Glas naroda – Dvadeset pitanja o dvadeset Miloševićevih godina (3) >

Odgovori čitalaca »Vremena«

Na pitanja o naših dvadeset izgubljenih godina ("Vreme" br. 964, 25. jun 2009), postavljenih povodom dvadesete godišnjice mitinga na Gazimestanu 1989, na kome je Slobodan Milošević ustoličen za nacionalnog vožda, većina čitalaca "Vremena" upušta se u detaljnu i veoma uravnoteženu analizu uzroka tog sunovrata. U ovom broju objavljujemo odgovore o uzrocima raspada SFRJ Monike Alovjanović, koja je diplomirala na Fakultetu političkih nauka, Ivana Jovanovića, Marka Dragićevića, kao i Milana Marinkovića i Dušana Ralevića, koji prizivaju i lična sećanja na taj period (priredio: M. M.)

Monika Alovjanović: Krvava rapsodija mogla je biti izbegnuta

Na pitanje šta je uticalo na raspad SFRJ nema jednostavnih odgovora. Ne bi trebalo ni da ih bude. Isticanje samo jednog razloga vodi u opasnost od jednodimenzionalnog sagledavanja problematike što opet, kao po zakonu, vodi u ideologizaciju teme i, isto tako kao po zakonu, u ignorisanje alternativnih objašnjenja, a samim tim u opstrukciju uspostavljanja prave dijagnoze, kao važnog puta izlečenja ovog duboko izdeljenog društva.

Kaže se da sa Kosovom počinje i završava se jugoslovenska tragedija. Kosovska kriza jeste bila izražena i stiče se utisak da je ona sama proizvela tu atmosferu raspada, međutim, pre se može reći da je kosovska kriza posledica, a ne uzrok jednoj ne samo političkoj već i društvenoj, ekonomskoj, kulturnoj krizi. Ta je višestruka kriza samu sebe hranila, bivajući sopstvenim uzrokom i posledicom, crpeći energiju iz novouspostavljenog stanja koje je početkom devedesetih obuhvatalo istočnu i srednju Evropu. Naravno, to proleće nacionalizma, pad Berlinskog zida i urušavanje blokovske politike nisu direktno uticali na naše prilike, pre bi se reklo da se taj uticaj na našim prostorima umesto da nosi oslobodilački demokratski naboj degenerisao u nešto rušilačko.

Ne baš sjajna prošlost odnosa naroda i narodnosti SFRJ u novouspostavljenom nacionalističkom diskursu odredila je odnose dojučerašnjih suseda, okrenuvši ih jedne protiv drugih... Opet, elite su to pokrenule, a elite uvek zastupaju svoje interese, često protivrečne interesima građana.

Titoizam je kreirao identitet građana SFRJ, jedan pozitivan identitet koji je bio prihvaćen i iznutra, ali i spolja. Terminologija jednog vremena izražava taj pozitivni identitet – narod određen kroz antifašističku borbu, narod rame uz rame sa pobednicima Drugog svetskog rata, bratstvo i jedinstvo, jugoslavizam kao prevladavanje multietničke stvarnosti i potencijalnih opasnih diferencijacija na MI i ONI, restrikcija verskog života kao brana protiv animoziteta proisteklih iz multireligijske zajednice.

Devedesetih se dešava promena paradigme, a samim tim promena osnova identiteta. Bilo je potrebno naći nov legitimitet. Delimično, do toga dolazi i usled jednog dužeg trajanja vakuuma moći posle Titove smrti. Populizam i regresija na patrijarhalne vrednosti, u slučaju Srbije, na one vrednosti pre Drugog svetskog rata, a sve u cilju ništenja prethodnog jugoslovenskog identiteta, pokrenuli su lavinu. Naravno, narod je duže nego elite ostao veran ideji jugoslavizma, ali kontinuiranom i nimalo suptilnom eksploatacijom emotivno zasićene terminologije, tzv. intelektualna elita povezana sa drugim centrima moci započela je urušavanje jugoslovenskog identiteta. A onda su došle mesije i mudraci da objasne stvari zbunjenom stadu. Ostalo je istorija.

Raspad je bio neminovan. Pre ili kasnije SFRJ bi ustupila mesto jednom drugačijem entitetu, bilo konfederaciji, ekonomskoj zajednici republika ili nečem trećem. To bi se desilo jer je na delu bio novi svetski poredak, nova paradigma rasterećena hladnoratovskog tereta i nadahnuta pre svega specifičnim novim utilitarizmom. U našem slučaju krvava rapsodija mogla je biti izbegnuta. Bio je to simptom, ali i posledica nečeg što pripada nama samima, i što sa takvom nesvesnom odanošću i dalje, nažalost, negujemo.


Ivan Jovanović: Država bazirana na miru kroz strah

Jugoslavija je napravljena posle Prvog svetskog rata da bi se rastavila Austrougarska, bivše austrijske kolonije Slovenija, Hrvatska i Bosna su stavljene pod kontrolu Srbije koja je tada bila usko povezana sa Francuskom, Engleskom i Ruskom imperijom. Od početka je to bila država koje je bazirana na miru kroz strah od diktatora; tada Kralja, kasnije Tita. Kad diktatora nije više bilo, država se krvavo raspala, kao što je u krvi stvorena i održavana. Raspad te države koristili su svi uključeni za ubrzano dobijanje moći, novca i teritorija.


Marko Dragićević

Početkom devedesetih Jugoslavija se suočavala sa ozbiljnim ekonomskim problemima, pri čemu je inflacija bila jedan od mnogih. Međutim, svi se dobro sećaju da je ona prerasla u hiperinflaciju sa užasavajućim posledicama. Kako je došlo do toga? Najveći broj analitičara krivi jednu instituciju u Topčideru koja je štampala novac punom parom (primarna emisija), novac kojim su, između ostalog, finansirane operacije u Bosni i dostavljana pomoć Srbima, finansiran budžetski deficit i slično, a sve pod budnim okom Miloševića. Ovo je stvorilo i uslove za piramidalne banke (videti Mlađan Dinkić "Ekonomija destrukcije") i slične afere za pljačkanje naroda. Hiperinflacija je kulminirala 1993. godine, a 1994. je sprovedena jedna od najopsežnijih monetarnih reformi u istoriji Jugoslavije kojom je hiperinflacija zaustavljena (Avramovićev program). Ovo je većini dobro poznato, ali postoji jedna mala kvaka: u uslovima hiperinflacije država skuplja kajmak od nečega što se zove inflatorni porez, a kada inflacija dostigne tu snagu, ovi prihodi počinju da opadaju, pa i država počinje da gubi (ovo je poznatije kao Oliveira-Tanzi efekat).

Kada je dostignuta ta kritična tačka, sprovedena je reforma i, za divno čudo, upravo tu se i dešava ta, kako je vi zovete, amplituda u Miloševićevoj nacionalnoj politici. Nakon te reforme je i počelo ignorisanje Srba u drugim državama, a pošto su sankcije već uvedene (ovo je i bio deo paklenog plana) Marko Milošević je počeo da razrađuje švercersku mrežu a pomagala su mu lica koja su imala iskustva sa tim (kriminalci – "heroji sa fronta"). Ostale afere su nam dobro poznate.

Postoji nekoliko razloga što nije dostignut nivo iz 1989, ali teškog srca mogu da kažem da je samo jedan presudan. I ove godine sam 12. marta ostavio jednu belu ružu na tom grobnom mestu u Aleji velikana sa dubokim žaljenjem zbog onoga što se desilo. Slučaj je hteo (čudnom ironijom) da datum Miloševićeve smrti bude 13. mart. Tog dana na grobu ispod lipe nije bilo onoliko cveća koliko je bilo na onom grobu na koji sam ja spustio svoju ružu. Nažalost, čini se da je zaista potrebna smrt da bi se javna predstava o nekom promenila.


Milan Marinković: "Slobodane, ime ponosito, što ne valja menjaj korenito!"

Ovi su se stihovi krajem osamdesetih i početkom devedesetih orili iz mnogih grla širom trgova, stadiona i fabričkih krugova. Tada sam bio golobradi učenik starijih razreda osnovne škole i redovni posetilac utakmica, tada manje-više standardnog prvoligaša, a danas marginalizovanog i na rub propasti bačenog "Reala sa Nišave". Tamo, na stadionu – tačnije na njegovoj južnoj tribini, na kojoj su se tada okupljali, eufemistički rečeno "vatreni navijači", a suštinski, ali avaj, politički "nekorektno", huligani, prvi put sam i čuo za uvaženog (i na početku ovog teksta opevanog) građanina Milošević Slobodana. Lagao bih kada bih sada rekao da, ponet inercijom oznojene i euforične mase, a prema staroj narodnoj "kud svi, tu i mali Mujo", i lično nisam zapevao odu "spasiocu roda serbskog".

Jesam, dakako, i molim svog omiljenog kolumnistu – gospodina Teofila – da mi oprosti ovaj pubertetski greh, tim pre što ovaj sadašnji "ja" posmatra tog negdašnjeg "mene" sa superiorno-sažaljivim smeškom, natopljenim umerenom dozom ironije na uglovima usana. Ipak su u to vreme i mnogi (možda čak i većina!) prozapadno orijentisani intelektualci podržavali Miloševića, uistinu više iz razloga što objektivno nije imao hvale vrednu konkurenciju među četništvom našminkanim opozicionarima tog doba (SPO, SČP, SNO...) negoli što im se zaista dopadalo njegovo "koketiranje" sa nacionalšovinizmom, pa zašto bi onda od jednog povodljivog balavandera trebalo očekivati da razmišlja pametnije. Mislim da sam ovom poslednjom rečenicom, pored pokušaja da opravdam svoju grešnu ranopubertetsku dušu, ujedno dao i odgovor na pitanje broj pet o "dubini ondašnje podrške Miloševiću". ‘Ajmo dalje! (slede odgovori, na svih dvadeset pitanja, dostupni na www.vreme.com, a u jednom od narednih brojeva predstavićemo zbirni pregled odgovora – na kraju sledi završna poruka).

Od mene ovog puta toliko. Mogao bih ja do prekosutra ovako, ali, k’o velim, da i drugi nešto kažu. U nadi da sam uspeo da dam skroman doprinos pokušaju demistifikacije "poslednjeg mračnog razdoblja Srbije" – a koje traje li traje – želim nam svima više optimizma, energije i vere u sebe, a manje predrasuda, nacionalizma i uskih pogleda.

A sad – svi na svoja radna mesta!


Dušan Ralević

SFRJ se sastojala od dve brane koje su zadržavale reku prepunu nacionalnih, etničkih i verskih razlika i napetosti, da ne preplavi čitavu Evropsku zajednicu. Te brane, ideološku i ekonomsku, u nekom trenutku je postavila nevidljiva ruka čija se volja očitavala u konstelaciji snaga velikih svetskih moćnika, a koja je kao jedino moguće rešenje za Balkan videla stvaranje jednog entiteta od razuzdanih i dezorijentisanih balkanskih državica. Desilo se da je promena konstelacije snaga na globalnom nivou koincidirala sa slabljenjem ovih brana. Da li je narušavanje makroravnoteže prethodilo narušavanju mikroravnoteže ili je bilo obrnuto, teško je reći. Možda je najbolje ni ne praviti neku uzročno-posledičnu vezu, već ih posmatrati kao dva fenomena koji se javljaju u paru kao posledica nečeg trećeg. Sve u svemu, nova ravnoteža je značila i novu volju nevidljive ruke pa samim tim i novu sudbinu za Balkan. Brane su uklonjene, a Evropu je po ko zna koji put preplavila bujica balkanske mržnje i netrpeljivosti koja, uostalom, nije svojstvena samo Balkanu već svim delovima sveta u kojima postoje razlike. Drugim rečima, krhki nacionalni identitet, koji se temeljio na ideologiji i ekonomiji, a koji, nažalost, nije imao dovoljno vremena da se primi, raspao se u paramparčad pred naletom balkanskih nacionalizama i verskih fanatizama. Sve ostalo je manje-više pitanje balkanske estetike na koju ne treba previše trošiti reči. Klicanje famoznom (uvredljiv izraz) Bradi uz dignuta tri prsta samo je dokaz jedne očajničke potrebe čoveka da bude isti i da u isto vreme bude različit...

Da, i ja sam učestvovao u svemu tome i moram priznati da se, nažalost, svega toga vrlo rado sećam. Sećanja su satkana od emocija, a emocije iz tog vremena su vezane za veru u pripadnost nečemu što nije tadašnja Srbija. Ponekad se plašim da se za dvadeset godina sadašnjeg perioda neću sećati, ili bar ne na taj način...

Nastavak u sledećem broju


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST