Vreme
VREME UžIVANJA, / VREME UžIVANJA

Vrućina

Već pedeset dana, protiv Beograda i Srbije vodi se specijalni, toplotni rat Meteorološkog novog poretka; ono što se, u logistici, zove temperatura i što poseduje političku osobinu da se diže ili spušta zavisno od tzv. faktora – u ovom se slučaju samo diže: do brojke 35 ili 36 ili 38 slavnog i neuništivog Celzijusa, čime je omogućeno savršeno kontuzovanje milionskih masa, nesposobnih da dišu, rade, ili, daleko bilo, vode ljubav u bazenu znoja svog. Ukratko, vrućina ili heat ili opšta nesvestica – značajke su posebne vrste uživanja u prirodnom haosu, u naturalizovanoj varijanti pregrejane atmosfere, s kratkih dahtajima i neophodnim papirnim maramicama za golo preživljavanje.

Građani koji nisu Beograđani nemaju pojma kako to izgleda u glavnom gradu; dok se asfalt topi – nazovi Gradski saobraćaj funkcioniše po principima prigušenog benzinskog metabolizma; autobusi koji mile ka Padinama i ostalim efemernim Brdima, trolejbusi koji se primaju na struju i ubrizgavaju Teslinu drogu, tramvaji koji gore od smrada neopranih nogu ličnih putnika – samo su kadrovi iz julsko/avgustovskog filma o golom genocidu na vatrenim ulicama Beograda.

Između pet i sedam uveče, kad se pogrešno učini da se nešto smiruje i da ima nade za još jedan breath lažne svežine kojoj se samo idiot raduje – grad počinje da otpušta akumuliranu vrućicu; groznica temperature lepi ruke zajedno s depilovanim maljama na račun voska zvanog "Čupko"; papiri na stolu se pripijaju uz kožu, ostavljajući na rukama tragove onih ofucanih, glupih latiničnih slova; besprimerna nervoza kleštima hvata i flegmatike, hronične neurotike da ne pominjem; znoj se pretvara u bespomoćni bes, ne pomaže sećanje na kišu, na espadrile koje propuštaju vodu, na dane kad se od zime cvokotalo. Ništa ne pomaže.

Od osam uveče do ponoći – savršena iluzija nabeđenog godišnjeg odmora; zatvoriš oči i kao da čuješ kako more kakofonično šumi i priređuje fatamorganu oaze usred Zvezdare; hladno belo vino i hladna kisela voda u mraku (Ul. Dimitrija Tucovića, negde oko Gradske bolnice, iza četvorospratnih tamnica) samo su izgovor za čekanje na ponoć kad, kao, odlaziš u krevet i, kao, spavaš, i, kao, sanjaš, i, kao – kao.

A u stvari, ležiš i ustaješ i opet ustaješ, naslonjen na prozor zuriš u grad koji se topi kao sladoled u mraku; kroz žar cigarete gledaš vodotoranj u Košutnjaku i umišljaš hektolitre ledene, kristalno čiste vode; razmišljaš bez veze o Karaburmi i s vezom o Dušanovcu, sve pod znojavom zavesom koja ti se sliva s čela; potom uzimaš ručnik koji se srpski zove peškir, grabiš tračak vetra i osvajački oslobađaš frižider od hladne vode koja se grlom kotrlja brže od 56e. Mokar si već u pola jedan; skuvan ili skuhan u jedan i pet; u tečnom agregatnom stanju u tri ujutru, kad ni tranzistor ne pomaže, ni Metallica koju sam, pamtim, jednog decembra uoči jedne Nove godine slušao s tropskom idejom o večnom letu usred betonskih kula Beograda.

Od tri do šest ujutru je najgore; spava ti se i ne spava ti se; misli naviru i odbijaju se o zidove gađenja; hodaš kao zombi između šest zidova dnevne sobe i kuhinje; papagaj je jedini u nirvani, nesvestan šta se zaista dešava. Kad prvi trolejbus (28 ili 40) probije zvučni zid lažnog jutra, i kad sunce, sa prepredenim osmehom Sotone krene u svoju pržilačku misiju – uveren si, beznadežno, da je pred tobom dan u kojem će "lake naoblake i kumulusi pod pritiskom" promeniti redosled uživanja.

Sećamo se!

Ali, već u sedam, s nes-kafom ispred sebe i grupom Pulp u naručju – ukapiraš da minijaturne graške znoja maksimalno osvajaju svaku levu teritoriju s mladežima; ukus te istine samo se privremeno uklanja jutarnjim tuširanjem i mirišljavim New West zaklonom; bez karte ulaziš u trolejbus svestan da je Tropical Heat serija u kojoj si glavni junak, bez plaže, bez pomoćnice s velikim grudima, bez peska i toples-igračica.
Vreli gradski asfalt primorava te da veruješ u iznenadne letnje pljuskove; baš malopre, oko devet ujutru (četvrtak je, 11. glupi avgust), iz čista mira, nebo se otvorilo i zalilo Mišarsku ulicu. Stajao sam na terasi pretvoren u dodolu; na granici nesvestice zbog tzv. padavina umalo se nisam strovalio preko ograde. Ali, već posle četiri minuta sunce se osvetnički i krvožderno vratilo da popije kišnicu i potamani svaku iluziju o zajedničkom suživotu ljudi i prirode.

Potpuno i skroz i sasvim mokar, plivam u sopstvenom znoju; kompjuter je vlažan; ekran, na kojem izlaze ove reči, briše svoje mehaničko čelo; hardware i software se puše: "Druže, tvoja kuća gori!".

O vrućini, pri ovakvoj vrućini, a zbog vrućine – dosta je.

Verujte na znoj.

Petar Luković