Kultura

Vreme broj 505, 9. septembar 2000.

Film: "Čovek na Mesecu"

Mutan pogled

Režija: Miloš Forman, uloge: Džim Keri, Kortni Lav, Deni de Vito

Ne prilazite bioskopu! Ni za živu glavu! Opasno po život! – verovatno bi se to o ovom filmu moglo napisati u Belgiji ili Švedskoj. U Srbiji treba reći: pohitajte! Dobronamerno, s obzirom na iskonsku snagu inata u ovim pasivnim krajevima, ili pak zlonamerno, sa idejom da je ovom narodu potrebna patnja da bi dosegao iskupljenje – a gledanje ovog filma traumatično je iskustvo čak i za naše standarde.

Bilo kako bilo, radi se o biografskom filmu u režiji Miloša Formana, koji, ovoga puta, obrađuje život i priključenija Endija Kaufmana (Andy Kaufman), američkog TV komičara za čije delo je, navodno, Forman toliko emotivno vezan da je jednog od svoja dva sina nazvao po njemu – Endi. Ali sentiment ove informacije nije potpun ukoliko odmah ne otkrijemo široj javnosti kako je ime drugom mališanu. Pa? Džejms (James), odnosno Džim (Jim). Da, dečak je ime dobio po Džimu Keriju, koji je pomenutog Endija otelotvorio u ovom filmu. Obogaćeni patosom ove tipično holivudske šarade, prisetimo se čemu junak ove priče (a to je ipak, nesumnjivo, Forman) ima da zahvali što i najkičerskiji momenti njegovog kako javnog tako i privatnog života imaju teorijski potencijal da budu shvaćeni duboko ili ozbiljno.

Počevši od činjenice da su mu roditelji stradali u nacističkom logoru, preko tipično čeških filmova (Crni Petar 1963, Ljubavi jedne plavuše 1965, Gori, moja gospođice 1967), koje niko u Americi ne bi gledao ni za živu glavu, ali koji su mu tamo stvorili tako ugodnu reputaciju “autora” i egzil u Ameriku iz političkih razloga, preko tako "evropskog" Svlačenja (1971), "teškog" ali i "kultnog" Leta iznad kukavičjeg gnezda (1975), ili "nostalgične" Kose (1979), tako "komercijalnog ali i umetničkog" Amadeusa (1984), ili pak "provokativnog" Narod protiv Larija Flinta (1996) – Formanova biografija, dakle, spaja u sebi sve idealne momente čija je celina jedino i bila u stanju da spreči obznanu totalne imanentne katastrofe Čoveka na mesecu. I "konzumentski" i "ezoterični" krugovi znači, jedni puni oskarima indukovanog poštovanja, drugi zaslepljeni aurom "istočnoevropskog autora", zatvorili su oči pred dosadom, nedotupavnošću, nedoslednošću, ispraznošću i nedostatkom duha kojima ovaj film zrači, i uspeli da iznađu spretno verbalizovane teorijske crne rupe koje ne baš gorljivo nude savršeno neodrživu polutezu kako ovaj film nije đubre.

U skladu sa naučenim u "belom svetu", Forman je uzeo najveću komičarsku zvezdu kojom Amerika danas raspolaže – Kerija, a u skladu sa nasleđem svoje istočnoevropske prošlosti sagradio mu je vizuelno obeshrabrujuć, dosadan svet, naseljen ružnim ljudima i navodnjen nekom polučitljivom ali svakako veoma humanom i inteligentnom porukom dok sveukupno čovečanstvo uzdiše kao u Carevom novom odelu, gušeći se progutanom salivom. Džim Keri za to vreme dirljivo pokušava sve što je u njegovoj moći da učini zanimljivim jednog mentalno sumnjivog mizantropa koji je celog života istrajavao u želji da ga za najvećeg komičara prizna ista publika koju je planski davio i mrcvario. Forman pri tom uspeva i sam da se izgubi u očito nikome jasnom Kaufmanovom "sistemu", ne znajući šta je ovaj planirao kao "geg" koji nije uspeo, šta je "namerno glupo", šta je iz njegovog privatnog lika, a šta je, čega je, naravno, daleko najmanje, zaista smešno. Dok se scenarijem jasno sugeriše kako je Kaufman "slučaj za instituciju", Keri i Forman se, svako iz različitog razloga – Keri iz ljudske samilosti i želje da ne igra još jedanput idiota, a Forman jer je tako zacrtao – svakih pola sata sete da im to u stvari nije bila namera, te i nas utom o tome izveste. (Jedna od replika upućenih Kaufmanu: “Ti si lud, ali možda si takođe i genijalan.")

Formanov zamagljeni pogled, nedostatak stava ali enormna potreba da ipak niotkuda izvuče "poruku" i "prosvetli" neuko gledalište, uostalom odraslo na filmovima njegovog glavnog glumca, koji su ih, gle čuda, nadasve bezobrazno i "konzumentski" naučili da komičar treba da bude smešan da bi ga voleli, ako smo iskreni, ne može da ne iritira. Naravno, ne treba zaboraviti da Forman ovde računa i na "tvist": istom gledalištu koje je jednom glasalo da se Kaufman izbaci iz "Saturday Night Live" šoua on sada potura "intelektualan" i "umetnički" film o njemu, koji je svakako manje smešan i zabavan nego što su i teoretski mogli da budu Kaufmanovi nastupi, i da su bili najgori. Odobravajući ovaj film, američka publika priznaje ono što Forman u njihovom slučaju i podrazumeva: glupost, mediokritetstvo i podložnost mazohizmu najgore vrste.

Na neameričkom tržištu – koje Kaufmana nije gledalo i prema njemu, pa tako i prema filmu, gradi posredniji odnos – Formanov bezobrazluk gubi svoju oštricu, a ostaje samo prosta činjenica da je reč o nejasnom, nezanimljivom i ultimativno dosadnom filmu, čije društveno-korektivne konsekvence možda imaju neko značenje tamo onim dekadentima preko okeana, što dalje znači da je njegova poruka lokalnog karaktera, koliko god to lokalno bilo široko.

Ostaje i iskrena altruistička pretpostavka: kakav god da je bio taj nesrećni Endi Kaufman, ovo nije zaslužio.

Maja Uzelac

prethodni sadržaj naredni

vrh