Autor

100 godina od veleizdajničkog procesa u zagrebu >

Zaboravljena lekcija
srpske istorije

"Teško je odlučiti da li je to bila jedna opereta, komedija, inkvizicija ili tragikomedija" (Tomaš Masarik)

U nedelju 18. aprila 1909. doputovao je u Beograd, dnevnim vozom iz Zagreba, Tomaš Garig Masarik (Tomaš Garrigue Masaryk), profesor Univerziteta u Pragu, istaknuti filozof, sociolog i novinar, češki poslanik u austrijskom Rajhsratu (Reichsrat) i potonji prvi predsednik Čehoslovačke Republike. Uglednog gosta dočekali su na železničkoj stanici profesori Beogradskog univerziteta Stanoje Stanojević i Jovan Skerlić, da bi ga dan kasnije primili predsednik Narodne skupštine Ljubomir Jovanović (od 29. juna ministar unutrašnjih dela) i ministar inostranih dela Milovan Milovanović. U zvaničnim razgovorima Masarik je obavestio domaćine da pristiže sa sudskog procesa koji se u Zagrebu vodi protiv grupe austrougarskih podanika srpske nacionalnosti optuženih za veleizdaju, gde su se čule i veoma teške optužbe na račun srpske vlade i samog dvora, a da je razlog njegove posete Beogradu da od kompetentnih ljudi sazna pozadinu te parnice.

GENESIS: Četiri i po godine ranije, u jesen 1905, desile su se na prostoru današnje Republike Hrvatske značajne političke promene. U razmaku od samo četrnaest dana usvojene su Riječka i Zadarska rezolucija: u prvoj su se tražile ustavne promene u tadašnjoj "Dunavskoj monarhiji" i ujedinjenje Dalmacije i Hrvatske, dok se u drugoj isticalo načelo da su Srbi i Hrvati jedan narod i da imaju zajednički jezik, i zahtevala podjednaka upotreba latinice i ćirilice. Bila je to osnova za stvaranje hrvatsko-srpske koalicije, koja će već u martu sledeće godine, posle redovnih izbora, dobiti i većinu u hrvatskom Saboru. Svesna da je na jugu Monarhije stvoren pokret koji je direktno uperen protiv nje same, bečka vrhuška je 12. decembra 1907. raspustila Sabor i započela kampanju na razbijanju koalicije.

Erental

U isto vreme Austrougarska je vršila pripreme za aneksiju (pripajanje) Bosne i Hercegovine, koju je pod okupacijom (sa periodima vojne i civilne uprave) držala već trideset godina. Kako je taj čin bio u suprotnosti sa odredbama Berlinskog ugovora o miru iz 1878. godine, moralo se pred Evropom naći opravdanje. Zbog toga je početkom 1908. ministar spoljnih poslova grof Alojz Erental (Alois Lexa von Aehrenthal) naložio novopostavljenom hrvatskom banu Pavlu Rauhu (Rauch) da započne sa prikupljanjem podataka o Srbima "veleizdajnicima" protiv kojih je u pogodnom trenutku trebalo pokrenuti sudski postupak. Ideja je bila da se jugoslovenski orijentisani Srbi i Hrvati iz banske Hrvatske, kao plaćenici srpske vlade, optuže za razbijanje Habsburške monarhije.

PUNJENJE TAMNICE: Zadojen mržnjom prema Srbima, uz podršku samog cara Franje Josifa, Rauh je preko istražnog sudije Mirka Košutića i državnog tužioca Milana Akurtija (Accurti), pristupio pronalaženju svedoka na bazi čijih izjava bi se mogla podići optužnica. Tako su 18. avgusta 1908, na rođendan cara Franje Josifa, nakon isfabrikovanih izjava svedoka, prvi osumnjičeni "srpski agitatori" počeli puniti tamnicu Zagrebačkog sudbenog stola, da bi ih na kraju bilo 43. Bilo je tu najviše trgovaca i učitelja, zatim činovnika i sveštenika, i po jedan profesor i student – svi članovi srpskih stranaka. "Da Srba nije bilo 700.000, Rauh bi ih najradije sve pobio. Međutim, kako je taj broj bio pozamašan, izjavio je da to nije moguće učiniti", ocenio je delovanje tadašnjeg hrvatskog bana naš ugledni istoričar i akademik Vasilije Krestić.

Masarik

Ali, zbog nedostatka dokaza državni tužilac nikako nije mogao da podigne optužnicu protiv "veleizdajnika". U pitanju je bila i sama kredibilnost svedoka: od njih 378, više od dve trećine (218) bili su članovi Frankove Stranke prava, "zakletih mrzitelja svega Srpskog" (V. Krestić), dok su njih 105 bili kažnjavani ili su još izdržavali kaznu. Zbog otezanja podizanja optužnice, kao i zbog nezakonitog postupka u pritvoru (nedeljama bez saslušanja, smeštaj u ćelijama sa ubicama i kriminalcima), 11 optuženika je započelo štrajk glađu. Nakon obećanja da će se postupak odvijati po slovu zakona, pritvorenici su posle 11 dana bez hrane odustali od štrajka.

Hapšenje je pratila i žestoka antisrpska kampanja. Prvo je, kao podloga budućem sudskom procesu, početkom avgusta objavljena brošura-pamflet pod nazivom Finale Đorđa Nastića, studenta filozofije iz Sarajeva, za koga se kasnije ispostavilo da je austrougarski agent-provokator. Tu se tvrdilo "da Srbi pripremaju revoluciju i da im je cilj da slovenske narode u Austrougarskoj pripoje Srbiji". Zatim je grupa hrvatskih političara i ideologa uporno plasirala tezu da između Srba i Hrvata postoje nepremostive civilizacijske razlike i da je zbog toga njihovo zajedništvo nemoguće. Jedan od njih, profesor zagrebačkog univerziteta Isidor Kršnjavi, piše da "duboki uzroci nesporazuma između Srba i Hrvata isti su oni koji prouzrokovaše raskol Istoka i Zapada, isti koji rascjepiše Rimsko carstvo i kršćansku crkvu". Tom istom Kršnjavom biće pripisano sastavljanje dela optužnice koju je potpisao državni tužilac Akurti.

Frano Supilo, vođa Hrvatsko-Srpske koalicije

OPTUŽNICA: U takvoj atmosferi 12. januara 1909. godine objavljena je optužnica protiv zatočenih Srba. Štampana kao brošura obima 107 strana, ubrzo je rasturena širom Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. U Optužnici se naglašava da je Aneksijom Bosne i Hercegovine i hapšenjem "veleizdajnika" osujećena planirana "sveopća revolucija" u "kraljevinama Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, te Bosni i Hercegovini", koja je imala za cilj da se "ove kraljevine i zemlje otrgnu od Austrougarske monarhije i prisajedine Kraljevini Srbiji".

Ali, na iznenađenje naručioca planiranog sudskog procesa (čitaj: grof Erental, uz saglasnost prestolonaslednika Franca Ferdinanda i samog cara Franje Josifa), kampanja nije proizvela atmosferu antisrpskog raspoloženja, preko potrebnu da podrži klimavu optužnicu, već je naišla na osudu intelektualne elite širom Evrope, pa i samih vodećih evropskih listova, čiji su se izveštači sjatili u Zagreb da prate suđenje.

SUĐENJE: Suđenje, poznato u istoriografiji kao Veleizdajnički proces, počelo je u devet sati ujutro u sredu 3. marta 1909. godine, u velikoj sali Zagrebačkog sudbenog stola. Pored nekolicine novinara koji su uspeli dobiti akreditaciju za izveštavanje i nekoliko naučnih radnika i javnih ličnosti (između ostalih i Masarik), sva ostala mesta u sudnici (oko 200) zauzeli su vladini činovnici, kako bi se izbeglo da veći broj ljudi bude svedok, kako se već naslućivalo, montiranog procesa.

Zagreb u vreme veleizdajničkog procesa

Optužnica, "u kojoj se polazilo od toga da srpski narod u Hrvatskoj ne postoji i da je ta svest plod zavereničke srpske radnje" (akademik Milorad Ekmečić), i za koju akademik Krestić kaže da je "bila više politički pamflet, nego pravni akt", čitana je tri dana, a glavna rasprava trajala je 150 dana. Brojni svedoci optužbe nisu uspeli da svojim iskazima potvrde njenu valjanost, pa je sam proces naišao na žestoku osudu, kako evropske tako i američke javnosti. U govoru, koji je u austrijskom parlamentu trajao dva dana, Masarik je dokazao ništavnost procesa i pozvao, sa grupom od 68 poslanika, na njegovu osudu.

Značajan doprinos da se pokaže javnosti da je optužnica utemeljena na pogrešnim i naučno neodrživim tumačenjima, dao je srpski istoričar Radoslav Grujić u svojoj obimnoj studiji Apologija srpskog naroda u Hrvatskoj i Slavoniji, koju je započeo pisati odmah nakon objavljivanja Optužnice, a završio ju je za samo 80 dana.

Zagreb, Banski dvori

Ipak, proces se morao okončati. Upoznata sa sadržajem presude, vlast je očekivala burne reakcije građanstva, pa je datum njenog izricanja čuvala u tajnosti do poslednjeg trenutka. Ali, 5. oktobra po podne, deset dana po završetku glavne rasprave, kada su u Zagreb iz unutrašnjosti Hrvatske počeli pristizati dodatni odredi žandarma, koji su odmah raspoređivani oko i na prilazima zgradi suda, bilo je jasno da je za sutradan, na godišnjicu proglašenja aneksije Bosne i Hercegovine, zakazano čitanje presude.

U prepunoj sali suda, ispred koje se u hodnicima i na ulici tiskala ogromna masa, izrečena je presuda: na 12 godina robije, kao glavni optuženi, osuđeni su Adam i Valerijan Pribićević (braća istaknutog srpskog političara iz Hrvatske Svetozara Pribićevića, zagovornika jugoslovenstva, koji zbog saborskog imuniteta nije mogao biti uhapšen), na osam godina trgovac Pero Bakić, na sedam godina tri lica, na šest godina šest, na pet godina njih petnaest, dok je dvadeset dva lica oslobođeno. Valja podsetiti da je prilikom podizanja optužnice tužilac tražio da se optuženima izrekne kazna smrti vešanjem!

Kao što se i očekivalo, presuda je naišla na široku osudu javnosti. "Politika", od 25. septembra 1909. po starom kalendaru, piše kako je u Dubrovniku priređen parastos pravdi: "Na glas o osudi okupio se silan svet pred dvorom. U tili čas bili su svi dućani zatvoreni, a svi fenjeri obaviti crnim velom. Velika povorka, u kojoj je bio cvet građanstva, prošla je tihim mukom i veličanstvenim ćutanjem kroz ceo grad. Pred povorkom nošen je krst sa imenom pokojnice: Pravda."

Fridjung

Prelistavajući "Politiku" koja je izašla sutradan (sa pažnjom se čuva u Narodnoj biblioteci Srbije evo već punih sto godina), nailazimo na interesantan izveštaj iz Beča o audijenciji bana Rauha u Hofburgu kod cara Franje Josifa, u kojoj je bilo reči o zagrebačkoj presudi: "Govoreći o putu barona Rauha u Beč, bečki listovi tvrde da je između ugarske vlade i hrvatskog bana došlo do velikog sukoba, koji je utoliko značajniji, što je protiv bana i grof Erental. Usled toga sukoba, vele bečki listovi, ban Rauh moraće da odstupi." I kao što to uglavnom biva, stratezi prljavih namera se izvuku – stradaju izvršitelji. Sledio je epilog: odbrana je na presudu uložila žalbu Vrhovnom sudu Hrvatske, koji je naložio obnovu postupka, ali je sam car svojim "previšnjim rešenjem" obustavio dalji postupak. Stvoren je utisak da su osuđeni Srbi, carskom milošću amnestirani.

FRIDJUNGOV PROCES: Paralelno sa zagrebačkim veleizdajničkim procesom, na javnoj sceni započela je polemika povodom teksta Austrougarska i Srbija, objavljenog u bečkom listu "Neue Freie Presse" 25. marta 1909. godine (tekst su kasnije prenele i druge bečke novine). Autor teksta, ugledni bečki istoričar i član Carske akademije nauka Hajnrih Fridjung (Heinrich Friedjung), optužio je četvoricu neimenovanih članova hrvatsko-srpske koalicije da za svoje političko delovanje primaju novac od Ministarstva inostranih dela Kraljevine Srbije i da za to poseduje odgovarajuće dokaze (dokumente) pribavljene u samom Beogradu.

Forgač

Na ovaj politički napad, u cilju kompromitovanja cele hrvatsko-srpske koalicije, njeni čelni članovi su reagovali tužbom protiv profesora Fridjunga i listova koji su objavili tekst, pa je 9. decembra 1909. godine u Beču započeo i sudski proces. Izjavama kompetentnih svedoka, na suđenju je dokazano da je Frindjung dobio falsifikovane dokumente. Kasnije će Tomaš Masarik u parlamentu izjaviti da je po nalogu ministra inostranih dela grofa Erentala, organizator krivotvorenja bio austrougarski poslanik u Beogradu grof Janoš Forgač (Janos Forgach). Ipak, vlasti su primorale Koaliciju da povuče tužbu, ali je pred evropskim javnim mnjenjem ostala kao moralni pobednik. Jedan tadašnji austrijski vojni list je u vezi sa procesom pisao da je Austrougarska "doživela blamažu svetsko-istorijskog značaja, grotesknu komediju, koja samo slučajno nije postala krvava tragedija" (navod M. Ekmečića).

Na kraju podsećanja na ove događaje, čiju stogodišnjicu obeležavamo, još jednom pominjemo ime borca za istinu Tomaša Masarika. Već decenijama u centru Beograda jedna ulica nosi njegovo ime.

autorka je istoričar i kustos Istorijskog muzeja Srbije


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST