Intervju – Svetlana Spajić, pevačica tradicionalnih pesama >

Težnja ka savršenoj harmoniji

"Naše staro pevanje zvuči vrlo avangardno, gotovo futuristički. Što ste dublje u prošlosti, zapravo ste više u budućnosti. Kad je bila retrospektivna izložba Marine Abramović u ‘Momi’, pozvala me je da pevam. Njujorčani su divna publika, iskusna, toliko iskusna da može da se vrati u nevino stanje. A kod nas još uvek ima blaziranih. Ne trudim se da dobacim do publike, puštam publiku da sama priđe. Bivam u svetu pesme, sama sa sobom i svojim pevačima, i eto publike da zaviri: gde si ti to, što nisi tu sa nama"

Pjevačka družina Svetlane Spajić osnovana je pre tri godine kako bi čuvala i promovisala tradicionalno srpsko pevanje. Prošle nedelje "Multimedija music" objavio je njihov prvi album – Siv sokole. U međuvremenu, pet članica Pjevačke družine Svetlane Spajić pevale su ojkalicu iz Dalmacije, potresalicu iz Bosanske Krajine, hercegovsku gangu, zlatiborsku kajdu, kantalicu iz Podrinja i starinske balade sa Kosova i Metohije i istočne Srbije na koncertima u prestižnim dvoranama Evrope, na festivalima, i u predstavi Život i smrt Marine Abramović Boba Vilsona.

S obzirom na to da je povod ovom intervjuu album Siv sokole, sa Svetlanom Spajić (1971) najviše smo razgovarali o njenom dvodecenijskom istraživanju i pevanju srpske tradicionalne muzike. Svetlana Spajić je diplomirala engleski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, radila je kao prevodilac i pedagog, a od 1993. godine bavi se pevanjem izvorne muzike. U dvadeset četvrtoj godini izabrana je za najmlađeg člana Interbalkanskog tradicionalnog ansambla, nastupala je sa svetski poznatim umetnicima, a koncerte i predavanja je držala u Koncertgebau (Amsterdam), Koncerthausu (Beč), Teatru Real (Madrid), Domu (Moskva), Muzeju moderne umetnosti (Njujork), Jad Vašemu (Jerusalim), Grotovskom institutu (Vroclav), Muzeju savremene umetnosti (Los Anđeles)... Sa grupom "Moba" 1994. snimila je album tradicionalne muzike Prioni Mobo, sa grupom "Drina" 2000. album Živa voda, sa grupom "Belo platno" 2008. disk Kosovo i Metohija, lice Evrope, a uvrštena je na kompilacije etno-muzike Serbia Sounds Global 1-4. Album Žegar živi, koji je snimila sa grupom srpskih povratnika u selo Žegar u Kninskoj Krajini, objavljen je za londonskog izdavača "Cloudvalley" i uvršten u 15 najboljih svetskih izdanja u 2008. godini na "World Music European Chart", i istovremeno ocenjen kao jedan od najvažnijih etnomuzikoloških poduhvata u poslednjih 15 godina na teritoriji bivše Jugoslavije. Godinama sarađuje sa kompozitorom Borisom Kovačem i član je njegove "New ritual group".

"VREME": Naziv vašeg kvinteta zvuči arhaično, kao iz doba Vuka Karadžića. Da li je to uticaj kraja iz kojeg ste oboje, ili...

SVETLANA SPAJIĆ: U kraju odakle sam, a to je Podrinje, Jadar, Zapadna Srbija, stari pevači i sada, iako govore ekavicom, kad pevaju često zapevaju kao nekad, ijekavicom. Tako su u selu moje mame, u Donjoj Badanji, čim se zapjeva na stari glas, kako se to kaže, prelazili na ijekavicu. Možda otud Pjevačka a ne Pevačka družina, što nam i odgovara, jer mi dosta negujemo i prekodrinsko pevanje. Zatim, kad kažete "družina", i to vas na neki način određuje. Družina nije isto što i grupa. Grupa može da bude i interesna, ali interesna družina ne postoji. Čovek je, pre svega, druževno biće, bez drugovanja nema ni narodne pesme.

Kako biste opisali srpsko tradicionalno pevanje, koje su njegove osobine?

Postoji nešto što je srpski zvučni jezik, zvučna filozofija, poimanje zvuka. Kad podučavam druge, opisujem to kao vertikalno kretanje zvuka, kao projektovanje zvuka u velike daljine – sve je u dugim ekstenzijama. Ako bismo to rekli jezikom zapadne muzičke teorije, ono što se sreće u gotovo svim krajevima gde Srbi pevaju jesu, intenzivna, mikrointervalska, disonantna sekundna sazvučja. Ovakvo pevanje se u narodu najčešće naziva pevanje na glas. Ja ta sazvučja plastično opisujem kao oslobođeni elektricitet, vertikalna kretanja nekad veoma brza i intenzivna poput munje – ponekad se oslobodi čitav spektar harmonija, kao dugine boje. Potom, od Kninske do Negotinske Krajine, sa stilskim razlikama, naravno, naći ćete kod Srba grupno pevanje na bas sa neizostavnim završetkom u sazvučju takozvane velike ili prirodne kvinte, izvanredne zvonkosti i prodornosti. Volim da je zovem težnja ka savršenoj harmoniji. U centru sveg tog zvučnog beskraja stoji pevana reč, sama pesma, ono što u svesti naroda zauvek odjekuje i pamti se u večnosti. Važnom karakteristikom srpskog pevanja smatram i – svest o drugom. Dok nema drugog, nema ni mene, nema ni mog glasa. Ako, na primer, imate takozvanu dvoglasnu pesmu, pa kažete pevačima "ajde ti što vodiš kreni, otpevaj, a da te drugi ne prati", nikad nijedan pevač to ne bi bio u stanju! "Kako ću ja pjevat’, kako ću ja ići naprijed, ako me on ne prati", rekao bi. Dvoglasje je ovde jedan glas, saglasje, zajedničko kretanje, zajednička težnja, bez drugog ja ne postojim, niti moj zvuk može da postoji.

Najčešće pitanje povodom informacija da je hrvatsko ojkanje uvršteno u Uneskovu listu nematerijalne kulturne baštine, a da mi naše nismo ni stigli da predložimo bilo je: zar ima više različitih vrsta ojkanja?

Uz tradicionalno pevanje uvek ide takozvani problem autentičnosti, pitanje da li je to što pevate autentično. Taj legitimitet se stiče u narodu, da li ste tu prepoznati kao nosilac tradicije ili ne. Najlakše je nešto patentirati kao svoje, ili proglasiti za svoje, ali pravo je pitanje da li ti to uistinu živiš i razumeš, da li si to što tvrdiš da jesi. Mislim da naše krajiške Srbe, koji ojkaju vekovima i koji s ojkalicom i danas plaču, raduju se, slave, ne zanima puno ko je i šta zaštitio, oni tu tradiciju žive, a to je najvažnije. Dalje, ljude iz naroda ne zanima da li vi lepo pevate, nikad vam stari pevač neće reći "lepo pjevaš". Njih zanima da li to jeste ili nije to, prava pesma.

Kojom prilikom se peva, na primer, ojkalica, a kojom ganga?

Nije jednostavno sve sistematizovati. Tradicionalna kultura je poseban univerzum, i tu knjiške podele poput onih na epske i lirske pesme, muške i ženske, najčešće malo vrede. Svaki kraj ima svoje osobenosti, svoj sistem i svoje jedinstvene forme. Uz junačku pesmu u kojoj se opisuje boj guslar može da se razgovori, može i žena posamce da je pjeva, a istom tom pesmom može i dete da se uspava. Ili, postoje veoma važne obredne pesme koje će narod onda da odredi kao svatovski glas, recimo, ili žetelački. Ponekad se pevanje veže za određenu regiju, pa se kaže, recimo, "zlatiborska kajda", i pevači tačno znaju o kakvoj formi se radi i kako će se, da tako kažem, prilikom pevanja zajedno kretati. Ili, ako se, kao kod Srba u Kninskoj Krajini, kaže "ojkalica" ili "groktalica", opet zavisi od sela do sela kako će ta forma da se uredi, u zavisnosti od toga ko peva, kad i u kojoj prilici. Ta forma, na primer, nije ista kao ono što se pod groktalicom podrazumeva recimo na Glamoču. Ili, ono što u Bosanskoj Krajini nazivaju potresalicom može vam se učiniti istom formom kao groktalica, a nije. Ali, i jedna i druga i treća forma odlikuje se nečim po čemu je ojkalica možda i dobila naziv, a to je intenzivno potresanje glasom na "ojojoj". Reč je o veoma starom, gorštačkom vokalnom ukrasu. Međutim, ojkalica, a i ganga, pre svega toga je pogled na svet, etički stav, jedinstven univerzum simbola i značenja.

O čemu pevaju stare pesme?

O svemu. Sve što je u životnom ciklusu – od rođenja, krštenja, venčanja do časa smrti – sve se prati pesmom. Od najozbiljnijih do svakodnevnih tema. Od toga da čujete staricu kako danas tuži za kosovskim junacima kao da su juče postradali, do toga da se čovek pjesmom sam sa sobom razgovara, da mu bude lakše, razbibrige radi. Sve je tu. Ima i urnebesnih šala i doskočica. U kolu u Potkozarju, "krajiškoj kontri", možete da čujete jedan, uslovno rečeno, šaljivi dvostih, a neposredno iza njega jedan u kojem se pominje Jasenovac. E sad, da biste to razumeli, treba razumeti krajišku kontru kao formu. Umnogome, tradicionalni oblici mogu se razumeti makluanovski – medijum je poruka. Sve što narod smatra da je bitno, od njega neodvojivo, ući će u pesmu. Zato se starom formom, a ganga je stara ko zna koliko, peva i o događaju koji se koliko juče odigrao. Ima i pesama iz skorašnjih ratova. Na primer: "Molila sam nemačkog soldata/ da otvori na lagera vrata/ da ja vidim svoga milog brata./ Vid’la sam ga kroz pletene žice/ mnogo mu je potamnelo lice." Sve su to stare-nove priče. Samo tako ima smisla. Nije tradicija nešto okoštalo. Narod svoje ideje izražava u formi koja mu je bliska, a ponekad okolnosti stvaraju pravila u tradiciji – ako nema ko drugi, eto, mogu i ja da zapjevam mušku pesmu, a može i žena da gusli ako nema muške glave. U usmenom svetu postoji nešto što bismo mogli nazvati "etika neponovljivosti". To znači da moraš ti sebe, prijatelju, prika, da nađeš – gde si ti u svemu što se odigrava ili što se odigralo, i kakav odgovor ćeš na to dati.

Pesme koje je vaša Družina snimila za album Siv sokole, i one koje ste vi ranije snimili i izvodili, otkrili ste, kako se to kaže, na terenu. To opovrgava mišljenje da više niko nigde ne peva stare pesme.

Trebalo bi već jednom razbiti predrasudu da je staro pevanje nestalo. I zato je moguća poruka mladima da ako misle nešto da nauče, nema odakle nego od ljudi. Uvek ima ko zna. I uvek ima ko čuva. Nije narod pesak, pa da se raspe i prospe i da ga nema. Svaka vlast i elita koja se odrodi od naroda, koja ne voli narod, pogubna je i za državu i za narod. U našoj istoriji je često bilo prezira prema narodu. Zato, ponavljam: ko hoće, ima gde da nauči. Naši Krajišnici, koji su ostali bez doma, raseljeni, predano čuvaju našu tradiciju. Kaže se: ako nestane sela, nek ne nestane običaja, pa će se i selo opet obnoviti. Mi nismo svesni koliko ljudi čuva tradiciju, samo što o njima mediji ne govore. Mi ovde u Beogradu nemamo predstavu da na Zlatiboru ljudi pevaju, imaju lokalne sabore. Zađite, pa ćete videti. I u Istočnoj Srbiji ima sela velikih čuvara – sokobanjsko selo Sesalac, na primer, ili Velika Hoča na Kosovu... Moram da pomenem jednog od naših najzaslužnijih umetnika za očuvanje tradicionalne kulture, majstora fotografije Milinka Stefanovića. Takvu ljubav za svoj rod i svoj narod, posvećenost, čini mi se da nigde nisam videla. On me je naučio ovome što jesam.

Kako se uči staro pevanje?

Suština je da čovek nađe svoj put i svoje učitelje. Potrebno je živeti i pevati sa narodom. Onda sve dođe samo po sebi. Forme starih pesama su tako zamišljene da vam se otvore i razotkriju kroz pevanje sa drugim. Ne možete sami da sedite kod kuće i slušate snimak sa terena – to ne funkcioniše. Ne može tako. Može samo kad ste sa ljudima, kad zajedno pevate. Drugačiji način da se upozna i usvoji tradicija ne postoji. Zato, danas, gde god da pevam, na bilo kojoj sceni ili koncertnom holu, svi ljudi s kojima sam pevaju sa mnom.

Znači i tokom predstave Život i smrt Marine Abramović, za koju ste komponovali i izvodili pesme? Kako se staro srpsko pevanje uklopilo u režiju Boba Vilsona, muziku Entonija Hegartija i naraciju Vilijema Defoa?

Ljudi su iskreno fascinirani, a to nije lako u svetu gde je sve dostupno i gde teško danas nečim možete iznenaditi. Nisam nikad naišla na prepreku kod publike, gde god da sam nastupala. Naše staro pevanje zvuči vrlo avangardno, gotovo futuristički. Što ste dublje u prošlosti, zapravo ste više u budućnosti. Kad je bila Marinina retrospektivna izložba u "Momi", pozvala me je da pevam. Njujorčani su divna publika, iskusna, toliko iskusna da može da se vrati u nevino stanje. A kod nas još uvek ima blaziranih. Ne trudim se da dobacim do publike, puštam publiku da sama priđe. Bivam u svetu pesme, sama sa sobom i svojim pevačima, i eto publike da zaviri: gde si ti to, što nisi tu sa nama?

A Bob Vilson? Šta je njega zaintrigiralo da vas priključi svom projektu?

Stare forme se odlično uklapaju u nove, pogotovo kad radite sa najboljima. Ničeg lakšeg nema! Mada, Bobovi zahtevi su veliki i nije lako stići do premijere. Umetnička forma koju je stvorio Bob Vilson teško se da opisati. To je savršena simfonija zvuka, svetla i emocija. Priča o Marininom životu je teška. Bob Vilson taj život osvetljava iz vizure pričanja, muzike, i iz epske vizure – onako kako bi narod osvetlio događaje iz Marininog života, to je bila moja uloga. Tako se došlo na ideju da načinim pesme za predstavu, i na ideju da u predstavi učestvuje Pjevačka družina. Pre svega toga bila je, naravno, audicija. Da li sam strepela? Pa – ne baš. Znate, koga su učile naše starice po selima, taj na audiciju kod Boba Vilsona dođe već pripremljen. Ništa mi tu nije bilo nepoznato. Uostalom, kod Boba ne možete da se spremite za audiciju, ili jeste ili niste za to što mu treba. Zadatak na audiciji je bio, recimo, da stanete i zamislite da ste u večnosti. Drugi zadatak je bio da jedan metar pređete za deset minuta. Dakle, kako pojedinac uspeva u sebi da izmeni percepciju vremena i prostora, i kako onaj koji ga posmatra može da u to bude uvučen – eto, o tome se radi. Sve to već imate u našoj tradicionalnoj pesmi – ona vas uvlači u drugi svet, u svoj univerzum. Možete danas da čujete da stara žena kuka za kosovskim junacima kao da su juče svi poginuli. Ili čika Brančila kako prepričava junačku pesmu kao da je ceo život s tim junacima pio vino i drugovao, pa ga sad toliko boli duša što su nastradali da, dok ga slušate, i vas zaboli.

Dobar primer za ovaj segment vaše priče je saradnja sa američkim ženskim vokalnim ansamblom Kitka, koji je propevao na srpski način.

Prošle godine je počela saradnja sa horom Kitka, nameravamo da ih ove godine dovedemo u Srbiju. Srbija im je sada zemlja sanjana, iako su sve one uglavnom anglosaksonskog porekla. Meni niko ne oduzima pravo da kad dođem u Ameriku upriličim srpsku pesmu prema tamošnjem trenutku. Niko ne brani da srpska tradicionalna pesma bude otpevana na engleskom jeziku, ako znate zašto i kako. Htele su oduvek, kažu, da pevaju gangu. "Ako hoćete da pevate gangu, morate da pevate o onom što vas dotiče, na vašem jeziku", rekla sam im. "Bolje će Hercegovci da vas razumeju ako otpevate gangu na engleskom, nego ako pevate napamet naučenu pesmu na srpskom, koja vas ne dotiče." I tako je i bilo. U San Francisku smo održale nekoliko koncerata. Ojkale smo o američkim lingvistima Milmanu Periju i Albertu Lordu i u kolu iz Potkozarja pjevale o Nikoli Tesli na engleskom. Od prošle godine sarađujem i sa akademijom "Kreiz Breiz" iz Bretanje. Pomogla sam im kako da pristupe svojoj tradiciji, a sada ih učim srpskoj tradiciji.

Prenoseći staro srpsko pevanje po svetu, vi promovišete i Srbiju. Da li imate neku institucionalnu pomoć u toj misiji?

Nikad tako ne gledam na stvari. Moje je da radim i nađem put, šta imam od žaljenja ili čekanja da institucije pomognu. Možda nema institucija, ali ima prijatelja. Nema samog čoveka, niko ne može sam. Ništa bez prijatelja. I zato svet ide napred.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA

foto: m. milenković
  • foto: dalibor talajić