UZU

Gospodin Miloš Vasić je u prošlonedeljnom "Vremenu uživanja" veoma lepo razložio osnovne karakteristike, odlike, pa čak i osobine uputstava za sklapanje i upotrebu raznih sprava, mašina, automobila, pištolja i nameštaja. Bojim se, međutim, da gospodin Vasić nije bio upućen u sve aspekte ove kompleksne problematike, te ću biti slobodan da ga dopunim.

Najpre, zaboravio je da kaže da je jedna od osnovnih podela među muškarcima ona na muškarce koji čitaju i one koji ne čitaju uputstva. Među onima koji čitaju, postoji još jedna podela: na one koje ih razumeju i na one koje ih ne razumeju. Recimo, poznavajući gospodina Vasića, a nešto malo i sebe, odgovorno tvrdim da on spada u prvu podgrupu, a ja u drugu.

No, glavna primedba na članak gospodina Vasića jeste u tome što je ili propustio ili možda nije bio upućen u činjenicu da su uputstva za upotrebu (u daljem tekstu UZU) deo globalne, usudio bih se čak reći i globalističko-mondijalističke zavere širih razmera u koju su uključeni kompletna industrija svega i svačega, kao i, naravno, biciklisti. Još se bavim istraživanjem o ulozi masona, Vatikana, CIA, cionizma "an ženeral", Beča, Berlina, Malog Iđoša, Al Kaide, KGB-a, Kurte i Murte, te ne bih ovom prilikom da izlazim u javnost sa preliminarnim rezultatima. Reći ću, za sada, samo to da su svi oni veoma suspektni, to jest sumnjivi i da gde ima dima, obično ima i vatre. Pametnome dosta!

Dakle, prvi deo zavere odnosi se na činjenicu da se za autore UZU isključivo biraju dokazani i provereni sadisti koji firmi naručiocu UZU donesu urednu potvrdu, overenu od najmanje 4 psihijatra. Potvrda, po pravilu, detaljno navodi sadističke kvalifikacije, inklinacije i deklinacije potencijalnih autora. Kandidati, potom, moraju doneti i potvrdu da nemaju više od četiri razreda osnovne škole, a prednost imaju oni sa večernjim kursevima.

Kandidati koji uđu u uži izbor se zatim uvode u poluzamračenu prostoriju u kojoj se, prekriveni velom ćutanja, zavere i svile, nalaze mašina, pištolj, automobil, fotoaparat ili šta već. Sa zvučnika dopire tiha muzika i još tiši glas inženjera koji, na nekom od brojnih jezika koje kandidati ne znaju, objašnjava čemu služi naprava, kako se ona koristi i šta sem psovki i macole možete koristiti ne bi li je naterali da radi ono što hoćete, kada hoćete i kako hoćete. Potom, kandidate odvode u drugu sobu gde im danima puštaju crtane (ponekada i porno) filmove, glasnu muziku i besplatno toče brlju, pivo, pa onda brlju i pivo. Kako se koji kandidat obeznani, o'ma mu prilazi stenografkinja i postavlja mu pitanja o korišćenju sprave koju su koji dan ranije razgledali. Samo dva dana kasnije, stenografkinja, kojoj se beleške oduzimaju čim završi intervju sa autorom UZU, po sećanju ih diktira daktilografkinji koja ima povez preko očiju i kuca na tastaturi drukčijoj od one na koju je navikla.

Finalna faza jeste prevođenje na, kako je gdin Vasić lepo primetio, sve jezike EU i tuce drugih. Za ovaj se posao angažuju prevodioci koji nisu uspeli da prođu test za Evropski parlament i koji stručnoj komisiji najpre moraju naučno da dokažu zašto su bosanski, hrvatski, crnogorski i srpski potpuno različiti jezici i zašto se nemački koji se govori u Bavarskoj uopšte ne razlikuje od nemačkog u pokrajini Hesen.

Kada vašem cenjenom listu već uzimam prostor, dozvolite mi da ukažem i na još jednu opasnu zaveru koja kao bauk hara čitavom kuglom zemaljskom. Reč je o sveopštoj zaveri kelnera. Naime, svakog meseca, na noć punog meseca, na hipersupertajnoj lokaciji usred švajcarskih Alpa u dubokim podzemnim tunelima, okupljaju se delegati kelnerskog ceha iz vascelog bijelog dunjaluka. Kelnerima već na ciriškom aerodromu stavljaju povez preko očiju i vozikaju ih ukrug satima kako ni pod najtežim mukama ne bi mogli da odaju hipersupertajnu lokaciju.

Odmah po skidanju poveza, kelnerima probrani predavači i stručnjaci drže kurs na temu "Kako ne primetiti gosta koji maše rukom". Za sada sam samo uspeo da saznam da su predavači povezani sa Trilateralnom i Vanderbiltovom komisijom (i, naravno, biciklistima), ali nisam još ustanovio njihove motive, prioritete, niti njihove konačne ciljeve i namere. Ne bi me, međutim, začudilo da moja naredna istraživanja ukažu na tesnu vezu, pa čak i na povezanost ove zavere sa onom prethodnom o pisanju UZU.

Znam da će gospodin Vasić, pedantan analitičar kakav je već, priupitati: "A kamo dokazi, gospodine Šebek? Gde su činjenice, fakti, čaure i prateća dokumentacija (kao i vojvođanski novci)?" Moliću lepo, gos’n Vasiću, pa jadna bi bila ta zavera kada bi o njoj postojalo drugih dokaza sem onog da ja tvrdim da jeste. Što je, priznaćete, u zemlji Srbiji savršeno dovoljan dokaz! Osim toga, kažite Vi meni pošteno: pa kako bi kelner, za ime božje, mogao da Vas gleda pravo u uši a da ne primeti da već pet minuta očajnički mašete obema rukama ako nije prošao obuku na hipersupertajnoj lokaciji u švajcarskim Alpima?


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST