Ovaj put bez "južnog fronta"

Kako je ravnoteža straha spasla vlast u Crnoj Gori

Đukanovićevi odlasci iz Podgorice do Dubrovnika, odakle je letio za Njemačku, Francusku, Britaniju itd., bili su spektakularni. Prolazio je kroz, bukvalno rečeno, kordon specijalaca, a pred njim su se sklanjali vojni specijalci na punktu u Kumboru

Poslije 11 nedelja bombardovanja Jugoslavije, Saša Marković, član Velikog kabineta Liberalnog saveza, izrazio je bojazan da će se "dogoditi najgori scenario - da su svi iz ovog rata izašli kao pobjednici. NATO je pobijedio Miloševića i doveo trupe. Milošević je pobjedio NATO i izgubio Kosovo, a Đukanović je pobijedio i NATO i Miloševića i sačuvao Crnu Goru, dok je u suštini narod strašno nastradao."

Nikada i ni iz jednog rata Crna Gora nije izašla sa manje rana i razaranja, a sigurno je da se nikada u istoriji crnogorskog ratovanja nije dogodilo da se crnogorski glavar sa vojskom ne pita više nego da nije živ i, štaviše, da svo vrijeme od te iste vojske strahuje crnogorska vlast i većina crnogorskog naroda. I to će ovog puta biti upisano za sva vremena. Isto kao i riječi Predraga Bulatovića, potpredsjednika Socijalističke narodne partije, izgovorene u žaru debate o patriotama i izdajnicima u crnogorskom parlamentu. Elem, Bulatović je bez okolišanja rekao kako Crna Gora uopšte nije stradala, jer su razoreni vojni aerodrom u Golubovcima i nešto drugih vojnih objekata... Bulatović i njegovi partijski drugovi ne odustaju od dokazivanja da je crnogorska vlast izdala i da je bespogovorno služila agresoru. U poplavi viceva na tu temu ovih dana se prepričava onaj kako su crnogorskim rezervistima oblačili uniforme za dva broja manje, kako bi im otežali da dignu ruke u vis, pa i onaj kako se novi "Let iznad kukavičjeg gnijezda" snima pod naslovom "Iz Avijana preko Crne Gore".

DVE IZBEGLIČKE PRIČE: Onomad dok je napuštao sablasnu Peć, jedan Srbin nevoljnik reče crnogorskom novinaru da neće u Crnu Goru. "Iako sam Vasojević, za nju neću da znam, jer su nas izdali, izdali kao niko do sad", reče čovjek i ode negdje u Srbiju. Ovih dana mladi vojnik na petodnevnom odsustvu po Podgorici priča kako je svojim očima na RTS-u gledao Mila Đukanovića kako traži azil za sebe i svoju porodicu i još pride kako od lidera zemalja NATO-a zahtijeva da što jače bombarduju Srbiju. Istovremeno, mediji u Beranima bilježe priču Dese Bulatović, izbjeglice iz Dubočaka kod Peći, koja kaže: "Milošević izdade Kosovo, a nije ni htio ni umio da sačuva svoj narod i državu kao što je Đukanović..."

Pomenuto čuvanje države i naroda, bar što se Crne Gore tiče, po izjavama rezigniranih Srba i Crnogoraca koji ovih dana dolaze u Crnu Goru, zaslužuje najveće priznanje. Ipak, poslije svega, zvaničnici Crne Gore izbjegavaju da pripišu sebi nekakvu pobjedu, ali ipak kažu da je u svemu narod pobijedio. Narod koji je tokom bombardovanja bio između čekića i nakovnja, koji je u veoma konfuznoj situaciji slijedio glas razuma.

Konfuziju je stvorilo tipično dvovlašće koje je u Crnoj Gori nastupilo uvođenjem ratnog stanja, odnosno u trenutku kada je Beograd pod okriljem novonastale situacije pokušao da u potpunosti eliminiše civilnu vlast u Crnoj Gori. Teren za to pripreman je, čini se, od samog raskola u DPS-u prije dvije godine, a pojačani radovi na tome uslijedili su nakon predsjedničkih i parlamentarnih izbora, kada je zvanična Podgorica postala "opasan remetilački faktor" u saveznom vrhu.

Pospremanjem saveznog parlamenta, Vlade i drugih saveznih institucija, Milošević je Đukanovića stalno držao u šahu, a nakon oktobra prošle godine Milošević je Đukanovića ekskomunicirao iz Vrhovnog savjeta odbrane. Uklanjanjem načelnika generalštaba Momčila Perišića, Milošević je otvorio put kadrovske promene u Drugoj armiji, čime je Đukanović lišen uticaja na komandovanje vojskom, kojom su mu stalno prijetili Milošević i Momir Bulatović, predsednik savezne vlade. I dok su trajali pregovori u Rambujeu, Bulatović je najavljivao snažnu akciju uspostavljanja savezne vlasti u Crnoj Gori, odnosno da će na granice doći savezna policija, novi carinici, da će se eliminisati kršenje saveznog ustava, što, naravno, sistematski, po mišljenju Bulatovića čini Crna Gora. Uporedo s tim, dolazi do sučeljavanja oko načina razrješenja kosovske krize - Đukanović je insistirao da se ide na mirno razrješavanje uz međunarodno posredovanje. Poslije izjava Đukanovića da će Crna Gora pružiti logističku podršku trupama za implementaciju postignutog sporazuma, krenula je kampanja da on zove NATO da dođe u Crnu Goru, da služi Zapadu itd. Sve, međutim, kulminira u trenutku proglašenja ratnog stanja, na šta je Crna Gora reagovala izjavom da ni ta kao ni druge odluke savezne vlade nju neće obavezivati.

PRVA META: U trenutku kada je pala prva bomba na Jugoslaviju, a sticajem okolnosti bila je to ona koja je razorila radarski sistem na Crnom Rtu u Baru, Momir Bulatović se oglasio tvrdnjom da je ta bomba smijenila Mila Đukanovića sa dužnosti predsjednika Crne Gore.

Odziv na mobilizaciju bio je u početku izuzetno loš. Smjenom komandanta Druge armije Radosava Martinovića, kojom je kao grijeh pripisan relativno blag odnos prema onima koji neće u vojsku, ali i nedovoljan otpor NATO avijaciji, dolazi komandant Milorad Obradović, koji do maksimuma zateže odnose sa vrhom crnogorske vlasti. Sukob nadležnosti koje proističu iz proglašenog ratnog stanja i onih koje ima crnogorska civilna vlast dovode atmosferu do usijanja. Vlada Crne Gore proglašava radnu obavezu i prijeti da će bez posla ostati svi oni koji se njoj ne odazovu, a Obradović počinje sa prisilnom mobilizacijom. Ministri iz vlade, premijer, predsjednik Crne Gore i rukovodstva partija vladajuće koalicije uporno najavljuju da se odredbe ratnog stanja u Crnoj Gori sprovoditi neće, da će Crna Gora uvoziti i izvoziti preko Bara, da će granični prelazi biti otvoreni i da će stranci ulaziti bez viza. Dok je Beograd progonio strane novinare, Crna Gora ih je pozivala i garantovala im bezbjednost i nesmetan rad, a sve značajnije punktove u Republici, posebno zgrade državnih organa, obezbjeđivale su jake snage specijalaca. Tenzije su vrtoglavo rasle.

Lider Narodne stranke i potpredsjednik vlade Novak Kilibarda našao se na udaru vojnih organa zbog izjava kojim je, po optužbi, podrio odbrambenu moć zemlje. Vojska je pokušavala da mobiliše ministra pravde Dragana Šoća. U strahu da ih vojska ne presretne i uhapsi oni dobijaju impozantnu zaštitu. Sam Kilibarda upozorava da bi pokušaj njegovog hapšenja mogao izazvati potoke krvi. Uporedo sa mobilizacijom, teče i mobilizacija rezervnog sastava policije. Crna Gora dobija dvije vojske u šarenim uniformama. Narod strahuje više od njihovog prijetećeg obračuna nego od NATO bombi koje padaju uglavnom po vojnim objektima koji su prethodno gotovo ispražnjeni, a onda počinju mitinzi na kojima dominiraju slike Miloševića, Bulatovića, Radovana Karadžića, Šešelja, Arkana, na kojima se crnogorska vlast optužuje za izdaju i narod poziva na odlučnu odbranu zemlje.

Crnogorski parlament donosi rezoluciju o očuvanju mira u Crnoj Gori koju potpisuje i Bulatovićeva SNP. Parlament je u stalnom zasijedanju, svakodnevno se obavljaju konsultacije predsjednika poslaničkih klubova i rukovodstva parlamenta nakon koji se emituju izjave predstavnika svih partija, što smirujuće djeluje na većinu građana. Sve to prate tragikomične scene - predstavnici policije pozivaju građane da za vrijeme vazdušne opasnosti ostanu u kućama, a ministar obrazovanja poziva djecu da idu u školu i slično.

SUKOB NA VISOKOM NIVOU: U vazduhu stalno visi strah od obračuna vojske i policije. Vojska je dislocirana, oruđa je uvukla u naselja, neke škole su pretvorene u magacine vojne opreme, radari prislonjeni uz kuće, a na avione se puca iz naselja bez obzira na to što ta paljba nijednom od njih ne može nauditi. Linija vazdušne odbrane praktično ne postoji, baterije poslije otvaranja vatre se sele i stalno ih prate NATO bombe. Vrhunac nezadovoljstva izaziva dejstvo PVO-a iz akvatorijuma luke Bar, nakon čega radnici protestuju a direktor Petrašin Kasalica javno poziva vojsku da se povuče iz luke, tako da i on postaje meta vojne policije pa se izvjesno vrijeme krije. No, komanda Druge armije i Ratne mornarice i dalje stežu obruč. Uvodi se ratni režim plovidbe, blokira se luka Bar. Mir se našao na ivici rata u trenutku kada je vojska ušla u demilitarizovanu zonu i blokirala granični prelaz Debeli Brijeg. I iz te situacije se izašlo, s tim što je vojska napravila punkt u Kumboru, a i na drugim graničnim prelazima, gdje su došli carinici u vojnim uniformama i počeli da realizuju odluke savezne vlade. U Crnu Goru ne može ući nikakva roba ako nema papire savezne vlade, a ni humanitarna pomoć, jer savezna vlada je naložila da ona stiže samo preko graničnih prelaza u Srbiji. Istovremeno u Crnu Goru stiže nepregledna kolona kosovskih albanaca. Zatvaranjem granica oni ne mogu da nastave put u druge zemlje. Vojska u okolini Rožaja ubija nekoliko kosovskih Albanaca, što opet podiže tenzije, a kriza vrhunac postiže na Cetinju. Demonstracije, incidenti, obostrane prijetnje, ali i iz te situacije se izlazi bez krvavih posljedica, a sve zahvaljujući procijenjenoj ravnoteži snaga vojske i policije, ravnoteži straha.

Sukobi su izbjegavani očiglednim popuštanjem i jedne i druge strane. Crnogorska vlada je popuštala, Vojska takođe. Pokazalo se da radna obaveza ne amnestira od odgovornosti zbog neodazivanja vojnoj obavezi, da uvozna dozvola republičke vlade ne znači ništa, da crnogorski vizni režim ne postoji, da policija nije intervenisala prilikom nasilnog upada vojske u stanove pri potrazi za vojnim obveznicima, ali Vlada nije dozvolila da se MUP stavi pod komandu vojske, kao ni državni mediji. Vojne cenzure u Crnoj Gori nije bilo, a strani novinari su se uvjerili da garancija crnogorske vlade ne znači mnogo pri susretu sa vojnim vlastima.

Bombardovanje nije prekinulo Đukanovićeve kontakte sa Zapadom, pa ni sa predstavnicima članica NATO-a, zbog čega se našao na udaru domaćih i beogradskih patriota koji su protiv njega vodili besprimjernu kampanju. Đukanovićevi odlasci iz Podgorice do Dubrovnika, odakle je letio za Njemačku, Francusku, Britaniju itd., bili su spektakularni. Prolazio je kroz, bukvalno rečeno, kordon specijalaca, a pred njim su se sklanjali vojni specijalci na punktu u Kumboru. Beogradska štampa i domaći kritičari su ga optužili da je letio na krilima NATO aviona. Ovdje još nije objavljeno kakav je prevoz Đukanović koristio, ali govori se o iznajmljenom avionu vlade Crne Gore na Ćilipima i da su, navodno, zemlje domaćina po njega slale avione.

PROFESORSKI ZAHTEV: Poslije svega, Đukanović je javno saopštio da će odgovarati svi oficiri koji su nanijeli zlo Crnoj Gori. Komande Druge armije i Ratne mornarice trenutno su ućutale i sasvim je sigurno da od planiranog svrgavanja Đukanovića neće biti ništa. Đukanović nastavlja da traži rješenje za Crnu Goru u Paktu o stabilnosti jugoistočne Evrope. Optužbe da razbija Jugoslaviju i sprema secesiju Crne Gore polako se raspršuju, jer Đukanović se zbog insistiranja na očuvanju zajedničke države našao na udaru, čak i koalicionog partnera Socijaldemokratske partije. Pored liberala koji hoće nezavisnu Crnu Goru, u Crnoj Gori je osnovan i pokret za nezavisnu Crnu Goru, a 22 profesora univerziteta, među njima 9 akademika, sedam dekana bivši i sadašnji rektor Univerziteta objavili su Promemoriju o neophodnosti uređenja odnosa Srbije i Crne Gore na novim osnovama. Jednostavno, poslije svega, u Crnoj Gori je naraslo shvatanje da Crna Gora nema budućnosti u aktuelnoj Federaciji, prije svega, zahvaljujući Miloševiću i Bulatoviću koji su narodu otvorili oči. Milošević je izgubio još jednu bitku, a sa njom i dobar dio pristalica u Crnoj Gori.