foto: reinhard maximilian werner
ZIMA DOLAZI: Iz predstave Jon Gabrijel Borkman

Bečki pozorišni festival >

Čari verbalnog pozorišta

Među vrhuncima nedavno završenog Bečkog festivala bio je komad o nestajanju pisane kulture Oproštaj od papira, ruskog autora Evgenija Griškoveca, i obrada Ibzenovog Jona Gabrijela Borkmana u režiji Australijanca Sajmona Stouna

Žanrovska raznolikost i predstave iz dalekih, ali i na Zapadu izolovanih zemalja kao što su Kuba, a odnedavno i Rusija, karakteristika su ovogodišnjeg Bečkog festivala, na kome je prikazano četrdeset predstava iz dvadeset zemalja. Za razliku od prošlogodišnje direktorke drame Fri Lejsen, koja je forsirala interdisciplinarne pozorišne forme s naglaskom na vizuelnim umetnostima (nezadovoljna saradnjom s intendantom Hinterhojzerom, Lejsen je raskinula ugovor), novi direktor drame Štefan Šmitke, poznavalac ruske književnosti, uvrstio je u ovogodišnji program više predstava čija je osnova neko klasično delo. Viđeni su supstancijalno različiti pristupi obradi klasika, među njima Ibzen, Šekspir, Dostojevski, Hašek, Marlo, Gogolj i Čehov. Primetno je slabije prisustvo takozvanog dokumentarnog pozorišta, koje je proteklih godina bilo u ekspanziji. Uočljiv je kontinuitet u stavu da je zadatak pozorišta da tematizuje društvenopolitički relevantne teme, ukazujući na probleme našeg doba.

OSTACI ANALOGNOG SVETA: Evgenij Griškovec je višestruko nagrađivani ruski pozorišni autor srednje generacije, poreklom iz Sibira. Predstava Oproštaj od papira je monolog u kojem se Griškovec pokazuje kao univerzalni majstor: on je autor teksta, glumac, režiser i scenograf. Njegova harizma i šarm imaju zračenje jednog mađioničara, a njegova priča u kojoj prepliće opšti i lični plan, govor o globalnim pojavama sa sličicama iz biografije, stvara intimnu atmosferu razumevanja s publikom s one strane granica i političkih podela. Važnu ulogu igra humor, oslobođen sarkazma i cinizma, koji zrači simpatijom i razumevanjem za ljudske stvari.

Uvlačenje publike u priču utoliko je zapanjujuće što je komad prevođen konsekutivno: u ćošku bine sedeo je lično Štefan Šmitke, koji bi nakon nekoliko minuta ispričane priče prevodio Griškoveca na nemački. Ovakav postupak po pravilu raščarava pozorišnu magiju. Zato je standardni postupak na Bečkom festivalu titlovani prevod u gornjem delu bine, a ređe simultano prevođenje preko slušalica. U ovoj predstavi, pak, naizmenični govor autora i prevodioca ništa nije oduzeo postignutoj dramskoj tenziji, iako je predstava trajala više od dva sata, pa bi se moglo reći da je već to svojevrsna senzacija.

Griškovec tematizuje nestajanje "papira", koji je za njega simbol pisane kulture u doba sve veće premoći elektronskih medija. Kružeći oko teme, on govori o vremenima kada su pisci pisali mastilom, priseća se primanja telegrama, odlazaka na poštu, iznajmljivanja knjiga u biblioteci. Pripovedajući, Griškovec stoji pored stola na kome leže knjige, crteži, lična kutija s pismima i ceduljama, pisaća mašina s početka prošlog veka, ali i laptop. U pozadini se vidi nekoliko vrata, koje on po potrebi otvara, da bi nam se ukazala brezova šuma, poštanski sandučići, biblioteka.

USPON BEZNAČAJNOSTI: Autor nije usmeren na lament nad prošlim vremenima koja su bila bolja, nego na dočaravanje šta sve stoji iza nestajanja pisane kulture, naime čitav jedan svet običaja, emocija i situacija, štaviše, jedan način doživljavanja sveta i odnošenja prema njemu. Govoreći o pismima, on pominje da je deo detinjstva proveo kod bake. U majčinim kratkim pismima uvek je stajalo da su ona i otac dobro i da je sve u redu, ali je Griškovec po majčinom rukopisu, po njegovoj većoj ili manjoj pravilnosti, po manje ili više zakošenim slovima, naslućivao kako je zapravo njegovoj majci. Govoreći kako je pisma dugo držao u rukama i mirisao ih, on aludira na čulnost "papira", odnosno pisane kulture, koja učestvuje u doživljaju pročitanog. Osobenost autorovog postupka je da iz lično obojene minijature prelazi na opšti plan, pa pripoveda šta se sve može naučiti iz manuskripta pisaca, iz precrtavanja i dodavanja. Nakon skiciranja ličnog i opšteg u dimenziji prošlosti, Griškovec povlači luk prema sadašnjosti i budućnosti. Danas malo ko piše rukom, kaže autor, i malo ko ima izgrađen rukopis, a jednom će pisanje rukom biti svedeno na potpis. Već danas ljudi upoznaju rukopis voljenog bića tek na dan venčanja, pri potpisivanju dokumenta (ovu tvrdnju je publika propratila smehom).

Griškovec je pisma nekada znao da iščekuje. Danas se ljuti ako nakon petnaest minuta ne dobije odgovor na poruku poslatu mobilnim telefonom. Njegova pisaća mašina još uvek odlično radi, uz to je i lepa, a svoj laptop on krišom, noću, već nakon tri godine mora da baci na đubre. Knjige iz biblioteke sa zabeleškama na marginama bile su mu povod za osećanje sveopšte simpatije sa svetom. Danas ljudi skinu trideset knjiga sa interneta i nijednu ne pročitaju do kraja, a zaboravljaju ih čim zatvore laptop. Nešto što primimo preko "papira" ostaje dublje u sećanju.

U celini gledano, autor progovara o tome da živimo u doba jeftinog, brzog, nereflektovanog, plitkog. Takve su i knjige koje danas nastaju, naznačuje Griškovec. Nakon što je pokazao malu beležnicu koju je pre pet godina dobio na poklon da bi u nju zapisivao važne misli, Griškovec pokazuje da je ona još uvek prazna; svaki put kad je hteo da zabeleži nešto u nju, zapitao bi se da li je ta misao dovoljno značajna za tako lepu beležnicu, pa bi od zapisivanja odustajao. Što navodi na pomisao da bi bilo bolje kada bi današnji pisci bar delimično pisali bez kompjutera, jer bismo onda možda imali manje bezvrednih knjiga. Griškovec završava skepsom u pogledu toga kakva je sudbina ljudskog u svetu u kome neće biti knjiga na papiru i čovek neće imati svoj rukopis. Što ne treba da nas navede na pomisao da Griškovec piše samo penkalom, on je čak redovni bloger (odnovremenno.com).

IBZEN, NAŠ SAVREMENIK: Australijski režiser Sajmon Stoun nova je kometa na evropskom režijskom nebu. Njegova obrada Ibzenove Divlje patke u izvođenju pozorišta iz Melburna oduševila je kritiku i publiku 2013. na Bečkom festivalu. Stoun je dešavanje prebacio u naše vreme i značajno preradio tekst. Glumci su bili odvojeni od publike staklenim zidovima, ali je način na koji je obrađena tema samoubistva mlade devojke izazvala emotivni potres koji je nakon paljenja svetla u sali bio i vidljiv, budući da su mnogi u publici brisali suze. Nakon predstave smo pitali Sajmona Stouna, režisera čije lice sa zračećim očima podseća na Hristove renesansne portrete, odakle mu sa samo 28 godina takvo suptilno poznavanje ljudske psihologije. On je odgovorio da je ta sposobnost možda u vezi s tim što je živeo u različitim zemljama (Švajcarska, Britanija, Australija), što je upoznao različite karaktere i naravi, i što je doživeo relativnost običaja i pogleda na svet.

Fascinaciju Ibzenom obrazlaže Stoun talentom ovog pisca da osmisli karaktere i konfliktne situacije sa snagom kakvu on ne nalazi u savremenim komadima. Što se tiče izbora Borkmana, ovaj komad se proteklih godina često postavljao zbog jasnih paralela sa savremenim trenutkom: Borkman je direktor banke koji je ilegalnim transakcijama proneverio novac ulagača, kao i sopstveno bogatstvo. Posle sedam godina u zatvoru, Borkman već osam godina živi kao pustinjak u kući, primajući jedino posete bliskog prijatelja i (u tajnosti) njegove ćerke Fride.

Stoun u Borkmanu demonstrira osobenosti svog pozorišnog stila: on od klasika preuzima radnju i karaktere, i osavremenjuje tekst, menjajući ga upravo toliko da supstanca polazišne drame ostane sačuvana. Dok dekonstrukcionistički usmereni režiseri poput Franka Kastorfa iz klasičnog dela odstranjuju emotivni naboj, stvarajući ironijsku distancu prema tekstu i publici, Sajmon Stoun, upravo obrnuto, želi da u gledaocu pokrene maštu i emocije, da ga dovede do svojevrsnog egzistencijalnog potresa. Stoun se ne odriče humora – Borkman obiluje njime – ali vodi računa da likovi ne deluju karikaturalno, niti da celina postane farsa. Balansiranje između ozbiljnog pristupa unutrašnjim previranjima junaka i njihove ironizacije jeste ono najteže: poput šetnje po oštrici noža, jedno "previše" ili "premalo" bi kod manje veštog režisera lako moglo dovesti do "povrede" tragične supstance i ispraznog parodiranja čovekove situacije.

VIŠE I MANJE OD ŽIVOTA: Borkmanova žena Gunhild živi izolovano od muža u prizemlju kuće i mrzi ga zbog socijalnog pada, priželjkujući čak njegovu smrt. I dok je pre sto godina čovek mogao da se nada da će porodična "sramota" jednom biti zaboravljena, Gunhild očajava jer u internetu sve zauvek stoji, pa guglovanje njihovog imena odmah donosi izveštaje o sudskom procesu. Još jedna tekovina interneta je podsticanje izolacije, Gunhild naime kupuje i čita online, a s psihoterapeutom i savetnicom za zdravu ishranu komunicira preko skajpa. Ona je predstavljena kao alkoholičarka koja živi za to da sin student postane nešto veliko, najbolje političar čije će intenzivno internetsko prisustvo oprati njihovo ime.

Neko bi mogao primetiti da je Stounovo osavremenjivanje teksta samo spoljašnje prirode. Tu i leži jedna od poenti: kada pogledamo u srž, u čovekovu sklonost da drugom nanosi povrede, da je usmeren isključivo na svoje želje i potrebe, da ljubav žrtvuje zbog karijere, da odbija suočavanje s porodičnim lažima, onda se može reći da se od 1897, kad je komad izveden, pa do danas, malo toga promenilo. U tom smislu je Stoun rekao u nedavnom intervjuu da mi i danas imamo Kleopatru i Hamleta, samo ih treba prepoznati.

Aluzije na savremene političke događaje su kod Stouna nenametljive. Borkmana posećuje mladolika Frida, koja s njim oprobava dokle može da ide, dok on živi od pogleda na nju. Na pitanje šta je radio u zatvoru, Borkman uzvraća da je učio ruski; potom joj nešto šapuće na ruskom, a kada se ona požali da značenje ne može proveriti, on joj rečeno ispisuje po mišici. Kasnije će Borkman poveriti njenom ocu da se oseća kao Napoleon, ali u kasnijoj fazi, na šta mu ovaj uzvraća da je problem u tome što se uvek najpre pojavi Napoleon, a posle Rusi. Po analogiji sa Napoleonovim višestrukim uskrsavanjem nakon poraza, i Borkman sprema trijumfalni povratak. Njegova filozofija glasi "novac treba praviti, a ne zarađivati", što bi svi hteli, ali samo nekolicina za to ima talenat. Kad mu prijatelj kaže da moraju imati ideale inače odmah mogu da se upucaju, Borkman vadi pištolj. Kasnije se pokazuje da je prijatelj makar delimično u pravu: svako u trouglu koji čine Borkman, njegova žena i njena sestra Ela ima neki san, neku tajnu misao vodilju koja ga održava u životu – Gunhild bi da sin opere sramotu, Borkman bi da sa sinom "pravi" novac, a Ela bi da joj sestrić bude uteha u poslednjim danima života.

DOLAZI ZIMA: Jedna od najupečatljivijih scena u komadu je razgovor između Borkmana i Ele, u kome se, tipično ibzenovski, otkriva greška iz prošlosti na kojoj počivaju laži u sadašnjosti. Borkman će otkriti Eli da ju je voleo "više nego svoj život", iako se oženio njenom sestrom. Ispostaviće se da ju je Borkman prepustio takmacu da bi ga ovaj postavio na mesto direktora banke. Kada se Ela za njega ipak nije udala, ovaj je to pripisao Borkmanu, odbivši da mu pomogne da zataškaju posledice njegovih finansijskih špekulacija. Bitno je da Borkman uopšte ne oseća krivicu što je ulagače doveo do propasti. Oni koji su ga strpali u zatvor, kaže Borkman, sede sada na njegovom mestu, razlika nije u moralnoj superiornosti već u tome što su drugi imali više sreće.

Na sceni sve vreme pada sneg, naznačujući da je temperatura između ljudi hladna. Briljantni glumci Burgteatra (predstava je koprodukcija s Bečkim festivalom) podižu se iz snega, upadaju u njega, traže u njemu rekvizite – flašu džina, televizor s katodnom cevi, telefon. U velikom finalu sin kaže da hoće "život", i zato odlazi s devojkom na proputovanje u Južnu Ameriku, čime raspršuje majčine, očeve i tetkine iluzije o boljem životu uz njegovo učešće. Naznačeno je da će sin ponoviti očevu ljubavnu konstelaciju, budući da uz bogatašicu u zrelom dobu, koja finansira putovanje, putuje i Frida. Stoun sina nije predstavio kao nadu u novu generaciju koja bi mogla prekinuti ledeno doba među ljudima. Isuviše je upečatljiva Borkmanova opomena: zašto u Latinskoj Americi tražiti "život" kada je on ovde – "život" su majka alkoholičarka i tetka koja umire od raka, to je istina s kojom se treba suočiti. Ali čovek uvek beži od istine, sugeriše nam Stoun, a postojanje nekog "života" koji bi čovek hteo, neznano kakvog i gde, to je možda ona iluzija koja ga održava u životu.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST