fotografije: ap photo
UVOD U REFERENDUM O NEZAVISNOSTI: Marš indipendista u Barseloni

Španija – Referendum o nezavisnosti Katalonije >

No pasaran

Španska vlada je ušla u opasne vode kada je poslala 7000 policajaca da fizički spreče Katalonce da glasaju na referendumu koji Madrid smatra neustavnim. Time je samo udahnula vetar u leđa katalonskim indipendistima, koji sada razmatraju sledeće korake i prave stilizovane paralele sa metodama Frankovih fašista

Katalonija, kao, hoće da se otcepi, a Španija joj, kao, ne da. Takva jedna dobronamerna, naivna rečenica izgovorena je na početku raspada Jugoslavije; sada kao bauk kruži Španijom i Evropom, nakon referenduma koji je 1. oktobra održan u Kataloniji, na kome je za nezavisnost glasalo 2,26 miliona birača (90 odsto izašlih na birališta), što čini 42,3 odsto od 5,34 miliona Katalonaca sa pravom glasa.

Portparol katalonske vlade Žordi Turul koriguje te podatke naglasivši da bi izlaznost bila i 55 odsto da španska Civilna garda nije sprečila da glasa oko 770.000 ljudi, uz upotrebu nasilja u kome je povređeno 893 građana i 33 policajca.

UPOTREBA SILE: Desničarska španska vlada Marijana Rahoja, koja ne priznaje katalonski referendum, očito je ušla u opasne vode i dodatno raspalila neraspoloženje Katalonaca protiv Madrida, kada je nakon odluke Ustavnog suda da katalonski referendum proglasi neustavnim poslala u Kataloniju oko 7000 pripadnika nacionalne garde sa zadatkom da nasilno onemogući održavanje referenduma, ili bar da smanji broj izašlih na birališta. U odsustvu suvislog predviđanja negativnog ishoda referenduma, ta odluka podseća na slanje JNA da zameni granične table u Sloveniji onomad, 1991. godine.

Pristalice nezavisnosti su se suprotstavljale i dovijale kako su umele, zaplenjeni listići su zamenjeni listićima koje su štampali sami građani, a po kućama su krili biračke plastične kutije koje je proizvela kineska firma Smart Dragon Ballot.

Po školama i drugim javnim mestima građani su branili biračka mesta od Civilne garde, koja ih je u danu za glasanje brutalno izbacivala s biračkih mesta.

Organizatori referenduma su srž svoje kampanje za nezavisnost u tim okolnostima pomerili na pitanje osnovnih prava ljudi da izraze svoje mišljenje.

Nakon referenduma, a naročito u utorak 3. oktobra, hiljade ljudi je izašlo na ulice Barselone; počeo je i generalni štrajk, u kome učestvuju 200.000 radnika u javnom sektoru, mali biznis, univerziteti, muzej savremene umetnosti, čak i Sagrada familija, katolička crkva koju je projektovao Antoni Gaudi, kao i još jedna kultna organizacija – fudbalski klub Barselona, čiji su fudbaleri podržali referendum. Žerar Pike je preko interneta objavio video-klip na kome se vidi kako ubacuje listić u glasačku kutiju.

SVAĐA OKO PARA: Ako bi se Španija poredila sa SFR Jugoslavijom, Katalonija bi bila španska Slovenija. Njenih 7,45 miliona stanovnika čini 16 odsto španskog stanovništva, koje godišnje proizvodi 215,6 milijardi evra – više od petine španskog BDP-a. Sa 28,590 evra BDP-a po glavi stanovnika Katalonija je iznad španskog proseka, ali nije najproduktivniji deo Španije – Madrid dostiže 32.000 evra po glavi stanovnika.

Katalonski izvoz od 65,2 milijarde evra čini više od četvrtine ukupnog španskog izvoza; Katalonija ugošćuje 23 odsto turista koji posete Španiju. Katalonija privlači i 37 milijardi evra stranih investicija, a to je više od četvrtine stranog kapitala plasiranog u Španiji. Stopa nezaposlenih od 13,2 odsto je manja nego u ostatku Španije (17,2 odsto).

Neke analize nalaze da su zahtevi za nezavisnost porasli tokom evropske ekonomske krize. Prema kalkulaciji prethodnog katalonskog premijera Artura Masa iz 2012, Katalonija u zajednički budžet uplaćuje 16,4 milijarde evra (8,4 odsto svog BDP-a), a centralna vlada joj ne vraća adekvatan procenat kroz investicione projekte. Iz Madrida je stizao odgovor da je katalonski prilog zajedničkom budžetu manji i relativno sličan procentima koje izdvaja region Baskije, da neke investicije ne mogu da budu regionalne, a da su u vreme nametnute štednje zbog ekonomske krize investicije smanjene u celoj zemlji, mada nešto više u Kataloniji.

NEĆETE NAS UĆUTKATI: Protest mladih Katalonaca protiv policijskog nasilja

DIADA: Ekonomske kalkulacije su možda podstakle težnje Katalonaca ka nezavisnosti, ali, kao što je u pitanjima nacionalnog samoopredeljenja čest slučaj, one su u senci simboličkih pitanja identiteta, katalonske istorije, kulture i jezika, koji je Franko bio zabranio.

Ideolozi katalanskog indipendizma svoja uporišta nalaze malo dublje u istoriji. Nacionalni praznik Dijada u Kataloniji, kao kod nas u slučaju Kosova, slavi poraz. Obeležava se 11. septembra, dana kada su 1714. na kraju dvanaestogodišnjeg rata za špansko nasleđe, zapravo za kontrolu španske krune, u Barselonu umarširale trupe španskog burbonskog kralja Filipa V, rođaka Luja XIV, povodom čijeg krunisanja je Volter navodno zapisao reči španskog ambasadora da "Pirineja više nema". Katalonci su u tom dugom ratu držali stranu habzburške dinastije, odnosno habzburškog nadvojvode Karla, sina imperatora Leopolda, koga su podržali holandska republika i Engleska, u nameri da spreče prekomerno širenje francuske moći na kontinentu. Burbonski sistem je bio više centralizovan od habzburškog i tada su ukinute neke ranije privilegije katalonskih plemića, ali cela epopeja je kasnijim interpretacijama romantizovana i mistifikovana, kako obično i biva s nacionalnim mitovima.

USTAV IZ 1978: Oponenti katalonskih indipendista pokušavaju da dokažu da oni ni u samoj Kataloniji nemaju većinu, naglašavajući da su partije koje su izglasale taj zakon o referendumu za otcepljenje na regionalnim izborima 2015. dobile 1,9 miliona glasova (što čini 47,7 odsto birača), a što je bitno manje od podrške ustavnom referendumu 6. decembra 1978. kada je za španski Ustav (sada u Kataloniji osporavan) glasalo 2,7 miliona Katalonaca (91,09 odsto izašlih na izbore, a odziv je bio 67,91 odsto).

Španski "Pais" podseća da je u Kataloniji i Andaluziji data najveća podrška tom Ustavu iz 1978. koji je nazivan "katalonskim", ne samo zbog učešća katalonskih političara u njegovom koncipiranju, već i zbog toga što je taj dokument o Španiji kao regionalnoj državi inspirisan Republikanskim ustavom iz 1931. i Katalanskim statutom iz 1932. koje je ukinuo Franko.

OMAŽ KATALONIJI: U toku Španskog građanskog rata, Katalonija, na čijem čelu je bio Luis Kompanjis, po cenu mnogo krvi bila je na strani Druge španske republike, a protiv Franka i nacionalističkih pobunjenika, uz veoma komplikovane odnose između Centralnog komiteta antifašističkih milicija, antistaljinističke trockističke Radničke partije socijalističkog jedinstva i anarhističke Nacionalne konfederacije radnika, kojima je Kompanjis otvorio skladišta oružja žandarmerije i tako faktički izgubio kontrolu kada je počeo obračun milicija s buržoazijom, desničarima i sveštenstvom koje je bilo na strani Franka.

Džordž Orvel u Omažu Kataloniji opisuje to vreme nasilja, nesporazuma i kratko živućeg eksperimenta s revolucijom, kolektivizmom i jednakošću. "Anarhisti su i dalje virtuelno kontrolisali Kataloniju i revolucija je još uvek bila u potpunom zamahu. Svima koji su od početka bili tamo, verovatno se čak i u decembru ili januaru činilo da se završio revolucionarni period; ali kada sam došao iz Engleske, Barselona je bila nešto zapanjujuće i neodoljivo. To je bio prvi put da sam ikad bio u gradu u kojem je radnička klasa bila u sedlu. Praktično su svaku građevinu bilo koje veličine zauzeli radnici, bile su obmotane crvenim zastavama ili crvenim i crnim zastavama anarhista; na svakom zidu su iscrtani čekić i srp sa inicijalima revolucionarnih partija; skoro svaka crkva je bila uništena, a ikone spaljene. Crkve su tu i tamo sistematski rušile bande radnika. Na svakoj prodavnici i kafeu bio je natpis da je objekat kolektivizovan; čak su i čistači cipela bili kolektivizovani, a njihove kutije crvene i crne. Kelneri su vas gledali u lice i tretirali vas kao ravnopravne. Službeni i čak ceremonijalni oblici govora privremeno su nestali. Niko nikome nije govorio ‘senjor’ ili ‘don’; svi su oslovljavali druge sa ‘druže’ i ‘ti’ i pozdravljali sa ‘salud’ umesto ‘buenos dias’...", zabeležio je Orvel.

U maju 1937. anarhisti i trockisti su potisnuti i razoružani kada je republikanska vlada poslala 30.000 vojnika u Barselonu.

Kada su Frankovi fašisti ovladali Katalonijom, zabranili su katalonski jezik, ukinuli autonomiju i likvidirali najmanje 4000 ljudi. Posle sloma republikanske Španije mnogi Katalonci su izbegli, među njima i predsednik Katalonije Luis Kompanjis, koji je emigrirao u Francusku gde su ga 1940. uhapsili nacisti i izručili vlastima u Frankovoj Španiji, koje su ga nakon jednosatnog suđenja streljali.

ČETIRI REFERENDUMA: Filozof i esejista Hose Ortega i Gaset u obraćanju španskom parlamentu u turbulentnoj atmosferi Druge španske republike govorio je 1932, pred izbijanje Španskog građanskog rata (1936–1939), o tome da je Katalonija problem koji ne može biti rešen, već da Katalonci treba da sarađuju sa Špancima i Španci sa Kataloncima.

"Fajnenšel tajms" sada piše da je osam decenija kasnije, kada katalonski secesionizam predstavlja izazov za jedinstvo Španije, potrebna ta Ortegina mudrost.

Katalonci su nakon ukidanja frankizma izlazili na birališta 38 puta, bilo na lokalne, regionalne ili evropske izbore, uključujući i glasanje o ustavnom ugovoru EU koji su 2005. odbili Francuzi i Holanđani, pa je umesto njega usvojen Lisabonski ugovor. Glasali su na četiri legalna španska referenduma: za Ustav 1978, za katalonski Statut 1979. i za onaj iz 2006. čijih je 13 od 238 odredbi 2010. osporio Ustavni sud, uglavnom osporavajući pravo Katalonije da se proglasi za "naciju" (potencijalno federalnu jedinicu s pravom na samoopredeljenje), mada je sud priznao Kataloncima nacionalnost.

Katalonci su u novembru 2014, takođe u suprotnosti sa odlukama Ustavnog suda, glasali o nezavisnosti, kada je "si" zaokružilo više od dva miliona glasača (80 odsto onih koji su izašli na birališta, a izašlo je 35 odsto birača). To je, međutim, bio konsultativni referendum, a referendum 2017. je prema katalonskoj vladi obavezujući, na osnovu zakona koji je početkom septembra usvojio katalonski parlament.

Po tom zakonu više od 50 odsto glasova "za", bez obzira na to koliko ljudi izađe na referendum, obavezuje katalonski parlament da u roku od 48 sati po okončanju glasanja proglasi nezavisnost Katalonije.

Ustavni sud Španije je taj zakon o referendumu proglasio neustavnim, zbog toga što je donet prostom, a ne dvotrećinskom većinom, a pre svega zbog toga što je u suprotnosti sa španskim Ustavom iz 1978, koji Španiju definiše kao nerazrušivu i nedeljivu zajedničku domovinu svih Španaca.

CENTRALIZAM I REGIONALIZAM: Španija je nešto manje centralizovana nego, recimo, Italija ili Francuska. Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) smestila je Španiju na sedmo mesto po fiskalnoj decentralizaciji, mada će se Katalonci teško ikada složiti sa publicistima bliskim španskoj vladi da je Španija ustavnom odredbom iz 1978. o garantovanju autonomije regionima i nacionalnostima konstituisana po ugledu na Nemačku.

Na regionalizam su evropski faktori dugo gledali kao na sredstvo za pacifikaciju regionalnih i nacionalnih suprotnosti, međutim izgleda da je izvesno podsticanje regionalizma ohrabrivalo aspiracije Katalonaca ka nezavisnosti, a pokušaji centralizacije, po pravilu inspirisani sa desnice, raspirivali su strasti, pa je i smanjenje autonomije iz 2010. dolivalo ulje na vatru.

Međunarodna pravila za takve slučajeve su komplikovana, a praksa, malo je reći, protivurečna. Španija, na primer, nije priznala nezavisnost Kosova, očito misleći na vlastite probleme s Katalonijom i Baskijom.

Povodom krimske krize 2014. citirali smo u "Vremenu" tekst o kontroverzi između samoopredeljenja i suvereniteta autora Pitera Bekera u "Njujork tajmsu", u kome se između ostalog kaže kako je kosovska secesija od Srbije 1999–2008. stvorila dubok rascep između SAD i Rusije i kako se bivši rivali hladnog rata ponovo spore, ali ovog puta su uspešno promenili stranu: Rusija glasno proklamuje da Krim ima pravo da se otcepi od Ukrajine, dok su Sjedinjene Države, koje su i oružjem iznudile kosovsku nezavisnost, to nazvale nelegitimnim.

Autor je tada pominjao različite američke stavove o nezavisnosti secesionista:

Čečenija? Ne; Istočni Timor? Da; Abhazija? Ne; Južni Sudan? Da; Palestina? To je komplikovano.

Nedavno je na tu listu dodat Kurdistan (videti tekst "Barzanijev gambit", "Vreme" broj 1395. od 28. septembra 2017).

Standardi Ujedinjenih nacija (osnovna povelja iz 1945, Rezolucije 1514 i 2625 Generalne skupštine i Međunarodni pakt o građanskim pravima) priznaju pravo na samoopredeljenje, ali to se u većini slučajeva tumači kao pravo građana da se politički izražavaju, da glasaju na demokratskim izborima i da učestvuju u institucijama, ali, kako piše u Rezoluciji UN 50/6 donetoj 1995. povodom 15. godišnjice UN, "to neće biti tumačeno kao odobravanje ili podsticanje bilo kakvih radnji koje bi u potpunosti ili delimično ukinule ili umanjile teritorijalni integritet ili političko jedinstvo suverenih i nezavisnih država koje postoje u skladu sa principom jednakih prava i samoopredeljenja naroda, a čije vlade predstavljaju čitav narod bez ikakve razlike".

Kada je Kvebek glasao o otcepljenju od Kanade 1995. i Škotska 2014, centralne vlasti su dale za to saglasnost. U Španiji se sada pominje i da je crnogorska nezavisnost izglasana uz saglasnost centralnih vlasti zajedničke države sa Srbijom.

Pominjano je i nastajanje novih država urušavanjem složenih država kao što su SSSR i SFRJ nakon pada Berlinskog zida, ali teško da su ta objašnjenja suvisla. Madrid je ponavljao da se pravo na samoopredeljenje do otcepljenja odnosi na narode pod "kolonijalnim ili drugim oblicima dominacije ili strane okupacije", a samo u specifičnim slučajevima može biti tumačeno u korist secesionista koji su žrtve represije, a da Katalonija, čiji su predstavnici učestvovali u konstruisanju savremene španske ustavne arhitekture, nije žrtva diktature niti vojnog režima, što bi joj otvorilo put ka nezavisnosti.

JESEN SEPARATISTA: Demonstracijama pred španskom ambasadom u Londonu podršku katalonskoj nezavisnosti dali su Škoti, čije partije ponovo govore o referendumu o nezavisnosti nakon što su Britanci izabrali Bregzit, izlazak iz EU, kao i italijanski separatisti iz Lombardije i Veneta koji pripremaju svoj referendum ove jeseni. Na prethodnom referendumu, koji je održan iste godine kada i prethodni katalonski 2014, Škoti su se ipak većinski odlučili za ostanak u Velikoj Britaniji. Hamburški "Cajt" je u to vreme pisao o "jeseni separatista", koja može da promeni granice unutar Evrope i političku i ekonomsku konstrukciju Evropske unije.

Kako je pisalo "Vreme" 31. marta 2013, na osnovu "Konflikt barometra" Hajdelberškog instituta za istraživanje konflikata, dva najfrekventnija evropska konflikta tiču se autonomija (14) i secesija (14). Secesionističke konflikte "Barometar" je tada video u Velikoj Britaniji (Severna Irska, Škotska), Srbiji (Kosovo), Rusiji (Kavkaz, previdevši Krim, oko čijeg referenduma o priključenju Rusiji se i danas vrti tzv. ukrajinska kriza, pa i svojevrsna obnova atmosfere hladnoratovske konfrontacije Rusije i Zapada), Moldaviji (Transnjestrija iliti Pridnjestrovlje), Gruziji (Osetija, Abhazija), Francuskoj (Korzika), na Kipru (Turski Kipar), u BiH (RS), Azerbejdžanu (Nagorno Karabah), u Španiji (ETA, Katalonija)...

ŠTA POSLE REFERENDUMA: Izgleda da su sukobi referendumskog dana u Kataloniji toliko pojačali konfrontacije, da je veoma teško prognozirati kako će se u narednim nedeljama i mesecima razvijati situacija u Španiji.

"Fajnenšel tajms" pominje analize prema kojima katalonski parlament ima više načina da reaguje. On može da jednostrano proglasi nezavisnost, može da počne sa osamostaljivanjem pojedinih institucija, na primer da stavi pod svoju kontrolu poresku upravu i policiju, koja je u danu referenduma pokazala izvesnu solidarnost sa indipendistima. Premijer Katalonije Karles Puiđemon je zatražio da se španska Civilna garda povuče iz regiona. Barselona bi mogla i da proglasi da ima pravo na secesiju, pa da onda zatraži pregovore sa Madridom koji mogu potrajati.

Katalonski premijer Karles Puiđemon je u međuvremenu pozivao predstavnike Evropske unije da ne okreću glavu na drugu stranu, nego da podrže katalonsku secesiju od Španije.

Predsednik Evropske komisije Žan-Klod Junker je, međutim, govorio o tome da je katalonska autonomija unutrašnja stvar Španije, a da je katalonski referendum održan 1. oktobra nezakonit, te da bi se svaka teritorija koja napušta Španiju našla izvan Evropske unije.

Španski premijer Marijano Rahoj je u obraćanju javnosti pohvalio akciju policije kao adekvatnu i proporcionalnu, dok su grupe za ljudska prava i evropski parlamentarci pogotovu s levice i među zelenima, isticale da je, bez obzira na legalnost glasanja, reakcija španske policije prešla granice dozvoljene u 21. veku.

Rahoj je ustvrdio da "nije bilo katalonskog referenduma", što možda znači da pokušava da nastalu krizu umanji ignorišući je i nadajući se da Barselona neće preduzeti naredne korake, što je teško za očekivati.

Španski ministar pravde Rafael Katala je nakon referenduma izjavio da bi svaka deklaracija o nezavisnosti mogla da primora centralnu vladu u Madridu da pokrene član 155. španskog Ustava iz 1978. i da ukine katalonsku samoupravu. Taj član Ustava do sada nije korišćen i takva odluka bi verovatno uvela Španiju u još neizvesnije prilike.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST