Maja Herman Sekulić

Knjige – "Slike kojih nema" (Prosveta, 2009) Maja Herman Sekulić >

Knjiga kao zagrljaj

Ovo je vešto sklopljena knjiga po uzoru na ukrštene reči Vladimira Nabokova. Tako su u ovoj verziji epilog i prolog lako zamenili mesta. I oseća se ta radost skladanja. Rimuju se esej i stih, pismo i ogledalo, mit o biblijskoj Lilit i kratka porodična povest. Rimuju se Jejts i Nabokov (štima to, štima), pa mit o Loliti i Lilit sa Kalenića na rolšulama

Vladimir Nabokov u junu 1962. pokušao je da nagovori Stenlija Kjubrika da za ulogu Lolite uzme tinejdžerku iz Beograda. Da je uspeo (u tome), romana Slike kojih nema – ne bi ni bilo. Jer ta klinka Lilit zahtevala bi da ulogu Hamberta Hamberta igra Orson Vels. I onda bi priča Maje Herman krenula nekud drugde. Tada bi Orson Vels i Lilit snimili film o Malom Princu, pa film po jednoj bajci Oskara Vajlda. Nije tako bilo, jer je ovu knjigu Maja Herman morala napisati.

Knjige se pišu po narudžbini, po inerciji, iz sujete, iz dosade; za novac, za konkurs, za nagradu, za penziju, za stipendiju. Ali postoji, ako si pisac, jedna knjiga koju moraš napisati. To ili ništa. Jedna knjiga, kao jedna mati, kao jedna smrt, jedna ulica, jedan stih: "Biti spreman, to je sve", kao jedna američka noć u Kinoteci. Jedna knjiga kao osećanje prostora Stjepana Bobeka, kao jedan slepi pijanista u kafani Dva Ribara, koji svira Prokofjeva od tri do pet. Jedna knjiga kao Andrej Bolkonski. A zašto Andrej Bolkonski – to neću da kažem.

Ovo je knjiga koja je od prve do poslednje reči prošla kroz telo Maje Herman. Jer, slobodno telo je mesto gde sve živi, živi ili umire. To kaže Piter Bruk, ili Breht, ili Oskar Herman ili – ili ja. Ovo je knjiga kao ono Matoševo kaj, kao zagrljaj. Ovo je roman u traganju za Lolitom, i to je knjiga o Njujorku, i roman u traganju za ocem. Knjiga kao linija na porodičnom grbu. To je knjiga ispovest. Ispovest narcisa – kao oblak u suknji. Ima li reč narciskinja, narcis kao harfa. A zašto harfa, ne znam. Ispovest narcisa je apsolutna iskrenost, kao iskrenost sna. Ili, samo je privid stvaran.

Ono čega se sećam nije se nikada dogodilo kaže Ilejn Feri u jednoj pesmi posvećenoj Beketu. Beketu ili Rob-Grijeu, ne mogu da se setim. Lilit – Lola u romanu Maje Herman, boluje od polarne samoće. Usamljenost lebdi ovom knjigom. Kao onaj stih brazilskog igrača – Roberta Rivelinja. Jednoj devojci, Lima Nazario, rekao je u Meksiku 1970, 14. juna, posle finalne utakmice Svetskog prvenstva: Dribler je sam kao nož u srcu. Usamljen kao Lilit u prvom i poslednjem poglavlju romana Slike kojih nema.

Ovo je vešto sklopljena knjiga po uzoru na ukrštene reči Vladimira Nabokova. Tako su u ovoj verziji epilog i prolog lako zamenili mesta. I oseća se ta radost skladanja. Rimuju se esej i stih, pismo i ogledalo, mit o biblijskoj Lilit i kratka porodična povest. Rimuju se Jejts i Nabokov (štima to, štima), pa mit o Loliti i Lilit sa Kalenića na rolšulama. Brodski i Crnjanski, Selin i Tin, bajka i 11. septembar u Njujorku, perunike i prah. Belina i belina kao kod Edgara Poa, groblje u Vukovaru i pozorište Liberti u Kapošvaru. Znam da Liberti nije u Kapošvaru, ali tako mi se sviđa, tako mi se hoće.

Jer ceo svet je Hiperboreja. I sve je samo u radosti prepoznavanja. U prostoru, u ritmu, u prijateljstvu, u ljubavi. Svet se deli na radoznale i trutove. Na tigrove i hijene. Život je vredan samo kao incident, kao mit, kao incest, kao igra na prekršaj. Ili kako kaže Nabokov u pismu Edmundu Vilsonu: "Sve sam ubeđeniji da je jedna jedina stvar važna u literaturi – šamanstvo, pisac je pre svega, mađioničar." I Maja Herman je opsenar.

Godine 1951, 9. aprila, obećao sam Bogomiru Hermanu, na dnu Petrove rupe, na Golom otoku, još su bili prisutni Dragutin Gustinčić, Petar Komnenić i Rinaldo Robert, časni ljudi na mestu gde je najteže bilo biti častan, biti vitez, obećao sam da ću govoriti o knjizi njegove ćerke, Lilit, Marije Herman.

I još je Božo Herman rekao da kažem jedan njegov haiku:

I kad ga proganjaju, leptir, kao da ne žuri.

I, evo, održao sam obećanje.

Samo nisam, samo nismo mogli znati, tamo na Otoku, da će u ovoj knjizi biti i reč dribling. Na stranici 60. I, evo, šta je o toj reči Johan Krojf rekao Maji Herman u avgustu 1968, u Amsterdamu:

Dribling je Lovac na jelene, Trnova ruža u srcu. Ko me je pročitao u Driblingu? Niko. Moj dribling mogu pročitati samo Okean i ja.

Pre više od 20 godina obećao sam Maji Herman, na terasi hotela Metropol, bilo je sunce kao ispod piramida, da ću otići u Petrograd po tragu Gogoljeve priče Nos. U Petrogradu sam oktobra 1989. upoznao italijansku opersku divu Angelinu Bozio i ona mi je rekla da u dnevniku Druge Obale Nabokov piše da je počeo kao golman. U svojoj ulici, ulica Morska 47 (danas ulica Hermana). Nekad je u toj kući bila Danska misija, a kad sam ja bio, bila je arhitektonska škola.

Predlažem da dve sledeće večeri o knjizi Senke kojih nema Maje Herman, govorim, govorimo u kući Nabokova (Morska 47) i na brodu Loliti, koji plovi po Lamanšu. I da bude mlad mesec, sam kao nož u srcu.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST