fotografije: m. milenković

Istraživanje o crnim ekološkim tačkama (2/6) – Bor >

Bezdno gde cvetaju bagrem i rđa

"Nije to od juče, to je tako već sto godina", kaže starija gospođa koja stoji na platou pred upravom basena, kod spomenika rudara od bronze koga je prekrila zelena patina, sažimajući tim rečima sveukupno stanje stvari sa životnom sredinom u ovom gradu – ako živite u Boru, živite sa sumpor-dioksidom, sa velikom rupom i svim posledicama rudarenja

Istraživanje »Vremena« o crnim ekološkim tačkama pomaže Hajnrih Bel Štiftung

Istraživanje »Vremena« o crnim ekološkim tačkama pomaže Hajnrih Bel Štiftung

Fondacija Hajnrih Bel Štiftung je deo zelene političke struje koja se razvila i van Savezne Republike Nemačke kroz sučeljavanje tradicionalnih političkih pravaca socijalizma, liberalizma i konzervatizma. Kako kažu u HBS-u, njihove zajedničke osnovne vrednosti predstavljaju ekologija i održivi razvoj, demokratija, ljudska prava, samoopredeljenje i pravda, dodajući da im je "posebno stalo do rodne demokratije, dakle društvene emancipacije i ravnopravnosti žena i muškaraca". HBS se angažuje za ravnopravnost kulturnih i etničkih manjina i za socijalnu kao i političku participaciju imigranata, a zalažemo se i za nenasilje i aktivnu mirovnu politiku. "Za naš angažman tražimo strateške partnere koji dele naše vrednosti. Delujemo nezavisno i na sopstvenu odgovornost. Potičemo iz Savezne Republike Nemačke no istovremeno, idejno i praktično, imamo međunarodni akter", kažu u HBS-u.

Pisac i dobitnik Nobelove nagrade Hajnrih Bel, po kom je fondacija dobila ime, predstavlja pojam onoga što je organizacija sebi zadala: odbrana sloboda, građanska hrabrost, tolerancija i vrednovanje umetnosti i kulture kao samosvojnih sfera mišljenja i delanja.

Sledeću temu VELIKI BAČKI KANAL, čitajte u "Vremenu" septembru 2010..

Dodatak u PDF-u

Bor, rudarski gradić u istočnoj Srbiji, živi u potpunom kontrastu sa pitomim krajolicima koji se, u neposrednom okruženju, spuštaju od Homolja ka Borskom jezeru. Sa bilo koje strane da mu prilazi, nepripremljeni namernik će se ovde, nakon prekrasnih timočkih vidika i kristalno čistog vazduha, najednom suočiti sa scenama koje deluju kao mešavina srednjovekovnih predstava pakla i postapokaliptičnih slika iz naučnofantastičnih filmova.

Čovek je, kao tumor na zdravom tkivu, na ovom mestu potpuno izmenio prirodni pejzaž – iz okolnog zelenila iskače čudovišna, teško zamisliva rupa, okružena nepreglednim jalovištima sa žutim sumpornim pojasevima, a vidikom dominiraju visoki dimnjaci topionice bakra koji bez prekida sukću beli otrov u atmosferu, dok dole na tlu, među sivim rudarskim kućama, sve prekriva rđa – svaku metalnu ogradu, banderu, svaki negaražirani automobil nagrizla je sumporna kiselina, a metal je korodirao. Zbog toga ovaj, inače urbanistički i infrastrukturno lepo rešen gradić, deluje sasvim neodržavano, mnogo zapuštenije i siromašnije nego što u suštini jeste.

Kako kažu u Rudarsko topioničarskom basenu Bor (RTB), "rudarstvo i metalurgija su po okolinu najagresivnije privredne grane" – eksploatacijom i preradom rude menja se reljef, mikroklima, biljni i životinjski svet. "Nije to od juče, to je tako već sto godina", kaže starija gospođa koja stoji na platou pred upravom basena, kod spomenika rudara od bronze koga je prekrila zelena patina, sažimajući tim rečima sveukupno stanje stvari sa životnom sredinom u ovom gradu – ako živite u Boru, živite sa sumpor-dioksidom, sa velikom rupom i svim posledicama rudarenja.

VELIKA RUPA: Centralna gradska ulica u kojoj je sedište basena, ulica nazvana po Đorđu Vajfertu, bez koga ne bi bilo ni rudarstva, ni iskopavanja bakra u ovom kraju, proteže se kroz redove prodavnica, javnih zgrada i stambenih kuća u francuskom stilu, sa drvoredom bagrema koji ostavlja utisak da ste u najobičnijem gradu na svetu, sve dok, samo nekoliko stotina metara od centra ne naiđete na – prekid. Iza jedne linije više nema glavne ulice, nema čak ni poljane ili šume – iza je jednostavno ništa. Ogromna rupa duboka 455 metara, sa srednjim prečnikom većim od pola kilometra, zjapi uz sam grad.

Nekada je na ovom mestu bilo brdo, ali kako se bakar iskopavao, ono je uklonjeno, a otvoreni rudarski kop se spustio do te dubine. Iskopavanja na ovoj jami su danas okončana, ali je rupa ostala – izlaz na nju sada zajedno dele grad i topionica, odnosno RTB Bor. Budući da je bez rastinja, u rupu se, kako erozija širi njene zidove, jedna po jedna, sa ivice urušavaju trošne kuće koje su izgrađene pre sto godina. Sada je na redu velika kuća od betonskih blokova, iz šezdesetih godina XX veka, koja je u ulici Đorđa Vajferta samo jednom svojom polovinom. Druga visi nad ambisom.

Rupa je gotovo sasvim neograđena. Samo veliki psi iz okolnih neograđenih dvorišta laju na one koje prilaze ivici i zaprepašćeno gledaju preko, otrkivajući samim svojim čuđenjem da nisu iz Bora. Vide se stubovi na pojedinim mestima, ali je bodljikava žica nestala. Prošle nedelje u jamu je upao dečak koji je proveo nekoliko sati onesvešćen na njenom dnu sve dok ga porodica nije pronašla. Sa ivice se vidi muljevito jezerce koje je nastalo slivanjem atmosferske vode. Bočno je nešto nalik na deponiju: smeće i stari šporeti nasukani su na padini.

Idući ka severu, uz obod jame, izvan grada, nailazi se na nekadašnji nacistički logor iz perioda nemačke okupacije. Okolo su raštrkana privremena romska naselja. Još dalje, uz ivicu, počinju jalovišta – tu je, na terenu koji je nalik na površinu Meseca, smeštena prevrnuta utroba zemlje, bez humusa, ali sa sumporom – tlo na kome ne uspeva gotovo nijedna biljna vrsta, osim najizdržljivijih jedinki bagrema.

BELI OBLAČAK: Odavde se sa druge strane jame otvara vidik na Bor i topionicu koji su slepljeni jedno uz drugo na onoj obali. Tamo iz dva topionička dimnjaka u nebo ističe beli gas – u tom oblaku je visoka koncetracija sumpor-dioksida (SO2 ) koji se redovno oslobađa prilikom topljenja rude i koji je glavni ekološki problem u Boru. Vidimo kako se u jednom trenutku menja vazdušni pritisak, jedan pramen belog dima pada ka gradu i rupi, a onda se pritisak normalizuje, beli dim nastavlja da odlazi uvis, u pravcu Rumunije. Pitamo se kakav li je miris u "oblačku" koji se otkinuo i pao na grad.

Krajnje neočekivano, primećujemo kako na jalovištu ipak ima života – dva zeca protrčavaju jedan za drugim iza brda od šljake, dovoljno brzo da umaknu našem fotoreporteru. Iza takvih brda nalazi se nova transportna traka – prema novom ekološkom programu RTB-a, jalovina iz sledećeg kopa se ubacuje u veliku rupu. I ona će zahvaljujući toj ideji jednom biti zatrpana.

Dok silazimo ka putu, ruža vetrova koja je razvejala "oblačak" u više pravaca donosi nam odgovor o mirisu SO2 – u ustima osećamo snažan ukus kiseline. Zahvaljujući pljuvački u ustima, na jalovištu dobijamo sasvim praktičan čas osnova hemije: u kombinaciji sa vodom, SO2 daje sumporastu, odnosno sumpornu kiselinu ( H2SO4). To je odgovor na pitanje zašto ceo grad izgleda kao da je poliven rđom. Prilikom svake kondenzacije u vazduhu, magle, rosulje ili kiše, SO2 koji dolazi iz topionice gradi ovu jaku kiselinu koja nagriza sve metale. Opštinske vlasti su, stoga, inicirale da se sve bandere i svetiljke u gradu dodatno ojačaju.

RUDNIK I TOPIONICA: Sve to je zaista počelo pre više od jednog veka, kad je Đorđe Vajfert od Kraljevine Srbije dobio koncesiju i u istočnom delu zemlje počeo iskopavanja u nadi da će pronaći zlato. No, ispostavilo se da je na području Bora, umesto zlata, Vajfert otkrio bakar, te je, ne znajući šta da čini sa tim, predložio Kraljevini da koncesiju podeli sa nekim ko bi se poduhvatio kopanja bakra. Tako je u Srbiju došlo Francusko društvo borskih rudnika, koje je, kao prvi vlasnik, 1903. započelo prva iskopavanja.

Odmah nakon što su došli francuski koncesionari, pored rudnika i primitivne topionice nikla je rudarska kolonija. Od svega nekoliko stotina najamnih radnika i inženjera koji su se tu naselili početkom prošlog veka, Bor je narastao na više od 50.000 stanovnika, a na mestu gde se nalazilo Vajfertovo brdašce iskopana je već pomenuta rupetina.

"Nema mnogo rudnika u svetu sa ovako dugim vekom eksploatacije kao što je borski, koji neprekidno radi od 1903. godine", kaže za "Vreme" mr Zvonimir Milijić, pomoćnik generalnog direktora RTB-a za kvalitet i ekologiju. "I odmah po početku rudarenja počeli su i problemi."

Dok je ruda bila bogata, sa čak 17 odsto čistog bakra, prevožena je na preradu u Francusku, ali kako je tokom eksploatacije sadržaj bakra i plemenitih metala u rudi počeo da opada, sa preradom rude započelo se u Boru, na vrlo primitivan način: vazduh je gotovo uvek bio prezasićen otrovnim gasovima, pa se teško disalo. Prvi topionički dimnjak podignut je tek tridesetih godina, no i on je bio nizak, pa je dim i dalje padao na naselje i okolna imanja.

Kako se dobija bakar? Da bi uopšte mogao da se izdvoji, ruda se prvo melje, zatim se flotacijom dobija koncentrat sa dvadesetak procenata metala. Zatim se koncentrat topi, pri čemu sumpor sagoreva. Na kraju procesa dobija se anodni, a potom katodni bakar skoro "stoprocentne" čistoće, za primenu u elektro, automobilskoj i drugim industrijama.

ŽIVOT SA SUMPOROM: Milan Dejanovski,...

"Metalurška aktivnost ovde postoji već sto godina", kaže za "Vreme" i mr Milan Dejanovski, v.d. direktora Topionice i rafinacije bakra u RTB Bor, koji objašnjava da se prvi značajniji pomak dogodio 1961. kada je puštena u rad prva topionička linija, po američkoj tehnologiji WKE inženjering. Urađena je prva plamena peć, prvi reaktor, sistem konvertora, anodnih peći, kao priprema za elektrolizu, anode za elektrolitičku rafinaciju.

"Druga ista takva linija je završena 1971. godine", kaže Dejanovski, dodajući da su tada prvi put napravljene i fabrike sumporne kiseline koje su tretirale otpadne gasove iz procesa topljenja i dobijanja bakra. To je, inače, idealno rešenje – da se SO2 "veštački" prevede u sumpornu kiselinu H2SO4 u samoj topionici, umesto da se to događa širom grada.

"Danas sadržina bakra u rudi nije veća od tri promila", objašnjava Dejanovski, dodajući da je potrebno iskopati čitavu tonu rude da bi se dobila tri kilograma bakra. Sve ostalo je jalovina koja se odlaže na deponije. Naš sagovornik kaže da je topionica svojevremeno proizvodila do 600.000 tona koncentrata a da sada radi smanjenim kapacitetom, "onim sa nivoa iz 1961", tako da godišnje proizvede oko 150.000 tona koncentrata iz koga se dobija katodni bakar čistoće veće od 99,99 odsto.

EKOLOŠKI EGZODUS: Bor je u suštini grad rudnik i izuzetno je vezan za sudbinu topionice. Standard nije tako loš kad topionica radi, što se posebno osetilo tokom više uzaludnih pokušaja da se basen privatizuje. Mada radi smanjenim kapacitetom, RTB i dalje zapošljava nekoliko hiljada ljudi, što je supstancijalno važan deo radne populacije. Kako saznajemo, prosečne plate u basenu su i dvostruko više od republičkog proseka, ali i dalje deset puta niže nego kod rudara u Kanadi. A šteta po zdravlje je daleko veća.

Smatra se da se zbog ovih, ekoloških razloga, iz Bora u poslednje dve decenije odselila čak trećina populacije, mada će se pravi ishod videti na sledećem popisu. Broj stanovnika je između popisa 1991. i 2002. opao za četiri hiljade, što je u nivou deset odsto stanovništva. Cena stambenog kvadrata je, međutim, dramatično opala u gradu.

...Nevenka Miladinović,...

"Kod nas je dobar natalitet", kaže stariji gospodin koji sa unukom šeta po centralnom trgu, ispred zarđale metalne konstrukcije pred Domom kulture. On kaže da su ljudi navikli na zagađenje i da je to sasvim uobičajena stvar kad ste u Boru. "Kad sam prošle nedelje išla izvan Bora, dobila sam vrtoglavicu od čistog vazduha", kaže za "Vreme" Nevenka Miladinović, meštanka srednjih godina sa kojom razgovaramo na njenoj terasi. Odatle se, kao i iz gotovo svakog dela Bora vide topionički dimnjaci. Naša sagovornica objašnjava da su svi naviknuti da prema tome gde se dim nalazi procenjuju vremenske prilike.

Građani Bora, međutim, mogu su informisati i o konkretnoj koncetraciji SO2 u vazduhu. Agencija za zaštitu životne sredine u okviru republičkog sistema monitoringa kvaliteta vazduha ima tri merne stanice u Boru – na lokacijama Gradski park i Brezonik. Stanice vrše kontinualna merenja, a nove srednje koncentracije dostupne su na svakih 15 minuta na internet adresi Agencije http://www.sepa.gov.rs.

Prema dokumentu "Indikatori životne sredine" Agencije za zaštitu životne sredine, maksimalna prekoračenja ove otrovne supstance u Srbiji registruju se u Boru gde je stanovništvo izloženo prekoračenim koncentracijama sumpor-dioksida više od šest dana godišnje. No, tu je ipak reč samo o srednjim dnevnim vrednostima. Situacija u časovnom režimu je, zapravo, daleko gora. Prema važećim propisima u Srbiji granična vrednost SO2 u imisiji iznosi 350 mikrograma po metru, međutim, kad se pogledaju grafici na monitoringu, jasno se vidi da koncentracija SO2 vrlo često dostiže i vrednosti od 3000 µg/m3.

AGRESIJA U VAZDUHU: Prema podacima američke Agencije za zaštitu životne sredine (EPA, Environmental Protection Agency), SO2 je kao jedinjenje nesumnjivo povezan sa povećanim respiratornim oboljenjima, otežanim disanjem i preranom smrću. No, kolike su posledice po javno zdravlje od povećanog zagađenja u samom Boru ipak nije sasvim jasno.

U Srbiji ne postoje zvanične medicinske studije, niti podaci o uvećanosti incidence maligniteta u Boru u odnosu na ostatak Srbije, mada su pojedini lekari sumnjali da je to slučaj. Redovne evidencije u Zdravstvenom centru u Boru ukazuju da je zdravlje stanovništva najverovatnije narušeno zbog aerozagađenja.

"Disajni sistem trpi sa godinama", kaže za "Vreme" medicinski alergolog dr Gordana Aleksić-Icić, koja objašnjava da je zapaženo kako pacijenti u Boru imaju učestale alergijske simptome i u vreme kad nije sezona alergija. "Kad je zagađenje veliko, alergeni postaju agresivniji", objašnjava Aleksić-Icić, dodajući da je SO2 u vazduhu zapravo "okidač alergijskih reakcija".

U međuvremenu, još nijednom u istoriji Bora nije naplaćena odšteta zbog narušenog zdravlja stanovništva. Ima izvesne ironije u tome da su meštani okolnih sela uspevali do sada da od RTB Bora naplate štetu po useve i pčele, ali "trovanje" ljudi nikada do sada nije naplaćeno. Kako saznajemo u RTB Boru, poslednji slučaj naplaćene "poljoprivredne" odštete dogodio se 2005. godine.

"Naravno, potrebno je da se prethodno dokaže da je šteta nastala zbog SO2 ", kaže v.d. direktora Topionice i rafinacije bakra Milan Dejanovski, koji objašnjava kako u slučaju zahteva za nadoknadu štete na teren izlazi višečlana opštinska komisija, u kojoj je jedan član uvek iz RTB Bora. On navodi primere gde su se za odštetu javljali pčelari čije su košnice stradale zbog bolesti pčela.

...Miroslav Pajić i...

Sa druge strane, nema tačnih procena kolika je ukupna godišnja šteta koju grad trpi zbog kiselih kiša, rđanja bandera, ograda i vozila, stradanja useva i narušavanja ljudskog zdravlja. "Mislim da je takve procene teško i nezahvalno donositi, jer su vrlo proizvoljne", kaže za "Vreme" ministar životne sredine i prostornog planiranja Oliver Dulić, koji dodaje da "štete sigurno ima i ona se povećava na duži vremenski period".

O nivou posledica, nažalost, nismo uspeli ništa da saznamo od trenutnih opštinskih vlasti, ni u razgovoru, ni pismenim putem. U Boru je trenutno uvedena prinudna uprava i očekuju se vanredni izbori, na kojima, kako smo čuli od građana, zagađenje postaje "političko pitanje".

"U Boru se opštinski čelnik postaje da se ne troše pare", kaže Miroslav Pajić iz Ekološkog pokreta, jedne od dve nevladine organizacije koje se bave životnom sredinom u ovom kraju. Druga je Eko agenda koja uglavnom deluje u selima, dok se Ekološki pokret bavi uglavnom zagađenjem u samom gradu. Već dve decenije ekološki aktivan, Pajić ukazuje na više nepravilnosti kao što je neplaćanje takozvane rudne rente, ali i "odbijanje da se izvrši potpuna kontrola zdravlja stanovništva".

MUKE SA JALOVIŠTEM: Zdravlje, međutim, neće biti deo paketa u koji ulazi takozvano istorijsko zagađenje vode i tla čiju je sanaciju na sebe preuzela država. Budući vlasnik ili strateški partner neće morati da plaća odštetu za ono što je već zagađeno, moraće da vodi brigu o novim aerozagađenjima, ali i o novim jalovištima i vodama.

...Zvonimir Milijić

"Sa tim deponijama, sa tim jalovištima svi imaju manje-više iste muke", podseća pomoćnik generalnog direktora RTB-a za kvalitet i ekologiju Zvonimir Milijić. "Odloženi materijal priroda u većini slučajeva sama rehabilituje. Nekad joj treba dobra pomoć, pogotovu ako ima mnogo sumpora, kao što je u našem slučaju. Onda teško može da ide bez pomoći čoveka da se ponovo vrati u neki, makar, izgled, da kažemo pejzaž."

Flotacijska jalovišta su, manje-više, svuda u svetu isti problem – kada dunu vetrovi, podižu se sitne čestice i rasejavaju se po okruženju. "Mi imamo jalovišta sa tri površinska kopa, tri odlagališta jedno do drugog, pored svakog rudnika po jedno", objašnjava Milijić i dodaje da je staro borsko jalovište napušteno još početkom osamdesetih godina, da se prešlo na drugo i opet je napravljena rupa i u tu rupu se sada odlaže flotacijska jalovina. "Tako je to sa rudarstvom: gde je bilo brdo, sad je rupa, gde je bila rupa, sad je brdo."

Sredinom devedesetih, pet godina uzastopno, sprovođena je akcija pošumljavanja jalovišta. "Pokrenuli smo sve srednje škole u Boru, da đaci sade sadnice na kopovima, a za uzvrat im je rudnik plaćao ekskurzije", objašnjava Milijić. "Počeli smo, pošto niko nije imao iskustva, od lišćara, od hrasta, pa do bagrema, celu lepezu smo sadili, a sadili smo čak i četinare, da vidimo da li će da ‘drži vodu’, šta će da uspe, šta neće."

Ispostavilo se da, pre svega zbog gasova i kiselih kiša, ništa drugo ne može da opstane osim pionirskih vrsta drveća, breze i bagrema. Od 1.600.000 sadnica primilo se svega trećina. U saradnji sa zemunskom Galenikom pokušavano je da se flotacijsko jalovište, sa koga se pri najmanjem vetru diže oblak prašine, zacementira "vodenim staklom", ali to nije uspelo.

DRUGI LIST: Sada se sve vrti oko novog ekološkog programa koji se finansira iz kredita Svetske banke u vrednosti od 42 miliona evra. Od početka privatizacije rudnika do završetka tog procesa, u različitim pregovorima na kojima je definisana nova strategija za budućnost učestvovali su predstavnici države i predstavnici Svetske banke.

Tako je dogovoreno da se iz eksploatacionog polja koje ima RTB Bor izdvoje zone koje predstavljaju istorijsko zagađenje i da se po zakonu te zone prenesu u vlasništvo državi, a država na osnovu kredita od 42 miliona dolara, koje je uzela od Svetske banke, sanira ta istorijska zagađenja.

Uz nove investicije kao što je nova topionička linija u RTB-u, situacija u gradu bi se mogla sasvim promeniti – kako kažu u TIR-u, novi sistem bi bio gotovo "potpuno zatvoren". Za ono što napušta topionicu bili bi uvedeni elektrofilteri, kakvi postoje u termoelektranama. Sa druge strane, sumpor-dioksid koji je oslobođen pri topljenju rude bi se u savremenom postrojenju sasvim odvodio na preradu i pretvarao u sumpornu kiselinu.

"Realizacija projekta izgradnje nove topionice će predstavljati najveći ekološki projekat u Srbiji do sada", kaže ministar Dulić, objašnjavajući da je to stoga što je ekološka ugroženost Bora najviše povezana sa radom postojeće topionice bakra. "Izgradnjom topionice po najsavremenijim ekološkim standardima značajno će se poboljšati stanje životne sredine u Boru. To se najpre odnosi na poboljšanje kvaliteta vazduha, ali i na smanjenje degradacije i zagađenja zemljišta i voda u Boru", smatra Dulić.

Ako se ovi planovi ostvare, rupa se sanira i svud unaokolo posadi bagrem, hoće li se "ekološke izbeglice" vratiti u Bor? Ili će doći novi stanovnici? Sada se u borskom domu kulture nalazi mala i svetla kancelarija gde je smeštena gradska turistička organizacija. Tu se mogu dobiti lepo dizajnirane brošure koje su najzelenija stvar koja se može videti u krugu od dva kilometra. Ne treba sumnjati u prilagodljivost Borana – ako ekološki program ovog puta uspe, jednog će se dana ovde gotovo sigurno deliti pozivi na majsku manifestaciju kakva je "cvetanje bagrema".


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA

UMIRUĆI GRAD: Prilaz naselju,...
  • ...tragovi francuske kolonije,...
  • ...centar grada i...
  • ...zdravstveni centar
  • JALOVIŠTE: 99 odsto suvišnog materijala

Zelena karta

GRAD: Bor.

UGROŽENA POPULACIJA: 56.000.

IZVOR ZAGAĐENJA: Prema katastru zagađivača u Boru je na adresi Đorđa Vajferta 20, smešteno sedište Rudarsko topioničarskog basena Bor.

VRSTA ZAGAĐENJA: Kontinuirano aerozagađenje, ali je prisutno i intenzivno zagađenje zemljišta i voda na odlagalištima jalovine.

ZAGAĐUJUĆE MATERIJE: Sumpor-dioksid, SO2. Prema dokumentu "Indikatori životne sredine" Agencije za zaštitu životne sredine, maksimalna prekoračenja ove otrovne supstance u Srbiji registruju se u Boru gde je stanovništvo izloženo prekoračenim koncentracijama sumpor-dioksida više od šest dana godišnje.

SISTEMI ZA MONITORING: Agencija za zaštitu životne sredine u okviru republičkog sistema monitoringa kvaliteta vazduha ima tri merne stanice u Boru – na lokacijama Gradski park i Brezonik. Stanice vrše kontinualna merenja, a nove srednje koncentracije dostupne su na svakih 15 minuta na internetu.

SUDSKI POSTUPCI: Tokom poslednjih deset godina podneto je više krivičnih i prijava za privredni prestup protiv odgovornih lica u RTB Boru. Meštani okolnih sela su u nekoliko navrata uspeli da od RTB-a nadoknade štetu koju SO2 nanosi usevima i pčelama. Poslednji takav slučaj nadoknade zabeležen je 2005. godine. Nijedan slučaj za nadoknadu štete zbog narušavanja zdravlja nikada nije procesuiran.

POSLEDICE PO JAVNO ZDRAVLJE: Prema podacima američke Agencije za zaštitu životne sredine, SO2 koji se oslobađa u Boru, nesumnjivo je povezan sa povećanim respiratornim oboljenjima, otežanim disanjem i preranom smrću. U Srbiji ne postoje zvanične studije, niti podaci o uvećanosti incidence maligniteta u Boru u odnosu na ostatak Srbije. Redovne evidencije broja alergijskih oboljenja ukazuju na povezanost emisije SO2 sa podizanjem "agresivnosti" alergena.

SOCIO-EKONOMSKE POSLEDICE: Nizak kvalitet života, povezan sa smanjenom aktivnošću topionice i sa nagomilanim istorijskim zagađenjem, podstiče masovno iseljavanje, cena kvadrata je među najnižima u Srbiji, a broj stanovnika Bora se smanjio za više hiljada od poslednjeg popisa.

SANACIJA: Planirano je ulaganje u ekološki program i rekonstrukciju topioničke linije u vrednosti od 42 miliona evra iz kredita Svetske banke.

Vlaška buna

Vlaška buna

Zanimljivo je da su prve ekološke demonstracije u Evropi organizovane u Boru, još 1935. godine. Stanovništvo ovog kraja se, naime, još pre Drugog svetskog rata osećalo ugroženim zbog zagađenja koje je dolazilo iz topionice bakra. Njihov organizovani protest je kasnije zapamćen kao Vlaška buna zbog dominantnog vlaškog stanovništva koje živi na istoku Srbije. Kako je sve počelo? Nakon što su kisele kiše uništile prinos 1935. godine, meštani Krivelja, Slatine i drugih sela nizvodno od Bora okupili su se u gradu i blokirali topionicu bakra. Od francuskih vlasnika su zahtevali da im isplate odštetu za uništenu letinu. Tri dana je topionica bila blokirana, stala je proizvodnja: pet hiljada ljudi bilo je ispred kapije. Međutim, dogovor ni posle tri dana nije postignut. Na kraju je protest prekinula vojska: planulo je oružje, jedan čovek je poginuo. Ipak, ishod bune je bilo obrazovanje mešovite komisije koja je donela odluku da svi koji su oštećeni budu oslobođeni poreza na tri godine, a francuska kompanija da postavi uređaje za odsumporavanje, odnosno da izgradi fabriku sumporne kiseline. Kraljevina Jugoslavija je trebalo da dobija u ratama pare koje nije mogla da naplati kao porez seljacima, seljaci su bili oslobođeni poreza, a francuska kompanija je to morala da nadoknadi državi.

Hronologija

1897. Prva geološka istraživanja na teritoriji Bora.

1904. Nakon što je Đorđe Vajfert otkrio bakar, Francusko društvo borskih rudnika dobija koncesiju, započinje iskopavanja i niče rudarska kolonija u Boru.

1935. Prva ekološka buna u Evropi – seljaci blokiraju rad topionice zbog štete na usevima, što je ostalo poznato kao Vlaška buna.

1951. Rudnici bakra u Boru prelaze u državno vlasništvo.

1961. Počinje sa radom nova topionička linija, a rudnik menja ime u Rudarsko topionički basen Bor.

1971. Otvara se druga, savremenija i ekološki prihvatljivija topionička linija, a proizvodnja i rudnik rastu.

1988. Veliki ekološki protesti u Boru.

1991. U periodu sankcija RTB Bor posluje sa velikim teškoćama.

2001. Nakon demokratskih promena, pokušava se privatizacija kompanije.

2007. RTB se prodaje rumunskoj kompaniji Cuprom za 400 miliona američkih dolara, ali se privatizacija poništava.

2008. U drugoj privatizaciji rudnik se prodaje austrijskom A-TEC-u za 466 miliona dolara, plus dodatne investicije, ali ni ova privatizacija ne uspeva.

2009. Najavljuje se novi tender za strateškog partnera i pokreće se ekološki program uz kredit Svetske banke od 42 miliona evra.