Veliki grb Srpske pravoslavne crkve

Autor

90 godina od ujedinjenja srpske crkve >

Obnova stare slave i toržestva

Uslovi su se stekli neposredno po završetku Prvog svetskog rata, kada se najveći deo Srba našao u novostvorenoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca

Sremski Karlovci pre tačno 90 godina. Petak je 30. avgust po starom ili 12. septembar 1920. godine po novom kalendaru, dan je Sabora Srba svetitelja. U sabornoj dvorani Patrijaršijskog dvora ima se proglasiti ujedinjenje pokrajinskih srpskih pravoslavnih crkava i vaspostavljanje Srpske patrijaršije. Dan za spomen i istoriju.

Srpsku pravoslavnu crkvu, čiju je autokefalnost (samostalnost) izradio Sveti Sava 1219. godine i tad postao njen prvi arhiepiskop, car Dušan je 1346. podigao na stepen patrijaršije. Dogodilo se to na crkveno-narodnom saboru u Skoplju kada je pećki arhiepiskop Joanikije dobio zvanje prvog srpskog patrijarha. Bio je to rezultat duhovne zrelosti koju je srpska crkva u stepenu arhiepiskopije stekla u porodici istočno pravoslavnih autokefalnih crkava.

Ali, posle propasti srpske države 1459, srpska patrijaršija je prestala da postoji, a crkva je potpala pod jurisdikciju ohridske arhiepiskopije. Vaspostavljanje srpske patrijaršije izvršeno je 1557, da bi delovala narednih 219. godina (sve do 1776), kada su je Turci, zbog svojih interesa, ponovo ukinuli. Ipak, na prostorima gde je živeo srpski narod došlo je do stvaranja pokrajinskih srpskih crkava, sa željom da se ponovo ujedine kada se za to stvore uslovi. A uslovi su se stekli neposredno po završetku Prvog svetskog rata, kada se najveći deo Srba našao u novostvorenoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca.

Nova država nastala je 1. decembra 1918. kada je u Beogradu, na svečan način, u kući Krsmanovića na Terazijama (u kojoj je privremeno stanovao prestolonaslednik Aleksandar), proglašeno ujedinjenje Nezavisne države Slovenaca, Hrvata i Srba (formirane 16. oktobra 1918. u Zagrebu) sa Srbijom (zajedno sa Vojvodinom koja je prethodno, 25. novembra, proglasila ujedinjenje sa Srbijom, i sa Crnom Gorom, koja je to učinila dan kasnije). Tada se prvi put u svojoj dugoj istoriji najveći deo srpskog naroda našao u jednoj državi – ali u nekoliko svojih crkvenih organizacija. Sledstveno, i srpska crkva trebalo je da se ujedini.

PROCES UJEDINJENJA: Prvi korak ka ujedinjenju učinjen je već nakon trideset dana, tj. 31. decembra 1918, kada je u Sremskim Karlovcima pod predsedništvom mitropolita Srbije i arhiepiskopa beogradskog Dimitrija (Pavlovića) održana prva konferencija srpskih pravoslavnih episkopa oblasnih crkava. Tada je saopštena želja svih prisutnih arhijereja za ujedinjenjem, kao i želja da se ujedinjenoj srpskoj crkvi pridruži i srpska crkva u Crnoj Gori, čiji predstavnik, mitroplolit Mitrofan Ban, nije bio prisutan zbog bolesti (svoj pristanak će dati nekoliko dana kasnije).

Želju mitropolita Dimitrija za ujedinjenjem, iskazanu usmeno na konferenciji, potvrdio je 13. marta 1919. Sveti arhijerejski sabor Beogradske mitropolije, da bi potom, od 24. do 28. maja, takođe u Beogradu, bila održana druga konferencija, koja je pod predsedništvom mitropolita crnogorsko-primorskog Mitrofana Bana, donela odluku kojom je izraženo "duhovno, moralno i administrativno jedinstvo svih Srpskih pravoslavnih crkvenih oblasti". Na drugoj konferenciji formiran je i privremeni odbor od pet članova nazvan Središnji arhijerejski sabor ujedinjene srpske crkve, koji je bio izvršni organ Arhijerejske konferencije u svim poslovima koji su vodili ka ujedinjenju (traženje kanonskog otpusta od Vaseljenske patrijaršije za oblasne crkve pod njenom jurisdikcijom; saradnja sa državnim organima).

Treća po redu konferencija arhijereja Ujedinjene srpske pravoslavne crkve održana je, kao i prva, u Sremskim Karlovcima, krajem iste godine. Donet je Nacrt Zakona o proglašenju i uspostavi stare Srpske patrijaršije, po kome će najviša upravna i sudska crkvena vlast biti u rukama patrijarha i Svetog arhijerejskog sinoda, dok će najvišu zakonodavnu vlast imati Sabor arhijereja (ta podela crkvene vlasti ostala je i do danas).

VASPOSTAVLJANJE: Tri meseca nakon što je Vaseljenska patrijaršija dala saglasnost da se sve eparhije koje su se posle proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca našle u novoj državi oslobode njene dotadašnje jurisdikcije i prisajedine u "Svetu Autokefalnu Ujedinjenu pravoslavnu Srpsku Crkvu" (kasnije će dati i Tomos o oslobađanju jurisdikcije i Kanonsko pismo o uzdizanju u stepen patrijaršije), prestolonaslednik Aleksandar je u ime kralja Petra I priznao (17. juna 1920) crkveno ujedinjenje.

Četvrta konferencija srpskih arhijereja, koja se proglasila Saborom, održana je u Beogradu 9. septembra 1920, da bi tri dana kasnije svi članovi toga Sabora otputovali u Sremske Karlovce i na Dan Sabora Srba svetitelja, u nedelju 12. septembra 1920, na svečan način proglasili ujedinjenje Srpske pravoslavne crkve i njeno uzdizanje u stepen patrijaršije, ukinute 154 godine ranije.

Svečanost je održana u sabornoj dvorani Patrijaršijskog dvora, koja je za tu priliku bila ukrašena slikama iz novozavetne i nacionalne istorije, koje su naslikali Paja Jovanović, Đorđe Krstić i Uroš Predić. Bilo je tu i originalno Miroslavljevo jevanđelje, kao i srebrni pehar kneza Lazara i kneginje Milice, a na stolu, za kojim je sedelo petnaest arhijereja, krst cara Dušana iz Visokih Dečana. Svečanost je započela ulaskom prestolonaslednika Aleksandra u dvoranu, koji je bio u pratnji predsednika vlade, ministra vera i predsednika Narodne skupštine. Saborsku odluku o vaspostavljanju Srpske patrijaršije saopštio je mitropolit Dimitrije, tekst te odluke pročitao je tuzlanski mitropolit Dr Ilarion (Radonić), dok je ukaz kralja Petra I, kojim se potvrđuje ova odluka, pročitao ministar vera Pavle Marinković. Svečanost je završena blagodarenjem u patrijaršijskoj crkvi.

O atmosferi koja je pratila ovaj događaj prenosimo kraće izvode iz izveštaja "Politike" objavljenog sutradan, 13. septembra 1920. "...gosti su dolazili u izobilju i sa svih strana. Karlovci su bili puni, prepuni. Od kako je postala varoš, nikad u svoje ulice nije primila sveta toliko koliko juče. ... Od 8 časova još, raspoređena od železničke stanice do patrijaršije, garda je očekivala. ... Tačno u 10 časova Prestolonaslednik je prispeo dolazeći vozom iz Beograda. Njegov dolazak objavili su sa monitora topovski pucnji ... Regent je seo u kola koja su vukla dva para belaca i pošao ka patrijaršiji. Pri prolazu Prestolonaslednikovom masa je klicala: Živeo! Živeo!"

Još jedan interesantan detalj. Nakon svečanosti, "tačno u 4 časa po podne Prestolonaslednik je otputovao automobilom u Beograd, ispraćen oduševljenim klicanjem silnoga naroda". Dakle, posle napornog dana, Aleksandar je odlučio da se u prestonicu vrati automobilom, po ne tako dobrom putu koji je vodio preko proplanaka Fruške gore i sremskih sela, a ne udobnim dvorskim vozom. Do danas nije istraženo da li je razlog za ovakvu prestolonaslednikovu odluku (ili odluku Dvorske garde) bilo saznanje da povratak vozom nije bio bezbedan. Jedno je sigurno: u povratku za Beograd dva vagona dvorskog voza ispala su kod Čortanovaca iz šina. Srećom, žrtava nije bilo.

IZBOR I USTOLIČENJE PATRIJARHA: Izbor prvog patrijarha ujedinjene crkve izvršen je na sednici Svetog arhijerejskog sabora, održanoj u Beogradu 28. septembra 1920. Ali izbor arhiepiskopa beogradskog i mitropolita Srbije Dimitrija nije prihvatila državna vlast. Tačnije, državna vlast nije priznala način izbora izvršen po tadašnjim crkvenim kanonima, po kojima je prestonički arhiepiskop, posle uzdizanja te katedre u "najveći jerarhijski stupanj", snagom prava (ipso iure), postajao i patrijarh. Izbor je ponovljen mesec i po dana kasnije, na dan Svetog srpskog kralja Milutina, odnosno 12. novembra, ali po uredbi vlade sa kojom se saglasila i crkvena vlast. I ovog puta za patrijarha je izabran mitropolit Dimitrije, ali ga je na mesto prvog jerarha srpske crkve, od tri predložena kandidata, tajnim glasanjem izabralo znatno šire telo, tj. Izborni sabor sastavljen ne samo od arhijereja, već i od predstavnika nižeg sveštenstva mirskog i monaškog reda, kao i od svetovnjaka pravoslavne vere iz redova političkih, sudskih i vojnih vlasti (vojvode) i naučnih ustanova. Istog dana prestolonaslednik Aleksandar je u ime kralja Petra I potvrdio taj izbor naročitim ukazom, dok je svečano ustoličenje, pozdravljeno počasnim topovskim salvama sa Kalemegdana, izvršeno sutradan u Sabornoj crkvi u Beogradu.

ZAVRŠNI (SVEČANI) ČIN: Četiri godine kasnije na Veliku Gospojinu, odnosno 28. avgusta 1924. godine, patrijarh Dimitrije je u Pećkoj patrijaršiji uveden u tron drevnih srpskih arhiepiskopa i patrijarha, da bi i na taj način bila "obnovljena stara slava i toržestvo" srpske crkve. Uvođenje patrijarha u presto izvršio je lično kralj Aleksandar, dok je Kraljevsku povelju o pećkoj intronizaciji pročitao predsednik vlade Ljubomir Davidović. Na kraju svečanosti kralj Aleksandar je uručio patrijarhu Dimitriju panagiju sa likom prvog srpskog arhiepiskopa Svetog Save. Tu panagiju nosiće svi budući srpski patrijarsi.

Autorka je istoričar i kustos Istorijskog muzeja Srbije


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA

Patrijarh Dimitrije (Pavlović)...
  • ...i kralj Aleksandar I Karađorđević
  • Patrijaršijski dvor u Sremski Karlovcima,...
  • ...stara zgrada Beogradske mitropolije, na mestu današnje Patrijaršije,...
  • ...Pećka patrijaršija