Vreme
VREME 1012, 27. maj 2010. / VREME

Kako zaštititi ljude od nepogoda:
Odgovor na lokalni smak sveta

Sistem za reagovanja u vanrednim situacijama u Srbiji, za koji nadležni kažu da je godinama "bio u prašini", polako počinje svoju obnovu koja će, prema procenama, trajati sledećih nekoliko godina. Za to vreme građani iz ugroženih područja mogu da se uzdaju uglavnom u višu silu

Istraživanje je nastalo u produkciji BIRN Srbija. Autori: Nikola Lazić, Uroš Urošević, Biljana Pavlović, Zoran Maksimović, Zoran Kosanović, Dragan Gmizić i Peđa Obradović

Meštani Kozjeg Dola kod Trgovišta, na jugozapadu Srbije, polako su se krajem prošle nedelje prikupljali na lokalnom groblju, posle dva dana koje su proveli u izbeglištvu zbog poplava koje su protutnjale kroz njihovo selo i ostavile za sobom porušene kuće, poplavljene njive i voćnjake, i uginulu stoku.

Reka Pčinja izlila se u bujicu zajedno sa njenim pritokama Tripušnicom, Kozjedolskom i Lesničkom rekom, iza kojih je ostala pustoš na gotovo čitavoj teritoriji najsiromašnije opštine u Srbiji.

Kozjedolci u tišini sahranjuju komšije Radovana Zlatanovića i Vukosavu Stamenković, koji su nastradali kada je, prema rečima očevidaca, bujica u sekundama poplavila selo.

"Sve se dogodilo tako brzo i zlokobno", posvedočila je beogradskim medijima Vukosavina ćerka Biljana Stamenković, objašnjavajući da se njena majka, sa još nekoliko komšija samo sakrila od kiše i da ništa nije upućivalo na tragediju.

Malo dalje, u Šaincu i Novom Selu na sve strane leže tela stradale stoke i živine. Meštani u očajanju prepričavaju kako im je voda odnela čitav trud i robu spremnu za prodaju.

"Ko će sad da mi vrati živinu i jaja", pita se jedan od meštana kome je voda odnela čitavu farmu kokošaka i na hiljade jaja spremnih za kupca.

Trgovište i okolna sela samo su neka od stotina naselja u istočnoj, južnoj i centralnoj Srbiji koja se punih šest meseci suočavaju sa poplavama ovog proleća, karakterističnog po obilnim kišama. Opštine Negotin i Zaječar na istoku, Kraljevo, Kruševac, Knić, i prigradske opštine prestonice Srbije, Beograda, u centralnoj Srbiji, kao i Trgovište, Vranje, Leskovac i Aleksinac na jugu zemlje, trpe najveću štetu.

Ali, poplave sa kojima se suočava zemlja, istovremeno, do krajnjih granica testiraju i kapacitete Sektora za vanredne situacije MUP-a Srbije i lokalnih štabova civilne zaštite, čiji je zadatak da pruže prvu pomoć građanima pogođenim elementarnim nepogodama.

"Postoji manjak ljudi i postoji potreba da se oprema obnovi", konstatuje za BIRN Predrag Marić, načelnik Sektora za vanredne situacije MUP-a Srbije.

Prema zvaničnim podacima iz 2009. godine, vatrogasno spasilačke jedinice, štabovi civilne zaštite i druge hitne službe reagovale su preko 25.000 puta, a godišnje između 80 i 90 ljudi strada u vanrednim situacijama.

Nedostatak ljudi i tehnike, nedovoljna obučenost angažovanih u sistemu za borbu sa posledicama vanrednih situacija i hroničan nedostatak novca glavni su problemi sa kojima se suočavaju nadležni u Sektoru za vanredne situacije. Međutim, uz pomoć međunarodnih organizacija, ali i zakonskih rešenja koja obezbeđuju formiranje integrisanog sistema zaštite i spasavanja, kao i bolje finansiranje u budućnosti, svetlo na kraju tunela počelo je da se pojavljuje. U saradnji sa drugim državama započeti su programi obuke, počeli su da stižu prvi kontingenti nove opreme dok test na kojem se zbog poplava našao sistem civilne zaštite pokazuje da uloženo počinje da daje rezultate. Ipak, nadležni navode da će proći barem još nekoliko godina dok sve ne legne na svoje mesto, naročito na lokalnom nivou, pošto, iako ih sada karakteriše problem sa izlivanjem voda, svaki deo Srbije trpi specifične rizike po imovinu i građane.

IZGRADNJA NOVOG SISTEMA: Srbija je jedna od poslednjih evropskih zemlja koja još nije uvela jedinstveni broj telefona "112", za poziv svim hitnim službama u vanrednim situacijama. Rok za njegovo uvođenje u zemlji koja se svakog proleća bori sa poplavama, davno je istekao.

Ipak, radovi na izgradnji ovog centra počeli su krajem aprila, na placu koji je na Novom Beogradu još devedesetih godina namenjen za izgradnju vatrogasne stanice koju ova najnaseljenija opština u Srbiji uopšte nema.

"Očekujem da građani Beograda prvi steknu mogućnost da vatrogasce, hitnu pomoć, policiju i druge službe dobiju pozivanjem na jedinstveni broj 112", najavljuje Marić.

U budućoj zgradi na Novom Beogradu, pored službe "112", nalaziće se i Štab za rukovođenje vanrednim situacijama i dugo očekivana novobeogradska vatrogasna stanica, Komandno-administrativni centar biće smešten u četvorospratnoj zgradi dok će u drugom delu objekta biti garaža i prostorije za dnevni i noćni boravak vatrogasaca-spasilaca. Prostorom će dominirati toranj visok 25 metara, koji će se koristiti za uvežbavanje intervencija na visini.

Prema Marićevim rečima, uspostavljanje ovog sistema je izuzetno skupo, ali to nije jedini izdatak na koji zbog unapređenja sistema reagovanja u vanrednim situacijama Srbija treba da se spremi.

"Katastrofalni događaji iz 2005. godine pokazali su u kakvom je stanju sistem civilne zaštite", objašnjava on.

Katastrofalne poplave u vojvođanskom gradiću Jaša Tomić 2005. godine, kada je izliveni Tamiš napravio do tada nezabeleženu štetu, i tragedija autobusa iste godine, koji se srušio u Tisu sa mosta kod Žablja, takođe u Vojvodini, naterali su vlasti u Srbiji da se pozabave ovim do tada potpuno zapostavljenim sektorom.

U Jaši Tomiću, voda je te godine srušila preko 150 kuća, i poplavila na hiljade hektara oranica, a štabovi civilne zaštite, čak i uz pomoć jedinica Vojske tadašnje Srbije i Crne Gore i MUP-a Srbije, pokazali su se slabo obučenim i neefikasnim da smanje štetu.

Sa druge strane, specijalni timovi Vojske i Žandarmerije MUP-a Srbije više od mesec i po dana tragali su za telima nastradalih u saobraćajnoj nesreći autobusa koji se srušio u Tisu, produžavajući agoniju porodica i prijatelja 23 putnika, od kojih je spaseno svega sedam.

Međutim, bilo je potrebno da prođe pune tri godine pre nego što je postignut politički konsenzus o tome kako će izgledati novi sistem civilne zaštite i još puna godina do usvajanja zakona koji predstavlja osnov za reforme koje bi ubuduće trebalo da omoguće efikasniji sistem zaštite građana od elementarnih nepogoda kao što su požari, poplave i zemljotresi. Zakon na snagu stupa u junu ove godine.

Novim zakonom, kaže Predrag Marić, postavljena je osnova, i obezbeđeni su uslovi za bolje finansiranje službe kojoj je potrebna temeljna obnova.

"Zakonom je predviđeno postojanje posebnog budžeta za ovu oblast, što će bitno popraviti uslove u kojima radimo. Ubuduće možemo da računamo na budžet od oko tri miliona evra godišnje", kaže Marić za BIRN.

Sistemu civilne zaštite u nekadašnjoj SFRJ država je pridavala veliki značaj. Vežbe masovnih razmera u kojima je učestvovalo i civilno stanovništvo redovno su se održavale, a velike sume novca odvajane su za obnavljanje opreme koja je u znatnoj meri proizvođena u samoj zemlji.

Tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije devedesetih godina, civilna zaštita u Srbiji polako je zapostavljana, sve dok događaji iz 2005. godine na najdramatičniji način nisu pokazali potrebu da se hitno reaguje.

Image
"OBRISI SISTEMA SE NAZIRU": Predrag Marić

"Sada mogu da kažem da se obrisi sistema naziru, iako nam je ostalo još mnogo posla", konstatuje Predrag Marić.

Novim zakonom, kaže on, postavljena je osnova za uspostavljanje integrisanog sistema zaštite i spasavanja od vanrednih situacija. Upravljanje je stavljeno pod ingerenciju MUP-a Srbije, gde će preći i pripadnici Odeljenja za vanredne situacije, koje funkcioniše u okviru Uprave za vanredne situacije Ministarstva odbrane.

Sektor za vanredne situacije MUP-a Srbije dobio je novom organizacijom pet uprava: za preventivnu zaštitu, vatrogasno-spasilačke jedinice, upravljanje rizikom, civilnu zaštitu, kao i Nacionalni trening centar za vanredne situacije.

U procesu formiranja su regionalni timovi za brzo reagovanje, a posebna odeljenja formirana su na nivou lokalnih samouprava, za preventivnu zaštitu, vatrogasno spasilačke jedinice, krizne situacije i civilnu zaštitu.

"Glavna promena je što su predsednici opština i gradonačelnici sada glavnokomandujući lokalnim štabovima. Time smo obezbedili njihovu punu odgovornost pred građanima za reagovanje u vanrednim situacijama", objašnjava Predrag Marić.

Zamenik gradonačelnika, obavlja dužnost zamenika štaba, a članovi gradske uprave i službi, imaju dužnosti pomoćnika za logistiku, veze, obezbeđenje materijalno tehničkih sredstava i obavljaju dužnosti kurira – vozača.

Sledeći korak je, prema Marićevim rečima, usvajanje Nacionalne strategije za zaštitu, spasavanje i pružanje pomoći, gde će biti pobrojani svi rizici koji prete građanima, na bazi iskustava poslednjih 20 godina.

"Biće pobrojani rizici poput požara, poplava, zemljotresa, terorističkih akata... Kojim redosledom, ja to u ovom trenutku ne znam, ali znam da ćemo Strategiju odobriti do kraja godine", kaže on.

Marić posebno ističe pomoć koju su lokalne samouprave dobile od američke agencije USAID, koja je u oko 80 opština pomogla edukaciju predstavnika lokalne zajednice.

Oni su do sada prošli nekoliko nivoa seminara i kurseva, a po završetku programa lokalna samouprava je u obavezi da izradi svoje studije i planove bezbednosti. Izradu takvog dokumenta nalaže i novi zakon, a u pojedinim opštinama kažu da će studiju završiti do kraja godine.

NIŠ, RUSI DOLAZE: Grad Niš, regionalni centar juga Srbije, biće prvi grad u Srbiji koji će imati Strategiju bezbednosti. Njen cilj je da definiše rizike i načine reagovanja u vanrednim situacijama.

Izrada Strategije bezbednosti počela je u aprilu 2009. godine kada je potpisan Memorandum o razumevanju između Grada Niša i Development Alternatives Inc. (DAI), Implementacionog partnera Programa za planiranje i reagovanje u kriznim situacijama i jačanje ekonomske sigurnosti (PPES).

"Početna ideja je bila da se sagleda samo bezbednost u vanrednim situacijama, ali pojam bezbednosti danas poprima šire značenje, te se ne misli samo na neposredne opasnosti koje ugrožavaju život građana već i na ekonomsku, socijalnu i ekološku bezbednost", kaže profesorka niškog fakulteta zaštite na radu Vesna Miltojević.

Prema njenim rečima, ako postoji bezbednost u ove tri oblasti, "lako je izbeći opasnosti iz vanrednih situacija".

"Gradovi u Srbiji, pa i Niš, suočavaju se sa rastom nezaposlenosti, porastom kriminala i agresije, pa se bezbednost javlja kao prioritet lokalne samouprave", kaže za BIRN gradonačelnik Niša Miloš Simonović.

On objašnjava da je strategijom planirano da Niš dobije štabove za vanredne situacije, mobilne eko-toksikološke jedinice, civilnu zaštitu, situacioni centar i višenamenski poligon za obuku, ali i helikoptersku jedinicu za hitan odgovor na udese i poligon za uništavanje neeksplodiranih ubojnih sredstava.

Profesorka Miltojević, koja je i koordinator za pisanje Strategije bezbednosti, naglašava da je podizanje svesti građana o bezbednosti, najvažniji zadatak.

"To konkretno znači da ja živim u zgradi od deset spratova, a da su nam protivpožarne stepenice zatrpane starim veš-mašinama, i da nemamo ni jedno crevo, ni hidrant u samoj zgradi", kaže ona.

Nišu je namenjena ključna uloga u vanrednim situacijama, ne samo u Srbiji već i u čitavom regionu zapadnog Balkana, pošto će postati sedište regionalnog Centra za vanredne situacije, koji nastaje kroz bilateralni sporazum Srbije i Rusije, koji su 20. oktobra u Beogradu, prilikom posete ruskog predsednika Dmitrija Medvedeva, potpisali srpski ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić i ruski ministar za vanredne situacije Sergej Šojgu.

"Formiranje baze imalo je razna tumačenja poput onog da je to ruska vojna baza, ali to ni iz daleka nije istina", kaže Predrag Marić.

On objašnjava da je reč o bazi gde očekuje i prisustvo nekih evropskih i zemalja regiona, a cilj joj je brza reakcija u slučaju elementarnih nepogoda u bilo kojoj zemlji regiona.

Kako su vlasti u Moskvi i Beogradu objasnile u oktobru prošle godine, ruska tehnika svake godine angažovana je na gašenju požara koji leti pogađaju zemlje regiona, a njeno stacioniranje u Nišu trebalo bi da ubrza reakciju i operacije učini jeftinijim.

Dolazak prvih ruskih letelica u Niš, Predrag Marić najavljuje za predstojeće leto.

VOJVODINA, SPREMANJE ZA HILJADUGODIŠNJE VODE: Ruševine zgrade Televizije Novi Sad, porušene tokom NATO intervencije protiv Srbije 1999. godine, predstavljaju izvrsno mesto za vežbu spasilaca Sektora za vanredne situacije MUP-a Srbije. Oko 250 spasilaca, tokom aprila, imalo je savršenu scenografiju za vežbu spasavanja ljudi nakon razornog zemljotresa.

Vežbu vode instruktori spasilačkih službi francuske vojske i policije. Njihov zadatak je da obuče vatrogasne timove za rad sa posebno treniranim psima kao i opremom za zbrinjavanje i evakuaciju preživelih. U perspektivi je, tvrde predstavnici Sektora za vanredne situacije, obuka za rad sa specijalizovanim kamerama, geofonima, opremom za razbijanje betona i uklanjanje prepreka.

Boško Plilipović, načelnik okružnog štaba Civilne zaštite, tvrdi da je specijalna obuka spasilaca u slučaju zemljotresa samo jedan segment ukupne reforme Civilne zaštite pokrenute novim zakonom.

"Stanovnici ovog dela Vojvodine realno su izloženi opasnosti od poplava, požara, hemijskih incidenata. Kako bi se posledice umanjile, moramo reorganizovati postojeći sistem Civilne zaštite. Jedna od direktnih posledica novog zakona jeste rekonstrukcija postojećeg Beogradskog keja u Novom Sadu, na Dunavu. Visina keja podiže se na nivo hiljadugodišnjih poplava", objašnjava Pilipović.

Prema njegovim rečima, pojedinačno na teritoriji šire okoline Novog Sada vatrogasni ili medicinski timovi dobro funkcionišu.

"Problem je u nedostatku bolje organizacije. Reformama želimo dodatno obučiti ljude, ali i organizovati sistem koji bi obuhvatao jedinstveni centar informisanja", kaže on.

Dobra strana Zakona o vanrednim situacijama jeste u mogućnosti da se lokalne samouprave lakše uključe u sistem odlučivanja.

"Na desetu godišnjicu NATO bombardovanja, kada se u znak sećanja oglase sirene za uzbunjivanje, svaka druga sirena se nije oglasila", kaže on, objašnjavajući da je uzrok lošeg održavanja nedostatak novca.

Pilipović kaže da novi zakon ostavlja mogućnost lokalnim samoupravama da se brinu o ovom segmentu bezbednosti građana, što po njemu znači da će se ubuduće lakše pronaći sredstva za funkcionisanje opreme.

Dragan Jajić, predsednik Vatrogasnog saveza Vojvodine, ističe da je prosečna starost vatrogasne tehnike između 25 i 30 godina.

"Novi zakon ostavlja mogućnost lokalnim samoupravama da finansiraju aktivnosti vatrogasnih jedinica i to smatram vrlo korisnim. Novac je neophodan ne samo za obnovu i kupovinu nove opreme već i za obuku kadrova kao i stalne preventivne obilaske", tvrdi Jajić.

BRANIČEVO, SNALAŽENJE OD SLUČAJA DO SLUČAJA: Požarevac i čitav Braničevski okrug na severoistoku Srbije popularna su destinacija lovaca. Ove zime, grupa lovaca na patke nasukala se na ostrvo na Dunavu, i tamo provela puna 24 sata, na temperaturi ispod nule, jer lokalni timovi vatrogasno-spasilačke službe i civilne zaštite nisu imali kapaciteta da im pomognu.

"Bila je potrebna pomoć Sektora za vanredne situacije u Beogradu. U pomoć su pritekli ljudi iz specijalnih jedinica, ronioci sa adekvatnim plovilima, kako bi spasli te ljude", kaže gradonačelnik Požarevca Miodrag Milosavljević.

To je slikovit prikaz kako trenutno funkcionišu službe za vanredne situacije na lokalnom nivou, gde su kapaciteti dovoljni samo za odgovor na ograničene rizike, dok je za svaku težu situaciju, pa i pomoć lovcima nasukanim na Dunavu, potrebno pozvati Beograd.

Kada su u pitanju vrste opasnosti koje mogu ugroziti bezbednost građana na teritoriji Braničevskog okruga i Požarevca, iskustva iz prethodnog perioda pokazuju da su to poplave izazvane izlivanjem reka, olujne nepogode i šumski požari.

Sa tim izazovima pokušava da se izbori lokalno odeljenje vatrogasno-spasilačke službe koje, kao i u drugim delovima Srbije, muči problem sa nedostatkom opreme, ljudi i novca.

"Služba nema dovoljan broj ljudi za velike požare koji mogu da se dogode jednom ili dva puta godišnje. U velikim požarima 2007. godine, pomogle su nam jedinice iz okolnih opština, kao i prošle godine, kada je pretila opasnost od plavljenja Starog Kostolca, i kada su pomogli ljudi iz regionalnog tima Sektora za vanredne situacije", kaže komandir vatrogasno-spasilačke jedinice u Požarevcu Zoran Jović.

On upravo mogućnost koordinacije sa drugim opštinama i centralnom u Beogradu vidi kao glavnu novinu koju donosi novi zakon o vanrednim situacijama.

"Ovakvim sistemom organizacije preskaču se određena ovlašćenja i potreba za nizom dozvola, sa čim smo se suočavali ranije. Sada je ubrzan dolazak drugih jedinica iz Srbije kada je potrebna pomoć", kaže on.

Poseban problem predstavlja to što u Srbiji vatrogasaca-spasilaca nema dovoljno. U čitavom sistemu ima ih 3000, a trebalo bi da ih bude, prema rečima Predraga Marića, oko 7000. U Braničevskom okrugu popunjenost je oko 60 odsto.

"Nije tajna, nas u Braničevskom okrugu ima 58. To su ljudi u uniformi spremni da intervenišu, a trebalo bi da nas bude 92. Nedostatak se oseća posebno leti, kada imamo desetak intervencija odjednom", kaže Jović.

On dodaje da se opremljenost poboljšava, iako još postoji nekoliko kamiona koji su proizvedeni još 1972. godine, ali Jović kaže da to nije najveći problem.

Naime, posledice nedovoljnog ulaganja u službu pokazuje slučaj vatrogasne jedinice u Petrovcu na Mlavi koja je, za razliku od ostalih jedinica čija su sedišta u vatrogasnim domovima, smeštena u prostorijama preduzeća "Javor", koje je nedavno privatizovano.

"Vlasnik ne nalazi potrebu da jedinica bude u prostorijama koje su njegovo vlasništvo. Bilo je teških momenata tokom zime, ostali smo bez struje i vode, a agregatima i plinskim grejalicama održavali smo minimum potreban za funkcionisanje", ističe Jović, dodajući da se trenutno traži rešenje za smeštaj te službe.

NOVI PAZAR, UGROŽENI NEMAJU GDE: Institucije i organizacije u Novom Pazaru bi brzo reagovale u slučaju vanrednih situacija, međutim, najveći problem bi predstavljao nedostatak kapaciteta za delovanje u takvim slučajevima, ocenilo je više sagovornika BIRN-a u tom gradu.

Grad se nalazi u kotlini dugoj 16 kilometara, a prema njemu zvezdasto teče šest reka. Zbog neuređenih vodotokova, stalno preti opasnost od izlivanja voda i klizišta.

"U ovom slučaju brzo se reaguje, jer su gotovo sve službe i institucije uigrane s obzirom na to da se gotovo svake godine plave naseljena područja Novog Pazara", kaže rukovodilac Grupe za vanredne situacije Ministarstva odbrane u Novom Pazaru Slobodanka Simonović.

Ona objašnjava da pri Štabu civilne zaštite u tom gradu od 2003. godine postoji Operativni štab za odbranu od poplava, koji je formiran na osnovu Zakona o lokalnoj samoupravi i Zakona o vodama.

Najveće poplave u Novom Pazaru zabeležene su 2006. i 2007. godine, a uporedo sa poplavama javila su se i brojna klizišta.

Objašnjavajući kako se reaguje u slučaju da moraju da se evakuišu najugroženije porodice, Simonovićeva kaže da su ranije postojali određeni objekti za kolektivne smeštaje u slučaju vanrednih situacija.

"Takav objekat postoji na Bagrima u Novom Pazaru, ali se godinama nije održavao. Mi smo te 2006. godine morali da tražimo drugi smeštaj za evakuisane", objašnjava ona.

Ni Zdravstveni centar u Novom Pazaru ne bi imao kapacitete da zbrine veliki broj ljudi u slučaju većih elementarnih nepogoda i nesreća.

"Ne bi bilo ni dovoljno ljudstva, niti smo dovoljno tehnički opremljeni kako bi reagovali kako treba prilikom nekih masovnih nesreća", ocenjuje načelnica Hitne službe Zdravstvenog centra u Novom Pazaru Mirsala Islamović-Aličković.

Hitna služba raspolaže sa samo dva vozila i jednim vozačem u smeni, međutim, na raspolaganju bi tada bila i druga vozila, najviše dva, iz voznog parka Zdravstvenog centra, ali i to ne bi bilo dovoljno.

"Svaka veća zdravstvena ustanova trebalo bi da ima bar jedno vozilo za masovne nesreće, u kom može da se zbrine više osoba. Međutim, mi time ne raspolažemo", objašnjava Islamović-Aličković.

Opštinska organizacija Crvenog krsta u Novom Pazaru obično prva pruži neophodnu pomoć ugroženim porodicama u odeći, obući, hrani i sredstvima za higijenu.

"Mi imamo čitav plan delovanja kada su u pitanju vanredne situacije. Svake godine pomažemo porodicama koje su ugrožene poplavama, a bili bismo spremni i za neke gore situacije, jer tu je naša Centrala koja bi nam veoma brzo uputila sve ono što je neophodno", kaže sekretarka OO Crvenog krsta u Novom Pazaru Ljiljana Kostić, i ističe da je najbitnije reagovati u prva 24 sata.

Ova organizacije jedina vrši obuku za prvu pomoć u ovom delu Srbije.

"Mi smo obuke imali po školama i nekim firmama. Obučavali smo vatrogasce, radnike u Policijskoj upravi, Telekomu… Uskoro bi našu obuku trebalo da prođu i uposleni u lokalnoj samoupravi i javnim preduzećima", kaže Kostićeva.

Prema njenoj oceni mali broj građana poznaje prvu pomoć, što je jako loše.

Načelnik Odeljenja za vanredne situacije u lokalnoj Policijskoj upravi Zoran Milovanović se nada da će mnogo toga biti promenjeno u ovoj oblasti i na lokalnom nivou od juna kada počinje implementacija novog zakona o vanrednim situacijama.

"Do sada nije bilo čak ni zakonske mogućnosti da se proglasi vanredno stanje na nivou grada ili opštine, a u ovom delu Srbije bilo je potrebe za time više puta", kaže on.

UŽICE, U STRAHU OD ZEMLJOTRESA: Bilo je to uobičajeno, mirno veče u gradu, sve dok četiri snažne eksplozije nisu potresle tlo u Užicu, u zapadnoj Srbiji. Tragedija koja se 3. septembra prošle godine dogodila u podzemnim odajama fabrike municije "Prvi partizan", odnela je sedam života, ali i testirala spremnost čitavog Sektora za vanredne situacije MUP-a Srbije.

Vatrogasno-spasilačke jedinice, uspele su da, kako su kasnije objasnili nadležni, brzom reakcijom spreče još veću tragediju, jer se u pogonima u tom trenutku nalazilo još stotinak radnika.

Sedam meseci kasnije, gradski čelnici kažu da vojna industrija smeštena na rubovima kotline oivičene planinama, ne predstavlja najveći rizik za grad. U Užicu veruju da najveća opasnost građanima preti od zemljotresa, kako zbog arhitekture grada i konfiguracije terena tako i zbog činjenice da lokalna vatrogasno-spasilačka služba jedino nije prošla obuku za delovanje u slučaju zemljotresa.

Zoran Milojević, član gradskog veća i Štaba za vanredne situacije, inače saradnik u Odeljenju za vanredne situacije Ministarstva odbrane u Užicu, smatra da zemljotresi predstavljaju najveću pretnju za Užičane, jer je gradsko jezgro prenaseljeno, a dominiraju višespratnice.

"U slučaju nekog jačeg zemljotresa pretnju predstavlja i hidroakumulacija Vrutci, čija je zapremina 54 miliona kubnih metara vode", kaže on i dodaje da je osamdesetih godina prošlog veka gledao simulaciju dotoka vode i poplava u slučaju naglog rušenja brane, beogradskog Instituta "Jaroslav Černi".

"U slučaju naglog isticanja, voda iz Vrutaka poplavila bi veliki deo grada. Dostigla bi visinu četvrtog sprata stambene zgrade u centru, na gradskom trgu", tvrdi on, računajući da bi poplavni talas u grad stigao za nepunih 25 minuta.

Sa tim se, međutim, ne slaže Vladimir Gordić, rukovodilac brane Vrutci. On za BIRN kaže da je brana projektovana za maksimalni predviđeni zemljotres na ovom području, od oko deset stepeni Rihterove skale.

"Brana se ruši postepeno, nikada odjednom, kako je to prikazano na prezentaciji. Institut ‘Jaroslav Černi’ branu kontroliše dva puta godišnje, a ljudi iz gradskog JKP-a Vodovod merenja obavljaju svakodnevno", kaže on.

Međutim, procena da zemljotresi predstavljaju glavni rizik za Užice nije izneta na osnovu studije bezbednosti, jer lokalna samouprava u Užicu još nije započela njenu izradu. Prema rečima Zorana Milojevića, planovi zaštite i spasavanja, i procene ugroženosti, postoje odranije.

"Procenu ugroženosti i povredivosti teritorije, i procenu sopstvenih snaga za zaštitu i spasavanje uradila je Uprava za vanredne situacije Ministarstva odbrane. Taj dokument koji se odnosi na Zlatiborski okrug, iz marta 2008. godine, nosi oznaku tajnosti i kao takav nije dostupan javnosti", objašnjava on.

Da zemljotresi za užički kraj predstavljaju najveću pretnju misli i komandant vatrogasno-spasilačke jedinice Saša Cicvarić jer, kako kaže, užički vatrogasci do sada jedino nisu prošli tu vrstu obuke.

Kao i u drugim delovima Srbije, kaže Cicvarić, i užički vatrogasci imaju probleme sa nedovoljnim brojem ljudi i opremom koja se sporo obnavlja.

U šest opština Zlatiborskog okruga (Užice, Kosjerić, Požega, Arilje, Čajetina i Bajina Bašta), sa više od 200.000 stanovnika ima samo 98 vatrogasaca, što je daleko od evropskih standarda gde na 1000 stanovnika dolazi jedan vatrogasac.

"U gradu postoje 44 objekta čija je visina iznad 22 metra", kaže Cicvarić, objašnjavajući da pomoću automehaničkih lestvi vatrogasci mogu ugasiti požar na visinama do 32 metra. Ako je reč o višim objektima, uspešnost njihove akcije uslovljena je ispravnošću hidrantske mreže.

Užički vatrogasci u proteklih nekoliko godina na području grada i regiona imali su pune ruke posla. Gaseći šumske požare na Tari pre tri godine samo u jednom danu intervenisali su 49 puta. Pored eksplozije u Prvom Partizanu, prošle godine zabeleženo je nekoliko intervencija na industrijskim objektima u Arilju i Požegi, a u martu su uspeli da iz cisterne koja se prevrnula u okolini Kosjerića pretoče 20 tona goriva.

Zoran Milojević ističe da je trenutno za delovanje u vanrednim situacijama u Zlatiborskom okrugu jedino opremljena i obučena upravo vatrogasno spasilačka jedinica.

"Jedinice Civilne zaštite formacijski postoje, ali dugi niz godina nisu obnavljane, opremane i obučavane", kaže on, navodeći da je obuke i okupljanja bilo 1999. godine, za vreme sukoba sa NATO-om.

Mobilizacijski planovi ipak postoje. Na spiskovima Civilne zaštite u Zlatiborskom okrugu nalazi se nešto manje od 4000 ljudi.

VRANJE, OSTACI RATA: Južna Srbija, oblast na samoj administrativnoj liniji sa Kosovom, i deset godina po okončanju sukoba na Kosovu i opštinama Preševo, Bujanovac i Medveđa, trpi ozbiljne posledice ratova.

Od 2000. godine do danas, od posledica dejstva neeksplodiranih ubojnih sredstava (NUS) zaostalih od NATO bombardovanja 1999. i oružanih sukoba na jugu Srbije godinu dana kasnije, u opštini Bujanovac poginulo je sedmoro civila dok je 23 lakše ili teže povređeno.

Nadležni upozoravaju da se na terenu nalazi još neeksplodiranih ubojnih sredstava, ali o kojoj količini je reč niko ne može da precizira. Do sada su specijalne jedinice policije i vojske uništile oko 7000 neeksplodiranih naprava, od čega 12 kasetnih bombi.

Ali Aslani, načelnik Odseka za vanredne situacije u Bujanovcu, kaže da na teritoriji ove opštine na granici sa Kosovom, postoje najmanje četiri lokacije sa neeksplodiranim kasetnim bombama, i tri obeležena minska polja.

"Ta mesta su ograđena i obeležena znacima upozorenja, ali ne znamo koliko tačno takvih bombi ima. Takođe, sumnjamo da na teritoriji Bujanovca ima još mnogo neotkrivenih minskih polja", kaže Aslani.

"Veoma često neeksplodirane mine i projektile prijavljuju meštani sela u okolini Bujanovca, lovci, drvoseče i sakupljači pečuraka i lekovitog bilja, što i jesu najugroženije kategorije građana", kaže on.

Kasetna bomba je vrsta municije koja po ispaljivanju izbacuje veliki broj manjih projektila i upotrebljava se kao protivpešadijsko naoružanje jer pokriva veliku površinu. Takvi zaostali projektili predstavljaju veliku opasnost za ljude.

Emil Jeremić, regionalni direktor Norveške narodne pomoći (NPA) za Jugoistočnu Evropu, kaže da će ta organizacija uskoro početi projekat uklanjanja kasetnih mina na 4,3 kvadratna kilometara na jugu Srbije.

"Naša organizacija se posle bombardovanja već bavila ovim poslom, a nadam se da ćemo u narednih mesec ili dva dobiti dozvolu donatora, norveškog ministarstva inostranih poslova, za početak projekta."

Jeremić kaže da je vrednost trogodišnjeg projekta tri miliona evra, i da će u njemu učestvovati specijalističke ekipe iz regiona.

Prema podacima kojima raspolaže NPA, na Srbiju je tokom NATO kampanje bačeno 37.000 kasetnih bombi.

"Prema našim podacima, na teritoriji Srbije ostalo je oko 2500 neeksplodiranih kasetnih bombi, koje predstavljaju veliku opasnost za stanovništvo", navodi Jeremić.

"Takva municija pala je na površini od 15 kvadratnih kilometara, od toga na 4,3 na jugu Srbije, što znači da je ovaj region veoma ugrožen", dodaje on.

Ali Aslani iz Odseka za vanredne situacije objašnjava da se, kada neko prijavi neeskplodiranu municiju, odmah obaveštavaju policija, vojska, vatrogasna brigada i ekipa Hitne pomoći, koji svi zajedno dolaze na teren.

"Ministarstvo odbrane odmah pošalje ekipu koja uklanja municiju, uz asistenciju ostalih službi, sa kojima imamo izvanrednu saradnju", kaže Aslani.

"Ukoliko ekipa Ministarstva iz Beograda ne može da dođe istog ili narednog dana, onda pronađena ubojna sredstva uklanjaju ljudi iz Žandarmerije", objašnjava on.

On ističe da Odsek za vanredne situacije dosta polaže na edukaciju stanovništva o opasnostima koje vrebaju od neeksplodiranih mina i municije.

"To što radimo ima efekta jer je svih sedam osoba poginulo od dejstva neeksplodiranih mina još tokom 2000. i 2001. godine", dodaje Aslani.

Po dve osobe poginule su od posledica eksplozije kasetne bombe i nagazne mine, dok je troje ljudi stradalo od protivtenkovske mine.

Poslednja nesreća od neeksplodiranih ubojnih sredstava dogodila se 2003. godine kod bujanovačkog sela Dobrosin, na samoj liniji razdvajanja sa Kosovom. Ovo selo poznato je po tome što je u njemu zvanično formirana OVPMB.

Posle toga, 2008. umalo je izbegnuta tragedija kada je jedan čovek svojim traktorom ušao u neobeleženo minsko polje, takođe kod Dobrosina.

"Srećom, primetio je minu koja je virila iz zemlje. Kasnije smo na tom mestu pronašli 18 protivpešadijskih mina i obeležili taj prostor", kaže načelnik Odseka za vanredne situacije.

Istraživanje je nastalo u produkciji BIRN Srbija

Nikola Lazić, Uroš Urošević, Biljana Pavlović, Zoran Maksimović, Zoran Kosanović, Dragan Gmizić i Peđa Obradović (BIRN)