NA RADNOM MESTU: Jovan Bulj

In memoriam – Jovan Bulj >

Plesač na raskrsnici

Sedamdesetih je bio jedan od simbola Beograda, osamdesetih prodavac novina u novobeogradskom bloku 70, devedesetih "parking majstor" kod savskih splavova… Na scenu – raskrsnicu "Kod Londona", stupio je u vreme kad je "Kosa" imala beogradsku premijeru, umro je onog dana kad se u Ateljeu 212 opet pevalo "Daj nam sunca". Ostaće upamćen po tome što je od prozaično rutinskog posla – regulisanja saobraćaja na raskrsnici napravio umetnost

Sve je, u stvari, počelo krajem šezdesetih, kada se neko lepo setio da saobraćajnim milicionarima, umesto belih "naglavaka" na rukama po kojima su se razlikovali od "ćoškara" i "šetača", obuče belu uniformu sa sve belim cipelama i belim rukavicama i na glavu stavi beli šlem. Ta uniforma se jako dopala milicionaru Jovanu Bulju, tada zaposlenom u Saveznom sekretarijatu unutrašnjih poslova (SSUP) na obezbeđenju lica i objekata, te je zatražio premeštaj.

Prema Zakonu o bezbednosti saobraćaja, svega tri stava – ruka podignuta uvis, raširene obe i otklon jedne ruke, isto toliko pokreta rukom – "brže", "sporije" i "stoj", na raspolaganju su saobraćajcu za regulisanje saobraćaja na raskrsnici. I zvižduka pištaljkom je, takođe, svega tri. Kad se tako pobroji, šestočasovna "šihta" je prilično monotona: digni ruku uz malo duži zvižduk, potom raširi ruke, malo posle opet podigni ruku i zvizni, okreni se i raširi ruke… po potrebi otkloni jednu ruku za skretanje ulevo, eventualno podstakni vozače kružnim pokretom ruke da se "ne vuku ko crevo", odnosno pokretima gore-dole da "smanje doživljaj"… i tako do 101 i nazad. Jovanu Bulju, međutim, ta tri-puta-tri stava/pokreta/zvižduka bila su tek predložak.

Temelj njegovog nastupa je bila ljubaznost, a inicijal vizuelni kontakt. Naime, vozač koji prilazi raskrsnici gleda u policajca da bi znao šta mu je činiti i ako policajac gleda u vozača, mada nigde ne piše da mora, u susretu pogleda ostvaruje se direktna komunikacija, vrlo kratka, ali komunikacija: "Mogu li?" pita vozač pogledom, "Izvolite", ljubazno odgovara policajac pokretom ruke, na šta se vozač klimoglavom zahvaljuje, onda podizanjem ruke kaže da je vreme za ove iz druge ulice, pa njima pogledom kaže "izvolite", oni se pogledom zahvaljuju. I tako opet, pa opet, pa…

Glas o ljubaznom saobraćajcu brzo se proširio Beogradom, zastajali su pešaci, propuštali ulicu da pređu da bi to "čudo neviđeno" bolje pogledali, a on je na poklonjenu pažnju odgovarao sve bogatijom "koreografijom", dok pokrete i okrete do savršenstva nije doveo: ruku uvis je podizao tako da je izgledalo kao da Kip slobode izranja iz mora, ruke širio kao dirigent u krešendu, "otvarao" prolaz ulevo kao džentlmen koji dami vrata otvara, iz stava u stav prelazio lako kao baletan, ali opet sa odlučnošću i oštrinom pruskog oficira. Nijedan trenutak, sem kad je pravio dramsku pauzu, nije bio bez pokreta, makar dlana, makar prsta, njegov ples je saobraćajnu vrevu pretvarao u simfoniju, a aplauz "na otvorenoj sceni" bio je svakodnevna pojava.

Onda su ga "otkrile" novine, potom i televizija. Prvi intervju je dao "Ilustrovanoj politici", u kome je objasnio da nije, kako se tada po Beogradu pričalo, "propali baletan" koji se u miliciji zaposlio, već da radi to što radi zato što mu se dopada, da ne vežba kući pred ogledalom, već da improvizuje "na licu mesta".

Posle takmičenje saobraćajaca u Londonu, na kome je osvojio treće mesto, "gostovao" je u Rimu, Milanu, Bernu, Cirihu, Parizu, Moskvi u Lenjingradu, leti je "nastupao" u gradovima duž Jadrana… Svuda je "pobrao" aplauze, svuda je bio medijska zvezda.

Ali, kao što obično biva, svako je čudo za tri dana: ono što je do juče bilo atrakcija, danas je uobičajena pojava. Dan za danom publike je bivalo sve manje i manje, aplauzi se proredili, vremenom su potpuno utihnuli, a za "plesača na raskrsnici" raspitivali su se samo još malobrojni turisti.

Da li zbog toga, ili je možda počelo u "doba slave", kažu da je imao problema sa alkoholom, da je "kad popije" umeo da "priča više nego što treba" o onome "što ne treba", kažu da je imao izlive arogancije. Bilo to tačno ili ne, tek prevremeno je penzionisan 1980. godine.

Osamdesetih je sa suprugom Olgom radio u "Borbinom" kiosku u novobeogradskom bloku 70, devedesetih kao "parking majstor" ispred savskih splavova na Ušću i kod hotela Jugoslavija. Oni koji su ga viđali kažu da je uvek bio sa osmehom i izrazito ljubazan.

Umro je 3. februara ove godine, sahranjen je dva dana kasnije na Bežanijskom groblju, uz pratnju policijskog orkestra i više stotina rođaka, prijatelja, poznanika i kolega.

"Legenda beogradske policije, naš najčuveniji saobraćajac, posvećenik svog posla, treba da nas podseća da posao policajca može da bude i uzbudljiv, ukoliko se radi sa velikom ljubavlju", piše u telegramu saučešća koji je supruzi i sinovima Jovana Bulja poslao ministar policije Ivica Dačić.

"Ponekad, kada su saobraćajne gužve na beogradskim ulicama neverovatne, kada život ponajviše liči na hroptanje, kada ne znamo hoćemo li se ikada izvući iz svih sranja u koja smo tako jadno zapali, njegova bela senka kao da visi nad svim tim tužnim haosom dole, u svom najsvečanijem izdanju. Tada uzdišemo jer znamo da bi život ipak bio nešto lakši i lepši kada bi on, barem još jednom, onako sjajno mahnuo rukom u blistavoj beloj rukavici i uneo makar nešto reda i lepote u sav taj grozni haos oko nas", napisao je Vladimir Arsenijević za Leksikon YU mitologije.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST