foto: ap

Evropsko prvenstvo u košarci >

Ohrabrenje i otrežnjenje

Senzacionalna pobeda nad Španijom, posle sedam sušnih godina, ponela nas je više nego što je trebalo a poraz od Slovenije ne bi trebalo da nas obeshrabri više nego što je neophodno

Opet prokletsvo rokova... Dok "Vreme" stigne do čitalaca oni, čitaoci, znaće (mnogo) više od autora koji u utorak uveče, koji čas posle poraza od Slovenije, treba da se bavi pretpostavkama i kombinacijama od kojih je ona "sine qua non" pobeda nad Velikom Britanijom. Taj meč igran je u isto vreme dok su se fudbaleri rvali sa Francuzima za odlazak u Južnu Afriku već sada tako da su samo najveći košarkaški fanatici pratili treći meč "plavih" (a fudbalski "orlovi" su nam crveni!) u Varšavi.

Pod pretpostavkom da smo pobedili Veliku Britaniju, dolazimo do istih teza i istih računica iznetih u prošlom broju "Vremena". U Lođ, gde se igra druga faza, naš tim odlazi sa dva boda s tim što su mnogo više očekivana u meču sa Slovenijom nego u onom sa Španijom (66:57) koju smo poslednji put pobedili na Evropskom prvenstvu u Turskoj 2001. u Istanbulu. Ispalo je, međutim, da je naš podmlađeni tim, daleko najmlađi na prvenstvu sa prosekom koji ne dostiže ni 23 godine, odigrao briljantno protiv Španije i slabo protiv Slovenije. U zavisnosti od toga da li ste optimista ili pesimista posmatraćete ove mečeve kao onu čašu koja je za optimistu polupuna a za pesimistu poluprazna... Iz oba meča mogu se izvući veoma korisni zaključci. Utakmica sa Španijom pokazala je da Ivkovićev tim ima ogroman potencijal. Agresivnost, sjajnu odbranu, veliko srce, mladost bez kompleksa i sposobnost da se nosi sa svima. Taman kada se košarkaški narod "napalio", doduše s pravom jer su nas Španci "drali poslednjih sedam godina gde god smo se sretali, došlo je otrežnjenje koje će dežurne kritičare navesti na defetizam u stilu "Šta sam ja rekao...".

ISKUSNO, BEZ OBEĆANJA:
Dušan Ivković

Meč sa Slovenijom bio je sušta suprotnost onome protiv Španije. Inferiornost od starta, debeli rezultatski minus tokom čitavog meča, slaba odbrana, nemoć da se brani šut za tri poena (ruku na srce, kada neko šutira kao Slovenci u ovom meču nema odbrane koja će to sasvim da neutrališe) i nadasve nedostatak ideja u napadu. Doduše, u tom segmentu igre nismo bili posebno uspešni ni u pobedi nad Španijom, čime se samo potvrđuje ono što se i pre odlaska u Poljsku znalo: najtanji smo na poziciji pleja. Ivković je toga svestan i zato je pokušao da ostalim elementima (agresivnost, fizička spremnost, kolektivni duh...) nadoknadi manjak kreativnosti. Protiv Španaca je u tome uspeo, protiv iskusnih Slovenaca nije, ali kao što prvi uspeh ne bi trebalo da nas baca u euforiju, neuspeh u drugoj utakmici ne bi smeo da nas pošalje u očaj.

U prošlonedeljnoj najavi "videli" smo Srbiju u drugoj fazi, čak i bez bodova (pobeda nad Velikom Britanijom se ne prenosi) a u Lođu nas čekaju Turska, Poljska (pobedila Litvaniju i Bugarsku) i, najverovatnije, Litvanija. Dakle, rivali koji se mogu pobediti s tim što pomalo neočekivano u prvi plan izbija domaćin Poljska, koja u tandemu Gortat–Lampe ima strahovito efikasan centarski par koji je Litvancima zajedno ubacio 37 poena i uhvatio 27 lopti! Ako ostanemo pri prognozi da Srbija može u drugoj fazi da dobije bar dve utakmice (u nekom raspletu može da bude dovoljna i samo jedna pobeda), čertvrtfinale ne bi smelo da izmakne a onda ni osnovni cilj – plasman u prvih 6 (ili 7, u zavisnosti od mesta na kome će završiti Turska, domaćin Svetskog prvenstva iduće godine) neće biti daleko. Ostajemo pri mišljenju da nijedan od mogućih protivnika u četvrtfinalu (Grčka, Hrvatska, Rusija, Nemčka ili Francuska) nije nepobediv. Nemci su pomalo neočekivano dobili Francuze, ali su zato u drugom kolu Nemci (bez Novickog !) dobili evropske prvake Ruse... Šampionat će do kraja doneti još dosta iznenađenja, biće vrlo ujednačen na nivou koji košarkaške stručnjake verovatno neće zadovoljiti, ali na kraju krajeva bitne su samo medalje i (ne)ostvareni ciljevi.

Iskusni Dušan Ivković, koga si svi označili kao glavnog "krivca" za neočekivanu pobedu nad Španijom, znaće da iz poraza od Slovenaca izvuče potrebne pouke. Možda zvuči jeretički, ali na izvestan način može da bude i dobro što su naši igrači vrlo brzo spušteni na zemlju. Ako su pravi, shvatiće da njihov nesporni talenat trenutno nije dovoljan za najveće domete, još uvek su "zeleni" za veliku scenu i do pune košarkaške zrelosti preležaće još poneku dečiju bolest u vidu poraza kada se najmanje očekuje, ali to je cena puta koji je Ivković odabrao i na kome su Poljska, Turska (Svetsko prvenstvo) i Litvanija 2011. (Evropsko prvenstvo) samo usputne stanice ka Olimpijskim igrama u Londonu 2012. Srbija je prva krenula sa podmlađivanjem tima i to će u narednim godinama biti velika prednost u odnosu na rivale. U meču sa Španijom četvorica debitanata na velikom takmičenju (Paunić, Mačvan, Bjelica, Raduljica) dala su svetskom prvaku 15 poena! Španska štampa bila je puna komplimenata za našu podmlađenu reprezentaciju, evropski mediji pisali su o "Srbiji koja se vraća", kladionice su pod hitno počele da menjaju kvote i "plave" čak izbacile kao trećeg favorita za titulu... Slovenci su pobedom od 80:69 sve vratili "u normalu", ali turnirski sistem takmičenja dozvoljava pravo na grešku. Istina, naš selektor Dušan Ivković baš i nema iskustva sa porazima jer je u prethodnih 19 utakmica (1989, 1991, 1995) sa ondašnjom Jugoslavijom osvojio tri titule prvaka Evrope bez ijednog poraza. Impresivan broj popeo je na 20 pobedom nad Španijom, ali tradicija, pored ostalog, postoji i da bi se rušila. Uostalom, sam Ivković ne voli poređenja sa nekadašnjom situacijom jer smo onda bili "druga država, sa 22 miliona stanovnika i mnogo širom bazom igrača".

Istina, Ivković je kao selektor na Svetskom prvenstvu u Argentini 1990. doživeo poraz od Portorika pa je kasnije sve dovedeno na svoje mesto osvajanjem zlatne medalje. I trofejna generacije iz 70-ih godina, sa legendarnim profesorom Acom Nikolićem na klupi, znala je da kiksne, kao na Evropskom prvenstvu 1977. u Belgiji kada je u grupi poražena od Čehoslovačke, da bi na kraju uzela zlato uz onu čuvenu odbojku Kiće i Moke koja se još vrti na "špicevima" raznih sportskih programa... Objektivno, ovi momci u Poljskoj nemaju potencijal da naprave isti podvig, ali imaju dovoljno snage i talenta da nas zadovolje pristojnim rezultatom. Za početak, to bi bio plasman na Svetsko prvenstvo iduće godine u Turskoj.

Kamo sreće da nas demantuju i ostvare više. Bio bi podvig, ali ne i senzacija jer ona "polupuna čaša" govori da u ovom timu ima materijala za košarkaške radosti na koje čekamo od Indijanapolisa 2002.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST