Nuspojave

Vreme broj 518, 07. decembar 2000.

Opštinski kreten

Mediji su se oslobodili, a sa njima i eksplozija Neiskazane Jurodivosti...

Ova (medijska) demokratija na srpski način ume da bude teška za stomak čak i za po prirodi stvari prilično istrenirane "javne ličnosti": evo, ni Đorđe Balašević nije izdržao da se ne izjada na koncertu u Narodnom pozorištu (v. stranu xy) kako ga je ovih dana, prilikom gostovanja na nekom TV kanalu, načisto izmaltretirao i udavio neki jurodivi čiča koji je stao da recituje svoju poemu u integralnoj verziji, ili tako već nekako; voditeljima nije padalo ni na kraj pameti da nekako prekinu ovu agoniju, jerbo "svako ima pravo da iskaže svoje mišljenje", čak i ako nije dokazano da ga poseduje, niti da ima čime da ga "proizvodi"... Neki urednički zlikovac ih je, avaj, naučio da tako izgleda ono mitsko "slobodno i demokratsko novinarstvo", i sad možeš da se slikaš: neće oni, majci, nikoga da "cenzurišu"! Znaju oni za jadac! Nikad više TV Bastilja, pa taman se svi, uz ljubazni smešak trgovačkih pomoćnika u lokalnom špeceraju, pogušili od sveopšteg kretenizma! Pulski gerontopankeri KUD Idijoti, pak, tvrde da se, bogme, zalažu za cenzuru "jer tako budale ne bi dobijale medijski prostor". Primera ovakvih "kontraindikovanih" reakcija ima još: svi kao da, odjedared, dobijaju stomačne tegobe od ovolike hiperinflacije razobručenog pacijentskog torokanja uzduž i popreko "oslobođenih" medijskih brbljaonica. Kada bi imalo smisla pretenciozno verovati u postojanje bilo kakvog Sistema u ovoj posttotalitarnoj ludnici, čovek bi pomislio da se radi o zaveri: kao da je neko čvrsto naumio da reči-kao-takvoj, da Jeziku kao sredstvu suvislog komuniciranja među ljudima uništi svaki smisao, a to se najbolje – i bez "ostavljanja tragova" – može učiniti karikiranjem medijskih sloboda, tj. bezobalno "egalitarističkim" pristupom "javnoj reči". Mentalno zdrav i osetljiv organizam na ovo reaguje jakom idiosinkrazijom, do i preko granice fizioloških tegoba. Otkud ova neprijatna (nus)pojava probavne naravi? Iz lošeg recepta: svi sastojci narečene rabote (tj. medijskih sloboda) su, sami po sebi, sasvim O. K., no im je doziranje malo previše nesrazmerno i odokativno. Obaška što "apotekar" i ne zna šta bi još uopšte i mogao da ponudi.

Kao logična posledica svega ovoga, polako narasta otpor mnogih "javnih ličnosti" (ne računam one profesionalne egzibicioniste koji bi i sopstvenoj sahrani merili "medijski efekat") da pristanu da se izlože radijaciji nekog RTV "kontakt-programa": s obzirom na prekonoć nabujalu "demokratsku svest" mutavih voditelja i na nezatajivu spremnost Dežurnih Morona – koji čine relativno mali, ali zato aktivni deo slušalačke populacije – da veselo zakrče sve kanale smislene dvosmerne komunikacije, svako ko se odvaži na ovakav "kontakt" mora biti spreman da mu na glavu nataknu praporce cirkuske lude u javnom vlasništvu. Nešto kao opštinski kreten, samo za veću teritoriju. I još nema ni prava da se žali, pošto je trebalo da zna u šta se upušta.

Dopustite mi malo slatkog trijumfalizma: o ovoj grdobnoj gnjavaži koja preti da uništi svaku verodostojnost medija i da devalvira i obesmisli pojam otvorene javnosti pisao sam prvi put (kao radio kritičar), još pre četiri-pet godina, kada su "svi", u sivilu miloševićevskih elektronskih medija, nekako mislili da nam baš ta razobručena "narodska" nesuvislost treba kao hleb nasušni... To je razumljivo, jer su u tada strogo kontrolisanom javnom diskursu pacijenti mogli i smeli da budu samo oni pred kamerama, dakle Uvaženi Gosti, khm, specifičnog mentalnog profila (koji su, gle čuda, vodili državu), dok su gledaoci mogli samo da ćute i da se dive. Zato je, avaj, u retkim "slobodnim" masmedijima u etru nagomilana frustracija Neiskazane Jurodivosti eksplodirala još jače, ponekad pretvarajući delove svih tih raznih "intervjua gledalaca", "utisaka nedelje" i sličnih "u osnovi" dobrih emisija u monumentalne kloake, bezmerno ponižavajući one koji su sačuvali ostatke stida. Stojim vam dobar da su zapanjenost i prestrašenost – gotovo pa antropološki pesimizam – pred onim što je vonjalo iz tog vox populi oterali iz ove zemlje više normalnih i pametnih ljudi nego svi RTS dnevnici zajedno! Jer, ovo ti, baš usled svoje "necenzurisanosti", nije ostavljalo čak ni iluzije...

Sada se cela ova priča, usled sveopšte "demokratizacije", izlila u svim pravcima – baš kao otčepljena kanalizacija – tako da gotovo da nema medija koji je ostao imun na ovu vrstu kontaminacije. Pacijenata sa zvučnim funkcijama ima sve manje na ekranima – terenutno su zaokupljeniji političkim i "poslovnim" preživljavanjam – ali su zato ovisnici o treš-supkulturi javnog govora, koja je ponosna na svoje Pravo da kaže Ništa o svemu što poželi, u potpunosti došli na svoje. Ne treba biti prestrog prema tome: verovatno se takvo nešto ne može sasvim izbeći, verovatno je to faza Neartikulisanog Izbruha Slobode koja se mora preležati, kao boginje. Ako je samo i jedino to na stvari, onda ja uzalud mrčim papir, i neobično sam srećan zbog toga. Bojim se, međutim, da je ovakvo stanje stvari i poredak vrednosti u medijima ipak pre posledica jedne ozbiljnije pojmovno-vrednosne konfuzije, koja seže sve do nerazumevanja bazičnih principa savremene građanske demokratije, a onda, logično, i uloge javnih medija. Apsolutna nivelacija ideja i vrednosti sve do neke zamišljene zajedničke, "polazne" zero-tačke, utopija je bez mnogo smisla. Liberalne i fašističke ideje, na primer, ne mogu imati jednak tretman; tamo gde ga ipak imaju, tamo "fašističke" vrednosti zapravo dominiraju, jer je ludilo uvek "seksepilnije" od normalnosti ("fascinatni fašizam", što kaže Suzan Zontag), uvek privlačnije za osujećenu ćiftinsku Prosečnost u potrazi za nekom manijakalnom Idejom Veličine. Da li nekome treba – ili, pak, ne treba – otkinuti glavu zato što je, recimo, "druge vere", zaista nije tema za uzbudljiv i neizvestan TV panel, s live uključenjima gledalaca i glasanjem na kraju! Tu ima da radi policija i javni tužilac, bato! Tamo gde se to ne(dovoljno) razume, ništa se ne razume. Otuda, svako ko se upušta – bilo kao "javna ličnost" ili kao "anonimni gledalac" u "demokratske rasprave" s manijacima, ubicama i opasnim ludacima svih fela (opet, bez obzira na to da li oni sede u fotelji TV studija ili sikću i dahću iz slušalice), zapravo direktno saučestvuje u perpetuiranju-u-lošu-beskonačnost jednog medijskog/kulturnog/društvenog stanja u kojem je zločin legitiman. U protivnom njegovi zagovornici ili izvršioci ne bi bili prime time zvezde – ma koliko možda "negativne" – koje "misle" i "smatraju" nešto o nečemu, nego tek junaci crne hronike. Kada se mediji upristoje i artikulišu do te tačke – od koje, zapravo, tek počinje ozbiljan rad – moći će da se govori da smo bar onaj najimpozantniji sloj medijsko-mentalno-verbalnog đubreta izneli iz kuće. Nadam se da će to moći da gleda – i da se sekira – i onaj kojem je ta sveopšta Kloaka svih ovih godina najvernije služila i najviše koristila. Preko satelita, naravno!

Teofil Pančić

prethodni sadržaj naredni

vrh