Kultura

Vreme broj 481, 25. mart 2000.

Pozorište: "Klinč" i "Demon"

Istina koja ubija

Dok prva predstava doprinosi urušavanju profesionalnih standarda i komercijalizaciji, drugi komad pruža nadu da je i u opštem intelektualnom i moralnom posrnuću još uvek moguće baviti se pozorištem iz umetničkih pobuda

Beogradski pozorišni život u prošloj nedelji obeležila su dva događaja s potpuno suprotnim konotacijama. Jedan je dao mali, ali ne i beznačajan doprinos glavnim tendencijama u našem pozorištu – urušavanju profesionalnih standarda i komercijalizaciji – dok je drugi pružio nadu da ipak nije sve izgubljeno, da je i u opštem intelektualnom i moralnom posrnuću, još uvek moguće baviti se pozorištem iz vokacije, iz stvarnih umetničkih pobuda. Ali, pođimo od početka.

Komad "Klinč" savremenog ruskog pisca Aleksandra Slapovskog neosporno predstavlja izuzetno težak zadatak za inscenaciju. Na prvi pogled stiče se utisak da je radnja duboko uronjena u konkretni milje, u milje savremene gradske zabiti ("pustara na rubu stambenog bloka"), u kome se, zaista kao u klinču, sudaraju malograđanska uravnilovka i izazovi maloletničkog kriminala. Međutim, u pažljivijem čitanju primećuje se da pisac zanemaruje društvene i psihološke mehanizme, da je realistički okvir samo privid, da se komad svodi na čak suviše ogoljenu mada vešto postavljenu misaonu konstrukciju. Glavni lik, Devojka, postaje tako "gola" metafora iskušenja koje primorava jednu zajednicu da se suoči sa samom sobom (Devojka: "Neprijatno ti je kada istinu govori neko drugi.").

ZAMKE TEKSTA: U predstavi na sceni pozorišta "Boško Buha" (A.I. Slapovski "Klinč"; režija Gorčin Stojanović; Pozorište "Boško Buha" i privatni producenti), reditelj Gorčin Stojanović je očigledno prepoznao spomenute zamke teksta, pa nije gradio žanrovsko i stilsko jednoglasje. Međutim, reditelj jeste izbegao jednoglasje, ali nije dosegao višeglasje; da ostanemo u muzičkom žargonu, njegova postavka predstavlja potpunu kakofoniju tema, žanrova i stilova. Predstava zapinje od jednog do drugog pojedinačnog i izolovanog rešenja, a glumci pokušavaju da spoljnim efektima nadomeste nedostatak rediteljske postavke. Tako nastaje monotona parada oveštalih glumačkih trikova (Danica Maksimović i Boris Komnenić) i glumačke neveštine (Bojana Maljević), parada koja odvodi predstavu u vode lošeg zabavljačkog teatra.

Neke stvari je teško pomisliti, još teže izgovoriti, a najteže napisati, ali ipak, zarad opšteg interesa, moraju da se zabeleže: igra Bojane Maljević u predstavi "Klinč" ne zadovoljava profesionalne standarde. To je primer "pokazivačke" glume, one u kojoj glumac doslovno pokazuje ono što lik radi, misli, oseća. Glumica ne uspostavlja saradnju sa partnerima, pa njena rešenja ostaju izolovana i spoljna. Ovde nije reč o nekom svesnom distanciranju od lika, o začudnosti, jer začudnost ima za cilj da nas uznemiri i opomene, a igra Bojane Maljević ne postiže te efekte. Jedini rezultat koji ona ostvaruje jeste markiranje mangupskog držanja mlade delinkventkinje. Ova uloga zaslužuje pažnju ne samo zato što ima središnje mesto u konkretnoj predstavi već i zato što, na opštem planu, ukazuje na tendenciju urušavanja profesionalnih standarda u našem teatru.

ARENA ŽIVOTA: Ono što nas pre svega drugog raduje u predstavi "Demon" (I. B. Singer: "Demon"; režija Egon Savin; Narodno pozorište – Scena "Raša Plaović") jeste izbor teme. Egon Savin se odlučuje da kroz Singerov tekst, duboko uronjen u jevrejsku tradiciju, razvije krajnje univerzalnu priču o privlačnosti nepoznatog, o snazi strasti i iluzije, o problematičnoj vrednosti one istine koja ubija (junakinja se prvo strasno zaljubljuje u demona, zatim pati kada otkriva da je demon zapravo njen nevoljeni prosilac od krvi i mesa, da bi na kraju umrla srećna zahvaljujući jednoj laži). Dakle, reditelj zanemaruje i zahteve publike za zabavom i zahteve kritike – one mlade i drčne – za angažmanom i, prateći svoje autentične umetničke porive, smelo se opredeljuje za ovakvu temu.

Pored izbora teme, raduje nas i izbor scenskog jezika, koji je takođe apartan, ekskluzivan i zahtevan, bar na nivou rešenja prostora. Reditelj Savin i scenograf Miodrag Tabački smeštaju i gledaoce i glumce na pozornicu Scene "Raša Plaović", i to tako što glumce zatvaraju sa četiri visoka drvena zida, a gledaoce ostavljaju da spolja, sa galerija, vire kroz uske otvore u mali izvođački prostor. Pošto se dramska radnja svodi na osnovne, suštinske, intimne ljudske odnose i pitanja, ovakav prostorni odnos može da se protumači kao metafora za arenu života, u kojoj nema ni bekstva ni sklanjanja (glumce posmatramo sa sve četiri strane), ali i kao scensko opredmećenje voajerskog pogleda u intimu. Dodatni sloj značenja ovog odličnog rešenja može se pronaći i u metaforičnom poistovećivanju Kabale, na čije se učenje Singer nadovezuje, sa tajanstvenom zgradom.

TONALITET: Ovakvo rešenje prostora asocira na trend u savremenom ruskom pozorištu (reditelji Ginkas, Fokin, Janovska, scenografi Barhin, Kolejčuk, Velikanov), gde je publika gotovo uvek malobrojna i smeštena na pozornicu, a izvođački prostor više nego kameran, ali i na predstavu "Babilon" Tomaža Pandura. Ovu opasku ne treba shvatiti kao primedbu; iskreno se radujemo što je naše pozorište konačno počelo da "trpi" i kreativno koristi pozitivne uticaje vodećih svetskih pozorišnih tokova.

Mladi tumači glavnih uloga Zlatija Ocokoljić (Tajbele) i Daniel Sič (Alhonon) dosta su se namučili sa Singerovim tekstom zbog njegove misaone složenosti. Međutim, oni su osnove svojih likova i odnosa ipak postavili, tako da verujemo da će se njihova igra unaprediti, a neka potencijalno snažna dramska mesta, koja trenutno "padaju" (na primer, Alhenonov pristanak da slaže zarad Tajbele), zazvučati u pravom tonalitetu. To je ovoj predstavi potrebno da bi, u punoj meri, označila nagoveštaj ozbiljnijih umetničkih razmišljanja u našoj pozorišnoj oblomovštini. 

Ivan Medenica

prethodni sadržaj naredni

vrh