foto: marija janković

Intervju – Nemanja Stjepanović, Fond za humanitarno pravo >

Spomenici žrtvama ili ratovima

"Ceo proces memorijalizacije u Srbiji, ako se zakon bude primenjivao, nema za cilj odavanje počasti žrtvama nego dokazivanje našeg narativa, naše istorijske istine i ispravnosti svake borbe koja je u naše ime vođena"

Od samog donošenja Zakona o ratnim memorijalima, tačno na Vidovdan 28. juna, kao medijski mnogo upečatljivija ispostavila se prethodna skupštinska rasprava koja je trajala nekoliko dana. Ukratko, vladajuća većina je na zakon podnela stotine amandmana, broj je dostigao blizu 600, na osnovu čega je opozicija, potpuno ogorčena sadržinom i amandmana i zakona, ceo postupak nazvala groteskom koja vređa ratne žrtve i heroje; ili "zakucavanjem eksera u kovčeg parlamentarizma" zbog onemogućavanja rasprave.

Opozicioni poslanici su s nevericom čitali jedan po jedan amandman naglašavajući deo "s posebnim osvrtom". Jedan od dokumenata, na predlog poslanika SNS-a, recimo, glasi: "Zakonom o ratnim memorijalima obezbeđuje se sveukupni razvoj Republike Srbije s posebnim osvrtom na borbu protiv korupcije." Bilo je sličnih ispada i sa posebnim osvrtom na razvoj poljoprivrede, na razvoj ljudskih resursa, sa posebnim osvrtom na unapređenje javnog zdravlja, kao i sa posebnim osvrtom na unapređenje privredne klime... Amandman jedne SNS poslanice čak je glasio: "Herojsko stradanje za odbranu otadžbine možemo da upotrebimo za rast ekonomije i ekonomskih indikatora. Mogu da se osmisle ture tragovima istorije jer mi imamo šta da pokažemo svetu."

No, ako ostavimo po strani već toliko puta viđene pritiske i bahanalije skupštinske većine, ostaje na posmatranju sam zakon. Po zvaničnoj formulaciji, Zakon o ratnim memorijalima trebalo bi da uredi pitanja od značaja za zaštitu, redovno održavanje, investiciono održavanje, uređenje, uklanjanje i finansiranje održavanja i uređenja ratnih memorijala. Zakonom se još uređuje i uspostavljanje i vođenje propisanih evidencija, kao i druga pitanja od značaja za ratne memorijale u Srbiji i u inostranstvu. I tu se praktično već stiže do ključnog mesta, do pitanja kako zakon zapravo definiše memorijale? Šire gledano, kako će se u našoj burnoj istoriji razmrsiti klupko iz kog će se na kraju jasno videti oba kraja konca, i agresija i odbrambeni rat? Shodno kom kriterijumu će se podizati novi memorijali ili održavati stari? Da li su svi postojeći memorijali odgovarajući po novom zakonu? Celu stvar upotpunjuje i to što država Srbija do sada nije izbrojala žrtve nijednog rata, počev od balkanskih, pa preko Prvog i Drugog svetskog rata, sve do najnovijih iz devedesetih. Istoričari, bilo iz kog rova da govore, desničarskog ili kakvog drugog, jedinstveni su u oceni da su uvek postojali neki politički razlozi zbog kojih to nije urađeno. O kojim političkim razlozima je sada reč, da li su vidljivi u samom zakonu i, na kraju krajeva, koji bi bio osnovni motiv njegovog donošenja, na početku razgovora pitamo Nemanju Stjepanovića iz Fonda za humanitrano pravo.

"Očito se radi o naporu da se cementira narativ o bezgrešnosti srpskih vojnih poduhvata u prošlosti, uključujući ratove iz devedesetih. Cilj je da se, u skladu sa dominantnim stavom aktuelne političke elite, dozvoli prikazivanje Srba isključivo kao žrtava, nikako kao počinilaca zločina. Predviđeno je, naime, da svaki memorijal bude ‘u skladu sa tekovinama oslobodilačkih ratova Srbije’. E sad, ako ratove devedesetih podvedemo pod oslobodilačke, to će biti jasna legitimizacija borbe za ‘Veliku Srbiju’, koju su u prošlosti zagovarali sadašnji nosioci najviših funkcija vlasti. Alternativa tome je prećutkivanje događaja iz devedesetih. Obe opcije izvesno će dovesti do toga da memorijalizacija zločina počinjenih od strane srpskih policijskih, vojnih ili dobrovoljačkih jedinica bude nemoguća na teritoriji Srbije. Tako je velikom broju žrtava i njihovim porodicama uskraćeno pravo na sećanje i na dostojanstveno obeležje posvećeno njihovoj patnji, iako su stradali na teritoriji Srbije, od strane srpskih jedinica i, u mnogim slučajevima, u vreme stradanja bili građani Srbije."

"VREME": Gde bi se, u protivnom, nalazili takvi memorijali?

NEMANJA STJEPANOVIĆ: Primera radi, Fond za humanitarno pravo zagovara osnivanje memorijala u Batajnici, na mestu gde su 2001. godine otkriveni posmrtni ostaci 744 albanska civila, među kojima su žene i deca ubijeni na različitim lokacijama na Kosovu 1999. godine. Zakonodavac sada jasno kaže da tako nešto neće biti moguće, jer ubistvo civila, njihovo pokopavanje u primarne grobnice na Kosovu, zatim premeštanje tela u sklopu policijske akcije prikrivanja zločina u masovne grobnice u Srbiji, teško može biti u skladu sa tekovinama oslobodilačkih ratova Srbije.

Postoje inicijative da se obeleže mesta u kojima su 1991. godine bili držani hrvatski zatočenici iz istočne Slavonije. Predstavnici udruženja iz Hrvatske o tome su pre dve godine razgovarali i sa tadašnjim premijerom Srbije Aleksandrom Vučićem. Ako im je nešto na tu temu i obećao, sada to ne može da ispuni jer zakon zabranjuje.

Šta je sa zločinima u Sandžaku? Da li će porodice žrtava ubijenih 18. februara 1993. godine u granatiranju Kukurovića morati da dokažu da je napad na civile u tom pribojskom selu Užički korpus JNA sproveo u okviru oslobodilačkog rata? Šta je sa žrtvama otmica u Štrpcima i Sjeverinu, imaju li oni pravo na spomen-obeležja?

U Prijepolju još od 2009. postoji spomen-obeležje žrtvama otmice u Štrpcima.

Da, ali u članu 20, Zakon predviđa uklanjanje memorijala koji nisu u skladu sa tom oslobodilačkom tradicijom, što znači da bi spomen-obeležje žrtvama otmice u Štrpcima koje je postavljeno u Prijepolju moralo biti uklonjeno, baš kao i spomen-ploča Tomi Buzovu, žrtvi istog događaja, koja je postavljena na zgradi u kojoj je živeo na Novom Beogradu.

U suštini, jedina inicijativa koja bi, po novom zakonu, mogla da prođe jeste ona za podizanje spomenika Slobodanu Miloševiću. Izgleda da kao društvo, a zakon to samo prati, idemo ka tome da njegovu ratnu politiku na kraju proglasimo ispravnom, oslobodilačkom. Atmosfera je danas takva da smo mnogo bliže podizanju spomenika Miloševiću nego bilo kojoj od žrtava ratova koje je vodio.

Rasprava je počela podnošenjem 360 amandmana, a broj se kasnije popeo skoro na 600. Šta nam ti amandmani poručuju kad je reč o njihovom sadržaju ili broju? Šta poručuje sama rasprava?

Predstava sa amandmanima poznata je od ranije, cilj je da se kritika slabije čuje ili se ne čuje uopšte. No, u datom slučaju, kritika se probijala zdesna, pa je tako skupštinska rasprava ličila na takmičenje u patriotizmu. Važno je primetiti šta govore poslanici vladajućih stranaka, posebno kada je reč o ratovima devedesetih.

Jedan poslanik Srpske napredne stranke govori o "odbrambenoj politici Srbije u devedesetim", drugi kaže da će Zakon o ratnim memorijalima uticati na sistem vaspitanja i obrazovanja i da će "uticati na usvajanje patriotskih osećanja svakog učenika i svakog studenta". Postavlja se pitanje gde su tu žrtve? Kome se podižu spomenici, da li ljudima koji su stradali ili ratovima kao takvim?

Kad ste već pomenuli kritiku zdesna, određeni broj istoričara odavno traži od države popisivanje žrtava, ali s jednim ciljem: da bi se videla celokupna slika srpskih stradanja u 20. veku. U kojoj meri se to podudara sa današnjim vladajućim stavovima?

Suštinu napora vladajućeg SNS-a izneo je, čini mi se, poslanik Radoslav Jović koji je rekao da memorijali predstavljaju dokaz našeg stradanja kroz istoriju. Cilj je, prema tome, da dokažemo da smo stradali, da smo jedine ili bar najveće žrtve u celom regionu i da, samim tim, nismo sposobni da činimo greške, da činimo zločine. Tako ceo proces memorijalizacije u Srbiji, ako se zakon bude primenjivao, nema za cilj odavanje počasti žrtvama, nego dokazivanje našeg narativa, naše istorijske istine i ispravnosti svake borbe koja je u naše ime vođena.

Međutim, država se odvajkada ustručavala da prebroji, popiše i sačuva od zaborava sve žrtve ratova, a naročito ovih poslednjih iz devedesetih. Za koga tačan popis žrtava predstavlja opasnost i zašto?

Ovoj vlasti, kao i svim prethodnim, od završetka ratova do danas ne odgovara da imaju tačan broj žrtava ratova devedesetih iz najmanje dva razloga.

Prvi je taj što je u slučaju precizne evidencije manipulacija brojkama nemoguća. U skupštinskoj raspravi je više puta pomenuta NATO intervencija, ali niko ne govori koliki je broj žrtava bombardovanja, čak se poslanici čude što država do sada nije popisala žrtve. Popisao ih je Fond za humanitarno pravo, ima ih 754, među kojima je 454 civila i 300 pripadnika oružanih snaga. Među pomenute 454 civilne žrtve više je Albanaca nego Srba. To se ne uklapa u dominantan državni narativ koji kaže da je ubijeno između dve i četiri hiljade srpskih civila. Država vrlo dobro zna da su podaci Fonda vrlo precizni, uz moguća minimalna odstupanja, i zato se i ne upušta u proces popisivanja žrtava, koji je do sada, s obzirom na logistiku, mogla da uradi za kraće vreme.

Drugi razlog zbog kojeg vlastima nikada nije odgovarao popis žrtava jeste taj što brojke otvaraju i neka pitanja. Na primer, kako to da je tokom sukoba na Kosovu ubijeno oko 8700 albanskih i oko 1200 srpskih civila? Kako se to uklapa u narativ da su na Kosovu Srbi glavne žrtve, a Albanci prevashodno počinioci? Zatim, otvara se pitanje kako je izgledala kampanja zločina u kojoj je 8700 albanskih civila ubijeno, ko je tu kampanju osmislio i organizovao, ko je i po čijem nalogu te zločine potom pokušao da prikrije premeštanjem leševa u Srbiju? Društvo u Srbiji, kao i političke elite, nije spremno da na ta pitanja odgovori, pa je zato i precizna evidencija žrtava nepoželjna i nepotrebna.

Usvajanjem Zakona o ratnim memorijalima aktuelizuje se još jedno pitanje: kako je moguće da Fond za humanitarno pravo, kao nevladina organizacija, obavlja posao koji je trebalo da uradi država? Naime, šta sve obuhvata vaša evidencija i u kojoj meri je upotpunjena?

Fond je, za razliku od države, imao volju da to uradi, iako tokom tog višegodišnjeg procesa nije mogao ni da sanja o resursima kojima država raspolaže. Naša evidencija obuhvata 13.578 imena žrtava sukoba na Kosovu koje su kao civili ili pripadnici oružanih snaga stradali između 1998. i 2000. godine, uključujući 754 žrtve NATO bombardovanja, kao i 2057 imena državljana Srbije i Crne Gore stradalih u sukobima u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH od 1991. do 1995. godine. Informacija o stradanju svake pojedinačne žrtve višestruko je potkrepljena dokazima poput izjava rođaka ubijenih, dokumenata iz baze Haškog tribunala, dokumenata udruženja žrtava i veterana, različitih publikacija, medijskih izveštaja i forenzičkih nalaza. Naravno da dozvoljavamo manja odstupanja i da smo otvoreni za unošenje novih podataka o žrtvama, ali smo sigurni da se brojke kojima raspolažemo neće znatno menjati.

S obzirom na detaljan dokumentaristički rad i evidencije ljudskih gubitaka, uostalom svima dostupne i na vašem sajtu, da li ste na bilo koji način pozvani od vlasti da učestvujete u izradi zakona ili možda njegovom budućem sprovođenju?

Niko nas nikada nije kontaktirao, niti smo imali priliku da učestvujemo u javnoj raspravi o predlogu Zakona o ratnim memorijalima. U obrazloženju predloga Zakona navodi se da su u javnoj raspravi o nacrtu Zakona učestvovala udruženja koja se bave negovanjem tradicije oslobodilačkih ratova Srbije. Očito je, sasvim ispravno, procenjeno da mi nismo takvo udruženje.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST