Svet

Vreme broj 461, 6. novembar 1999.

 

Atentat u parlamentu Jermenije

Novinar sa automatom

Ubistvo dvojice najpopularnijih političara, premijera Vazgena Sarkisjana i harizmatičnog predsednika skupštine Karena Demirčjana, iz osnova je promenilo političku scenu i odnos snaga, i od svih pitanja koja još nemaju odgovore jedno se izdvaja kao kardinalno - kome ovaj stravičan zločin koristi

Specijalno za VREME iz Moskve

Jermenija je u šoku od srede 27. oktobra, kada je mala grupa petorice naoružanih terorista upala u zdanje parlamenta i otvorila paljbu na učesnike zasedanja. I deset dana posle zločina, mnoga pitanja još su bez konačnih odgovora, a jedno koje se nameće kao ključno - kome ubistvo dvojice najpopularnijih i najuticajnijih političara Jermenije koristi - rađa mnoštvo nagađanja. Vojni vrh je uveren da je u pitanju zavera i javno insistira na toj verziji, uz tvrdnju da su nedopustivo držanje i "kriminalni nemar" službe bezbednosti i ministarstva unutrašnjih poslova "doprineli ostvarenju planova terorista". Događaje te tragične večeri čine još čudnijim tri koincidencije. Prvo - upad terorista u glavnu dvoranu parlamenta i ubistva predsednika vlade i skupštine Vazgena Sarkisjana i Karena Demirčjana i još šestorice političara, kao i ranjavanje još sedam osoba, podudarilo se sa odlaskom iz jermenske prestonice Jerevana pomoćnika američkog državnog sekretara Strouba Talbota. On je sondirao raspoloženje Jermenije prema novom planu SAD za rešenje problema Nagorno-Karabaha. Drugo - teroristički akt se dogodio u trenutku kad je obznanjeno da je za novog poglavara Jermenske apostolske crkve izabran vladika Garegin Nersesjan. I treće - pored lakoće s kojom su teroristi upali u zgradu parlamenta, iznenađuje kako su njihovi rafali bili precizno usmereni (kao da su tačno znali ko gde sedi).

TRI VERZIJE: Pošto se niko ne usuđuje da kategorički tvrdi ko stoji iza terorista, a oni sami su u neposrednom obraćanju javnosti različito objasnili svoje motive, lansiraju se različite verzije pozadine događaja, koje, međutim, nimalo ne doprinose boljem razumevanju uzroka tragedije i ciljeva terorističke grupe i njihovih (eventualnih) nalogodavaca. Niko direktno ne sumnjiči predsednika Roberta Kočarjana, koji jedini iz trojke prvih ličnosti Jermenije nije prisustvovao sudbonosnom zasedanju Nacionalne skupštine, ali se na osnovu činjenica sumnja sama rađa. Pogotovo što se "dokumentovano" tvrdi da su "zločinci imali vezu izvan parlamenta".

Prvu verziju nazivaju "ekonomskom", mada je suština argumenata na koje se ona poziva više političke prirode. Naime, posle prolećnih opštih izbora, lideri partija pobednica, Republikanske i Narodne, odnosno njihove izborne koalicije "Jedinstvo" - Sarkisjan i Demirčjan - osvojili su praktično svu vlast u zemlji: apsolutnu većinu u parlamentu i pravo da formiraju vladu. Predsednik Kočarjan, u obnovljenom dvorcu, morao je u toj podeli da se zadovolji "dekorativnim funkcijama".

U rukama vlade bilo je praktično sve, s obzirom na to da su sve važne privredne grane monopolske ili - kako ukazuju analitičari - "vlast" i "svojina" u Jermeniji su sinonimi. Tržišnih odnosa nema, reforme "nisu počele, ali se ne prekidaju" - ironiše jedan posmatrač.

Druga verzija je "karabaška", ali ona ima toliko tokova i toliko nedorečenih insinuacija da je apsolutno nemoguće razumeti šta njeni autori žele da kažu. Utoliko pre što se objašnjenja vezuju s boravkom u Jerevanu američkog izaslanika Talbota (koji je pre toga, u misiji sa istim ciljem, boravio u Bakuu, prestonici Azerbejdžana). Treća verzija jeste - zavera, kako tvrdi vojni vrh u zvaničnom saopštenju.

Generali, pogođeni pogibijom svog uzora i idola premijera Sarkisjana, koji je pre toga bio ministar odbrane i smatran "ocem nove armije", poručili su javnosti da "sve što se zbilo smatraju zaverom usmerenom protiv državnosti Jermenije i budućnosti jermenskog naroda".

IGRA OKO KARABAHA: Da li je "vladajući tandem" Sarkisjan-Demirčjan bio žrtva nove američke inicijative za rešenje problema Nagorno-Karabaha, koje se već pet godina, od potpisivanja sporazuma o prekidu vatre posle trogodišnjeg rata, uzaludno traži? Tzv. Minska grupa (SAD, Rusija i Francuska) nije uspela da približi pozicije Bakua i Jerevana. Talbotova misija predstavlja najnoviji pokušaj Vašingtona (koja je pored azerbejdžanske i jermenske prestonice uključila Moskvu i Pariz) da donese preokret, jer sadrži "novi princip" s kojim su se - kako se tvrdi - predsednici Gajdar Alijev i Robert Kočarjan saglasili, tako da bi dokument o Karabahu mogao biti potpisan na samitu OEBS-a, 18-19. novembra u Istanbulu, kao što žele Amerikanci. Šta predstavlja "novi princip", jer sve je i inače "strogo poverljivo", zato što je prethodni "tajni plan" bio provaljen pred samo potpisivanje i - propao. Javno se ništa nije promenilo, jer Azerbejdžan i dalje insistira na povlačenju jermenskih snaga iz Nagorno-Karabaha, oblasti okupiranih 1994, pre nego što uopšte počnu pregovori o budućem statusu jermenske enklave unutar azerbejdžanske teritorije. Jerevan je to, naravno, odbijao, a navodno i dalje odbija i nudi da se o oba pitanja pregovara u paketu.

Pretpostavlja se da Talbotova ponuda predstavlja "kompromisnu varijantu" obeju pozicija. To jest, startovalo bi se, prema jermenskom stavu, "u paketu", kad je reč o pregovorima, koji bi istovremeno obuhvatili i povlačenje trupa i status, ali bi tokom realizacije bila primenjena azerbejdžanska varijanta - jermenske snage bi napustile okupiranu oblast pre konačnog rešenja statusa Nagorno-Karabaha!

"ULOGA IZDAJNIKA": Kako se u taj plan uklapa atentat u Jerevanu, malo je kome jasno.

Vođa terorista je, tokom noći posle masakra u parlamentu, dobio priliku da se obrati jermenskoj javnosti preko TV kompanije "A1-plus" i izjavio da su "ubistva svojevrstan neophodan potres, koji će omogućiti da se naš narod (jermenski) prene i ne ispusti drugu šansu u ovom stoleću da izgradi normalnu, nezavisnu jermensku državu", što će reći - uključujući Nagorno-Karabah i deo (zauzete) azerbejdžanske teritorije koji enklavu povezuje s Jermenijom. Kasnije, samo pola sata pre nego što će se teroristička grupa predati vlastima - pošto im je predsednik Kočarjan obećao "pravedno suđenje" - njen vođa Nairi Unanijan je tvrdio da je njihov cilj bio likvidacija premijera Sarkisjana, dok su sve ostale žrtve "slučajne". Ubice su, navodno, pucale u vazduh, ali su bili prinuđeni da otvore vatru na prisutne u dvorani, kao odgovor na rafale kojima su ih zasuli pripadnici službe bezbednosti. Pažljivo proučavanje kadrova TV kadra ih, međutim, demantuje: jasno se vidi da šef grupe - posle rafala iz automata po ljudima koji su sedeli u predsedništvu i onima u prvim klupama - ispaljuje "kontrolne" hice u glavu premijera , predsednika parlamenta i njegovog zamenika Jurija Bahšjana. Iz toga se izvlači zaključak da su teroristi izvršavali nalog koji je sadržavao imena žrtava i obavezu da smrt bude sigurna. Ali, to još ne daje odgovor na pitanje kakva je veza između ovog monstruoznog masovnog ubistva i (američkog) plana za Karabah! Da li su Sarkisjan i Demirčjan morali biti uklonjeni zato što bi bili za plan (!) ili protiv njega? Sarkisjan, intelektualac koji se latio oružja, stvorio armiju Karabaha i bio pobednik u ratu za nezavisnost, džin sa nadimkom "King-Kong", sigurno nije mogao biti za rešenje problema koje bi podrazumevalo da se Jermenija odrekne nezavisnosti Nagorno-Karabaha. Onda preostaje, kao što kažu glasine (koje prenosi moskovski "Komersant"), da se iza atentata krije sam predsednik Kočarjan.

Tome u prilog navodi se ne samo to da su ga Sarkisjan i Demirčjan - koji su ga, iako su ga faktički "postavili" za predsednika - praktično ostavili bez vlasti, nego i to što su njegovi tajni pregovori sa Alijevom rodili sumnju da je već prihvatio rešenje za Karabah, zbog kojeg bi ga dvojica ubijenih lišili i te simbolične vlasti.

OTVORENA POZORNICA: Sam jermenski predsednik sve vreme ćuti. Lično je vodio pregovore sa vođom terorista, na zahtev vojnog vrha, da kao odgovorni za "nemar" budu smenjeni ministri unutrašnjih poslova i nacionalne bezbednosti i vrhovni tuzilac.

Gotovo je jednodušan zaključak analitičara da je politička scena Jermenije sada otvorena i za nepredvidiv razvoj situacije, odnosno borbu za vlast i uspostavljanje novog odnosa snaga.

Branko Stošić

 

Kontroverzna biografija

Glavni terorista, bivši novinar Nairi Unanijan, vođa terorističke grupe koja je masakrirala vrh zakonodavne i izvršne vlasti Jermenije, uvek je bio politički ekstreman, ali nikad nije pribegavao sili. To ovu dramu čini još zagonetnijom i podgreva pretpostavke da je bio samo izvršilac tuđe zamisli: "Te momke je neko iskoristio, 'napumpavši' ih lažnim informacijama", kaže Grand Hačatrjan, lider partije Ustavno pravo, Unanijanov vršnjak i kolega na studijama.

Njegov kolega sa fakulteta novinarstva Gegam Manukjan tvrdi da je "uvek bio avanturista i zato ga niko nije uzimao ozbiljno". Teroristička ekipa je krvni klan: uz Nairija tu su bili njegov mlađi brat Karen i njihov ujak Vram Galstjan, i još dva rođaka čija imena nisu saopštena.

Kao studenta 1989, i kasnije, "krasili" su ga radikalna pozicija i "fanatizam revolucionara-romantičara". Jedno vreme bio je član partije Dašnakcutjun, ali je bio isključen zbog "nedoličnih aktivnosti". U to vreme sarađivao je u partijskim novinama. Posle toga je tri godine proveo na Krimu, gde mu je živela majka, kao predavač u nedeljnoj jermenskoj školi, za platu od oko 10 dolara mesečno.

Uprkos tome - novinari su otkrili, zahvaljujući policijskim dosijeima, da se "uvek dobro odevao i nije oskudevao u novcu".

Pokušao je da se nametne kao vođa jermenske zajednice, ali ga sunarodnici nisu prihvatili.

Kada se 1997. vratio u Jerevan, pokušao je da se bavi biznisom, ali je promašio. Investicija je propala. Ne zna se čime se potom bavio. Ali, otkriveno je da su njegove "krimske godine" obilovale vezama sa ljudima za kojima su sada ukrajinske vlasti raspisale poternicu, pošto su utekli pred talasom "akcija protiv organizovanog kriminala": jedan je Vladimir Ševjov (Gasparjan) u Jerevanu, koji ima status "političkog izbeglice", a drugi - Anušavan Danelijan u Nagorno-Karabahu postao je premijer.

 

Jermeni i teror

Tokom vekovne borbe za nezavisnost, protiv moćnih imperija Persije i Turske, Jermeni su pribegavali i teroru, posebno na kraju prošlog veka posle osnivanja partije Dašnakcutjun. U suštini, teror je uglavnom bio odgovor na dva stravična turska pokolja Jermena 1895/6.

i 1915/6, u želji da se pažnja zapadnih država skrene na težak položaj jermenskog naroda.

Beograd je takođe bio poprište jednog takvog atentata, kada je na Bulevaru revolucije, pre dve decenije, ubijen turski ambasador u SFRJ. Jermenski nacionalisti delovali su protiv turskih predstavnika u Evropi, ali i sovjetskih u Iranu. Obično antisovjetski atentati nisu uspevali, ali je 8. januara 1977. godine za eksploziju podmetnute bombe u moskovskom metrou optužena grupa Jermena, koji nisu bili povezani ni sa kakvom organizacijom u inostranstvu. Oni su na sudu - prema zvaničnom saopštenju - priznali da su "borci za nezavisnu Jermeniju". Komentarišući ovaj poslednji zločin, jerevanski novinar Josif Verdijan je piše:

"Kao prosečan Jermenin, sve više i više se uveravam da smo mi Jermeni deca nesreće i patnje. Genocid početkom veka, strahovit zemljotres 1988. godine i evo sada, hteo bih da verujem, poslednje ruganje odlazećeg milenijuma: krvava drama u Nacionalnoj skupštini. Novinar je umesto pera uzeo u ruke automat i otvorio paljbu na visoke mete. Crna sreda u beskrajnom nizu nesrećnih datuma naše nacionalne istorije."

 

prethodni sadržaj naredni

Up_Arrow.gif (883 bytes)