Mozaik

Vreme broj 468, 25. decembar 1999.

 

Zločin i kazna

Veliki verni smrti

Među nacijama koje još izvršavaju smrtnu kaznu su i neke od najvećih: po raznovrsnosti primenjivanih oblika prednjači najveća svetska sila Amerika

Već su sve sudske instance u Republici Turskoj potvrdile najtežu kaznu za uhvaćenog vođu Kurdske radničke partije (PKK) Abdulaha Odžalana, ali još nije sigurno da će osuda na smrt da se i realizuje - premijer Bulent Edževit i još neki predstavnici vlasti u Ankari poslali su javne signale da bi mogli da prihvate odluku Evropskog suda za ljudska prava, pa i ako se time presuda Odžalanu preinači u npr. doživotni zatvor. Takva demonstracija spremnosti na poštovanje evropskog pravnog organa, čak i kada se u njegovu imenu pominju ljudska prava, približila je kemalsku republiku dugo i neutešno čekanim evrointegracijama, što je malo docnije i potvrđeno helsinškim uvrštenjem i te zemlje među 13 potencijalnih novih članova Evropske unije.

Pre toga, dolazile su više ili manje oštre kritike s raznih strana sveta na račun turske odluke da samo Odžalanova smrt može da spere fleku sa čiste uniforme ponosa nacije, zbog čega je kurdskom lideru pripisana krivica za svih 30.000 nasilnih smrti na jugoistoku zemlje od sredine 80-ih, kada su Kurdi pokrenuli val gerilskih aktivnosti. U takvom koncertu osuda naglašeno je umerena i oprezna bila reakcija iz Vašingtona - Bela kuća je odbila komentirati presudu, čak je ponovila službeni stav da je Odžalan terorista, kao što je i cela PKK teroristička grupa. Tu su neki posmatrači jasno videli znak važnosti turskog savezništva sa SAD (nasuprot Bagdadu i Teheranu, još uvek i Moskvi) u zoni dodira tri krizne regije (Balkan, Kavkaz, Bliski istok), te posledicu činjenice da je glavnu podršku Kurdskoj radničkoj partiji dugo pružala Americi još neugodna Sirija. Iako bi teško moglo da se ospori te razloge, postoji još bar jedan - upravo SAD prednjače u svetskim okvirima po špaliru načina sprovođenja egzekucije osuđenika, a i po odbijanju prigovora protivnika takvih mera, kojih ima mnogo i glasni su u celom svetu i u samoj Americi.

DVA PRIGOVORA: Kampanju protiv smrtne kazne vodi šaroliko društvo, a među ustrajnima su papa i Amnesty International, čija statistika beleži par hiljada legalnih ubistava i dvostruko toliko osuda na smrt svake godine. Njihovi protivnici podsećaju papu na dugi niz onih koje je rimska crkva u prošlosti slala u smrt kao jeretike, veštice i nevernike, dok se Amnesti (posebno u delovima Trećeg sveta) prikazuje kao instrumenat "perfidnog Albiona" (ili Zapada uopšte) za nastavak neokolonijalističke i imperijalističke dominacije planetom. Kritičari smrtne kazne uglavnom navode dva razloga protiv te tradicije koja prati čovečanstvo skoro celu istoriju. Prvi kaže da niko nema pravo da uzme tuđ život; ljudski a možda i svaki život je nemerljiva svetinja, i nemamo pravo da odlučujemo kada drugi zaslužuju da žive, a kada su jednostavno otpad kojeg treba da se ukloni. To što je neko ubio i počinio ostala zlodela ne menja taj princip, a ubijajući takvo lice samo mu postajemo slični, i zlo ne samo da nije eliminisano nego trijumfuje duplo. I svako može da se popravi, a inače postoji doživotni zatvor, i ne može se uticati na potencijalne nove najteže kriminalce tako što će se pređašnje za primer usmrtiti - svaka prolivena krv, makar i najgorih ljudi, samo otvara nove krugove nasilja.

Drugi prigovor je mnogo praktičniji i ciničniji, i njegovi predstavnici smatraju da neki zločinci i te kako zaslužuju smrt, jer su takva njihova zločinstva, i jer bi inače uvek mogli da pobegnu i nastave sijati užas, ili čak da ugroze zatvorenike s kojima dele dane robije. Takvi jednostavno nemaju opravdanja za dalji život i to je minimalna pravda i uteha njihovim žrtvama, međutim skoro nikad ne može da se zna je li zaista neko učinio za što je osuđen - svedoci mogu svesno ili pod nekim dojmom da lažu, može da se desi greška u proceduri, možda se radi o zaveri u kojoj učestvuju policija i tužioci iz karijerističkih motiva ili zato da obustave istragu i zaštite prave krivce, itd.

Bolje je da ostanu na životu oni za kojima inače ne treba da se žali, nego da s njima stradaju nepravedno osuđena nedužna lica, kažu promotori ovog prigovora smrtnoj kazni. Argumenat su im npr. slučajevi u SAD u kojima siromašni i neobrazovani crnac iz predgrađa, s dosjeom krađa i tuča, bude uhvaćen blizu mesta i vremena pljačkaškog ubistva ili najgoreg silovanja i mučenja, ili nečeg sličnog, i od prvog je momenta većina javnosti protiv njega, angažuju se moćni (ne samo desničarski) lobiji, pokreće se medijska histerija, u međuvremenu su zaista nađene indicije (toliko jake da izgledaju kao dokazi) koje potvrđuju krivnju, i nesrećnik je osuđen na smrt i pogubljen, da bi se deceniju ili dve posle otkrilo da je to bio splet loših okolnosti i da nije bio kriv, pa se o tome snimi tugaljiv film.

Jedan drugi film, "Begunac" s Harisonom Fordom i Tomi Li Džonsom, pokazuje da to ne mora ni da bude siromašni crnac bez škole, nego i bogati beli lekar, i ne mora samo slučaj da ga upropasti, nego to može svesno da učini stvarni zločinac, pa je likvidacija takvog osuđenika višestruka pobeda nepravde.

AMERIKA: Nije malo ni onih koji podržavaju smrtnu kaznu, pa npr. u Americi ističu visok stepen najtežih zločina, ubeđeni da bi bez ove kazne bio puno gori. Većina zločinaca, bilo pravi psihopati ili manji kriminalci koje ne brine šta može da se desi drugima u njihovim "akcijama", kukavice su koje će dvaput da promisle ako znaju da reskiraju i nešto gore od dugotrajne zatvorske ishrane, kažu portparoli ovog mišljenja. Nasuprot njima, američka Fondacija unija za građanske slobode objavila je studiju koja pokazuje da je učestalost kriminala jednaka ili manja u zemljama bez smrtne kazne nego u onima koje su još odane toj vrsti pravde. To nije jedino istraživanje koje pokazuje da npr. viša prekršajna tarifa za nepropisno parkiranje može u velikoj meri da smanji bahatost i nepažnju vozača, ali najgora nedela ne mogu da se suzbiju tako što će se zaoštriti sankcija kojom se preti počiniocima.

U SAD se zakonski najčešće ubija injekcijom - u 32 savezne države, od kojih mnoge pre ubacivanja otrova uspavaju osuđenika. Ostali načini po kojima je Amerika jedinstvena su električna stolica (12 država, s publikom u pokrajnjoj prostoriji, kao i u slučaju injekcije), te gasna komora (pet država). Protivnici su smrtne kazne posebno ogorčeni što je ona u Americi obnovljena o 200 - godišnjici nezavisnosti - 1976. godine. Početkom decembra je najavljeno da će bezmalo 100 lica biti smaknuto 1999. u SAD - najveći broj od 1951. Zadnje izvršenje je odgođeno dok se ne pruži odgovarajuća nega osuđeniku, koji je pokušao da se ubije.

Posebna priča su osude na smrt maloletnika - to primenjuju Iran, Nigerija, Pakistan, S. Arabija i Jemen, ali i SAD, gde je Vrhovni sud odlučio da nije neprihvatljiva okrutnost primeniti i tu sankciju na one koji su imali 16 i 17 godina u vreme nedela. Amnesti je na naslovnu stranu svoje nedavne brošure o ljudskim pravima u SAD stavio sliku Natanijela Ejbrahama, koji je imao 12 godina tada (za ubistvo mu je pretio "samo" doživotni zatvor bez mogućnosti docnijeg kraćenja kazne, a osuđen je na doživotni zatvor s mogućnošću da ipak bude pušten pre smrti).

TREĆI SVET: Svake godine nekoliko zemalja odustane od smrtne kazne (potpuno, ili sa izuzetkom ratnih zločina). Poslednjih godina to su učinile bivše komunističke centralno-evropske zemlje i Južna Afrika (što ne znači da su kazne sada tamo blage: Komisija za istinu i pomirenje odbila je smanjiti kaznu Južinu de Koku, koji je osuđen na 262 godine zatvora za nekoliko ubistava koje je počinio u vreme aparthejda).

Kamenovanje i odsecanje glave jedini su načini koji se ne primenjuju u SAD. Prvi koriste u Iranu (gađanje kamenjem, dok se isti izraz u biblijskom Izraelu koristio za bacanje osuđenog u stenovitu provaliju), a drugi u Saudiskoj Arabiji (gde najčešće stradaju radnici s indijskog potkontinenta, a njihova krivnja obuhvata "dela protiv države", "vređanje islama", silovanje i, kao u Singapuru gde su zbog toga upravo ubijena dva Malezijca, posedovanje narkotika). Iako su francuski revolucionari još pre više od dva veka bili ponosni na patent giljotine, saudijski dželati čine to na drevniji način: osuđenik mora da klekne, a glava mu se odreže jednim uvežbanim potezom snažnog, oštrog mača.

Najnaseljenija zemlja crnog kontinenta, Nigerija, 90-ih se isticala političkom primenom ove kazne: među žrtvama tadašnje hunte bili su vođe opozicije i nezavisnih organizacija. Iskorak u demokratiju, još od izbora predsednika (po veri "preporođenog hrišćanina") Oluseguna Obasandža, budi nadu u prekid tog trenda. U toj zemlji korišten streljački vod primjenjuju i Iran i Irak i SAD (dve savezne države) i najmnogoljudnija muslimanska zemlja, Indonezija, i obe Kine (komunistička još samovoljno koristi za presađivanje unutrašnje organe ubijenih, od čega je Tajvan tek nedavno odustao).

Preko pola zemalja sveta - njih 105 - odustalo je od smrtne kazne, od toga skoro pola u zadnje dve decenije. Od onih koji to još rade, uz SAD, Nigeriju, Indoneziju, Kinu, u tome se društvu od visoko naseljenih država ističe Japan, gde se veša. Vešanje, koje mnogi smatraju posebno okrutnim (srce nekad prestane da kuca tek za 20-ak minuta, a kratko uže može da učini gušenje postepenim), koriste i Iran i Irak i Malezija i, jasno, SAD (četiri države) i obližnja Jamajka, a takvo usmrćivanje je među hirovima koji su 90-ih "proslavili" avganistanske talibane.

Prema ove godine objavljenom izveštaju Amnestija, u svetu je 1998. izvršeno 1625 smrtnih kazni (smanjenje u odnosu na 2375 u '97. i pogotovo 4272 u '96), a preko pola bilo je u Kini (1067 u Narodnoj Republici, 32 na Tajvanu). Slede DR Kongo (100), SAD (68), Iran (66), Egipat (48), Belarus (33), S. Arabija (29), Singapur (28), Siera Leone i Ruanda (po 24), Vietnam (18), Jemen (17), Avganistan (10). Jednocifrene imaju Jordan (9), Japan, Nigerija i Oman (po 6), Kuba (5), Kirgizija i Pakistan (po 4), Zimbabve i Palestinska autonomna vlast i Libanon i Bahami (po 2). Po jedno ubistvo izvršile su u prošloj godini Gvatemala, Etiopija, Sirija, U. A. Emirati, Ruska Federacija, Tajland i Sudan, u Somaliji ih je bilo nekoliko, a ne zna se tačan broj u Uzbekistanu, Iraku i Sv. Hristoforu i Nevisu.

Kada je smrtna kazna motivisana političkim razlozima, ona skoro uvek deluje kao rukavica bačena u lice i otvara novi krug opšteg nasilja. Tako je i sa čovekom s početka ove priče. Turska nije obavila smrtnu kaznu od sredine osamdesetih (ne računajući Kurde ubijene u vojnim ofanzivama), tj. otprilike od početka ove kurdske pobune. Ako Odžalan bude likvidiran, mnogi Kurdi neće iskreno žaliti za tim okrutnim i kontroverznim čovekom, ali će većina njih, pa i mnogi njegovi protivnici, to primiti kao novo poniženje i arogantnu primenu sile.

Ahmed Salihbegović

prethodni sadržaj naredni

Up_Arrow.gif (883 bytes)