Politika

Vreme broj 489, 20. maj 2000.

Smrt Boška Peroševića

Amalgam teorija

Pokušaji raznih zvaničnika (pogotovo onih kojima to nije posao) da objasne ubistvo Boška Peroševića ostavljali su za sobom ne rupe već čitave kratere nelogičnosti, i pre upućivali na zaključak kako se ovde nekome žuri da jedno gnusno ubistvo, i bez valjanih dokaza, umota u politiku i na osnovu toga zatim obavi mnogo drugih poslova

Nekome iz vlasti učinilo se izgleda da bi smrt Boška Peroševića mogla biti sasvim zgodan i savršeno logičan povod za obračun sa svim političkim neistomišljenicima. Samo nekoliko sati posle ubistva ovog visokog funkcionera, javnost je već bila zatrpana saopštenjima koja su mnogo pre prvih zvaničnih rezultata istrage o ovom slučaju pokazivala isključivo jasnu političku računicu i nameru da se jedan tragičan događaj zloupotrebi. Neko je, izgleda, na brzinu izračunao kako bi se onim jednim metkom ispaljenim u potiljak predsednika Izvršnog veća Vojvodine politički moglo poubijati još mnogo toga – na primer, zabraniti organizacija Otpor, koja se kao ideja širi (za režim) prilično neprijatnom i nekontrolisanom brzinom, zaokružiti politička optužnica protiv "izdajničke i nepatriotske opozicije", pozatvarati mediji koji nisu po volji vlasti i, ako se posreći, uvesti možda (na neodređeno vreme) i vanredno stanje, čime bi se prekinule sve priče o bilo kakvim izborima. Nekome se izgleda učinilo i da je mogućnost instrumentalizacije ovog slučaja neuporedivo veća nego u ranijim sličnim prilikama jer se po prvi put dogodilo da se ubistvo odigralo gotovo pred TV kamerama i da je ubica nekoliko minuta nakon toga uhapšen.

Sve to učinjeno je na isti način kao i mnogo puta do sada – optužnicu su sročili političari koji su svojim definitivnim ocenama i sudovima o ovom ubistvu (po principu sam svoj detektiv) ostavili policiju, istražne organe i tužioce gotovo bez ikakvog posla. Politička kvalifikacija Peroševićevog ubistva i prvi nagoveštaj čiji potpis stoji (ne čiji bi potpis "mogao da stoji") iza ovog akta dat je još na komemorativnom skupu kome je prisustvovao sam vrh države. Koji sat kasnije, odnosno samo 24 časa posle ubistva, sledila je i konferencija za štampu saveznog ministra za informisanje, koji nije ostavio nikakve dileme o tome ko je organizovao, platio, podstrekivao i na kraju ubio visokog funkcionera. Dva dana kasnije, savezni ministar za telekomunikacije pozvao je nadležne organe i tužioce da krenu na posao i preduzmu zakonom utvrđene mere na zaštiti države i svih njenih građana od fašističkih falangi. I pre nego što ih je on pozvao da to učine, policija je počela da upada u stanove, počelo se sa prilično nekontrolisanim hapšenjima, privođenjima na informativne razgovore i reklo bi se svojevrsnim "ubrizgavanjem straha" i gotovo masturbantskim i neobuzdanim oduševljenjem u izmišljanju neprijatelja svih boja. Pošto je ovde logičan red stvari odavno izmenjen, sada bi baš bilo interesantno videti tog nadležnog majčinog sina koji će izbeći da zaštiti državu kada mu je zvanična politika tako jasno stavila do znanja šta treba da radi i koga da hapsi, i umesto njega obavila istragu pre bilo kakve istrage. Ili pronaći tog doktora koji će, čak i ako jednoga dana utvrdi da je ubica bio neuračunljiv čovek, smeti tako nešto da napiše kada je zvanična politika već presudila da se ovde nikako ne radi o usamljenom manijaku i očajniku, ili nekakvom individualnom činu osvete.

Iako režimski zvaničnici najčešće nastupaju kao jedini vlasnici istine u Srbiji i ne dozvoljavaju da se u njihova saopštenja posumnja, mnogo toga što je u političkoj istrazi, pre one policijske, izrečeno o ubistvu Boška Peroševića ipak pre spada u najobičnije propagandne besmislice nego u argumente koji iole "drže vodu". To posebno važi za "amalgam teorije" u kojima se u ličnost ubice pokušava da udrobi toliko toga da na kraju, pošto je sve sa svim u vezi, sve ispadne prilično bezveze. Ta "amalgam teorija" upotrebljena je po prvi put nedavno, kada je otkrivena teroristička grupa Pauk i kada je objašnjeno da njeni pripadnici u isto vreme imaju veze sa Dodikom, Đukanovićem, Tačijem, Mobutuom, stranim obaveštajnim službama i ko zna sve čime.

Milivoje Gutović, čovek koji je ubio Boška Peroševića, označen je za sada kao simpatizer Srpskog pokreta obnove i aktivista Otpora. Kako je objašnjeno, njegov idol bio je Majkl Borman, kome se divio, imao je kontakte sa strancima, imao je i čudne seksualne sklonosti, nije poznavao čoveka (Peroševića) koga je ubio, iako su iz istog sela gotovo kuća do kuće(!), bavio se parapsihologijom, imao kod sebe plan sajamske hale u kojoj je pucao, i u slobodno vreme čitao brošuru "Terorizam oblik specijalnog rata, ko su ubice Alda Mora", u kojoj je objašnjena struktura Crvenih brigada. I pored svih ovih detalja saopštenih novinarima samo 24 časa posle ubistva, teško je u svemu što je javnosti do sada ponuđeno pronaći neke ozbiljne argumente koji bi tako lako naveli na zaključak o Gutoviću kao sofisticiranom i profesionalnom ubici koga je vodila neka vešta zaverenička ruka.

Možda je sve to čista slučajnost, ali dva dana pre nego što je Boško Perošević ubijen na Novosadskom sajmu, predsednik Skupštine Srbije Dragan Tomić je na sednici Gradskog odbora SPS-a pomenuo upravo Crvene brigade i ustanovio kako su Otpor, kao "terorističku organizaciju koja se sprema za terorističko angažovanje", osnovali oni (lider Demokratske stranke Zoran Đinđić) koji su svojevremeno bili u Crvenim brigadama. Posle se ispostavilo da je ubica Gutović, inače simpatizer SPO-a, kod kuće čitao baš omiljeno štivo terorista iz Crvenih brigada. Sasvim suvislom se čini i primedba o tome kako je logično da neko ko deset godina radi na sajmu kao radnik obezbeđenja poseduje i plan mesta koje čuva. Baš kao i pitanje kako tako moćni organizatori ubistva nisu predvideli način izvlačenja ubice sa mesta zločina (kao što su do sada radili pa policija nikada nikoga nije otkrila), već su pištolj gurnuli u ruke 50-godišnjaku Gutoviću, toliko spretnom u bežanju da su ga već na prvoj krivini sapleli slučajni prolaznici. Zašto, ako se očekivalo njegovo hapšenje, oni koji su ga iznajmili nisu prethodno iz Gutovićeve kuće očistili silan propagandni materijal i razne brošure koje "nedvosmisleno upućuju" na tragove mogućih organizatora i podstrekača? Kako to da čovek koga je policija evidentirala da noću po Odžacima i okolini lepi plakate Otpora bez ikakavih problema zadrži posao u obezbeđenju jedne državne ustanove i da mu niko oko toga ne pravi probleme kada se zna da u takvim službama nije preporučljivo ni čitati "Blic", a kamoli biti u Otporu ili SPO-u? Ako je Služba znala ono što je znao Dragan Tomić, da se Otpor sprema "za terorističko angažovanje", ako je znala da i Gutović kao "član" te organizacije lepi noću plakate i ima oružje – otkud on na Sajmu nekoliko metara od najviših državnih rukovodilaca? Eto pravog razloga da oni koji vode takvu Službu, a sve su to znali, podnesu ostavku. Ne zato što to traži opozicija, već zato što su im ispred nosa promakla nezakonita deca Crvenih brigada.

Svi dosadašnji pokušaji raznih zvaničnika (pogotovo onih kojima to nije posao) da objasne ubistvo Boška Peroševića ostavljali su za sobom ne rupe već čitave kratere nelogičnosti, i pre upućivali na zaključak kako se ovde nekome žuri da jedno gnusno ubistvo, i bez valjanih dokaza, umota u politiku i na osnovu toga zatim obavi mnogo drugih poslova. U državi u kojoj nadležni zaista obavljaju svoj posao niko, pa makar to bili i najviši predstavnici vlasti, ne bi mogao da tako olako poteže neargumentovane optužbe i reči koje kasnije, kako se pokazalo, mogu i da ubijaju. Niti da, umesto istinskog pijeteta prema žrtvi, potura pravo đubrište raznih reči i optužbi na osnovu kojih bi se sasvim moglo dati za pravo Nebojši Čoviću, predsedniku Demokratske alternative, koji tvrdi da se ovde obavljaju poslednje pripreme za uvođenje vanrednog stanja. Kao neke vrste sopstvenom narodu neobjavljenog rata.

U vreme kada je Slobodan Milošević učvršćivao vlast u Srbiji, kada je stisnuta pesnica bila samo kongresni simbol njegove stranke a ne i "fašistička pretnja stranih plaćenika", i kada je okupljanje naroda na ulicama bilo legitiman, veličanstven i dostojanstven a ne "izdajnički i nepatriotski čin", odnosno kada je čuvena "antibirokratska revolucija" kretala i prema drugim republikama bivše Jugoslavije kako bi se tamo neprosvećenim narodima preko "mitinga istine" otvorile oči (mitinzi tada nisu nazivani "putujućim cirkusom"), jedna od omiljenih parola bila je – "ni pendrek ne pomaže kad se narod laže". Situaciju u Srbiji danas je teško porediti sa onom od pre desetak godina kada je ova parola bila aktuelna (od "antibirokratske revolucije" stiglo se do sveopšte političke, ekonomske i moralne bede), ali bi one koji upravo naređuju "pendrek k ruci" vredelo podsetiti kako udružene sila i laž ne pomažu previše. Ili je možda za takvo podsećanje isuviše kasno – jer kada besmisao postane zvanična politika, onda zagovornicima takve politike vremenom sve postaje tako glatko i savršeno logično.

Nenad Lj. Stefanović

prethodni sadržaj naredni

vrh