Ljudi i vreme

Vreme broj 505, 9. septembar 2000.

Izjava nedelje

Nije me [bombardovanje] inspirisalo da napišem novu knjigu nego me je inspirisalo da odem u partizane.

MIRA MARKOVIĆ, predsednica Direkcije JUL-a

MILIVOJE JANOŠEVIĆ,
bivši predsednik borskog odbora Srpskog pokreta obnove, noć uoči ostavke putovao je u Budvu da bi se sreo sa vođom partije Vukom Draškovićem: "Morao sam da vidim Čiču [!] i da proverim i sebe i njega. Nisam promenio odluku o ostavci." ("Danas")

EMIR KUSTURICA,
filmski reditelj, priseća se pinkijevskog doba, tačnije dana kada je video predsednika: "Bio sam sa Vučelom [Vučelić Milorad], neposredno posle završetka ‘Andergraunda’. Predsednik nas je primio veoma srdačno, obraćao mi se sa ‘ti’, pa sam i ja odmah prešao na ‘pertu’. Pitao me je o čemu je film. Ja sam rekao da je reč o tome kako kum vara kuma, kako neki ljudi zaluđuju druge držeći ih u zabludi da davno završeni rat još traje i tako dalje. Gospodin Milošević mi je kroz dim cigarete rekao: ‘Pa i nije ti baš neka tema.’" ("Glas")

DUŠAN KOVAČEVIĆ,
dramski pisac: "Kraljevo verovatno nije najlepši grad u Srbiji, ali ima najlepše ime." ("Glas")
Za g. Kovačevića kao pisca reč je možda važnija od stvarnosti. Ima nas koji bismo voleli da nam je grad lep, makar se zvao Tito sa saradnicima (up. ur.)

GORDANA LAZAREVIĆ,
pevačica, letovala je u Dobrim Vodama: "Dok smo se sunčale na plaži, videle smo morskog psa. U stvari, mislile smo da je ajkula pa smo se prepale.
I sada sam ubeđena da je to bila ajkula, a ne morski pas." ("Večernje novosti")

D. DIMITROVSKA,
novinarka "Večernjih novosti", nema baš lepe vesti: "I naše Sunce će se jednog dana ohladiti. Umreti! Na jedanaest stepenika razvoja sunaca u vasioni (šest stepenika vode uvis, a pet idu nizbrdo, do smrti). Naše Sunce stiglo je do devete stepenice. Ugasiće se za nekoliko stotina miliona godina."

IVICA DAČIĆ,
predsednik beogradskih socijalista, smogao je snage da još jednom nabroji krupnije delikte opozicije u Beogradu: "Urbanistički haos, uništena javna komunalna preduzeća, korupcija koja je postala javna tajna – bilans su njene četvorogodišnje vladavine. Zadatak koji su dobili od neprijatelja našeg naroda bio je da Beograd stane, da nema ni vode, ni javnog prevoza, da nastane kolaps. Ali, pošto Beograd nema nikog osim nas Beograđana [D. Radović; govornik nije naveo izvor; up. ur.], uvereni smo da će 24. septembar Beogradu doneti veliku promenu – pašće ova korumpirana i marionetska vlast i otići u muzej kao primer kakvu vlast Beograd više ne sme imati.
Na našoj političkoj sceni ima mnogo političara, tri Vojislava, dva Vuka, ali samo je jedan Slobodan – slobodan kao što je naš narod i država." (“Borba”)

RADE BOŽOVIĆ,
poslenik “Borbe”, bio je, kako on to kaže, u Montenegru gde je svojim očima ustanovio da dučeovskih vozila ima znatno manje nego što se narodu govori: "Eto, skoro bejah u Montenegru (uvek se dvoumim da li se ta reč piše spojeno? Zar u Montenegru još ima spoja?).
Gledam nekakve izrabljene autobuse na kojima, istina latinicom ali na srpskom jeziku, piše ‘Autobusi za mir’. A autobusi su italijanski.
Pomislim: setili se dučeovci da su nekad ratovali po Montenegru. Savest im proradila. Posle šezdeset i kusur godinica: šalju autobuse za mir.
Domaće pitam u čemu je stvar, sinove onih čiji su se roditelji borili protiv očeva današnjih darodavaca. Sokolići montenegrinski mi s ponosom odgovaraju da je Italija demokratskoj i ekološkoj državi poklonila 1000 ovakvih starih autobusa. Za mir.
Montenegro ima nešto više od pola miliona stanovnika. Znači, na pet stotina Montenegrina jedan autobus za mir. Sjajno!
Jedino što, docnije, nisam uspeo da izbrojim, krećući se kroz tu državu, više od dvadesetak autobusa za mir. Ostale su, valjda, sakrili.
Ili je, opet, jedan mali poklon postao velika laž. Zbog propagande.
Propaganda, zasnovana na laži, brzo sama sebe odaje. Jer, u laži su kratke noge."

SUZANA MANČIĆ,
u magazinu za savremenu ženu “Tina” kaže:
“Svoju decu ne upoznajem sa muškarcima koji mi se dopadaju, jer ko zna kakvu bi to konfuziju moglo da stvori u njihovim mislima. Kada bi se pojavio neko koga bih toliko volela da bih želela nešto ozbiljnije, sigurno je da bih se pitala, da li će ga deca voleti, da li će on voleti decu, kakav će biti njihov odnos, kako bi izgledao naš zajednički život.... Na momente se užasno uplašim takve situacije, a već sledećeg trenutka kažem: ‘Pobogu, šta je tu strašno? Život je takav.’”

DEJAN MEDAKOVIĆ,
akademik: "Smatram da je danas velika čast biti pripadnik srpskog naroda i to po više osnova. To je, pre svega, narod snažnih moralnih osećanja. Naš svet ima sluha i može veoma precizno da oceni da li je reč sa pokrićem, a kad je lažna. Mislim da u ophođenju sa našim narodom treba biti krajnje oprezan u trošenju reči. Neko ko misli da je prevario srpskog seljaka, ili uopšte Srbina, ljuto se vara." ("TV Novosti")

VESNA ZMIJANAC,
pevačica, autobiograf: “Da me voli, to mislim da može svako, jer sa mnom je interesantno živeti. Taj neko ne treba sa mnom samo da se poistovećuje, jer to ne može. Imam neke svoje navike koje u ovim godinama teško da mogu da se sklone. Predugo je, previše ljudi bilo u mojoj službi, tako da posedujem neke mane koje teško da mogu da se isprave.
Jedino što gledam je vremenska prognoza. Zabrinuta sam zbog suše. Gore mi je što nema kiše i što mislim da će sledeća godina biti gora od ove, nego ko će biti sledeći predsednik.
Na Bukulji sam pet godina, a dve godine tražim radnika vrtlara, koji će da mi održava vrt, podrezuje ruže i šiša travu. Uz platu dajem stan i hranu. Verujete li da ne mogu da nađem radnika, jer niko neće to da radi iako je plata dvadeset i pet puta veća nego ona koju primaju naši školovani ljudi. Zato cenim Slobodana – on je jedini čovek koji je ‘provalio’ srpski narod! Pre ćemo da prihvatimo ‘prinudni odmor’ pet godina, sa po hiljadu dinara mesečno – da ne radimo, nego deset hiljada mesečno, a da radimo. On je taman dao onoliko koliko je potrebno da se ćuti. Da je dao više, stvarno ne bi valjalo, jer onda mora da se radi, a mi to nećemo. Niko ne poznaje srpski narod bolje od njega. Svaka mu čast!" ("Svedok")

NENAD ČANAK,
lider Lige socijaldemokrata Vojvodine: "Pokojnog Josifa Visarionoviča Džugašvilija, poznatijeg kao Staljin, majka je učila da nije bitno ko učestvuje na izborima, nego ko broji glasove.
Slobodan Milošević, kao iskusni sledbenik te škole mišljenja, zna da nije važno samo ko broji glasove već i ko čuva kutije. Ne treba zaboraviti na sve budalaštine sa ranijih izbora. Kutije su ponegde čak i noćile u zgradama skupština opština, pa su tek onda nošene, ne znam ti ja gde, da se listići probroje." ("NS nedeljnik")

DRAGIŠA BURZAN,
potpredsednik Vlade Crne Gore, povodom vesti da je podršku kandidaturi Slobodana Miloševića dalo 181.629 građana Crne Gore: "Verujem da su oni prepisivali imena sa izbornih lista, pa se ne bih čudio da su Miloševića podržali i njegovi zakleti protivnici.” (“Pobjeda”)

prethodni sadržaj naredni

vrh