KULTURA

Vreme broj 441, 19. jun 1999.

 

Knjige: Kulturna četvrt

O čemu govorimo kada govorimo ni o čemu

Samoproglašeni novinarski medaljoni Dragane Bukumirović ogledan su primerak pretenciozne osrednjosti

U "Reči autora", kratkom predgovoru knjizi svojih sabranih kolumni, Dragana Bukumirović (1947), urednica kulturne rubrike "Politike", skrušeno priznaje potencijalnom čitaocu da se pred njim upravo otvara knjiga "novinarskih medaljona". Ovom zanimljivom zlatarsko-filigranskom (samo)otkriću sledi stotinak strana kratkih beležaka o ephemerisu dnevnog kulturnjačkog života, koje je autorka ispisivala jednom nedeljno u rubrici koju je svojeručno uređivala.

Kolumna i komentar su najzahtevniji novin(ar)ski žanrovi, izazovni koliko i opasni: autor je "privilegovan" da iznese lični stav o temi koju obično sam i bira, ali se zato od njega zahteva da tekstualnost koju ispisuje svojim kvalitetom, zanimljivošću i provokativnošću bude daleko iznad dnevne novin(ar)ske konfekcije. Zato se ovim poslom svugde gde se drži do nekih ozbiljnijih kriterijuma mogu baviti samo oni koji: a\ imaju šta da kažu; b\ znaju kako da kažu to što imaju. Iz tih razloga, urednici koji su odgovorni za prosperitet vlastitog lista dobro paze kome će poveriti ispisivanje kolumne.

Jedina stvar koja je "pretencioznija" od kolumne jeste kada se ti tekstovi naknadno saberu i objave u vidu knjige, ne bi li se tako spasili od nepodnošljive kratkoće života novinskog teksta. Taj je postupak legitiman: da nema toga, ostali bismo uskraćeni za lak i jednostavan pristup onolikim tekstovima npr. Igora Mandića, Bogdana Tirnanića, Veselka Tenžere, Stojana Cerovića, Petra Lukovića i drugih vrhunskih novinskih autora. Do nevolje dolazi kada se suočimo sa "sindromom žabe i konja": hiperinflacija ćeretavog beleškarenja bez reda i smisla devalvira i obesmišljava ceo jedan ozbiljan žanr. Samoproglašeni novinarski medaljoni Dragane Bukumirović ogledan su primerak pretenciozne osrednjosti (u najboljem slučaju) koja je za sebe izborila privilegovani javni prostor za "izjašnjavanje" o svemu i svačemu tj. o bilo čemu, a sve to bez elementarne stilske-misaone artikulisanosti, kapriciozno napabirčeno i nabeleškareno u čuvenom bucko-lazmisla maniru, nedomišljeno i nedopisano na površan i infantilan način koji i sasvim neambicioznog čitaoca dovodi do autentičnog očajanja: zašto ova osoba piše, kada joj baš nikako ne ide?! Zar nema toliko drugih časnih zanimanja u kojima bi mogla da pronađe sebe?! Autorka, međutim, sudeći po "medaljonskoj" autorefleksiji, svoje sve-i-svašta koje se ekspresno pretvara u koješta, shvata posve ozbiljno; da nije tako, sigurno ne bi rapidno uvećavala količinu blama na svetu time što će ono što je i novinski papir jedva otrpeo strpati među korice knjige ("Kulturna četvrt", izd. Dereta, Beograd 1999).

Na naizgled razložno pitanje neupućenog čitaoca - o čemu se radi u knjizi Kulturna četvrt, moglo bi se, karverovski, odgovoriti retoričkim protivpitanjem: o čemu govorimo kada govorimo ni o čemu? Može čak i ovako: šta govorimo kada ne govorimo ništa, ali smatramo da to Ništa treba da se oknjiži i bučno promoviše? "Kulturna četvrt" je, naime, tek brevijar banalnosti koje, sabrane na gomili, ugnjavljuju nezaštićenog konzumenta svojom raspričanom ništa-ne-govorljivošću poput bataljona uprazno rastorokanih baba-prozoruša. Ne radi se tu, dakle, o ozbiljnom zastupanju ovoga ili onoga, što bi čitaoca navelo na slaganje ili polemiku: kamo lepe sreće da autorka ima snage i sposobnosti izražavanja da se uzvisi do zastupanja i suvislog stajanja "iza" bilo čega, koliko god "to nešto" iz nečije vizure izgledalo "pogrešno"! Ovde imamo posla tek sa zaprepašćujuće nepodsticajnim leksikonom opštih mesta, nedostojnim da mu se posveti makar i ona vrsta pažnje koju novinskom tekstu udeljuje rastreseni tramvajski putnik. U grčevitom naporu da iz zapanjujuće skromnih autorskih resursa iscedi neko zrnce smisla i tračak autentičnog stila, D. Bukumirović ne odmiče dalje od precioznih malograđanskih frazuština za Ljepoduhe: u njenom skučenom svetu, biblioteka je svetilište pisane reči, Dučićeve pesme su umetničko znamenje na koje pada prašina zaborava, "Mali princ" je čarobna knjiga, Fransoaz Sagan miljenica kritike i čitalaca, pesnici, slikari etc. su kulturni poslenici, Isidora Sekulić je najumnija Srpkinja (dva puta!), Jovan Ćirilov ima renesansnu biografiju, FEST je smotra filma, Švedska je postojbina Vikinga, Manastir Vraćevšnica je svetilište duha i kulture, Miroslav Krleža je perjanica hrvatske književnosti, I. B. Singer je majstor pera (a ne Majstor Pera, kao moj domar!), letnja sezona je kulturna žetva, Ivo Andrić je naš jedini nobelovac, oktobar protiče u znaku knjige, članovi biblioteka su ljubitelji knjige, Evropa je Stari kontinent, a Grčka južni sused... Da koloplet oveštalih rutinerskih mantri kakvih se odavno klone i napredniji osnovci u svojim "pismenim zadacima" ne bude isuviše monoton, D. B. nesvesno zabavlja čitaoca dražesnim neznanjem: Handkeova Pravda za Srbiju je prvo Pravda za Srbe a nekoliko desetina strana kasnije Molitva za Srbiju, planina Rudnik je kod Donjeg Milanovca, Ernst Jinger postaje Ernest (Vajld bi rekao: Važno je zvati se Ernest!), Žoze Saramago pod stare dane postaje Saramaga, a Horhe Amado dobija prezime-palindrom Adama, Vaclav Havel u paralelnoj realnosti D. B. postaje premijer Češke a Agata Kristi dobija Nobelovu nagradu etc. U međuvremenu, autorka dušmanski daruje čitaoca-nevoljnika simpatičnim izrazima poput lumper proletarijat, bezbedonosno, prestava, pandam i sličnim biserima koje neki od nas pamte iz priča svojih dobrodušnih prabaka koje su se s "pisanom rečju" sučeljavale samo preko natpisa na železničkim stanicama. Ko sve to pregrmi, može da uživa u nadrealističkim rečeničnim pastišima kakvih se jedan Danil Harms nikada ne bi dosetio, a ni autorka "Odgovora" ili "Noći i dana" ih se ne bi postidela: "Koliko sam samo puta čekala Godoa, u raznim pozorištima uz različite glumce. Moglo bi se čak reći da sam se načekala"; "Ima mnogo razlike između televizije i radija, a jedna je sve upadljivija"; "Ima raznih zavoda, svi me podsećaju na nedavnu prošlost"; "Kad god Nobelova nagrada za književnost ode u ruke pesnika, pomislim: dobro je što postoji"; "Rusima nikad dosta kriminala"...

Kako je moguće nakrcati toliko raspojasane nesuvislosti u tako tanku knjigu? Tajna je, ne treba zaboraviti, u dvogodišnjem kontinuiranom stvaralačkom pregnuću, Bukumirovićevski rečeno. Kvalitet i neponovljivost dotičnog su, pak, dodatno potcrtani izdavačevim nehajem: iako se jedna osoba potpisala kao lektor i korektor, teško je verovati da je knjigu koja ima mnogo više kardinalnih "tip-felera" nego stranica iko pročitao pre ulaska u štampu, a o lekturi, hoću da verujem, nema ni govora: naime, još strašnije je pomisliti da ova šarada uvredljive nepismenosti izgleda ovako nakon lekture!

Dok bude novinarstva, biće i sujete i mediokritetstva; kada su razdvojene, ove neprijatne osobine se još i mogu podneti. Kada se spoje - spasavaj se ko može! "Kulturna četvrt" je turobni produkt ovog ukrštanja, poučna kolekcija kaćiperne praznine na delu, logičan proizvod višegodišnje promocije (ispod)prosečnog, ali "našeg kadra" na svim nivoima. Korisna kao zbirka anti-saveta glede umeća pisanja i mišljenja, ova knjiga se već sada kandiduje za jedan od spektakularnih izdavačkih promašaja godine, manj' ako ne treba da posluži kao upozorenje da taštini, baš kao i neznanju, nauka još nije izmerila granice.

Teofil Pančić

 

prethodni sadržaj naredni

Up_Arrow.gif (883 bytes)