Feljton

Vreme broj 461, 6. novembar 1999.

 

Mitrohinov arhiv (2)

Čovek i delo

Retke su knjige iz ove oblasti koje su izazvale toliko interesovanje, a još su ređe one koje su izazvale toliko posledica. U istoriji obaveštajnog hladnog rata, koja počinje sredinom tridesetih, ispovesti prebega i dvostrukih špijuna bile su popularno sredstvo psihološkog ratovanja i dezinformisanja, pa je prirodno što je i "Mitrohinov arhiv" dočekan s izvesnim rezervama. Ispostavilo se da je Vasilij Nikitič Mitrohin imao materijalnih dokaza za autentičnost svojih dokumenata

Marta meseca 1992. u britansku ambasadu u izvesnoj novoproglašenoj baltičkoj republici ušao je postariji građanin sa povelikom torbom i zatražio da razgovara sa "nekim odgovornim". Malo se iznenadio kada se kao odgovorno lice pojavila privlačna mlada žena koja tečno govori ruski, ali joj je ipak saopštio da je doneo važan materijal iz arhiva KGB-a. Iz torbe je prvo izvadio nešto veša, pa flašu votke, pa kobasice, da bi sa samoga dna izvukao papire. Bio je to tek uzorak onoga što će uslediti. Dogovorio se da dođe ponovo za mesec dana na sastanak sa nekim iz britanske obaveštajne službe. Ohrabren lakoćom sa kojom je prešao rusku granicu, idući put, 9. aprila 1992, doneo je dve hiljade kucanih strana, pasoš, člansku kartu SKP(b) i legitimaciju penzionisanog radnika KGB-a. Ceo dan je odgovarao na pitanja o sebi, svojoj karijeri u KGB-u, arhivu i kako ga je prikupio. Detalji nisu poznati, ali se Vasilij Nikitič Mitrohin u toj istoj ambasadi pojavljuje ponovo 11. juna sa rancem punim dokumenata. Sedmog septembra građanin Mitrohin diskretno je doputovao u Veliku Britaniju, gde je proveo nekoliko nedelja u živim razgovorima sa raznim radoznalim ljudima i ženama; 13. oktobra se još diskretnije vratio u Rusiju. Sa sigurnošću se može pretpostaviti da je tamo bio u kontaktu sa moskovskom stanicom SIS (Intelidžens servis, britanska obaveštajna služba), koja je na sebe preuzela delikatni posao preuzimanja i iznošenja njegovog arhiva.

Na 75. rođendan velike oktobarske revolucije, 7. novembra 1992, Vasilij Nikitič i njegova porodica doputovali su u istu baltičku republiku, da bi se nekoliko dana kasnije obreli u Velikoj Britaniji. Naredne tri godine Mitrohin je proveo radeći naporno: prekucavao je svoje beleške, odgovarao na pitanja svojih britanskih domaćina i raznih kontraobaveštajnih službi sa pet kontinenata, veštačio autentičnost niza podataka i uglavnom se trudio da se priseti svega onoga što nije uspeo da prepiše iz dosijea koji su mu 25 godina prolazili kroz ruke. Od 1948. do 1984, naime, Vasilij Nikitič Mitrohin radio je u Prvoj glavnoj upravi (spoljna špijunaža) KGB-a, najpre kao operativni radnik, a od 1956. u glavnom arhivu, gde je dospeo do mesta načelnika.

Već kao mladi čekist, Mitrohin je bio svedok najstrašnijih godina NKVD-a, 1948-1953, kada je Staljinova paranoja prešla sve granice i kada Služba "nije proizvodila škart", kako se jedan njen ugledni radnik tada izrazio: "Koga mi uhapsimo, taj je zbog nečega kriv." Staljinova smrt, marta 1953, zatiče ga u Parizu, gde proverava prošlost supruge Jurija Žukova, dopisnika "Pravde", osumnjičenog za učešće u "cionističkoj zaveri belih mantila"; supruga je - naime - Jevrejka... Bračni par Žukov bio je Staljinovom smrću spasen, kao i mnogi drugi sovjetski građani. Na jednom drugom službenom putu Mitrohin dobija šifrovanu depešu najvišeg nivoa ("dešifruj sam"): depeša kaže da je Lavrentij Pavlovič Berija streljan kao neprijatelj naroda. U haosu koji nastaje između 1953. i 1956. tajna služba SSSR reorganizuje se više puta, a mladi Vasilij Nikitič polaže sve svoje intimne nade u Nikitu Sergejeviča Hruščova, za koga se nada da će SSSR izvući iz staljinskog užasa. Ali, razočaranjima neće biti kraja: ljudi KGB-a u koje se Mitrohin uzdao - Šeljepin, Semičastnij, Andropov - nisu pokazali nimalo volje za demokratizacijom, kao ni Hruščov, uostalom. Mitrohin kaže da je bio potresen intervencijom u Mađarskoj 1956, kubanskom krizom 1961. i svrgavanjem Hruščova 1964; ono što mu je ubilo sve iluzije o demokratizaciji bilo je postupanje sa Borisom Pasternakom i intervencija u Čehoslovačkoj 1968. Duboko u sebi, radnik KGB-a Vasilij Nikitič gaji sve veće simpatije za disidente u SSSR, fasciniran hrabrošću i požrtvovanjem Sinjavskog i Danijela, Solženjicina i Saharova; kao iskusan čekist, Mitrohin zna bolje nego da govori glasno - ili šapatom, svejedno - šta misli i oseća. U tim moralnim i političkim sumnjama konačno su ga učvrstila dva događaja: rat u Avganistanu i represija protiv Poljske, početkom osamdesetih. Tada se Vasilij Nikitič već poigrava sa idejom da prebegne na Zapad, ali on bolje od drugih zna s kim ima posla. U međuvremenu je nastavio da prepisuje sva dokumenta koja je procenjivao kao važna iz ogromne količine dosijea i papira KGB-a koji su mu prolazili kroz ruke. To mu je bilo naročito olakšano juna meseca 1972, kada je Prva glavna uprava KGB-a počela da se preseljava sa Ljubjanke u Jasenjevo, jugoistočno od Moskve: tokom sledećih deset godina Mitrohin je bio jedini odgovoran za selidbu arhiva od oko 300.000 dosijea različite važnosti i stepena klasifikacije tajnosti. Pošto je lično pregledavao dosijea i pravio indekse i reference, imao je pravo uvida i u arhive ostalih uprava. Među njima je bila i Uprava S, nadležna za "ilegalce", sovjetske državljane i radnike KGB-a pod najdubljom legendom, infiltrirane u zapadne sile. Uprava S ostala je na trgu Ljubjanka još desetak godina, tako da je Mitrohin radnu nedelju provodio pola u Jasenjevu, a pola u Upravi S. Ubrzo je otkrio da je unutrašnja bezbednost mnogo labavija nego što je pretpostavljao ranije; ubrzo je počeo da puni flaše papirima i zakopava ih ispod i oko svoje dače u Podmoskovlju; iz razloga bezbednosti odupro se iskušenjima da 1989, pa 1991, uspostavi kontakt sa stranim službama; odlučio se tek 1992, koristeći gužvu, raspad starog KGB-a i opšti haos u Rusiji; ostalo je sada već istorija.

Mitrohin je vredno radio od 1992. do 1999. negde u Engleskoj. Značajna je okolnost da je njegov prebeg na Zapad ostao tajna do ove jeseni, kada se knjiga pojavila kao grom iz vedra neba. Tu i tamo nešto je procurilo u javnost iz drugih službi, a svim boljim sektorskim novinarima koji prate obaveštajne stvari bilo je jasno da se nešto krupno događa. Prvo je 1993. poznati vašingtonski novinar-istraživač Ronald Kesler u svojoj knjizi o FBI-u objavio podatak o "informacijama o sovjetskim agentima infiltriranim decenijama u SAD, koje su tako precizne da je FBI odmah krenuo u akciju". Iz formulacija je, međutim, proizlazilo da je izvor tih informacija prebegao u Sjedinjene Države... Onda se oktobra 1996. u francuskoj štampi javljaju sumnje oko Šarla Ernija, ministra odbrane 1981-1985: da je, navodno, bio agent KGB-a od 1953-1963. Pariski "Mond" objavljuje vest da je britanska obaveštajna služba predala francuskim kolegama "listu od oko 300 imena diplomata i činovnika Ministarstva spoljnih poslova za koje postoji sumnja da su radili za sovjetsku obaveštajnu službu". Ispostavilo se da Francuzi čine manjinu agenata otkrivenih u arhivu i da Šarl Erni nije među njima. Decembra 1996, nemački nedeljnik "Fokus" javio je da je nemačka služba bezbednosti BfV (Savezni ured za zaštitu ustava) dobila od Engleza imena "nekoliko stotina" nemačkih političara, biznismena, pravnika i policajaca koji su bili u vezi sa KGB-om; kao izvor naveden je "prebeg prokrijumčaren iz Moskve u Englesku". Tek je austrijska štampa prva objavila izvod iz jednog autentičnog dokumenta koji je Mitrohin preneo sa sobom, ali mu nije navela poreklo: reč je o uputstvu kako doći do tajnog skladišta eksploziva, oružja i ostale diverzantske opreme koju je još krajem četrdesetih sovjetska tajna služba zakopala u blizini Salcburga za buduće akcije. Najbliže istini došao je nemački "Fokus", juna 1998, sa člankom o "pukovniku KGB-a iz Prve glavne uprave koji je imao pristup arhivama, prepisivao ih i sakrivao u svojoj dači". "Fokus" je - na osnovu podatka da je Vili Brant, gradonačelnik Berlina i kasnije kancelar, imao svoje kodno ime u arhivima KGB-a ("Poljarnik") - izveo zaključak da je bio ruski špijun, za šta nije bilo osnova, jer su sve ličnosti koje se pominju u arhivima, radile ili ne za Službu, imale kodna imena.

Osim FBI-a, nemačke i austrijske tajne službe, mnoge druge države dobile su tragove koje će slediti iz Mitrohinovog arhiva. Podaci su pretežno iskorišćeni na diskretan način, a u kontraobaveštajne svrhe: razjašnjavanje nerešenih slučajeva, ispravljanje mogućih grešaka u arhivama, neutralizacija sovjetskih operacija započetih pre 1984. koje je nova ruska obaveštajna služba SVR (Služba vnješnjoj razvjodki) nasledila od KGB-a. Bilo je, ipak, i krivičnih progona i sudskih presuda zasnovanih na Mitrohinovim informacijama. U jednom slučaju malo je falilo da Mitrohin bude pozvan kao svedok na suđenje proisteklo iz njegovih podataka. Naime, FBI je maja 1993. poslao svog agenta Dmitrija Družinskog da - pod pseudonimom "Sergej Nikitin, agent GRU" (sovjetska vojna obaveštajna služba) - kontaktira izvesnog Roberta Lipku, za koga je Mitrohin utvrdio da je šezdesetih godina bio sovjetski agent. Lipka se požalio da su mu Rusi ostali dužni i "Nikitin" mu je isplatio 10.000 dolara. Februara 1996. FBI je do kraja rekonstruisao Lipkin slučaj i uhapsio ga. Na sudu je Lipka sve poricao, tako da se pojavila opasnost da Mitrohin - na užas Engleza - svedoči na sudu u Filadelfiji. Robert Lipka je stvar rešio svojim priznanjem na sudu. Na ostale slučajeve vratićemo se u narednim nastavcima.

Knjiga "Mitrohinov arhiv" izuzetan je slučaj u istoriji takve publicistike. Naime, tipičnom britanskom lukavošću materijal je predstavljen na način koji je onemogućio postavljanje raznih neprijatnih i delikatnih pitanja, kao što su "a zašto nema ovoga, gde je ono, kako to da se ne pominje ovaj ili onaj?". Odgovor je jednostavan: Vasilij Nikitič prepisivao je ono što mu se činilo važnim, a - uostalom - i nije mogao niti sve da vidi, niti sve što je video da i prepiše. Tako smo dobili knjigu sa otvorenim krajevima, što objašnjava odsustvo svega onoga što je najdelikatnije, najveća tajna ili u datom trenutku politički nezgodno za objavljivanje. Nema sumnje da je korpus podataka koji je Vasilij Nikitič preneo u Englesku veći i zanimljiviji od onoga što je objavljeno na 995 strana knjige; ali, ono što je objavljeno temeljito je potreslo nekoliko država i stotine pojedinaca, od kojih su neki dopali zatvora.

O tome u sledećem nastavku.

(nastaviće se)

Priredio: Miloš Vasić

 

prethodni sadržaj naredni

Up_Arrow.gif (883 bytes)