foto: momir čavić

Intervju – Snežana Trišić, rediteljka >

Kad je vlast opsesija

"Kao maestro krvavog pira istorije, Ričard Treći odigrava i razotkriva svoju ulogu lažova i manipulatora jer zna da, kao u najboljoj drami apsurda, nema promene čak i ako znamo istinu"

U pravi čas – bio je najčešći komentar u publici nakon završetka premijere Šekspirovog Ričarda Trećeg u Narodnom pozorištu. Ričard Treći je zločinački lik kakvog pre njega pozorišna scena nije poznavala. On je fizička i duhovna rugoba, bratoubica, decoubica, manipulator, vlastoljubivo čudovište, politički monstrum.

Ričarda Trećeg je režirala Snežana Trišić, poslednjih nekoliko sezona jedna od najangažovanijih i najnagrađivanijih reditelja. Pomenimo samo nekoliko njenih najnovijih predstava: Nosorog (Kikinda), Kazimir i Karolina (Atelje 212, Sterijina nagrada), Nora! Šta se dogodilo nakon što je Nora napustila svog muža (Jugoslovensko dramsko pozorište), Ždrelo (Kikinda), Terorizam (Beogradsko dramsko pozorište), Deca radosti (Atelje 212). Asistent je na Katedri za pozorišnu režiju profesorki Ivani Vujić, na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu.

"VREME": Da li biste režirali baš sad Ričarda Trećeg da u ovoj drami niste pročitali neke od ključnih tema našeg vremena? Da li vas opterećuje očekivanje publike da na sceni prepozna nešto iz aktuelne stvarnosti?

SNEŽANA TRIŠIĆ: Nikad se ne bavim očekivanjima publike ili kritike, i iako mnogo toga pratim klonim se lokalnih i globalnih trendova u svemu. Razmišljam o tome šta su gorući problemi u društvu i koje teme prepoznajem kao važne kada biram dramski tekst i režiram predstavu, ponekad to drugi prepoznaju kao "aktuelno", a nekad i ne. Ričard Treći spada u one dramske tekstove koje bi većina reditelja želela da postavlja kad tad. Uvek je pitanje okolnosti i konteksta, ali ja sam imala tu sreću u nesreći da danas u Srbiji dobijem mogućnost da režiram taj dramski tekst. U Ričardu Trećem postoji mnogo slojeva i zapleta, ali odlučila sam se za onu liniju priče koja se bavi mehanizmima dolaska na vlast i diktaturom zla. Ta tragedija premašuje naš kontekst, ali bolno ukazuje na anomalije našeg društva i politike tako da to jeste bio jedan od glavnih razloga za postavku ove drame.

Na početku predstave Ričard kaže "odlučio sam da budem zločinac", objasnivši da mu fizička ružnoća ne dozvoljava da ga okolina voli, i da bude ljubavnik. Da li to znači da su okolnosti podstakle i nametnule zlo u njemu?

Upravo ta replika razrešava dilemu da li je zlo pokretač Ričardove čistke do krune ili sredstvo kojim on postiže ciljeve. Zločinaštvo je unosan posao, motor savremene politike i temelj svetskog poretka. Mene je provociralo da posmatram Ričarda kao nekog ko je toga svestan i u svojim manipulativnim potezima koristi sve pa i svoju nakaznost. Nezajažljiv je u tome, njegova grdobnost izaziva sažaljenje i strah, on time i preti i zavodi, krije se iza toga i jada, ali istovremeno ima sjajan alibi za svoje postupke. On je iskoristio i sopstveni deformitet jer ima odličan izgovor za zločine koje čini, pa će profitirati i od sopstvene grbe. Ta moralna i fizička rugoba, manipulant, monstrum i vlastoljubac poigrava se i sa idejom o svojoj nakaznosti jer ona postaje izgovor za rat sa Bogom i prirodom zbog nepravde koja mu je tim deformitetom naneta. Njegova pravda je krvava, a rat se vodi u ime mira. Da bi zadovoljio pravdu proliće mnogo krvi svih pretendenata na presto, svoje braće, saradnika i na kraju dečaka prinčeva i uzeti krunu da se njom uteši. Vlast za njega postaje cilj i uslov egzistencije i smisao života. Opsednutost vlašću i potreba da se nje domogne predstavlja samo još jedan oblik njegove nakaznosti. On trguje titulama, grofovijama, pa čak i krunom da bi se domogao prestola i opstao na njemu. On je onoliko dobar vlastodržac koliko je uspešan trgovac. Ričard zna taj istorijski obrazac, predočava ga i demonstrira publici i kao maestro krvavog pira istorije, odigrava i razotkriva svoju ulogu lažova i manipulanta jer zna da, kao u najboljoj drami apsurda, nema promene čak i ako znamo istinu. Jan Kot je to nazvao Veliki Mehanizam u kome istorija stoji u mestu jer je ona samo smena kraljeva.

Zahvaljujući zlu Ričard postaje prvi u državi, a zlo, zahvaljujući Ričardu, postane deo poretka. Svi to vide i znaju, pa ipakćute. To je, osim njegove opsednutosti vlašću, drugi akcenat u vašoj predstavi. Da li je to ono što predočavate publici?

Svi "drugi" u predstavi ukazuju na ostale oblike nakaznosti takve politike i sistema. Ričard je jedan segment tog mehanizma, ali on ne postoji bez drugih. Metodi zastrašivanja, uterivanja straha i krivice ili podmićivanje samo su neke od metoda kojima on uspostavlja vlast nad drugima. Sve ostalo je utemeljeno na interesima i trgovini. Preletanja iz jednog tabora u drugi zarad boljitka, sitnih i krupnih interesa i dobiti postaju uslov opstanka. Jedna od najbolje napisanih scena na tu temu je kada Ričard i kraljica Elizabeta nakon što joj je on ubio sinove naslednike krune "trguju" njenom ćerkom koju on želi da isprosi da bi sebe učvrstio na prestolu. Takva trgovina je suština opstanka u današnjem svetu, kao šansa na ivici noža.

Da li smo zahvaćeni epidemijom zla?

Živimo u svetu u kome je zlo uslov egzistencije, srž i snaga poretka i slažem se sa vama da to jeste neka vrsta epidemije. Problem je što se kao u najgorem od svih svetova u toj epidemiji u velikoj meri uživa jer je zlo zavodljivo i uzbudljivo, ima svoju snagu i moć. Zlo se hrani strahom, a strah je najprofitabilniji politički proizvod našeg doba, a to Ričard zna.

Probe Ričarda Trećeg održavane su tokom kampanje za predsedničke izbore, tokom samih izbora, i postizbornih protesta. Da li vas je to navelo da pojedine scene, na primer agitovanje za Ričarda, rešite nalik na prizore iz stvarnosti?

Ceo proces rada na predstavi prošao je u duhu izbora. To je neminovno uticalo na ceo proces, ali smo se još u toku rada na adaptaciji dramaturzi Slavko Milanović, Slobodan Obradović i ja, odlučili za takav pristup. Scena agitovanja je jedna od prvih koje sam razrešila u toku pripreme rada na predstavi, a celokupna situacija u zemlji je, nažalost, samo raspaljivala maštu saradnicima, glumcima i meni.

Poslednje dve-tri godine Drama Narodnog pozorišta ima repertoar sa stavom i porukom, što je korenita promena u odnosu na dotadašnju praksu u kojoj je dramska literatura samo prezentovana na sceni. Da li je to uloga Nacionalnog teatra?

Drama Narodnog pozorišta je tokom mandata v.d. direktora Drame Željka Hubača napravila ozbiljan repertoarski zaokret. Osim vodećih reditelja iz zemlje i regiona koji su tokom ovog perioda radili u ovoj kući, na sceni su postavljeni veliki dramski klasici u hrabrim, ubojitim i autentičnim konceptima kao i savremeni tekstovi u kojima je bilo izvanrednih glumačkih i ostalih umetničkih kreacija. Sigurna sam da je to odličan pravac za razvoj Nacionalnog teatra i željno iščekujem nove predstave i ostvarenja.

Predstava Nora! Elfride Jelinek je o ženi koja se otrgla od namenjenih joj patrijarhalnih pravila. Kako definišete rodnu ravnopravnost?

Da, pitanje svih pitanja je "Šta se dogodilo sa Norom i rodnom ravnopravnošću u 20. i 21. veku?" i na to pitanje i dalje tražim odgovor. Ravnopravnost, jednakost i sloboda koje smo samo naizgled izborili i izgubili u nekim novim oblicima podređenosti, pokornosti i tlačenja, samoironično su prikazani kroz ovu dramu Elfride Jelinek. Rodna ravnopravnost je mera slobode u svakom društvu.

U predstavi Deca radosti Milene Marković u Ateljeu 212, pokazali ste kako su stradale generacije proteklih 60 godina. Kaže se da svaka generacija ima priliku da ostvari svoj svet, šta to znači u praksi?

U Deci radosti proteklih šezdeset godina obeležilo je stradanje ideoloških i umetničkih ideala. Svaka generacija je deo nekih ciklusa istorije i nasleđa i ne postoji sama za sebe. U Ričardu Trećem Engleska je već natopljena krvlju kada Vojvoda od Glostera, kasnije kralj Ričard Treći kreće u hajku na presto, u Deci radosti procvat i raspad Jugoslavije završio se surovim ratovima devedesetih. Mnoge generacije su mogle da ostvare taj svoj svet samo u nekom ukradenom trenutku, na primer, na heroinu i da zaokruže priču i ostvare se u smrti. Ovaj svet često ne nudi druge opcije, a život uglavnom izgleda kao uzaludna i apsurdna borba.

Da terorizam nije ograničen samo na javne prostore već ga ima i na poslu, u kući, u braku, i na svakom mestu, pokazali ste predstavom Terorizam Vladimira i Olega Presnjakova. Dok se na sceni bavite ovako velikim problemom, da li se nadate da će ga vaša premijera makar umanjiti?

Ne verujem da moje predstave mogu direktno da utiču na tako velike svetske probleme, ali sam sigurna da o njima treba govoriti. Predstave su neka vrsta umetničke, intelektualne i intimne provokacije i smatram da je značajno ako dovedu do preispitivanja i polemike. O svakoj predstavi razmišljam kao o nekoj vrsti procesa kroz koji prolazim sa glumcima, saradnicima, publikom i kritikom. Ta komunikacija, razmena, polemika i dejstvo u odnosu na određene teme je smisao pozorišta i sigurna sam da to donosi određene promene i razvoj svih nas.

Da sloboda govora i izražavanja nije dobrodošla na ovim prostorima, očigledan dokaz su predstave Olivera Frljića. Da li dok, kao što ste sad u Ričardu Trećem, u nekom dramskom tekstu rediteljskim sredstvima potcrtavate njegovu aktuelnost, razmišljate da će vam to biti zamereno?

Predstave Olivera Frljića veoma poštujem, tako direktan i hrabar obračun sa političkim i ideološkim anomalijama društva je neophodan. To nije dobrodošlo u mnogim društvenim krugovima, ali ta vrsta brutalne provokacije može biti i veoma zamamna. Moj rediteljski izraz je drugačiji. Dok režiram, mene uzbuđuju artificijelne i suptilnije forme i sredstva, još istražujem da li takva poetika može da se suprotstavi nasilju, teroru i svim oblicima zla. Volela bih da može, ali se ne opterećujem time, još istražujem pozorišni jezik, njegove mogućnosti, slojeve i punoću.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST