foto: branko belić

In memoriam – Olja Ivanjicki (1931–2009) >

Olja Ivanjicki i njeno vreme

Oljini hepeninzi iz šezdesetih, skupljanje odbačenih predmeta, proglašavanje odbačenih i bezvrednih stvari za umetnička dela, igra sa lutkama kao umetnikovim dvojnicima, rituali spaljivanja dvojnika kao izraz samozaborava, sve je to bio doprinos podsmevanju životu kao otuđenom obliku nove Velike Igre moderne umetnosti. O tome treba razmišljati kada govorimo o Olji Ivanjicki, a ne o nekakvom lažnom glamuru, pomodarstvu, ili o tobožnjoj renesansi savremenog sveta. Nesposobnost tumačenja danas je odraz propasti znanja, invencije i imaginacije

Olja Ivanjicki je bila učesnik najburnijih godina našeg slikarstva, i ostavila je u tom vremenu višeznačan trag. Bilo je to vreme ideologije u umetnosti, ali i vreme u kojem su obručevi počeli da popuštaju pod pritiskom vrenja drugačijeg osećanja sveta. Toj lomljavi je doprinela i ova slikarka u dva važna trenutka. Prvi je okupljanje umetnika u grupu Mediala, grupu sa jasnim opredeljenjem za integralnog, celovitog čoveka i za jedinstvo suprotnosti u idejama i u umetnosti. Da ove ideje ni do danas nisu pravilno shvaćene i protumačene uverili smo se i ovih dana, naslušavši se fraza, budalaština i gluposti raznih tumača Oljinog rada.

Odraz medialne ideje, bolje reći težnje, jer rad na medialnoj slici kao osnovnom cilju podrazumeva rad generacija, putovanje bez kraja, oblik neprekidnog ritualnog pročišćenja (o čemu su potanko i jasno pisali Šejka u svom Traktatu o slikarstvu, Miro Glavurtić i Siniša Vuković u svojim manifestima Mediale), dakle odraz te težnje Olja je prikazala na svojim slikama iz toga doba, a posebno bih izdvojio sliku Teuta. Kao i njeni drugovi-piloti, kako bi rekao suprematista Maljevič, ona nije tragala za likovnim izrazom kao takvim, nego je preko slikarstva tražila put da izrazi egzistencijalne probleme modernog sveta, napustivši pri tom svaku nadu da će se taj put jasno ukazati.

Mona Liza i čovek sa pištoljem, 1975.

Drugi važan Oljin doprinos našoj savremenoj umetnosti bio je šezdesetih godina, posle njenog boravka u Njujorku. Kod nas je tada nastajao pokret nova figuracija, koji je, nasuprot Mediali, ali pod njenim prepoznatljivim uticajem i refleksom, bio bez posebnog programa, ali jasno izdiferenciranog, ironičnog odnosa prema savremenom svetu, potrošačkom društvu i ideji progresa. I Mediala i nova figuracija su tragale u suštini za istim razrešenjima kada je reč o jednodimenzionalnom čoveku, otuđenom društvu i entropiji tehnologije. Mediala je želela da u čoveku ponovo ujedini i sabere krajnosti, da uspostavi izgubljenu ravnotežu, a nova figuracija da izbaci krik o posledicama napuštenog sklada i postvarenja sveta u hajdegerovskom smislu, a samim tim i robovanja čoveka izumima svog opredmećenog rada, koji se pretvara u đubrište, na čijem prestolju sede tvorci đubrišta savremene umetnosti.

Zahvaljujući Italijanu Enriku Krispoltiju, jedna izložba nove figuracije, na kojoj su izlagali i naši slikari, izazvala je početkom sedamdesetih veliku pažnju svetske javnosti kao povratak poverenja u "vrli novi svet", svet koji je imao sluha za moderno, ali u čijem je stvaralaštvu bila i strepnja od onoga što moderno može da donese čovečanstvu. Ti slikari (Šejka, Olja, Miljuš, Reljić, Otašević, Kalajić, da pomenem nekoliko imena) upozoravali su na "uspon beznačajnosti". Nažalost, to upozorenje je zaglušila buka i panika vremena. Jer, kako je Olja Ivanjicki zapisala u svom Dnevniku 19561957, "mogućnost za pronalaženje novog Puta ne postoji; umesto Puta tražimo đubrište, odbačeno i napušteno". Ove reči su u stvari bile sumorno zaveštanje umetnika iz šezdesetih. I ono se ispunilo.

Oljini hepeninzi iz šezdesetih, skupljanje odbačenih predmeta, proglašavanje odbačenih i bezvrednih stvari za umetnička dela, igra sa lutkama kao umetnikovim dvojnicima, rituali spaljivanja dvojnika kao izraz samozaborava, sve je to bio doprinos podsmevanju životu kao otuđenom obliku nove Velike Igre moderne umetnosti. O tome treba razmišljati kada govorimo o Olji Ivanjicki, a ne o nekakvom lažnom glamuru, pomodarstvu, ili o tobožnjoj renesansi savremenog sveta. Nesposobnost tumačenja danas je odraz propasti znanja, invencije i imaginacije.

Sa svojim saučesnicima i sagovornicima Olja Ivanjicki se bavila problemima budućnosti, ali mnoge od njih je upravo ta budućnost uzela pod svoje i samlela ih svojim levijatanskim čeljustima, ne ostavivši ni trag jednog zanosa. Budućnost je te tragove ne trepnuvši nonšalantno polizala, a umetnost je ponovo odškrinula vrata novoj ideologiji.

Zbog toga strepimo da će vreme koje dolazi isključiti svaku pomisao na ljudsko u umetnosti, na iskrenost, tu zaboravljenu činjenicu svakog značajnog umetničkog dela. Zaborav je mračna perspektiva čovekovih težnji koje se događaju na ivici, sa izvesnošću da će jedino ivica izdržati. Ostalo će se izgubiti u ponorima Malstrema, u prolaznosti, bez one nade koja je već prešla u sarkazam. Nadam se da je to Olja Ivanjicki shvatila.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

Ljuba Popović, slikar: Duh Mediale

"U ona davna vremena Miro Glavurtić, Leonid Šejka, Siniša Vuković i Olja Ivanjicki osnovali su Medialu. Ja u tome nisam učestvovao. Nešto sam mlađi od njih, ali naravno da sam znao šta su radili, i posmatrao sam ih kao izuzetne ličnosti. Sećam se da me je, recimo, Šejkina slika Muzejska postavka fascinirala. A onda se desila neka izložba na Akademiji na kojoj je bila izložena i jedna moja slika. Odnekud se na izložbi pojavila Olja, i na moje iznenađenje pitala: ‘Ko je ovde Ljuba Popović?’ Nisam znao zašto me traži, a ona je onda rekla da Šejka hoće da se upozna sa mnom. Šejka je tada stao ispred moje slike i rekao mi: ‘Ti si jedan od naših.’ Time sam i ja dobio neku vrstu ulaznice za Medialu.

Olja je, uz Ingrid Lotarijus, bila najlepša žena tadašnjeg Beograda. Bila je toliko lepa da čovek prosto nije smeo ni da je pogleda u oči. Kao ličnost posedovala je neku magiju, neku mačkastu tajnu, i imala lepotu i čudan, smirujući glas.

Svi su tada imali slikare koje su obožavali. Miro Glavurtić je tako obožavao Dalija, Šejka Vermera, Siniša Vuković je bio opsednut Đorđom de Kirikom, a Olja – Leonardom da Vinčijem.

Dok je Šejka bio živ, u okviru Mediale i u euforiji onog vremena nastajalo je jedno vrlo originalno slikarstvo, slikarstvo koje se rađalo tu, na našem prostoru, i koje, za razliku od enformela koji je predstavljao drugu paralelnu struju naše tadašnje likovne scene, nije bilo uvezeno sa strane. Mediala je imala neku čudnu svetlost, i mnogi intelektualci tog vremena su to slikarstvo podržavali.

Posle Šejkine smrti svi smo se rasturili i otišli na svoju stranu. Samo je Olja ostala, kao jedini nosilac vremena Mediale. Ono što je ona kasnije radila bila je druga vrsta slikarstva koje nije imalo mnogo veze sa Medialom i tek mestimično je sadržavalo prizvuk medialnih tokova. Ali premda je njeno slikarstvo otišlo u drugom smeru, Olja Ivanjicki je do kraja života ostala u duhu Mediale."

R. V.