Vreme
VREME 1000, 4. mart 2010. / KULTURA

101 godina od smrti Milovana Glišića:
Milovan Glišić juri suštog leptira

Preko Save Savanovića, veličanstvenog vampira, Glišić je istovremeno izrazio strah od stvarnosti i od samog sebe. Nije reč ni o kakvim duhovima nad vodama niti o pukoj piščevoj izmišljotini – a daleko bilo o fantastici – nego se radi o ludoj realnosti. Savu je Glišić na svojim leđima uneo u srpsku književnost, potvrđujući staro pravilo da nijedan narod nije preživeo – bez vampira

Milovanu Glišiću nije pomoglo ni to šta su ga odlikovala dva kralja niti što ga je uzdigao Jovan Skerlić. Nije mu pomogao ni prvi srpski zvanični vampir Sava Savanović koga je Glišić pustio u srpsku javnost u vidu noćnog straha i trepeta. Ništa od toga nije bilo dovoljno za njegovu sreću u životu. Njegov se život talasao i njihao između padova i prividnih uspona, onih uspona koji najčešće bacaju senku lažne nade i duboke gorčine. Bio je osuđen da provede opak život. Više u nesreći i nemiru nego u dobru, njegov život je bio vezan za knjige koje su mu na kraju donele samo očaj i prazninu. "U zemlji gde je priznatih i nepriznatih kao na gori lista, i gde se jubileji velikih ljudi nižu kao božji dani u godini, traje svoje dane jedan pisac koji je istinski stvarao... i koji... poluzaboravljen radi svoje poslove i čeka pravedniji sud pokolenja", napisao je Skerlić, koji je neretko bio gnevan i kivan na društvo svoga vremena koje, uzgred budi rečeno, kao da je – kao neka ukočena, mrtva i balsamovana stvar – preneseno u današnje vreme. "Kad ne bi bio filozof i znao cenu stvari i vrednost reči, on bi mogao gorko da zažali što mu je priroda dala zdravog razuma i obraza, u doba vašarskih reklama i u zemlji gde nametljivi i grlati otačastveni geniji probijaju uši celom svetu o svojim zaslugama, uveravaju da zemlja postoji pomoću njih i radi njih, traže sve i uzimaju sve", završava Skerlić ovu crnu sliku.

ČOVEK OD POLA STOLEĆA: Ovaj "čovek od pola stoleća" – kako ga je prozvao njegov veliki prijatelj Janko Veselinović – nije 1868. dobio dozvolu da pokrene list "Venac", jer se Glišićev "položaj u građanstvu sa takvim preduzećem ne podudara", a 1872. "dopao se zatvora" zbog prenošenja knjige Srbija na istoku Svetozara Markovića iz Zemuna u Beograd, da bi 1875. zbog sukoba sa profesorima napustio Filozofski fakultet. Dve godine uređuje "Srpske novine", a 1881. ukazom kralja Milana, onoga kralja čija se vizitkarta pojavljuje u filmu Tuluz Lotrek Džona Hjustona, postaje dramaturg Narodnog pozorišta. Oženio se 1882, i pet godina njegov brak je bio "vrelo očajanja, najgrđih zala i nesreća": "Naš nesrećni život bio je takav da sam morao bežati od svoje kuće – ujutru čim ustanem i u podne čim ručam. Kad sam sa svoga posla kući dolazio, obuzimalo me je takvo očajničko, mrsko i gorko osećanje kao da idem u grob", napisao je Glišić u svom obraćanju "prečasnom duhovnom sudu" radi razvoda braka.

Kralj Aleksandar ga 1893. odlikuje ordenom Svetog Save IV reda, ali ga isti kralj 1898. "stavlja u stanje pokoja", tj. penzioniše ga, pa on "od penzionisanja do 1900. kuburi sa sitninom, živi od tantijema i penzije, otplaćuje dugove i ponovo se zadužuje" (svedočanstvo Janka Veselinovića). Kralj Aleksandar ga 1900. odlikuje Takovskim krstom IV reda, i postavlja ga za pomoćnika upravnika Narodne biblioteke. A 1904. Petar I odlikuje ga ordenom Svetog Save III reda. Za potpredsednika SKZ-a izabran je 1905. Razbolevši se od tuberkuloze, 1. februara 1908. umire u Dubrovačkoj bolnici izgovorivši pred smrt: "Čekam sa veselošću taj momenat." Sahranjen je na pravoslavnom groblju Boninovo u Dubrovniku, a 8. februara škole u Srbiji nisu radile zbog parastosa u Sabornoj crkvi.

Ali ni posle smrti oko Glišića nije bilo mira, jer su govori održani na njegovoj sahrani poremetili tadašnji prividni društveni mir u Dubrovniku. Naime, Glišić je umro nekoliko meseci pre aneksije Bosne i Hercegovine, pa je pominjanje "srpskog Primorja", "srpske Atine" i "srpskog Dubrovnika" na njegovom pogrebu izazvalo određene reakcije proaustrougarskog dela stanovništva. Između ostalih, na njegovoj sahrani su govorili Jovan Tomić, upravnik Narodne biblioteke iz Beograda, i Kristo Domeniković, urednik "Dubrovnika", lista Srpske stranke na Primorju. U svom govoru Tomić je rekao: "Mi se lišavamo jednog groba koji bi nam bio mio na našoj grudvi. Ali ga se mi lišavamo zato što ga predajemo vama s uverenjem da ćete ga čuvati, jer vam predajemo zalogu naše ljubavi prema ovoj vašoj grudvi, pružamo vam dokaze o našem bratstvu, udaramo još jedan kamen u zgradu jedinstva jezika i osećanja jedinstva narodnog. Zato, draga braćo, ne zaboravite taj grob što vam ga ostavljamo u amanet." Međutim, namesništvo u Zadru nije ostalo ravnodušno prema Domenikovićevom govoru u kojem je istaknuto: "Do brzo će crna zemlja da pokrije Tvoje plemenito tijelo. Neće te pokriti rođena gruda, ali će Ti ova ipak biti jednako laka, jer je i ovo jednako srpska zemlja, kao i ona na kojoj si ponikao. S Tobom ona prima jednog dostojnog druga velikih sinova Dubrovnika." Takođe je istakao da će Glišićev grob da "spaja slobodno i neoslobođeno Srpstvo od plavog Dunava do bučnog Jadrana". Budući da je Domeniković bio izričit protivnik Austro-Ugarske i pristalica ujedinjenja, taj govor je pokrenuo ideju o "srpskoj veleizdaji" u Hrvatskoj plaćenoj od strane srpske vlade u Beogradu, koja je imala za cilj ujedinjenje jugoslovenskih naroda. Kada je došlo do aneksije, Domeniković je uhapšen kao veleizdajnik. Ali, to nije bilo sve: između Glišićeve sahrane i prenošenja njegovih kostiju iz privremenog groba u grobnicu (1911) pojavio se neki Crnogorac u "Cetinjskom vjesniku", javno protestujući zbog zanemarivanja Glišićevog groba, naglasivši: "Odavno u Srpstvu (beogradskog stila) mrtvi služe za paradu živima. Kad je umro dolazila je čitava deputacija iz Beograda da prisustvuje pogrebu. Ta deputacija je koštala... Sad su davali parastos, i tu je bez sumnje palo vazda suza, tronutih riječi i izjava saučešća... A Glišićev grob? Izgubio se. Drveni krst sišao u zemlju. Korov i trava obrasli ga...", da bi svoj protest ironično završio: "Slava današnjem srbovanju!" "Ne može se, sinovče, protiv sudbine", Glišićevo je zaveštanje koje je ostavio Janku Veselinoviću.

O NARODU I VAMPIRU: Napisao je 27 pripovedaka i dva pozorišna komada. Nisu mi u ovom tekstu tema njegovi pozorišni komadi i realističke pripovetke, ali bih naveo jedan od retkih tačnih sudova o ovom Glišićevom radu. Reč je o mišljenju Slobodana Jovanovića (iz 1895): "Da stvara tipove, prvi je pokušao g. Milovan Glišić, i ima izgleda da je bar unekoliko uspeo. Jer izvesno je da se njegov Pupavac neće tako odmah zaboraviti. Njegova je mana samo što nema dovoljno veštine da svoje ličnosti jednu s drugom veže, one ostaju siluete koje nam ispred očiju prolaze svaka za sebe... Njegova Podvala predstavlja dosta neodređenu smesu od prave komedije i od proste lakrdije."

Glišić je što sam, što sa svojom sestrom Stankom – velikim zaboravljenim prevodiocem – preveo Tolstojev Rat i mir, Gogoljeve Mrtve duše i Tarasa Buljbu, Gončarovljevog Oblomova, Balzakovu Šagrinsku kožu, Merimeovu Kolombu, zatim Tvena, Žila Verna i Edgara Alana Poa. Priča Srce izdajice Idgara Pua – kako je njegovo ime Glišić transkribovao – bila je prva Poova priča prevedena na srpski (1886).

Kada se pogleda šta je napisao i šta je preveo, vidi se da je Milovan Glišić bio u toku svoga vremena. Od svojih realističkih priča (najpoznatija je Prva brazda), koje je Skerlić uzdizao na najviše visine, preko Gončarovljevog Oblomova, lenjivca koji i danas uzbuđuje svojim uzvišenim odsustvom iz ljudskih i svetskih događaja, i Gogoljevih društveno-državno-političkih nakaza koje istovremeno izazivaju i bol i smeh kao idealni i sublimirani zli dusi, put je vodio do Save Savanovića, veličanstvenog vampira, preko koga je Glišić istovremeno izrazio strah od stvarnosti i od samog sebe. Nije reč ni o kakvim duhovima nad vodama niti o pukoj piščevoj izmišljotini – a daleko bilo o fantastici – nego se radi o ludoj realnosti. Savu je Glišić na svojim leđima uneo u srpsku književnost, potvrđujući staro pravilo da nijedan narod nije preživeo bez vampira.

Iako je – da još jednom pomenem Skerlićeve reči – činjenica da u ono vreme "niko ne zna bolje srpski jezik od njega", Glišić je kao prevodilac koji se odvažio da prevodi najveća književna dela svoga vremena bio ograničen skromnim bogatstvom tadašnjeg srpskog jezika i zaostalošću društva i države (Tolstoj je, na primer, znao 13 jezika, bio je izrazito obrazovan pisac, a poticao je iz plemićkog društva, što je bilo kao da je poticao iz razvijenog evropskog sveta). Činjenica da je Glišić prvi prevod Mrtvih duša (zajedno sa nekim Lj. Miljkovićem) kupovao i spaljivao govori o prevodilačkim preprekama i mukama onoga doba. Ali zahvaljujući u velikoj meri i njegovoj sestri, njegovi prevodi i danas spadaju u najbolje prevode na srpski jezik.

U ZAGRLJAJU ĐAVOLA: Kod nas o Glišiću nije mnogo pisano; zaobišlo ga je današnje drndanje književnosti, ali je kod nekih istraživača preovlađivalo mišljenje da je on pisac fantastike koji je za motive koristio srpski folklor i da je osnovu za svoje priče nalazio uglavnom kod Gogolja. Mislim da je to pogrešna tvrdnja iz prostog razloga što je sam Gogolj rekao: "Moj predmet je bila stvarnost." Ali ni Gogolj ni Glišić "stvarnost" nisu shvatali kao puku "realnost", budući da ona u stvaraocu i u njegovoj imaginaciji kao takva ne postoji, nego je reč o imaginarnom prostoru "kad se ne zna dokle je mračni vilajet i dokle krštena zemlja" (Glišić u priči Noć na mostu).

Dakle, to što je Glišić pisao nije fantastika. To je opis zlih sila, to su metafore za zle duhe izašle iz čoveka da prošetaju okolo, da ih svi vide, jer zlo ne podnosi skrovitost. Njihova vidljivost – koju neki pogrešno nazivaju priviđenje – jeste zla kob čovečanstva. Kod Glišića se najmanje radi o praznoverju i utvarama mašte – kod njega je reč o večnom zlu koje kruži, izlazi i ulazi, žari i pali, lažno gradi i ruši ne pitajući koliko košta. U tim scenama Glišić obznanjuje da je suština sveta – strah. Prilog ovoj tvrdnji jeste Glišićevo interesovanje za Gogolja: nije njega Gogolj privlačio nadnaravnim pričama – on je preko Gogolja spoznao Đavola, i taj Đavo ga je progonio i vijao, pokretao u njemu jezu, bacao ga sa paklenih visina u još paklenije ponore.

Prevod one Poove priče ukazuje na Glišićevo uverenje da je ponor u samom čoveku – ponor koji će kad-tad da uzavri, iz kojeg će da pokulja uzmuljani potop gorčine, jeda i panike. Zbog toga je čovek najfantastičnije biće u Prirodi. I u njemu i oko njega nadvikuju se utvare. Atmosfera koja se oseća u prvim rečenicama Mrtvih duša i Oblomova ukazuje da će se dogoditi nešto neuobičajeno, nenormalno i suludo: "Na kapiju jedne gostionice... uđe dosta lepa omanja brička... a u brički je sedeo gospodin ni lep ni ružan, ni suviše debeo ni suviše mršav; ne bi se moglo reći da je star, a ne može se kazati ni da je suviše mlad" (Mrtve duše). – "U Gorohovoj ulici, u jednoj velikoj kući, gde je stanovalo toliko sveta da bi se njime mogao naseliti čitav okružni grad, ležao je izjutra u postelji, u svom stanu, Ilja Iljič Oblomov" (Oblomov).

Oblomov koji leži jeste realnost iza koje je skrivena irealnost: neki Đavo kome je dosadno; Gospodin ni Lep ni Ružan jeste realnost koja će uleteti u "irealan" svet ljudske ludosti. Prema tome, zar ovo nisu knjige koje daju odgovor na pitanje na čemu se zasniva svet: zasniva se na ljudskoj dosadi i na ljudskoj ludosti! Zbog svega ovoga ne čudi me zašto je Glišić preveo onu Poovu priču (tačan naziv priče je Izdajničko srce) u kojoj je osnovna tema upravo strah koji junaka priče navodi na ubistvo i prisiljava ga – kada ga potpuno obuzme – da ubistvo i prizna. "Bio je to tihi prigušeni zvuk koji izvire iz dna duše pritisnute užasom. Dobro sam znao taj zvuk. Mnogih noći, tačno u ponoć, kada je ceo svet spavao, on se dizao iz mojih grudi, pojačavajući, svojim stravičnim odjekom, strahove koji su me rastrojili", piše Po.

Opisujući događaje u gluvo doba noći – a sve se kod Glišića, kako i dolikuje, dešava u ponoć – on u stvari opisuje pakao: uzvitlane nakaze, crnu decu noći, krike ludila i pomame, užas i jezu, vreme koje se vrti oko prostora kao oko nekog planetarnog poprišta, infernalnog gumna u plamenu... Ti opisi pripadaju najboljim primerima iz srpske književnosti: "Zagustila nečastiva sila: crni se, svi kao ljudi, zubi im kao u veprova pa beli, pa se uzvili do ušiju... jure. Neki nose kao vile... neki kao ostve, neki lopate, neki pijukove, neki čaklje, neki noževe velike." – "Kad tamo, opet igraju, prevrću se jedno preko drugog, skaču, gamižu. Dok eto ti četiri sablasti, dve s jedne strane mosta a dve s druge – uzeše most, pa počeše izdizati... Izdižu a sve rastu, izdižu a rastu..." – "Malo postaja, pa poče da se čuje zviždanje, najpre jedno pa drugo, pa treće, pa se posle osu – rekao bi ima ih milijun milijuna te zvižde. Ču se i zveket bukagija... Začu se neki hod kao da se valja na mostu vodenično kamenje... Most se više ne vidi od sablasti... Dok eto ti vode jednu grdobu, u bukagijama; usta joj stoje više obrva, a jedno oko ispod nosa." – "Kad tamo, a ono visi jedan miš o konjskoj dlaci na ekserčiću." – "Dok ti na jedanmah uđe... povisok čovek crvena kao krv lica; uđe nečujno, rekao bi vrata se i ne otvoriše." – "Dok eto ti dva mala crna deteta: jure, isplazili jezik, repovi im se vuku po zemlji, oči im svetle kao dve male varnice." – "Imaju šta videti! Leži čitav čitavcat čovek, kao da su ga juče tu spustili. Samo što je preturio nogu preko noge, ruke pružio pored sebe, naduven kao mešina, sav crven, čini ti se sama je krv, jedno oko sklopio, a drugo mu otvoreno... U taj mah izlete vampiru iz usta plamičak nekakve magle – sušti leptir, i odlete nekud."

Ali vreme je učinilo svoje. I zli dusi su se kamuflirali. Željni promena i svesni duha vremena, uzeli su nove oblike, promenili su strategiju, postali su državno i crkveno dobro, čuvari sefa i pečata. Što bi Glišić, ne bez sarkastične nostalgije, rekao: "Svet se danas izopačio, pa ni zmajevi ne dolaze više." Avaj, čiča Milovane, oni su odavno stigli i imaju ljudsko lice!

Branko Kukić