21. |
autor: Đorđe Matić |
| "Sva ova postjugoslavenska društva nikad nisu bila u goroj situaciji, naravno sa izuzetkom Drugog svjetskog i ovog poslednjeg rata. Ali to ne znači da se ne događa nešto novo, pogotovo kod mlađih ljudi koji aktivno promišljaju i nasljeđe jugoslavenskog prostora, njegovu sadašnjost, a posebno budućnost. Mislim da je to nezaustavljivo i da će sljedećih desetljeća ta ‘paralelna stvarnost’ naprosto postati mejnstrim. Možda grešim, ali to je moje mišljenje" |
22. |
autor: Đorđe Matić |
| Bio je hevi metal pre, ali on je uglavnom, kako je rekao Koja, bio "samo glasan"; bio je pank naravno, ali ni približno tako žestok, čak ni brz, čime se inače hvalio. Ramones i Clash su ubrzanje pogurali do maksimuma – Lemi i njegov bend kao da su rekli: "Zajebi to, presporo je" |
23. |
autor: Đorđe Matić |
| U 2015. umro je Arsen Dedić. Bio je jedan iz kruga velikih evropskih kantautora, na tragu one linije koju su zacrtali Šarl Aznavur, Luiđi Tenko, Serđo Endrigo, Bulat Okudžava i Vladimir Visocki. Ovo je podsećanje na njih |
24. |
autor: Đorđe Matić |
| Srpski intelektualci jednom će morati da nauče "lekciju" da se pri dodiru sa svetom zauvek maknu iz biparticije čija su dva nepomirljiva dela prepoznatljiva namrgođena uvređenost s jedne ili, kao ovde, izvinjavajuća mea maxima culpa snishodljivost s druge strane |
25. |
autor: Đorđe Matić |
26. |
autor: Đorđe Matić |
| "Priču o ‘pomirenju’ zavađenih jugoslovenskih naroda i kultura ja zovem Brionskim sindromom, koji se najbolje objašnjava Ezopovom basnom o pticama, zvijerima i šišmišima. Kad su ptice i zvijeri bile u ratu, šišmiš se nije htio odlučiti da li je ptica ili zvijer. Kad su napokon ratnici, skroz izgrebani i očerupani, objavili primirje, šišmiš se iskidao od grljenja i cmakanja s jednima i drugima jer je navodno uvijek bio ‘njihov’. Na Brionima, ali i na još nekim mjestima preživjele ‘interesne YU kulture’, borave ta dvolična lica i dan-danas, a najgore je u svemu što im za to pare, nagrade i aplauze daju blesave ptice i slabašne zvijeri koje se još uvijek, nakon desetljeća njegovog ‘dilovanja’ emocijama i interesima, i danas daju impresionirati šišmiševim lažima" |
27. |
autor: Đorđe Matić |
| "Ti znaš šta je Guča – ljudi opasno sviraju, ovi naši Cigani. Malo jeste raštimovano, ovde-onde, ali kad počnu da sviraju, groove je to. A onda mi iz diskografske kuće Enja Records, za koju snimam godinama, kažu: ti treba da snimaš s njima. Objasnim Ekremu Sejdiću da producent hoće da me snima kako sviram s njima, a oni da me prate. Pitam, hoće doći u Minhen? Ne, to ne valja. U Beograd? Ne, i to im je veliki grad. Hoće tamo gde mirišu ćevapi. I odem u Vranje. Prvog dana bilo je malo kruto, snimali smo u kući Bore Stankovića. Oni stanu ukrug i sviraju. Sviramo, završimo, odjedanput tišina u krugu; pored mene Ekrem s njegovom trubicom, okrene se, dâ mi ruku pa mi kaže: ‘Gosin profesore, bata Dule – sad si naš.’ Primaju me u pleme!" |
28. |
autor: Đorđe Matić |
| Njen bi se ton i timbar mogli porediti sa stanjem koje čoveka uhvati kad na moru udari južina pa se čini da, iako živ, već gnjije iznutra i da je vreme stalo na nekakav pakleni, nerazrešiv način. Jedino što čini da takvo stanje prođe jeste da se jedinka, koliko god očajavala, mora najpre zagledati u ono najteže što nosi u sebi. Bili Holidej, kao najizrazitiji tumač misterije veze između harmonija i unutrašnjih nerazmršenih osećaja, postiže ono najteže – tera nas da osećamo što bismo rado izbegli i da vraćamo pred sebe životna mesta i prošle stanice koje bismo najradije napustili zauvek, da im se nikad ne vratimo |
29. |
autor: Đorđe Matić |
| Fonoteka Kongresne biblioteke u Vašingtonu čuva deset hiljada zvučnih zapisa nastalih između 1901. i 1925. godine. Među njima su i narodne pesme koje su pre stotinjak godina snimili hrvatski, slovenački, srpski i drugi južnoslovenski imigranti. "Onamo ‘namo", "Oj Hrvati", "Sarajevsko kolo", "Što se bore misli moje", samo su neke od pesama koje se mogu pronaći u digitalizovanoj arhivi Biblioteke |
30. |
autor: Đorđe Matić |
| "Fraza ‘Sačuvaj me, Bože, hrvatske kulture i srpskog junaštva’ netočno se pripisuje Krleži. Nigdje kod Krleže ne postoji ta veza kako se ona izriče u Hrvatskom Faustu. Nju sam ‘kupio’ od svoje bake. U pomanjkanju opipljivih povijesnih realija, političkih silnica, pa i materijalnih pretpostavki da se kolektivni usud doživi kao kolektivni subjekt, jako je opterećen sam pojam kulture, i dakako, on je idealiziran: Nemamo ništa, ali smo kulturni. Nažalost, izašlo je da to nije nikakvo osiguranje od povremenog pada u barbarstvo. Nasuprotno je, dakako, ‘srpsko junaštvo’. Da ni to nije nikakva garancija protiv pada u barbarstvo, slijedi valjda iz same stvari. Geneza ovoga sklopa slična je genezi sklopa – ‘tisućgodišnja kultura’. Otud je opravdano što se obično citiraju u paru kao nešto od čega valja uteći dragome Bogu" |
|