Ljudi i vreme

Vreme broj 515, 16. novembar 2000.

Izjava nedelje
Nema smisla da podnosim ostavku jer ljudima dugujem pare.
Inženjer Milutin Mrkonjić,
direktor Direkcije za obnovu i izgradnju

DANKO ĐUNIĆ,
nekada ministar i saveznoj vladi, sada predsednik Upravnog odbora u Ekonomskom institutu, odgovara na pitanje zašto ga "za sada" neće biti ni u jednoj vladi:
"Pa znate, ja sam sa jedne strane dovoljno star i iskusan, a sa druge gledao sam onaj film Džemsa Bonda "Nikad ne reci nikad". Nema tu nikakve namere ni ambicije. Mislim da u vladi treba da se nađu oni koji su kao članovi neke partije izašli na izbore i na izborima dobili to pravo i obavezu. Smatram da amaterima nije mesto u politici. Ja imam drugu profesiju. Ali, opet kažem, gledao sam Džemsa Bonda."
("Blic news")

VUK DRAŠKOVIĆ,
predsednik Srpskog pokreta obnove, komentariše "poslednja zbivanja u SPO-u i oko njega":
"Posle septembarskih izbora i događanja od 5. oktobra, članove i pristalice SPO-a obuzela su dva istovremena osećanja: radosti i tuge.
Radosti, zato što je pao Slobodan Milošević i što je 5. oktobar predstavljao završni udarac 9. marta i još stotina demonstracija i žrtava SPO-a prilikom desetogodišnjeg atakovanja na Miloševića i njegov poredak zla. Tuge, zbog toga što u momentu pada tiranina SPO nije bio u pobedničkom timu Demokratske opozicije Srbije, bez obzira na to što je i DOS osnovan u prostorijama SPO-a i što su 5. oktobra prvi koji su ušli u Skupštinu i TV Bastilju nosili zastave SPO-a. Ta pomešana osećanja koja su razumljiva izazvala su i različite reakcije, kolebanja i sporenja, što je takođe razumljivo.
("Blic news")

GORČIN STOJANOVIĆ,
u redovnoj kolumni, piše o sopstvenoj jugonostalgiji, pa između ostalog kaže:
"...Sa akademicima, nemilosrdni komunizam proterao je i mnoge fudbalere. I oni su došli u grad i postali veliki igrači. Da nije bilo tog groznog jugoslovenskog komunizma, ta zdrava i rumena deca jurila bi svoje krpenjače ili one kugle od kravlje dlake što ih se moglo videti u pionirskim odmah da kažem, odvratnim socrealističkim listovima, deljenim na časovima Poznavanja prirode i društva. Ne bi, dakle, ni ti zdravi ljudi, za razonodu dolazili u grad, nego bi ostali gde su rođeni, u divnoj nepatvorenoj, neiskvarenoj i sasvim nedekadentnoj Prirodi. Sa njima bi ostali i tumači njihove nesreće, pa ne bi morali da proklinju taj strašni totalitarizam koji ih je doterao pravo među redovno i vanredno članstvo."
("Blic news")

ALEKSANDAR VULIN,
nekadašnji visoki funkcioner Jugoslovenska levice, objašnjava sa kojim obrazloženjem ga je Glavni odbor isključio iz stranke:
"Obrazloženje je bilo zanimljivo. Malo sam se i smejao tome. Rečeno mi je da to što ja govorim nije moja ideja već dalekih centara?! Pošto 'strani plaćenici' i 'domaći izdajnici' više ne prolaze na televiziji, moraju nekome da ih kažu. Profesorica mi je dala zanimljivu primedbu – da nisam dovoljno lukav. Nije mi jasno šta znači 'isključen zato što nije dovoljno lukav'. Nisu mi mogli prigovoriti ideološke greške, kao ni bogaćenje i korišćenje privilegija..."
("Večernje novosti")

MOMO KAPOR,
slikar i književnik, priča o sreći:
"Sreća ne postoji u opisu mog radnog mesta. Za pisca to je nepristojna kategorija, kao i razočaranje. Pisci nisu navijači dva zaraćena tima, ne izleću na teren da se tuku, oni su samo svedoci ili sudije, koje često oba tima hoće da prebiju."
("Nada nova")

MARGIT SAVOVIĆ,
nekadašnji savezni ministar, govori o muškarcima:
"Kad počnem da razmišljam o muškarcima, mozak mi se odmah isprazni. Ne mogu da se setim ni jedne jedine stvari koja bi me oduševila u vezi sa 'jačim polom'. Neverovatno koliko su muškarci spremni da ulože truda i sakriju svoje emocije, da se pokažu kao 'ratnici', jer je za njih 'muška' stvar kad nešto osvoje, kad nešto stvore u borbi. Valjda je to u genima na ovim prostorima. Muškarcima je karijera najvažnija. Njoj sve podređuju.
Često kažem da, nažalost, nemam sreće sa muškarcima. Oni me se verovatno boje, imaju suviše respekta i ne smeju da mi priđu. Već sam snizila neke svoje kriterije. Od muškarca ne očekujem da je atraktivan, već negovan i da se bavi sportom. Da ne dozvoli sebi da u nekim tridesetim godinama ima veliki stomak i da je lenj. Neophodno je da je duhovit i pošten. Ne treba da mi kupuje poklone i cveće već da ume da me sluša i razume! Da ima stila. Da se ta duhovna i svaka druga spona može uspostaviti na duži period. U kineskoj Tao filozofiji piše da 'nema ničeg pogubnije za ljubav nego kad su partneri jednakog iskustva ili neiskustva'. Kinezi priznaju ljubavnu vezu između starije žene i mlađeg muškarca ili obrnuto, ali je kod nas baš to na udaru."
("Nada nova")
Na pitanje da li je koristila lepotu da bi završila neki posao kaže:
"Moram da priznam, da! Kada nisam uspevala, ponekad, nešto da završim, obraćala sam se svojoj sekretarici: Sada ću ja to drugačije – obući ću najkraću suknju, pa da vidim da li će me opet odbiti!"
("Svedok")

ANTONIJE ISAKOVIĆ,
akademik, nekad SPS-ov odbornik u gradskoj i poslanik u republičkoj skupštini, priča:
"Ja sam se zapravo ogradio od Miloševića kada je on bio u snazi kao predsednik države. Sada kad on nije više to što je bio, ja i ne osećam potrebu da govorim o njemu. I sada, na neki način, ostao sam levičar, ali prvenstveno demokrata sa humanističkim ubeđenjima. Hoću da čujem i drugo i obrnuto mišljenje. Nisam za to da se nekome zabrani da misli i govori ako je to različito od establišmenta."

SAŠA VASIĆ,
kantautor i neženja, o braku kaže:
"To je vrlo važna odluka u životu. I za nju treba da se 'potrefe' zvezde, da sve bude kako treba..." – kazuje on dodajući da očekuje da će na "ludi kamen" stati veoma brzo. Moja buduća žena ne sme da bude iz ovog posla; bilo bi lepo da se bavi nekim drugim umetničkim zanimanjem, i trebalo bi da bude stub porodice, inteligentna i tolerantna. I da ima dobar ukus za – cipele. Zašto cipele? Zato što mi je to, ko zna iz kog razloga, veoma važno."
("Nada nova")

VELIMIR ILIĆ,
gradonačelnik Čačka, govori o Božjoj pomoći:
"Verujem da sve može da se postigne uz Božiju pomoć. Uvek kad mi je bilo najteže u životu moje molitve su bile uslišene. I sve moje želje su se uz božiju pomoć uslišile. Posle četiri kćerke želeo sam sina. Sa tom molitvom sam odlazio u crkvu. Goca je u trudnoći posećivala manastir sv. Jovan u Ovčarskoj klisuri. Tada joj je igumanija rekla da će roditi sina i predložila da se zove Jovan. To smo ispoštovali..."
("Nada nova")

DR SMILJA AVRAMOV,
"jedan od naših najvećih eksperata za međunarodno pravo", kaže:
"Ne smemo rasprodati Bor. Nisu oni gradili 'Hajat' na Cnom vrhu za srpski narod, jer od Srba nema ko tamo da ide, već su ga gradili za buduću administraciju Bora. Ne smemo da dozvolimo da im mi izvozimo hranu za njihove prljave đinđuve – nama to ne treba. Ova zemlja ima dovoljno ekonomskih resursa, koje treba mobilisati i staviti pod okrilje mobilisane srpske pameti, srpskih umova..."
("Svedok")

LEPA LUKIĆ,
priča o svom dugom boravku u Kanadi:
"Nisam otišla sa namerom da zauvek ostanem u Kanadi. Otputovala sam na turneju, a onda se desilo ono o čemu ne želim da govorim i čega ne želim da se sećam. Sve strahote koje su se ovde dešavale ja sam pomno pratila i preživljavala. Od stresova mi je čak i kosa počela da opada na pojedinim delovima glave..."
A o stanju u narodnoj muzici, kaže:
"Treba spasiti srpsku narodnu muziku. Ako bude neophodno, uz pomoć nekih vrhunskih pevača, lično ću da se obratim novom ministru za kulturu. Ako se već dešavaju neke promene, ja ću kao brata da ga zamolim da nešto promeni na našoj estradi. Ne kažem da bi samo Lepa Lukić trebalo da peva. Na mladima svet ostaje..."
("Tina")

SINDI,
jedna od članica grupe "Models", objašnjava zašto ne žele da se slikaju za "Playboy":
"Fotografije objavljene na kalendaru za 2000. godinu jesu erotične, ali su toliko kvalitetne da ćete kada ih vidite reći 'vau'. No, ukoliko ih pažljivije pogledate, shvatićete da ni na jednoj ne postoji ni najmanji detalj koji bi bio ispod određene granice. Pošto je granica 'Playboya' daleko od naše, mi sebe ne vidimo u toj priči."
("Tina")

prethodni sadržaj naredni

vrh