fotografije: m. milenković

Vizuelni identitet Srbije >

Zastava u mraku

Narodna zastava se danas može videti na Narodnoj skupštini, koja je obavezna da je ističe i verovatno nigde drugde. Inače, narodna zastava nema istu zakonsku zaštitu koju uživa državna, tako da se može isticati noću, bez osvetljenja, baš kao što je to slučaj sa zastavom na skupštinskoj zgradi u Ulici kralja Milana

Svojevremeno se u američkim medijima pojavila priča o pošti koja se nalazi usred prerije i u kojoj radi službenica koja svakog jutra, pre nego što otvori poštu, podiže zastavu na jarbol ispred zgrade, a po završetku posla je spušta. Ona ovo radi jer zna da bi, ukoliko bi ostavila tokom noći zastavu na jarbolu, bila pozvana na odgovornost pošto američka zastava ispred državnih ustanova ne sme da bude istaknuta noću ukoliko nije osvetljena. Ako je tako u poštama usred prerije, nije teško zaključiti da je nemoguće da se američka zastava vidi noću na nekoj državnoj ustanovi u urbanoj sredini, a da ne bude osvetljena.

Noćna šetnja centrom Beograda pokazala je da praksa osvetljavanja zastava tokom noći postoji i kod nas. Zastava je osvetljena na zgradi glavne pošte, na Skupštini grada, pa i na kupolama Narodne skupštine, iako je zgrada u rekonstrukciji. Ipak, zastava je u mraku tamo gde bi se najmanje očekivalo – na zgradi Predsedništva Srbije. Da stvar bude još gora, sama zgrada Predsedništva je osvetljena, tako da zastava u mraku deluje još sablasnije. Ovakvim ponašanjem se ne krši samo bonton već i zakon koji propisuje kako se mora isticati zastava. U zakonu o izgledu i upotrebi grba, zastave i himne, koji je usvojen 2009. godine, u članu 32 se navodi:

"Zastava Republike Srbije se, po pravilu, ističe dok traje obdanica. Po noći i za vreme nepovoljnih atmosferskih prilika zastava se ne ističe. Izuzetno, zastava se može isticati i noću pod uslovom da je na odgovarajući način osvetljena."

Formulacija "po pravilu" koja se koristi u ovom članu Zakona označava da isticanje neosvetljene zastave noću nije kažnjivo. Ovo je učinjeno jer je besmisleno od običnih ljudi ili nižih upravnih organa očekivati da osvetljavaju noću zastavu ili da je u sumrak skidaju sa jarbola. Ipak, najvišim državnim organima kao što su ministarstva ili Predsedništvo ne predstavlja problem da osvetle zastavu, a imaju i zaposlene koji mogu da u je sumrak skinu sa jarbola. To znači da bi za ovo što se dešava sa zastavom na Predsedništvu odgovorno lice ipak moglo da bude novčano kažnjeno. Osim toga, zastava nije dekorativni element i stoga je zakonodavac propisao da se na ulazu u državne ustanove može istaći samo jedna zastava. Koliko smo mogli da proverimo, ovo pravilo se poštuje svuda izuzev na ulazu u Predsedništvo Srbije. Naime, na ulazu u ovu zgradu vijore se dve zastave, po jedna sa svake strane ulaznih vrata.

Da li je sve ovo što se dešava sa zastavom na zgradi Predsedništva slučajna greška ili namera saznaćemo uskoro.

Kako je izgledalo uvođenje sadašnjih državnih simbola Srbije pre sedam godina? Priča o tome mnogo govori o nama i moglo bi se reći da je i ona svojevrsni simbol Srbije.

Kada je 2004. Srbija trebalo da dobije svoja državna obeležja, vlada je saopštila da će ona biti istovetna sa onima koje je propisao Ustav iz 1888. godine, jer je to bio jedini srpski ustav koji je donet konsenzusom. Odmah po ovom saopštenju počela je burna rasprava oko toga zašto se na predlogu grba nalazi kruna. Republikanci su krunu protumačili kao simbol monarhije i upozoravali su da je usvajanje takvog grba "uvođenje monarhije na mala vrata". Tada se oglasio Dragoljub Acović, heraldičar i predsednik Srpskog heraldičkog društva, koji je objasnio da kruna u heraldici predstavlja znak državnosti, a ne monarhije, i da se kruna nalazi i na grbu Poljske, koja je uvek bila republika. Monarhisti su ovu izjavu dočekali sa oduševljenjem, ali su sve do usvajanja Zakona o državnim simbolima vodili računa da ne kažu da grb jeste monarhistički, ali ne zbog krune, već zbog hermelinskog ogrtača koji je nedvosmislen simbol monarhije, tako da je Srbija verovatno jedina republika na svetu sa monarhističkom grbom.

Ipak, i monarhisti su doživeli poraz. Zaneti raspravom oko grba, oni nisu primetili da je Srbija po novom zakonu dobila dve zastave – državnu, sa grbom, i narodnu, bez grba. Pošto Srbija nikada, pa ni po Ustavu iz 1888. godine, nije imala dve zastave, monarhisti su počeli da se bune, i opet se oglasio Dragoljub Acović, koji je objasnio da je državna zastava namenjena isticanju na državnim institucijama, dok je narodna zastava namenjena širokoj upotrebi. Tvrdnja monarhista da je u pitanju još jedna "Acovićeva glupost" (vidi okvir) i da je postojanje državne i narodne zastave germanska, a ne naša tradicija, nije moglo da pomogne jer je zakon već stupio na snagu.

Na kraju su državnim znamenjima Srbije bili zadovoljni samo Dragoljub Acović i vlada, koja je bila srećna što je konačno uklonila socrealistički grb Srbije sa izlazećim suncem i mašinskim zupčanikom.

Kao što to obično biva u Srbiji, tadašnja žučna rasprava danas deluje komično. Iako se na svakoj kovanici nalazi grb sa hermelinskim ogrtačem, Srbija danas nije bliža monarhiji nego što je bila pre usvajanja grba. Osim toga, i najvatreniji monarhisti danas doživljavaju državnu zastavu kao svoju i ne pada im na pamet da ističu narodnu zastavu. Narodna zastava se danas može videti na Narodnoj skupštini, koja je obavezna da je ističe i verovatno nigde drugde. Inače, narodna zastava nema istu zakonsku zaštitu koju uživa državna, tako da se može isticati noću, bez osvetljenja, baš kao što je to slučaj sa zastavom na skupštinskoj zgradi u Ulici kralja Milana.

Državna zastava je potpuno potisnula narodnu jer je tokom decenija petokraka bila na centralnom delu trobojke, tako da je običnim građanima srpska zastava bez simbola bila "prazna" i stoga im se više dopala zastava na kojoj se nalazi grb.

Sve ovo pokazuje da državni simboli jesu važni, ali da ipak ne utiču bitno na zemlju koju predstavljaju.


 

Plava i crvena Srbija

Kada bi naši babe i dede videli da srpska fudbalska reprezentacija nastupa u crvenim dresovima, bili bi iznenađeni. Za njih je srpska boja bila plava. O tome svedoče i šaljivi stihovi sa početka dvadesetog veka koji kažu: "Srpsko je nebo plave boje, na njem sedi Srbin Bog, oko njega Srbi anđeli slave Srbina Boga svog!" Plavu boju su kao srpsku opevali i ozbiljni pesnici; u jednoj pesmi počast plavoj boji odala je i Milica Stojadinović Srpkinja, što govori da je plava boja smatrana za simbol Srbije i u XIX veku. Crvena boja promovisana je u srpsku boju na prvoj utakmici fudbalske reprezentacije Srbije, koja se odigrala nedugo posle raspada Državne zajednice Srbije i Crne Gore 2006. U skladu sa praksom da fudbaleri nose dresove u boji trobojke i da prva boja zastave bude dominantna, umesto plave, to je tada postala crvena boja. Mediji su tada obavestili građane da će ubuduće umesto za "plave" navijati za "crvene". Do ove promene nije moralo da dođe i Srbi su mogli da nastave da igraju u plavim dresovima, što dokazuje i primer Italije čija reprezentacija igra u plavim dresovima, iako se ova boja ne nalazi na italijanskoj zastavi. U skladu sa dresovima i biometrijski pasoši dobili su umesto plavih crvene korice. Zanimljivo je da je prilikom početka izdavanja novih pasoša ministar policije Ivica Dačić rekao da mu je kao socijalisti drago što će građani Srbije putovati sa crvenim pasošima. Izgleda da Ivica Dačić nije gledao nastupe naše reprezentacije kada su plavi dresovi zamenjeni crvenim, tako da je mislio da su pasoši crveni u znak počasti SPS-u, čiji je zaštitni znak crvena boja.


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

Acovićeve gluposti i srpska heraldika

Na prvim višestranačkim izborima opozicija je u Beogradu osvojila vlast u šest centralnih gradskih opština, ali je vlast u celom gradu ipak držao SPS. Pošto SPS nije hteo da sa grba Beograda ukloni petokraku, opozicija se odlučila za usvajanje grbova gradskih opština koji neće imati socrealistička obeležja. Novi grbovi se nisu dopali građanima, tako da su žitelji Starog grada zbog krstova kojima je obilovao njihov grb dobili nadimak "Krstaši", a Zvezdarci su nazvani "Australijancima" jer se na njihovom grbu nalazio prikaz sazvežđa Velika kola. Pošto je kreator ovih grbova bio Dragoljub Acović, ova znamenja su nazvana "Acovićeve gluposti" i posmatrana su kao nužno zlo u borbi protiv Miloševićevog režima. Kada je opozicija 1996. osvojila vlast u 18 srpskih gradova, praksa usvajanja novih ili redizajniranje malobrojnih postojećih gradskih grbova je nastavljena i taj posao je poveravan Acoviću. Posle petog oktobra, gradski grbovi više nisu bili stvar ideologije, ali su postali stvar prestiža. Naime, većina srpskih gradova nije nikada imala grbove, ali sada nisu želeli da zaostanu za komšijama koji su ih imali, a Dragoljub Acović i Srpsko heraldičko društvo bili su proverena firma za izradu novih grbova. Kada se danas pogledaju grbovi koje je izradio Acović, niko više neće reći da su to njegove gluposti. Grbovi koje je kreirao izrađeni su po svim heraldičkim pravilima, ali ipak imaju originalan stil koji ih razlikuje od grbova u drugim zemljama jer su na njima primenjeni nacionalni motivi. Zbog toga se može reći da je Dragoljub Acović rodonačelnik srpskog heraldičkog stila i da je, zahvaljujući njemu, Srbija od zemlje u kojoj heraldika nije bila razvijena došla do toga da je danas upisana na heraldičku mapu sveta.

Raštimovana himna

Kada se na fudbalskim stadionima intonira himna Bože pravde, nju peva celokupna publika. Ipak, posle stihova "Bože hrani, Bože spasi" dolazi stih u kome ćete primetiti raštimovanost jer neki potom pevaju "srpske zemlje, srpski rod", što je u skladu sa zvaničnim tekstom, ali ima i onih koji smatraju da stihovi glase "srpskog kralja, srpski rod". Nije poznato koji tekst peva većina naših političara. To pitanje je za sada postavljeno samo Borisu Tadiću koji je odgovorio da peva o srpskim zemljama.