazala da ničim i nikada nije i neće zatvoriti vrata za teške i nesrećne slučajeve raseljenih lica koji su ostali bez svojih kuća. Ipak, mora se znati čija je ovo kuća.
Često se čuju razne priče i špekulacije o odnosima unutar crnogorske vladajuće koalicije, pa i između tri ključne ličnosti DPS-a. Kako ocjenjujete te odnose?
Odnosi unutar koalicije jesu veoma principijelni i počivaju na stranačkim različitostima, ali prije svega na zajedničkim ciljevima, tj. svako svojim razlikama treba da pomogne da se taj cilj ostvari. To znači da se Crna Gora što prije demokratizuje, ekonomski ojača i poveže sa svijetom. Kada ne bi bilo razlika onda bi svi bili u istoj stranci, ali postoji jedna demokratska kultura koja te razlike razriješava.
Tako je i u našoj stranci. Znam da kod nas stalno traže neke razlike između predsjednika Đukanovića, mene i premijera Vujanovića. Postoje razlike u mišljenjima. Mi možemo slobodno da se suprotstavljamo jedni drugima argumentima, bez obzira na status. To je ključna razlika između našeg DPS-a poslije razlaza i prije. Tada je meni uskraćena riječ na Glavnom odboru. Nijesam mogao da branim svoje stavove. Jedva sam to uspio zahvaljujući svojoj upornosti, iako sam i tada bio potpredsjednik partije. Sada duh tolerancije afirmiše i sam vrh DPS-a, na čelu sa gospodinom Đukanovićem sa kojim imam veoma korektne, veoma bliske političke pozicije i visok stepen povjerenja. Tako je i sa premijerom. U svakom slučaju vrh DPS-a je veoma, veoma stabilan.
Svetozar Marović ima svoj stav, a zahvalan sam ljudima koji imaju visoko povjerenje u moje napore, iako im se to ponekad u prvi mah ne dopadne. Shvate da je to od zajedničkog interesa i za nas i za one u opoziciji, jer vremenom to ide ka zajedničkom dobru. Pri čemu, naravno, ja nijesam neka jaka harizmatička ličnost nego jedan uporni parlamentarac, koji vjeruje da bez jakog parlamenta nema demokratije ni u jednoj zemlji.
Velizar Brajović
Vaša izjava da predsjedniku
Slobodanu Miloševiću ne treba suditi u Hagu, već da mu treba suditi narod u zemlji na
izborima, izazvala je različite komentare. Čak, prema pisanju nekih medija, zvaničnici
sa Zapada je ocjenjuju kao napad na instituciju Haškog tribunala?