KULTURA

Vreme broj 441, 19. jun 1999.

 

Drama i (po)ratna stvarnost

Ko je pobednik

Slika sveta uslovljena je načinom na koji ga sagledavamo. Zato od doživljaja aktuelnog mira zavisi i to da li že domaži dramski literati opisivati trijumf pobede (iz koje smo smelo zakoračili u nove radne pobede i izgradnju ratom razrušene domovine), ili že se, naprotiv, baviti gorčinom poraza (koji nas je još više udaljio od civilizacijskih tokova savremenog sveta)

Jednu od ključnih metafora koje definišu XX vek izrekao je junak dela koje pripada tzv. trivijalnoj književnosti, konstatujući da u ovom svetu ništa nije kao što na prvi pogled izgleda. I premda je dotični ponajpre mislio na okolnosti u kojima se odigralo izvesno ubistvo, dramskom piscu - našem savremeniku bi ova tvrdnja mogla da posluži kao šifra za razumevanje aktuelne stvarnosti, tačnije onih njenih aspekata koji će, pre ili kasnije, iznedriti drame namenjene repertoarima ovdašnjih teatara. Poštujući načelo da umetničko delo ne zavisi od stepena njegove eventualne povezanosti sa životom, dobronamerni analitičar ipak ne može da poveruje kako minulih sedamdesetak dana surovog raketiranja i bombardovanja Jugoslavije neće, na ovaj ili onaj način, postati osnova određenog broja dramskih tekstova. Jer, trauma je bila isuviše jaka - nema sumnje da će i političke posledice biti dalekosežne - e da bi se ovog puta olako moglo preći preko činjenica uslovljenih stvarnošću. U tom kontekstu svaki pisac nameran da se uhvati u koštac s ovom tematikom moraće da odgovori na veoma važno pitanje, moraće, naime, da definiše situaciju u kojoj smo se našli pošto nas je zadesio mir.

Slika sveta uslovljena je načinom na koji ga sagledavamo. Zato od doživljaja aktuelnog mira zavisi i to da li će domaći dramski literati opisivati trijumf pobede (iz koje smo smelo zakoračili u nove radne pobede i izgradnju ratom razrušene domovine), ili će se, naprotiv, baviti gorčinom poraza (koji nas je još više udaljio od civilizacijskih tokova savremenog sveta). Na potencijalnoj skali asocijacija zasnovanih na primerima iz istorije drame raspon između poraza i pobede moguće je omeđiti Eshilovim Persijancima, s jedne strane, i Sterijinim Milošem Obilićem, s druge, mada je moguće očekivati i izvesne "rukavce" i digresije poput raznih (socrealističkih) drama iz perioda naše ili sovjetske obnove i izgradnje, ali i međurešenja i sofisticirana dramska sagledavanja mita iz savremene vizure koja poetičnošću i vrhunskom literarnošću nadilaze jednodimenzionalnost političke ravni - što je, na primer, slučaj s Kosovskim bojem Ljubomira Simovića (dramom koja, nažalost, nije bila pošteđena politikantske zloupotrebe, pa u svečarskoj atmosferi proslave "naših i Lazarevih jubileja" nije do kraja valjano "pročitana").

Budući da sukobljene strane u ovom ratu očigledno ne mogu da postignu dogovor o ishodu minulog vojevanja (pa čak izbegavaju i da to odrede pojmom rat), te svaka uporno tvrdi da je baš ona pobednik, našim piscima ne preostaje ništa drugo nego da se priklone nekoj od strana, ili da "ustupe vremenu prolaz", prećute aktuelnu dimenziju ovog rata i, nakon izvesnog vremena, pozabave se ljudskom patnjom i nesrećom, dakle upravo onim što ratu daje karakter univerzalne teme. Moraće, drugim rečima, da se strpe i sačekaju da utihnu strasti, ali i primire se nerazumni zahtevi politikantske provenijencije kao i da se istutnji svakovrsna komercijalizacija rata.

A kada istinske muze napokon budu došle do reči - pošto našim pozornicama minu svi dramatični pozivi na osvetu i na scenama utihne krik mržnje, kada protutnje sva rodoljubiva i pravdoljuba dokazivanja ko je u pravu a ko je grešan, ko je izdajnik i pošto je prodata tuđa koža, nakon prebrojavanja nevinih koji su izginuli (kao da u svakom ratu ne stradaju nevini) i ispunjenja svih neposrednih zahteva dnevne politike, a pošto tretman kurentne teme ustupi mesto autentičnoj potrebi da se na umetnički relevantan način, pozorišnim rečnikom, progovori o onome što rat čini večnom temom - postaće jasno da ni ovom prilikom, kao uostalom ni u svim prethodnim bezbrojnim ratnim krvoprolićima, zapravo i nije bilo pobednika, već da postoje samo poraženi. Biće to prilika da se iskažu ista osećanja i razmišljanja koja su ugrađena u mnoga ranije nastala dela. Naime, opet će isti osećati grižu savesti, prekorevaće sebe zbog tuđih grehova, doživljavajući nesreću drugih kao ličnu tragediju. Ponovo će na istim, starim i dobro poznatim mestima - po najmračnijim kutovima ljudske duše i ponorima čovekovog uma biti traženi (i uspešno pronalaženi) razlozi zbog kojih se ginulo, ubijalo, mrzelo, kažnjavalo, ali i volelo i praštalo.

Tada će pun smisao dobiti reči koje su mnogima, u raznim vremenima i ratovima, zvučale neprimereno, čak boguhulno, a koje će opet, na svoj način, relativizovati trijumf pobede jednih i veličinu poraza drugih, reči jednog od literarnih junaka romana Doktor Faustus Tomasa Mana. A on veli sledeće: "... Taj trenutak će nastupiti kada se otvori naš doduše prostrani, no ipak tesni zatvor, ispunjen do gušenja istrošenim vazduhom, to jest: kada se rat što sada besni bude - ovako ili onako - završio; i kakav me samo užas hvata pri ovom ovako ili onako, užas od sebe samog i od ovog jezivog tesnaca u koji je sudbina saterala nemačku dušu! Jer ja, u stvari, na umu imam samo ovako, samo sa tim računam i u to se uzdam, svojoj podaničkoj savesti nasuprot. Da, neumorna javna pouka svima je nama duboko u svest usekla misao o razornim, u svojoj strahotnosti konačnim posledicama nemačkog poraza, tako da mi uopšte ne možemo a da od njega ne strepimo više nego od svega na svetu. Pa ipak, postoji nešto od čega neki od nas, u trenucima koji se njima samima čine zločinačkim, neki drugi opet otvoreno i stalno, strepe više nego od nemačkog poraza, a to je nemačka pobeda. Jedva se usuđujem da se upitam kojoj od ovih kategorija sam pripadam. Možda nekoj trećoj, kategoriji onih koji doduše neprekidno i s jasnom svešću priželjkuju poraz, ali koji isto tako bez prekida pate od grižnje savesti..."

Aleksandar Milosavljević

 

prethodni sadržaj naredni

Up_Arrow.gif (883 bytes)