Politika

Vreme broj 489, 20. maj 2000.

Ravna gora, deseti, jubilarni put

Čuješ li, Slobodane

Svega bilo što je, za Ravnu goru, normalno, i što se podrazumeva, i pevanja, i pucanja, i Vuka Draškovića, i ustanka. Bilo i komunalne logistike, nije bilo Dane, predstavnika druge opozicije, sem tradicionalne Nove demokratije

Još jedared se Vuk Drašković, posle pauze zbog NATO agresije, popeo na Ravnu goru – na godišnjicu otpora okupatoru đenerala Draže Mihailovića – da zajedno sa svojim pristalicama vidi šta valja činiti. Sve je, uglavnom, bilo ”kao prije”, bio je to još jedan komad sa pevanjem i pucanjem, u kome je učestvovalo desetine hiljada ljudi. I to mu, bar za Ravnu goru, dođe normalno, da opremljen garderobom iz ličnog fundusa, i ostalim ”priborom”, svaki posetilac da sve od sebe. I svi hrle da ižive ”partizansku” navlakušu o četništvu, da budu masni, podbuli, zakrvavljeni i poluonesvešćeni. I to u partizanskom rezervatu, u kome je partizanskim shvatanjem nacionalnog pomirenja sve dozvoljeno.

Vuk Drašković je neprikosnoveni vladar ove teritorije, tu vlast, ako se izuzmu panduri u civilu, ne zalazi. Opet je, i bez konkurencije pošto konkurencije nije bilo, održao dobar govor. Prozvao je vlast za ubistvo četiri člana SPO-a, za premlaćivanje i hapšenje Srbije, rekao da je na njihov teror jedini odgovor otpor, onakav i onoliki koliki je potreban da bi se sprečio teror. Iz hiljada grla čulo se, ”ustanak” i ”osveta”, a onda se prešlo na pevanje i pucanje. Nemali broj glasno se pitao dokle samo priča?

ASFALT NA PUTU: Put Ravne gore reporter ”Vremena” tradicionalno i jubilarno krene iz Valjeva, kao što je znano, prestonice SPO-a. Devet punih autobusa, vele nije se moglo više. U materijalu Službe za informisanje SPO Valjeva program sabora, informacija da će u Crkvu ”Svetog Velikomučenika Georgija biti položena jedna od najvećih svetinja hrišćanstva, čudotvorne i celebne mošti Svetog Velikomučenika Georgija”. Svetinja je na čudesan način stigla na Ravnu goru, preko Rusije, a ”to je zapravo delić moštiju od desne ruke svetiteljeve, koje su cele, netruležne, čudotvorne i isceliteljske već 17 vekova”.

Ide autobus, sve asfalt, vele ima ga sve gore do spomenika. Vele i da je asfalt udaren prošle godine. A nigde, ovog asfalta, u rezultatima obnove. Ide autobus, vozač veli da je iz ”ergele” protođakona Ljube Rankovića, da inače voza po gradu Beogradu. Ide autobus, ima milicije po skretnicama, ali vožnja slobodna. Stiže autobus, stade među stotine već pristiglih.

Prepodne, ’ladno, udarila neka magla. Do spomenika kilometar, dva, odasvud udario dim i larma. Preko druma pritka, tanko drvo, vele rampa, desno na drvetu nagorela zastava sa petokrakom, u nju zakucani sekira i nož. Oni koji su konačili izbijaju iz šuma i iza prevoja, nezainteresovani za reku novopridošlih. Levo i desno od puta, malo poizdalje, lični šatori, posade i štabovi, pred svakim ražanj. Do puta, nanizale se tezge, sve vrste džidža-midža, sve pravoslavno i tradicionalno, sve sam Draža u svim veličinama i materijalima. I ikone, u svim veličinama i materijalima, uz preporuku, ”za dobro zdravlje, sreću i vozače”. I zastava sa sa granicom kod ”Kavlobaga”, i zavetne, ”Srbine, brate, ne zaboravi ovo su srpske zemlje”, i šajkače i šubare, i krstovi i kokarde, jambolija, pliš, podmetači, prekrivači, i još... A ljudi idu, napreduju, pa se ugledaju, pa stanu, pa se pogrle, u kosti po’vataju, pa viknu, ”Đurišiću, mlad majore”, pa se podu’vate, pa poskoče, pa se puste, pa sve viču ”uuuu”, pa slože ”zbijajte se u redove”... Pa sve idu, ne odujima. Komplet maskirno uniformisani, utegnuti, sa zastavama, crnim ”za kralja”, plavim ”za SPO”, pripasani, čizme, ukrasne trake na kapama, čuture, dvogledi, pojedinačno, familijarno, tri generacije.

CVEĆE U SLOVU: Pa stignu, pa se rasporede, sa onima koji su već raspoređeni. Već zauzeta mesta i busije, zaseli, izvalili se, povadili cegere i ručne hladnjake, raspalili vatre i roštilje. Dokle pogled ’vata , po ćuvicima i visovima, špartaju zastave na okresanim motkama, grabi se uzbrdo, prestiže. Komplet uniformisani, sa noževima i dvogledima ”puškicama”, izviđaju, analiziraju, ”prave Srbiju”. Bije razglas, biju i lične muzike, biju topovski udari, dinamit i prangije.

Najveća gužva oko spomenika đeneralu i Crkve svetog Đorđa, koja je naspram njega. Pred spomenikom se slika, pale sveće, celiva. Pred spomenikom i bina, popatošena, preko nje zeleni itison, itison i sa čela bine, sitni cvetići, na zelenoj itisonskoj pozadini, formirali slova, S roze, P plavo, O belo. Preko razglasa bije repertoar, iza spomenika trojica se pa još uniformisana, popela na boriće. Borići k’o ruka, a oni na straži, vitlaju zastavama, viču, nazdravljaju. Jedan se raskoračio, ukop’o, golem, svega na njemu viška. Beli transparent, zategnut aluminijumskim lajsnama drži k’o pušku. Nevešto, crno i ćirilično ispis’o ”Drugovi komunisti bandere prosto plaču za vama”. U nekoj vrsti lovačke uniforme, šajkača, kokarda, širok nož, raskoračio se, ne mrda, k’o spomenik. Prilaze mu, fotografišu se, kamere mu ulaze u svaki višak. A ima ga za deset kamera. Desno od njega drugi sve zabacuje monarhističkom zastavom na traktorskoj prikolici sa koje prodaje pivo. Jahaće čizme, pripadajuće šajkane pantalone, šajkača sa kokardom, bela stajaća košulja, preko nje ukrstio platnene redenike, municijom otvara flaše. Razglas nadjačava navijački složena ”Spasi Srbiju, i ubi se, Slobodaneee”, kroz masu bauljaju dva ”poznanika” sa dvometarskom metalnom lulom od lampeka, onaj pozadi duva u ugrađeni plastični pisak, posrću, al’ napreduju. I dva brata udarila u isticanje, jedan, pa drugi, potežu iz desetolitarskog balona. U levu ruku Dražinu sliku, u desnu balon, podignu ga do usta podlakticom, pa otresu šajkačom i šubarom. Pa opet, i naizmenično.

Pored poznatog, koje ako nije dominantno jeste preovlađujuće, bili i novi momenti. A nova logistika komunalnih beogradskih službi. Kran Gradske čistoće, koji je prelomljen služio kamermanima Studija B, kao i cisterne iste Čistoće sa pitkom vodom. Prvi put na Ravnoj gori bili i montažni, i na točkovima i pokretni, toaleti opet iste Čistoće. Ispod pokretnog i metalnog toaleta, proizvođač firma Budućnost štićenika KPD Valjevo, pokretna grupa roštilja, mezi, zabacuje, baš razvezla, ”Opa, rići rići, primakni se malo čiči”...

Nov i objekat, što ga zovu Spomen-dom. Nov i baš golem, sve sam kamen i bakar, stotine, da ne kažemo ’iljade kvadrata. U objekat se ne može, ima obezbeđenje. Do Objekta može, dalje ne može. A u Objektu, vele, kongresna sala, dva apartmana, biblioteka i, baš vele, more prostorija.

Od onoga što je bilo, bila likovna kolonija, u Šumskoj kući. Po katalogu se ne bi reklo da je tako, ali vidimo slika komada deset. Izloženi Sveti Đorđe i Nikola, neki bljesak, i jedna ”istorijska”, sa Milošem, Karađorđem, Dražom i Vukom baš Draškovićem. I bile šatre, jednostruke i trostruke. Pod šatrama nije k’o nekad, mlađi sa sokom i kiselom, samo iskusniji maste, mrse i trse, onako muški, i po srpski. I pored takvog sastava, u najvećoj i centralnoj šatri iza podneva nestalo rakije, na nešto iza toga nigde se nije mogao naći ni zalogaj.

ŠTEDITE MUNICIJU: Završi se liturgija u crkvi, na kojoj je baš činodejstvovao protođakon Ljuba Ranković, nezaobilazan na Ravnoj gori, i nezaobilazan u tematici i matematici eksploatisanja đeneralovog nasleđa. Vuk Krenu od crkve ka spomeniku, nasta paljba i gužvanje. Masa nasrće, obezbeđenje razgrće, Vuk pozdravlja, ne možeš stići, masa je to, kamere su to. Razviše se zastave, nasta vika i metež, proradiše utoke. Stiže Vuče do bine, tek se tad sve razvi i zapuca, pa nasta tišina, izdaleka se činilo da se nešto ”činodejstvuje”. Ljuba, sve u beloj odori sa cvetićima, prihvati se žutog mikrofona i objavi da su liturgija i parastos Draži i žrtvama SPO-a na Ibarskoj magistrali završeni, i objavi da su mošti svetog Đorđa trajno prenete i položene u crkvu koja je pretvorena u manastir koji postaje najveća svetinja srpska i srpskog naroda, i da je Ravna gora od sada Sveta gora. I objavi pauzu od jedan sat, jerbo koliko vidi autobusi i ljudi još pristižu, pa da i oni ne propuste priliku da čuju Vuka.

I bi povlačenje, u Objekat. Uto, među dominirajućim zastavama SPO-a, manje dominirajućim crnim ”S verom u Boga”, i sporadičnim i pošajkačenim Otpora, ugledasmo grupisane bele zastave Nove demokratije. Beležimo da su održali obećanje, da je ”tradicionalno i celokupno rukovodstvo ND” došlo na Ravnu goru, jeste jubilarno i prvi put, ali zapaženo. U broju od komada 11 zastava. Vidimo i dve zastave DSS-a, bele, i opet bele i prvi put tri zastave sindikata Gradske čistoće, i to na svojoj cisterni za vodu. A na cisterni jedna zrelo plava i ušubarena, baš udarila da vrcka, prvo lično i pojedinačno pa zajednički i kolektivno.

Uto Ljuba, sad u mantiji, opet do’vati žuti mikrofon, reče da moramo konstatovati da se okupilo najviše naroda za proteklih deset godina. Vuk opet uze da se probija, stiže da lično pozdravi one na cisterni, Ljuba pozdravlja prisutne predstavnike demokratske opozicije, a za one koji nisu tu reče da ne poznaju ni Ravnu goru ni sebe. Pope se i Vuk, razvi se stotine zastava, impresivno, grunu ”Spasi Srbiju, i ubi se Slobodaneee”, zapuca iz svih kalibara, Vuk komandova, ”Prekinite paljbu, štedite municiju”. ”Spasi Srbiju”, prelazi u kolektivno, ”Ustanak, ustanak”... Vuk pita ”Čuješ li Slobodane Miloševiću”! Sa brda se vraća potmuo i produžen odjek ”Ustanak, ustanak”...

Drašković prelazi na govor, ranije podeljen novinarima, do u zarez govori iz glave, pojašnjavajući neke stavove. Za smrt četiri člana SPO-a na Ibarskoj magistrali, ”koji nisu poginuli od NATO bombi, nego od domaćih bandita, i to na putu za Ravnu goru”, poimence optužuje čelnike partija koalicije na vlasti. Mešaju se povici, ustanak i osveta. Govori o premlaćivanju i hapšenju Srbije, da predstoji odbrana na sve načine, da se na teror mora odgovoriti otporom. Opet ”Ustanak”, sporadično ”na Dedinje, dosta je priče”. Onima koji bi na izbore pod svakim uslovima poručuje da ućute, jer oteraće ih izborima ”samo ako izbori budu demokratski, ako prestane teror nad narodom, nad medijima, nad pravosuđem, nad studentima, ako tako ne bude, biće kako mora”. Jedan baš zapeo, dosta je mitinga, deset godina jedemo govna, na Dedinje. Vuk završi rečima da neće više govoriti, jer svi sve znaju kao i on, i bolje od njega.

Ali, tu ne bi kraj. Drašković nastavi da govori, i nenapisano, da pozdravlja, maše, šalje poljupce. Desno do njega malo žensko u crnom, levo malo muško sa šajkačom. Poljubi malo muško, pa malo žensko, neko sa bine, iz grla, krenu ”Sprem'te se sprem'te, četnici”, sve uze da puca i lomi, Vuk udari u pesmu, sve ritmičeći desnicom. ”Kulturno umetničkog” programa bi još, pesama ne zna im se broj, Drašković do’vati Voju Mihailovića, pa se to udueti. Onda bi dosta, poče razlaz, Vuk se povuče u Objekat – bez Dane, koja prvi put izostade – ispod koga se organizova ravnogorski višeboj, preskakanje panja i disciplina još.

Šatre pune, po okolnim brdima ljudi grabe sa zastavama i ostalim priborom, na zaravni, ponad crkve, Nikola Kavaja, nesuđeni atentator na Tita, u crnom, krupan i još u snazi, čvrsto korača. Grupica ga prepoznaje, komentariše, opet sve za džaba, ništa novo, šta ima Vuk da preti, ko nešto sprema ćuti...

Dragan Todorović

prethodni sadržaj naredni

vrh