fotografije: ap
MIGRACIJE, POPULIZAM, BREXIT: Izbeglica u Sredozemnom moru,...

Dosije – Globalni rizici 2017. >

Strah i nada u doba populizma

Istraživanja o globalizmu i antiglobalizmu, politici, migracijama, krahu i besu srednje klase, generacijskom jazu, četvrtoj tehnološkoj revoluciji, biznisu i "majčinom mleku politike"

Bez obzira na to što traje period mira i globalnog progresa bez presedana, osećaj ekonomske bolesti u mnogim zemljama proširio je raspoloženje protiv vladajućeg establišmenta i povećao uticaj populističkih politika protiv globalizacije, konstatuje se u insajderskom Izveštaju o globalnim rizicima 2017. (The Global Risks Report 2017), pripremljenom uz savetničku saradnju Nacionalnog univerziteta iz Singapura, Univerziteta Oksford i Univerziteta Pensilvanija za skup političara i biznismena u Davosu na čarobnom bregu.

...Marin le Pen,...

Taj skup je održan u vreme rastućeg straha zbog nastajanja novih političkih, trgovačkih i ekonomskih okolnosti. Nedelju dana posle tog skupa novi predsednik SAD Donald Tramp je, odmah nakon inauguracije, potpisao Memorandum o povlačenju SAD iz sporazuma o Transpacifičkom partnerstvu TPP, koji su SAD 2015. potpisale sa Singapurom, Brunejima, Novim Zelandom, Čileom, Australijom, Peruom, Vijetnamom, Malezijom, Meksikom, Kanadom i Japanom. Tramp je najavio i da će preispitati ugovor NAFTA s Kanadom i Meksikom, a i pregovori o Transatlantskom partnerstvu s Evropljanima su prošle godine zapali u teškoće pošto su prema njemu prvo izrazili rezervu Francuzi, a onda i Nemci. Najavio je i da će preispitati i Pariski ugovor o klimatskim promenama.

U izveštaju američke obaveštajne zajednice o globalnim trendovima kao paradoksu progresa (Global Trends: Paradox of Progres) američki establišment se upozorava da će u bliskoj budućnosti rizici rasti, da novonastale okolnosti govore da se bliži kraju era američke dominacije posle Hladnog rata, da će neizvesnost oko američke uloge u svetu i sputanost Evrope otvoriti vrata Rusiji i Kini, da će ta kombinacija otvoriti prostor za lokalna rivalstva kao što je, na primer, ono između Rijada i Teherana, Islamabada i Nju Delhija, ili ono na Korejskom poluostrvu. Kako neuspesi vlada mogu raspiriti unutrašnje konflikte u Severnoj Koreji i Pakistanu…

...Norbert Hofer,...

Slične dijagnoze sadrži i pomenuti davoski Izveštaj o globalnim rizicima 2017. koji pominje moguće tenzije između SAD i Kine oko "damping globalizacije" i slobode plovidbe u Južnom kineskom moru; postavljanje američkog raketnog sistema u Južnoj Koreji, koje je navelo Kinu da saopšti da SAD ugrožavaju njene strateške interese; krizu unipolarnog sveta više nego vidljivu u Siriji.

Još od Minhenskog govora 2007. ruski predsednik Vladimir Putin je optuživao SAD za pokušaje da podriju globalni bezbednosni sistem i suverenitet Rusije, a u NATO-u trube o ruskoj opasnosti, da bi u najnovije vreme Nacionalna obaveštajna zajednica SAD optužila Rusiju i da se umešala u američke predsedničke izbore, što je nezamislivo američkim političarima koji su se umešali u desetine izbora u svetu i srušili tuce nepoželjnih režima.

IZNEVERENI "KONSENZUS OČEKIVANJA": Na čarobnom bregu i na svim kanalima reč koja sve objašnjava bila je "populizam", što treba da znači – politička (zlo)upotreba rastućeg neraspoloženja prema vladajućim elitama, koje glasači kažnjavaju zato što ih ne predstavljaju adekvatno.

...Tereza Mej

Politikolog Peter Mar sa Evropskog instituta u Firenci pisao je da neuspeh klasičnih političkih partija ima veze i sa širenjem uverenja da u neoliberalnom sistemu biračko telo gubi suverenitet.

Pisci izveštaja o rizicima posebno obraćaju pažnja na odluku glasača u Velikoj Britaniji da napuste Evropsku uniju, izbor Donalda Trampa za predsednika SAD, italijansko referendumsko odbacivanje ustavnih reformi Matea Rencija, kojima je na Zapadu poražen "konsenzus očekivanja". Daron Acemoglu i Džejms Robinson u radu "Zašto nacije padaju" opominju da tekuće podele u SAD prete da potkopaju ne samo izborni proces već i institucije i norme na kojima su one zasnovane.

Konstatuje se da je podrška desnim populistima porasla u četiri najveće zemlje – u Nemačkoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Italiji – ali da raste i u Austriji, Belgiji, Danskoj, Grčkoj, Mađarskoj, Holandiji, Poljskoj, Švedskoj i Švajcarskoj. Istraživači konstatuju da populisti još nisu dobili izbore u Evropi, ali da su u mnogim zemljama pomerili politički gravitacioni centar. U Španiji i Irskoj su doprineli fragmentaciji parlamentarnih partija i komplikovali proces formiranja efektivnih vlada. Primećuje se da populizam nije samo zapadni fenomen, već da jača u raznim zemljama širom sveta uključujući Brazil, Filipine i Tursku, u kojoj polarizacija raste od 2010. U tom kontekstu analitičari pominju i Rusiju koja demonstrira povećano "spoljnopolitičko samopouzdanje" pa i skretanje pogleda "ka unutra", i u Južnoj Africi, Burundiju, Gambiji...

RASTUĆA POLARIZACIJA I KRIZA DEMOKRATIJE: Posle izbornih šokova prethodne godine, mnogi su se pitali da li kriza takozvanih matičnih, "mejnstrim" političkih partija u zapadnim zemljama odražava dublju krizu same demokratije, da li će"pasti sistem", što kažu ova "tviter-finger" – prst na tviteru – deca, a njihovi prstići se pretvoriti i "triger-finger" – prst na okidaču.

U vreme brzih ekonomskih i tehnoloških promena produbljuju se socijalne i kulturne polarizacije i širi se ona vrsta emotivne političke debate u kojoj istina više nije važna i u kojoj se politika sve češće definiše preko uspona harizmatičnih jakih ličnosti.

Reč godine u Oksfordskom rečniku engleskog jezika je post-truth (posle istine), koja označava okolnosti u kojima su objektivni fakti manje uticajni na formiranje javnog mnjenja od apela na emocije i na lična verovanja. Izbori u Americi rasplamsali su debatu o sajber ratu i tviter politici i s tim povezanim "lažnim vestima" (fake news), o načinu na koji se informacije u doba "civilnog novinarstva" proizvode, distribuiraju i dele.

GENERACIJSKI JAZ: U istraživanjima poslatim u Davos ima mnogo dijagnoza koje govore o tome da ta kriza mora da ima dublje socijalne, ekonomske i psihološke uzroke.

Populisti u borbi protiv establišmenta sada ističu teme vezane za nacionalni identitet, kulturne vrednosti i etničko poreklo, dok istraživači registruju da se produbljuje i generacijski jaz vrednosti.

Istraživanje agencije Pju (Pew research) otkriva razlike u samoopisivanju između onih koji su u SAD podržali Hilari Klinton i onih koji su glasali za Donalda Trampa: 72 odsto Trampovih glasača opisuje sebe kao "tradicionalne", za razliku od 31 odsto onih koji su glasali za Hilari Klinton.

Te razlike su uočljive po drugim pitanjima: "čast i dužnost su moje osnovne vrednosti" (59 odsto vs 35 odsto); "tipičan Amerikanac" (72 odsto vs 49 odsto), "feminista" (5 odsto vs 38 odsto), "podržavam LGBT prava" (24 odsto vs 66 odsto).

Analize politikologa Ronalda Ingleharta i Pipa Norisa sa Mičigenskog univerziteta ukazuju na to da je populizam, koji je uticao na rezultat glasanja o Bregzitu i na izbor Trampa za predsednika SAD, bio više podstaknut demografskim i kulturnim faktorima nego ekonomskom nejednakošću. Oko 26 odsto starijih i manje obrazovanih glasača kaže da se oseća marginalizovanim i napuštenim u sopstvenim državama – zbog brzih promena u oblastima kao što su seksualna orijentacija, prihvatanje istopolnih brakova, rodni identitet, sekularizam, rasa, multikulturalizam, zaštita životne sredine, međunarodna saradnja.

Čak i u nordijskim zemljama – bogatim, postindustrijskim društvima znanja s relativno homogenom populacijom i modelom socijalnih velikodušnosti – postoje indicije o reakcijama na "progresivne" promene društvenih vrednosti.

Iz toga proističe kulturna šizma, a ako taj problem ne bude rešavan, verovatno će pojačavati druge rizike. S obzirom na starenje populacije, možda se klatno, bar izvesno vreme, neće okrenuti prema vrednostima mlađih generacija, tim pripadnicima medijskog "globalnog sela".

TREĆI SVET: Učesnicima skupa u Davosu su inače predočene mnoge indicije koje pokazuju da su globalizacija i trgovina kreirale rast, konkurentnost i efikasnost i smanjile razliku između ekonomija u razvoju i razvijenih zemalja bogatog dela sveta.

Ekonomske reforme u Kini i drugim zemljama, posebno u Aziji, omogućile su istorijski rast životnog standarda za oko milijardu ljudi nakon 1990. smanjivši udeo onih koji žive u ekstremnom siromaštvu (ispod 2 dolara na dan) sa 35 na oko 10 odsto svetske populacije.

Neoliberalni istraživači su se, naravno, trudili da zaobiđu i pomisao na poređenje globalizacije i neokolonijalizma, ali ipak nisu zaobišli činjenice koje bar ukazuju na to da uspeh u izvlačenju sveta iz bede i surove eksploatacije baš i nije tako veliki: U 1980-im kakao-farmer je dobijao 18 odsto vrednosti table čokolade, a danas samo 6 odsto. U ekstremnim slučajevima kompanije koriste prinudni rad, kao što predionice pamuka u Indiji, na primer, koriste rad devojčica.

U nerazvijenom delu sveta više od 4 milijarde ljudi još nema pristup internetu, a više od 1,2 milijarde ljudi nema ni električnu energiju.

Na dramatičan podatak ukazuje Međunarodna organizacija rada (The International Labour Organization, ILO), koja procenjuje da 21 milion prinudnih radnika obezbeđuje korporacijama oko 150 milijardi dolara profita svake godine.

Na drugoj strani, prihodi u 10 najvećih velikih korporacija 2015/16. bili su veći nego prihodi vlada u 180 zemalja zajedno, nalazi Međunarodna konfederacija dobrotvornih organizacija Oksfam u svom brifing papiru, objavljenom pred početak skupa u Davosu.

SPOJENI SUDOVI: Imigraciona kriza, koja proizlazi iz velikih socijalnih i demografskih razlika u svetu, pokazala se kao ekstremno uspešno političko pitanje, koje u kritici establišmenta koriste populisti u zapadnim zemljama.

Međutim, kad se pogledaju demografski podaci, jasno je da to suprotstavljanje migracionom talasu, u zemljama čije se stanovništvo smanjuje i stari, predstavlja bes protiv neminovnosti, udaranje prutom po cunamiju.

Procene u davoskom insajderskom izveštaju kažu da će migracije nastaviti da teku u naredne dve decenije, pošto će ljudi, tražeći ekonomske mogućnosti, bežati iz zona konflikta i pogoršanih ekoloških uslova.

Godine 2015. bilo je, inače, 244 miliona međunarodnih migranata koji žive u zemljama u kojima nisu rođeni i raseljenih osoba, što je rekord u poslednjih 70 godina. U svetu ima 65 miliona međunarodnih izbeglica i raseljenih osoba. Svaki 112. čovek na planeti je izbeglica.

Prema izveštaju američkog obaveštajnog saveta "Globalni trendovi: paradoks progresa", broj stanovnika će u Africi brzo rasti — zahvaljujući duplo većim stopama fertiliteta od onih u ostatku sveta. Prosečna starost će u Japanu 2035. iznositi 52,4 godine, u Nemačkoj – 49,6, u Evropi – 48. Prosečna starost stanovništva u delovima Afrike, posebno u Somaliji, i u Aziji, posebno u Avganistanu, Pakistanu, Iraku i Jemenu, iznosiće 25 godina.

Nova radna populacija će izlaziti na scenu najviše u Aziji i Africi, u zemljama koje sada imaju teškoće da kreiraju nova radna mesta zbog neadekvatne infrastrukture, limitirajućih obrazovnih sistema, korupcije i smanjenih mogućnosti za žene. Te zemlje su se istorijski pokazale podložnim nasilju i nestabilnosti. Mnoge zemlje će morati da adaptiraju politike zapošljavanja, sisteme vojnog regrutovanja, zdravstvene i penzione sisteme.

Zemlje s mlađom populacijom će morati da se fokusiraju na obrazovni sistem i zapošljavanje.

Ljudi preko 60 godina biće najveća svetska generacijska kohorta, što uz znatan broj nezaposlenih mladih i žena znači da će populacione politike biti predmet podela u srednjem dugom periodu. Najveće opadanje radne snage očekuje se u Evropi i Kini, a nešto manje u SAD.

SEOBE NARODA: Svi idu u gradove

Demografski trendovi će pojačavati javni pritisak, posebno u urbanim područjima. Nešto više od polovine svetskih stanovnika sada živi u gradovima, a procene kažu da bi do 2050. taj procenat mogao da raste do dve trećine. Godine 1990. bilo je 10 gradova sa preko 10 miliona stanovnika, 2014. ih je bilo 38, a istraživači Departmana UN za ekonomska i socijalna pitanja prognoziraju da će 2035. postojati 41 megagrad. O rastućoj socijalnoj napetosti u tim konglomeratima u analizi dobrotvorne organizacije Oksfam govori opis nekog brazilskog tajkuna, koji, da bi izbegao saobraćajnu gužvu, ide na posao helikopterom koji nadleće prenaseljene favele.

MODERNIZACIJA, GLOBALIZACIJA I NJIHOVE ŽRTVE: Analitičari rizika iz Davosa sugerišu da tehnološke promene predstavljaju mnogo važniji izazov za tržište radne snage nego globalna trgovina ili migracije: svet menjaju AD printing, novi materijali, nanotehnologija, nanostrukture, termoelektrična efikasnost, veštačka inteligencija i roboti, razvoj mašina koje zamenjuju čoveka, inovacije u genetskom inženjerstvu, sintetička biologija, obnovljiva energija, bežični prenos energije, geoinženjering, fiktivni novac bitkoin, "internet stvari", umreženi senzori, pametni lekovi, bioelektronički interfejsi, kosmička tehnologija, mikrosateliti, umrežavanje ljudi i kompjutera…

ROBOTIZACIJA: Mašine zamenjuju ljude

Tehnologija je istorijski bila kreator novih poslova, ali ih i razara. Automatizacija, veštačka inteligencija i druge tehničke inovacije ugrožavaju opstanak velikog broja radnih mesta duž cele socijalne lestvice razvijenijih društava. Jedna oksfordska studija iz 2016. (Oxford Martin School) nalazi da 47 odsto poslova u SAD može biti izloženo riziku zbog automatizacije, jer novi poslovi se ne realizuju brzo i ne realizuju se na istom mestu. Ekonomista britanskog trezora Dijana Kojl konstatuje da je jedan od pokretača sadašnjeg političkog nezadovoljstva u postindustrijskim regionima to što je gubitak posla erodirao čitave zajednice.

I jedna studija OECD-a govori o tome da je oko 80 odsto smanjenja učešća radnika u nacionalnom dohotku između 1990. i 2007. rezultat uticaja tzv. Četvrte tehnološke revolucije koja proizvodi nova pravila, norme, standarde, podsticaje, institucije i nove mehanizme. Samo oko 0,5 odsto današnje radne snage u SAD zaposleno je posle 2000, u istom periodu 1980-ih povećanje zaposlenosti je iznosilo oko 8 odsto.

U studiji kuće Mekinsi (McKinsey) 2015. zaključuje se da 45 odsto aktivnosti koje danas obavljaju radnici može biti automatizovano. Tradicionalni centri proizvodnje u razvijenim ekonomijama su ispražnjeni kombinacijom primene tehnologije koja zahteva manje radne snage i tzv. outsourcinga, angažovanja drugih kompanija radi smanjenja troškova.

Kako vladati novim razvojnim tehnologijama je kompleksno pitanje: prebrza i gruba regulacija može da unazadi progres, ali i nedostatak regulacije može da poveća rizike i da kreira osećanje nesigurnosti kod potencijalnih investitora i inovatora.

KRIZA NEJEDNAKOSTI: Okrivljavanje globalizacije za pogoršanje položaja pripadnika srednje klase nije u skladu s činjenicama. Prema istraživanjima ekonomiste Majkla Hiksa sa univerziteta u Merilendu, 86 odsto radnih mesta u industriji SAD između 1997. i 2007. je izgubljeno zbog tehnološke revolucije i rasta produktivnosti, a manje od 14 odsto zbog (svetske) trgovine.

Antiglobalistički sentiment u zapadnom svetu je raspirivan pre svega zbog rasta nejednakosti, zbog toga što dobiti globalizacije i Četvrte industrijske revolucije nisu adekvatno raspoređene.

Ekonomista Branko Milanović pokazuje da su između 2009. i 2012. prihodi 1 odsto najbogatijih porasli za 31 odsto, a ostalih 99 odsto populacije samo za 0,5 odsto. Najbogatiji su dobijali najviše, posebno tokom globalne finansijske krize u SAD koju su sami izazvali. Oksfam nalazi da 1.810 dolarskih milijardera sa Forbsove liste 2016. (89 odsto njih su muškarci) poseduje 6,5 triliona dolara, koliko poseduje 70 odsto čovečanstva.

Bogatstvo superbogatih (koji imaju mogućnost da angažuju najbolje stručnjake i najbolje stratege i savetnike) od 2009. se uvećavalo prosečno za 11 odsto godišnje. Bogatstvo Bila Gejtsa je od 2006. uvećano za 50 odsto (25 milijardi). Jedan od najbogatijih ljudi na svetu, Karlos Slim, kontroliše oko 70 odsto mobilne mreže i 65 odsto fiksne telefonije u Meksiku, što odgovara vrednosti 2 odsto BDP-a te zemlje.

U donjem delu tabele, i zapadna srednja klasa je "isceđena", pošto je globalni bum smanjivanja troškova i pojeftinjenja industrijskih proizvoda pogodio zaposlenost i plate radnika u SAD i u Evropi. Prema OECD-u, realni prihodi domaćinstva u SAD, Nemačkoj Japanu, Italiji i Francuskoj porastao je za manje od 1 procenat godišnje od sredine 1980. i za vreme globalne finansijske krize 2008. Mekinsi pretpostavlja da je 2014. dve trećine domaćinstava u razvijenim zemljama imalo prihode manje nego 2005. Jedno istraživanje pokazuje da se 540 miliona mladih ljudi u 25 razvijenih ekonomija suočava s perspektivom da bude siromašnije od roditelja.

Da bi obezbedile profite za one na vrhu, kompanije cede svoje zaposlene i proizvođače. Direktor najveće informatičarske firme u Indiji zarađuje 416 puta više od prosečnog radnika te kompanije.

Analiza globalnih rizika iz Davosa, ukazujući na potrebe da se reformiše savremeni tržišni kapitalizam, izdvaja pet ključnih izazova s kojima se suočava savremeni svet: prva dva pripadaju ekonomskim kategorijama i tiču se povećanih razlika u prihodima i bogatstvu, za koje se pretpostavlja da će se verovatno povećavati i u narednih deset godina.

U istraživanju o percepciji globalnog rizika (Global Risks Perception Survey GRPS) najviše ispitanika je reklo da ih brinu "rastuće razlike u prihodima i bogatstvu". Česti odgovori opisivali su nezaposlenost i socijalnu nesigurnost. Broj Amerikanaca u dobi između 25. i 64. godine života koji traže posao je najveći posle Velike depresije tridesetih godina prošlog veka.

Da će u narednih deset godina vladati tendencija "povećanja polarizacije" smatra 31 odsto anketiranih, a "pojačani nacionalni sentiment" pominje njih 14 odsto. U toj anketi se često ispoljavaju i negativni stavovi o "neuspehu nacionalnih vlada".

Jačaće, dakle, zahtevi da se postigne veći privredni rast, ali će se povećavati i polarizacije u društvima i otežavati vladavinu.

MAJČINO MLEKO POLITIKE: Najnovije turbulencije pokazuju da neku dijagnostičku vrednost za razumevanje nastalih prilika ima i stara američka izreka da je novac majčino mleko politike.

Oksfamova analiza nalazi da deo bogatstva "onih 1 odsto" dolazi zahvaljujući talentu, snalažljivosti preduzetnika, da bogatstvo trećine milijardera proizlazi iz nasledstva, ali da čak 43 odsto tog bogatstva može biti povezano s "burazerskim" ili "pajtaškim" kapitalizmom, takozvanim kronizmom (cronyism).

Mnogi superbogataši kupuju politički ishod koji žele, konstatuju istraživači Oksfama, navodeći primer povezan s "iznenađenjem u Americi" koje u Vašington dovodi ljude iz Ekson mobajla i "Džefri Saksa": milijarderi braća Koh, koji su, inače, dosta uložili u takozvanu fraking tehnologiju vađenja nafte, navodno imaju jak uticaj na američku konzervativnu politiku SAD, kontinuirano doprinose diskreditaciji poziva u akciju protiv klimatskih promena, podržavaju mnoge uticajne ekspertske grupe (think tanks), a navodno su pomagali, mada to negiraju, i Pokret Čajanka (Tea Party movement), mešavinu libertarijanskih, populističkih konzervativnih aktivista koji su istupali protiv reforme zdravstvenog osiguranja Obamaker.

Ni pioniri novih tehnologija tu nisu izuzetak: Alfabet, matična kompanija korporacije Gugl, postala je jedan od najvećih lobista u Vašingtonu koji konstantno pregovara u Evropi o antimonopolskim pravilima i porezima. Ekonomista sa Univerziteta Berkli Gabrijel Cukman pretpostavlja da je 7,6 triliona dolara sakriveno u ofšor destinacijama. Afrika u ofšor destinacijama gubi 14 milijardi dolara poreza, što je po proračunima Oksfama dovoljno da se plati zdravstvena zaštita kojom bi mogli da se spasu životi milion dece i da se zaposli onoliko učitelja koliko je potrebno da sva afrička deca idu u školu. Kenija gubi 1,1 milijardu dolara godišnje zbog poreskih izuzetaka za korporacije, što je dva puta više od zdravstvenog budžeta u zemlji u kojoj je verovatnoća da će žena umreti na porođaju 1:40.

I neki milijarderi (kao Nik Hanauer, američki milijarder, preduzimač, koji jaše na tehnološkom talasu, a bio je jedan od prvih investitora u korporaciji onlajn trgovine Amazon) govore o tome da nijedno društvo ne može izdržati toliku nejednakost.

Londonski "Ekonomist" pak nešto mirnije gleda na tu protivrečnost kada u tekstu pod naslovom "Biznis će se prilagoditi eri populizma" konstatuje da su kompanije i njihovi šefovi sada uhvaćeni u procep između interesa akcionara i volje naroda. Između 1990. i 2007. kompanije širom sveta su išle udesno, rukovodeći se pohlepom akcionara za većim profitom, a da će, predviđa "Ekonomist", krenuti nazad, pošto se širom sveta širi revolt kojim birači saopštavaju da žele da kompanije investiraju više kod kuće, da zapošljavaju više ljudi i glasaju za političare koji tvrde da će se to desiti. Njihovi akcionari će se ljutiti, ali ne mnogo. Ne očekujte krizu, jer sistem je prilagodljiv. Nema konačne pobede – samo stalna, pragmatična prilagođavanja.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST