Nuspojave

Vreme broj 468, 25. decembar 1999.

 

Ime: Staljin

J.V.Dž. Staljin je personifikacija "knutonostalgije", čežnje za vremenima Stare Dobre Diktature, te psihosocijalne bolesti koja je prilično raširena u neuspešnim "tranzicijskim" državama

Ima u jednoj knjizi Gorana Tribusona simpatična epizoda negde iz poznih četrdesetih: ponosni otac namenio svom netom rođenom Prvorođenom lepo ime Staljin, došao u matični ured da obavi formalnosti, i na kraju ga ipak prozvao Sta... nislav. Avaj, nikako da se setim zašto - dal' ono upravo objaviše Rezoluciju Informbiroa, a službenik već počeo da zapisuje detetovo ime, ili šta? U svakom slučaju, mali Staljini i Staljinke, Traktorke i Petoljetke bili su i ovde poprilično u modi sve dok manje prosvećenim roditeljima Drug Tito nije očinski objasnio da na svetu ima i lepših imena... Nekima je to morao da objašnjava čak i na Golom otoku, pod upeklom zvezdom, toliko su izvesni radni ljudi i građani bili nedokazani. By the way, Maršal se sa svojim nadimkom nekako nije "primio" u narodu glede ove imenjačke tradicije: tek bi poneki naš veseli Rom nazvao svog sina Tito, a njegovu braću Nehru i Naser...

Agencija France Press izveštava da u bratskoj Bugarskoj i dan-danas živi nekih dvestotinak ljudi s imenom najproduktivnijeg masovnog ubice dvadesetog veka: oko sto pedeset Staljina i pedesetak Staljinki. Uglavnom se radi o vremešnijim ljudima, ali ima i prinova: najmlađa Staljinka, recimo, ima pet godina, i dobila je, kažu, ime po - dedi (to ne znači, da se razumemo, da joj se deda zvao Staljinka). U isto vreme, predsednik Gruzije Eduard Ševardnadze "podržava inicijativu za izgradnju naučnog centra u Staljinovom rodnom mestu Goriju" koji bi se bavio proučavanjem lika i dela najpoznatijeg Gruzina svih vremena. U Moskvi i drugim gradovima i varošima Rusije svako malo demonstriraju bizarni staljinonostalgični likovi, noseći velike uramljene fotografije Džugašvilija; to je inače sve napadno produhovljena ekipa slična onim egzotičnim prikazama sa dna srpskog društvenog taloga koje su se onomad obrele na čuvenom beogradskom "kontramitingu" 24. 12. 1996, gde su obilno počašćene prigodnom "šestoaprilskom" dobrodošlicom i potom stražarno provedene do izlaza iz Grada, da se ne zagube. Kad smo već kod narečenog kontramitinga, ima u Žilnikovom dokumentarcu o tim danima jedan čiča koji, upitan šta (nas) je dovelo do ovih problema i sukoba, s neverovatnom ubeđenošću i samouverenošću mirno odgovara: "Prevelika demokratija." "Treba to", kaže čiča, malo da se "stegne". Jerbo, "za nas je bič", završava Kontramitingaš svoje umovanje osvrtom na primenjenu etnoantropologiju.

Hm, kakve sad to veze ima sa Staljinom? A s kim će, molim vas, imati - s Pajom Patkom!? J. V. Dž. Staljin je samo najidealnija personifikacija istočnoevropske knutonostalgije, čežnje za vremenima Stare Dobre Diktature, te psihosocijalne bolesti koja je prilično raširena u neuspešnim "tranzicijskim" državama. Oni koji su se rešili diktature a nisu se (još) dovoljno prilagodili neizvesnostima života na tržišnoj vetrometini ne znaju šta da misle o njoj: nedavno istraživanje u Rumuniji pokazalo je da Rumuni smatraju Čaušeskua i najgorim i najboljim političarem XX veka. Slično je, u njihovim postojbinama, i sa Lenjinom, Titom, Živkovim; u onim, pak, državama koje su odmakle s tranzicijom i koje su - bez obzira na sve probleme - doživele ogromnu i svakovrsnu transformaciju tokom devedesetih, ovakve nostalgije su tek rubni "kontrakulturni" fenomen ništa značajniji od sado-mazo bordela, perverzna zabava onih tužnih čovekolikih primeraka Aktivista Mesnih Zajednica, tih dokonih borniranih robota u godinama, soc-kom androida koje je Progresivni Sistem "programirao" još pre više decenija, a sada više niko ne ume da ih deprogramira - stari mehaničari pomrli, novi imaju pametnija posla, šrafovi se zaglavili, ulje zaribalo, a nema ni rezervnih delova za transplataciju. Ostatak društva grabi napred, a celokupna ikonografija i "idejna" skalamerija temeljito razmontirane Diktature služi mu tek za "postmodernističko" kremp-sprdanje po galerijama, ali i kafićima.

Upravo u ovome treba tražiti žalosnu politkulturološku specifičnost Srbije: jedino je ovde - i u Belorusiji, doduše - uvrnuta kultura komunostalgije dominantan ili barem preporučljiv obrazac, autentična kultura vlasti. I nema u tome, dakako, mesta za bilo kakvu ironičnu reinterpretaciju, nego tek - u najboljem slučaju - za ikonografsku "modernizaciju" Sekte. Ali, budući da je titoistički komunizam ionako bio - po sovjetskim standardima - ekstremno reformistički iliti "revizionistički", čak ni ova "modernizacija" nije ništa osim održavanja zatečenog stanja. Otuda su ovde problemi s prošlošću dijametralno različiti od onih koje imaju neke tranzicione države koje su se, reaktivno, bile nagnule malo previše udesno: ako tamo postoji nezdrava želja za ignorisanjem ili retuširanjem prošlosti, ovde se napadno ispoljava potreba Establišmenta za njenim konzerviranjem, čak za balsamovanjem Starog Svetskog Poretka, retroaktivno proglašenog pravednim i dobrim zbog svoje razglašene "bipolarnosti". Pošto je to, dakako, danas u globalnom kontekstu veoma ekscentrično ponašanje, sve što Establišmentu preostaje jeste da stvori Internacionalu Dinosaurusa, šlihtajući se čas Li Pengu, čas baćuški Zjuganovu, čas Kom Jong Ilu, čas Fidelu Kastru. Tako je i ovaj javni izliv radosti i napad sreće koji je julovce i kompaniju zahvatio zbog tzv. pobede ruskih komunista - koji su zapravo izgubili svu silu mesta u Dumi - izraz ne samo pragmatičnog veselja zbog "uspeha" ideološke sabraće ("isto se raduje istom", govorahu kvarni Latini), nego i izbruh iz podsvesti na površinu one duboko ukorenjene težnje za neopozivim povratkom Reda, te omiljene malograđanske fantazme koja je od Oktobra naovamo dobila i svoju "progresivnu" varijantu. Koja se u krvavoj stvarnosti umirućeg veka, doduše, pokazala "progresivnom" samo u onom smislu u kojem to može da bude, recimo, i paraliza. Istinski "sadržaj" tog Progresa može se videti na stratištima širom Evrope i Azije.

Zahvaljujući Titovom "revizionizmu" - sebičnom do koske, dakako - ovde se odavno niko ne zove Staljin. Ali, potisnut tako sa površine društvene stvarnosti i iz idejnog herbarijuma "mesijanskih" genocidnih ideja, Staljin-kao-metafora se preselio u podsvest socijalističkog Večitog Malograđanina, da odatle ispliva, paradoksalno, baš onda kada je u ostatku istočne Evrope nestala ona "stega" o kojoj je tako zaljubljeno govorio onaj kontramitingaški čiča. Otuda je sve ono što nam se dešava od davne pobede milošević-markovićevskih "zdravih snaga" naovamo zapravo okasneli trijumf revizionista jednog revizionizma, Permanentni Kontramiting, osveta onih kojima nisu dali da se zovu Staljin. Ko sad da im objasni da je i Stanislav sasvim pristojno ime?

Teofil Pančić

prethodni sadržaj naredni

Up_Arrow.gif (883 bytes)