DOGOVOR NA LIBIJSKOJ OBALI: Gadafi i Berluskoni / fotografije: reuters

Italija >

Egzodus biblijskih razmera

Mutni poslovi Berluskonija i Gadafija, javno ponižavanje italijanskog premijera i italijanski interesi u Libiji

Za "Vreme" iz Rima

Bilo je potrebno više od tri nedelje krvoprolića u Libiji i stotine mrtvih da bi italijanska vlada konačno osetila potrebu da snažno osudi represiju Muamera Gadafija. Ministar inostranih poslova Italije Franko Fratini konačno se oglasio 26. februara: "Vreme je da se Gadafi povuče", rekao je, okončavši višenedeljno sramotno ponašanje Vlade Italije, do sada najvećeg evropskog saveznika libijskog diktatora.

Ali, Fratinijeva izjava data u trenutku kada su predsednik SAD Barak Obama i Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija jasno stavili do znanja da će režim u Tripoliju biti sankcionisan, došla je prekasno da poništi reči koje je premijer Silvio Berluskoni ranije izgovorio. Prve nedelje pobune protiv vlasti u Libiji, Berluskoni je rekao novinarima da nije zvao Gadafija – svog "bliskog prijatelja" – jer ne želi da ga uznemirava. Ovaj užasan izbor reči izazvao je negodovanja širom Italije i evropske zajednice. U svojim ranijim izjavama Fratini je samo izražavao zabrinutost zbog "mogućnosti egzodusa biblijskih razmera" sa obala severne Afrike na malo ostrvo Lampeduza, najjužnije parče italijanske teritorije u Sredozemnom moru, nekoliko stotina kilometara udaljeno od Tunisa i Libije.

ČEKANJE: Afrički migranti u Libiji na vratima Evrope

VANREDNO STANJE: Fratini i ministar unutrašnjih poslova Roberto Maroni dali su medijima neproverene brojke: skoro milion i po ljudi navodno se sprema da napusti Tunis i Libiju i iskrca se u Italiji. Broj je kasnije redukovan na razumnih 50.000. Do sada se nešto malo više od 5000 ljudi pojavilo na obalama Lampeduze. I to je bilo dovoljno da vlada u Rimu proglasi vanredno stanje na Siciliji. U ovom trenutku vladini službenici i lokalne vlasti prave hitan plan koji predviđa i otvaranje napuštenih vojnih baza na Siciliji koje bi trebalo da se upotrebe kao privremena skloništa za izbeglice. U zvaničnoj izjavi vlade, ove izbeglice bi bile označene kao "migranti". To je, međutim, samo šminka da bi se moguća humanitarna kriza na južnim obalama distancirala od neuspeha Berluskonijeve politike dodvoravanja Gadafiju koju je tvrdoglavo vodio poslednje tri godine.

Centar na Lampeduzi za smeštaj migranata, koji uspeju da prežive putovanje Sredozemnim morem, zatvoren je nakon što su Berluskoni i Gadafi potpisali Sporazum o prijateljstvu 30. avgusta 2008. Taj sporazum dopušta italijanskoj mornarici i policijskim snagama da u Libiju vraćaju migrante, bez obzira na njihovu nacionalnost. Humanitarne organizacije poput Amnesti internešenela i visoki komesar Ujedinjenih nacija za izbeglice oštro su kritikovali ovaj sporazum govoreći da se ljudska prava u Libiji sistematski krše i da nema nikakvih garancija da će ljudi koji imaju pravo na status izbeglice taj status i dobiti ako ostanu u Gadafijevim zatvorima u pustinji. Stotine ljudi iz podsaharske Afrike doživelo je ovakvu sudbinu i postoje izveštaji o ljudima koje je libijska policija ostavila u pustinji da umru.

Tu istu libijsku policiju obučila je i opremila Italija. Još gore, Gadafi je otvoreno koristio migrante kao sredstvo da dobije od preslabe Berluskonijeve vlade političke i ekonomske ustupke, pa i javnu pozornicu tokom svoje poslednje posete Italiji pre manje od godinu dana. Diktator iz Tripolija je dočekan sa svim počastima, čak mu je Berluskoni poljubio ruku, što je protumačeno kao znak političkog ponižavanja opravdanog potrebom da udovolji Gadafiju ne bi li od Libije dobio koncesije za naftu i druge ekonomske pogodnosti.

Kakva će biti sudbina ovih dogovora vrednih milijarde evra, sada je nejasno, iako nove vlasti koje se formiraju u Bengaziju govore da će poštovati svaki prethodni dogovor. Posle snažnog, mada u javnosti neprimetnog pritiska Evropske unije i Amerike, italijanska vlada je konačno bila primorana da u subotu 26. februara zamrzne i sporazum između Italije i Libije koji sprečava italijanske snage da učestvuju u eventualnoj međunarodnoj, makar i humanitarnoj intervenciji u Libiji ili u bilo kakvim eventualnim sankcijama.

Berluskonijeva politika prema Gadafiju je poslednja etapa u dugogodišnjoj politici koju su negovale različite italijanske vlade. Čak i za vreme vlade koalicije centra i levice Romana Prodija (2006–2008) udovoljavanje Gadafiju bila je jedna od smernica italijanske spoljne politike, iako nikad nije imala tako neumeren ton kao tokom Berluskonijevog mandata. Gadafijevo "predavanje" o demokratiji pred 800 ljudi u pozorištu u Rimu prošle godine, verovatno je najniža tačka koju je Italija ikada dotakla na mediteranskoj političkoj sceni.

EKONOMSKI INTERESI: Razlog za sve ovo leži u pesku libijske pustinje i u fondovima libijskog suverena. Italija uvozi više od 20 procenata nafte i više od 10 procenata prirodnog gasa iz Libije. Povrh toga, libijski novac uplivao je u neke od glavnih privrednih i finansijskih grana Italije, poput Unikredit banke, građevinske kompanije Impregilo i Astaldi, Finmeccanica (sigurnosna i elektronska oprema), čak i u fudbalski klub Juventus, gde libijski kapital iznosi 7,5 odsto. U Unikredit banci, najvećoj italijanskoj banci, Libija dvostruko participira: u leto 2010. godine libijska Služba za investicije (LIA) kupila je 2,59 odsto obveznica Unikredit banke, a libijska centralna banka takođe je u posedu deonica Unikredit banke što čini ukupno sedam odsto libijskog vlasništva. Ista libijska Služba za investicije vlasnik je dva odsto Finmeccanica, italijanske odbrambene kompanije i grupacije za izradu aviona, dok je konzorcijum Astaldi i Impreglio potpisao ugovore vredne više od pet milijardi evra sa Gadafijevim režimom za izgradnju autoputeva i izvođenje drugih javnih radova u Libiji. Investicija najveće italijanske energetske kompanije ENI u Libiji vredna je više od 18 milijardi evra i uključuje proizvodnju nafte i koncesije za eksploataciju gasa širom ove severnoafričke države.

Ukupna spoljnotrgovinska razmena Italije sa Libijom iznosi 40 milijardi evra i uključuje i prodaju oružja režimu Gadafijevog klana. Kompanija Augusta Westland prodala je Gadafiju 10 helikoptera (svaki vredan osam miliona evra), dok su italijanske firme obezbedile radarsku opremu koja bi pojačala nadzor nad dugim libijskim pustinjskim granicama. Prema nezavisnoj organizaciji Rete Disarmo (Mreža razoružanja), Italija je preko Malte izvezla u Libiju lako naoružanje u vrednosti od 79 miliona evra, a to su puške, pištolji, meci koji su možda upotrebljeni u represiji ovih nedelja.

Postoji i sekundarni nivo interesa koji vodi do lične imovine Silvija Berluskonija i njegove veze sa francusko-libijskim biznismenom Tarekom Ben Amarom, koji je igrao ulogu posrednika između Rima i Tripolija. Ben Amar je televizijski i filmski producent koji je 1990. osnovao kompaniju Quinta Communications. Deset odsto te kompanije je u vlasništvu libijske firme Lafitrade, koja je jedna od mnogih ogranaka Gadafijeve porodične ekonomske hobotnice, a od 2009. vlasnik 22 odsto deonica kompanije Quinta je i Fininvest, koji je kičma finansija Berluskonijeve porodice. Mediaset (Berluskonijevo TV carstvo) i Quinta zajedno su od 2008. vlasnici 25 odsto tunižanskog TV kanala Nessma TV.

Uprkos ovom savremenom ekonomskom prijateljstvu, u svom, najverovatnije poslednjem, obraćanju javnosti sa bedema stare osmanlijske tvrđave u Tripoliju, Gadafi se prisećao borbe koju je libijski narod vodio protiv kolonizacije od strane fašističke Italije tridesetih godina prošlog veka. To je jasan pokazatelj da su retorika pomirenja i izjave prijateljstva bile samo paravan za ekonomske interese i zajedničke mutne poslove.

Sa engleskog prevela Aleksandra Đerić


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST