Kadar iz filma <i>Grešnica bez greha</i>

60 godina Jugoslovenske kinoteke >

Muzej pokretnih slika

Danas, šezdeset godina nakon osnivanja, Jugoslovenska kinoteka svakako je jedna od najznačajnijih ustanova u oblasti kulture kod nas, a takođe i najznačajniji filmski arhiv u regionu, jedan od vodećih u Evropi

Na dan 6. juna 1896. godine – nepunih šest meseci posle svetske premijere u Parizu – kinematograf, epohalni pronalazak Francuza braće Limijer, prikazan je i u Beogradu, u jednoj dvorani kafane "Zlatan krst" na Terazijama. Bila je to prva projekcija pokretnih fotografija ne samo u Srbiji već i na tlu jugoslovenskih zemalja i na Balkanu. Zbog toga nije slučajno što je taj datum odabran za Dan Jugoslovenske kinoteke. Ove godine se to poklapa sa obeležavanjem punih šest decenija rada ove značajne kulturne ustanove – Nacionalnog filmskog arhiva Republike Srbije koji, po tradiciji, i dalje nosi naziv Jugoslovenska kinoteka.

Već je krajem XIX veka uočena vrednost filma kao istorijskog dokumenta i javili su se prvi predlozi da se snimljeni filmovi čuvaju u specijalizovanim ustanovama – kinotekama – za buduće generacije kao svedočanstvo o proteklom vremenu. Međutim, sve do početka tridesetih godina čuvanje snimljenih filmova je bilo neorganizovano: producenti su ih čuvali radi ponovne eksploatacije, autori i glumci kao svedočanstva o svome stvaralaštvu, a pojedine ustanove (vojne i civilne) kao korisnu dokumentaciju. Pronalaskom zvučnog filma, krajem dvadesetih godina (1927/1928), najveći deo nasleđa perioda nemog filma bio je bačen kao nekoristan! Tek je 1933. godine u Švedskoj osnovan prvi savremeni filmski arhiv (Svenska Filmsamfundet), koji je kao nezavisna i nekomercijalna arhivsko/muzejska ustanova otpočeo da sakuplja i čuva filmska ostvarenja. Ubrzo je usledilo otvaranje takvih filmskih arhiva (kinoteka) u Francuskoj, Nemačkoj, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama. Radi saradnje i razmene filmova četiri najstarije kinoteke su 1938. osnovale Međunarodnu federaciju filmskih arhiva FIAF (Fédération Internationale des Archives du Film), kojoj je do izbijanja Drugog svetskog rata pristupilo još nekoliko. Ova federacija danas ima 132 člana iz 68 zemalja sa svih kontinenata, a od 1979. deluje uz podršku UNESKO-a.

Kadar iz filma Grešnica bez greha

U Srbiji, jugoslovenskim zemljama i Kraljevini Jugoslaviji do 1941. godine nacionalna kinematografija nije bila kontinuirana delatnost organizovana uz pomoć države. Inicijativa je bila prepuštena domaćim pionirima filma, pojedinim filmskim entuzijastima koji su proizveli znatan broj filmskih žurnala i dokumentarnih filmova, kao i manji broj igranih filmova. Jugoslovenskim bioskopima su vladali uvezeni filmovi, za domaća ostvarenja nije bilo mesta, domaći pioniri filma su svoju ljubav prema sedmoj umetnosti plaćali materijalnim gubicima, a malo njih je svoje filmove sistematski čuvalo, tako da je samo mali deo tog predratnog filmskog fonda sačuvan do naših dana.

POČECI: Kao početak delatnosti savremene organizovane i kontinuirane jugoslovenske (i srpske) kinematografije treba prihvatiti osnivanje Državnog filmskog preduzeća Demokratske Federativne Jugoslavije juna 1945. godine. Na to se nadovezuje osnivanje Komiteta za kinematografiju Vlade FNRJ 1946, te osnivanje jednog saveznog (Zvezda film u Beogradu) i republičkih proizvodnih preduzeća. Komitet za kinematografiju je već 1946. poslao uputstvo svim proizvodnim filmskim preduzećima po republikama da osnuju svoje filmske arhive u kojima bi čuvali sve svoje snimljene materijale, kao i da skupljaju i čuvaju stare domaće i inostrane filmove koji mogu "... da budu od koristi filmskim radnicima". Ubrzo zatim, početkom 1947. godine, Komitet za kinematografiju je odlučio da osnuje svoju kinoteku koja bi iz cele zemlje "... sakupila stare jugoslovenske filmske žurnale, dokumentarne i inostrane umetničke filmove, filmove snimljene za vreme rata itd. Putem razmene sa inostranim kinotekama, naša kinoteka treba da osigura kopije inostranih filmova... i tako omogući rediteljima, dramaturzima i ostalim filmskim radnicima čitave naše zemlje da se upoznaju sa istorijom razvitka filma i najznačajnijim filmskim delima." Velika količina starih filmova je bila sakupljena i kao nesređena gomila kutija čuvana u nemačkim bunkerima u Tašmajdanskoj pećini u Beogradu. Izvesna (zasad neutvrđena) količina nitratnih (zapaljivih) filmova je 1947. ustupljena fabrici obuće "Borovo" i drugim industrijskim preduzećima radi prerade i izrade lepka za obuću. I tek je početkom 1949, na inicijativu prvog jugoslovenskog filmskog arhiviste Milenka Karanovića, profesora koji je kao stručnjak-etnolog radio na realizaciji filma Sofka (Radoša Novakovića), osnovana "Centralna kinoteka pri saveznom preduzeću Zvezda film", što je bio začetak delatnosti današnje Jugoslovenske kinoteke. Ubrzo zatim je rešenjem Vlade FNRJ br. 3581 od 2. avgusta 1949. osnovana pri Komitetu za kinematografiju i posebna ustanova pod nazivom "Centralna Jugoslovenska kinoteka" (od 1952. samo Jugoslovenska kinoteka), a za direktora je postavljen Milenko Karanović, koji je tu ustanovu vodio do kraja 1954. godine. Pravilnik o radu Jugoslovenske kinoteke su potpisali Vladislav Ribnikar, predsednik komiteta za kinematografiju, i Josip Broz Tito, predsednik vlade FNRJ. U Pravilniku su jasno definisani zadaci novoformirane ustanove: da sakuplja i čuva sva kinematografska dela proizvedena u FNRJ kao i ostale filmske materijale, zatim inostrane filmove, scenarija, fotografije i druga dokumenta; da proučava sakupljeni materijal, omogući filmskim stvaraocima gledanje starih filmova i radi na širenju filmske kulture. To su, u suštini, isti zadaci koje i danas ispunjava Jugoslovenska kinoteka. Tokom ovog prvog pionirskog perioda rada Jugoslovenske kinoteke (1949–1954) obezbeđene su radne prostorije za Kinoteku, depoi (bunkeri) za smeštaj filmova, otkupljen je (zahvaljujući oglašavanju u dnevnoj štampi) veliki broj starih domaćih filmova – pored ostalog i Krunisanje Kralja Petra I Karađorđevića, najstariji sačuvani film snimljen u Srbiji 1904. godine. Stvorena je zbirka od 5000 filmova, Jugoslovenska kinoteka je 1951. postala 17. redovni član FIAF-a, otpočela je razmena filmova sa drugim filmskim arhivima. U Beogradu je 2. marta 1952. otvorena dvorana Muzeja Jugoslovenske kinoteke u Kosovskoj ulici (dotadašnji bioskop "Kosovo") u kojoj su redovno prikazivana najznačajnija dela filmske umetnosti. Ubrzo je to postao jedan od najposećenijih bioskopa u gradu. Pored toga Jugoslovenska kinoteka je sa svojim programima gostovala po celoj Jugoslaviji (tokom 1952. prikazano je 110 remek-dela filmske umetnosti u 89 gradova). Biblioteka Jugoslovenske kinoteke je veoma brzo prerasla u najznačajniju specijalizovanu biblioteku te vrste u kojoj su se, pored knjiga na raznim jezicima, mogli naći stručni filmski časopisi iz svih delova sveta. Posle decentralizacije jugoslovenske kinematografije Kinoteka 1952. prelazi u nadležnost Republike Srbije, ali i dalje deluje kao Jugoslovenska kinoteka.

Mali kurir Duško na čelu svoje čete, kadar iz filma Oslobođenje Zagreba 1945.

VREME USPONA: Od 1955. do 1981. na čelu Jugoslovenske kinoteke se nalazio značajni jugoslovenski filmski reditelj Vladimir Pogačić. To je svakako bio period dvadesetpetogodišnjeg uspona i afirmacije Jugoslovenske kinoteke. Filmske zbirke su obogaćene međunarodnom razmenom i filmovima domaće proizvodnje, Jugoslovenska kinoteka je jedan od najaktivnijih članova FIAF-a, organizator Kongresa u Dubrovniku (1956), a Pogačić je bio dugogodišnji član Izvršnog komiteta i predsednik FIAF-a (1972–1979). Pokrenuta je izdavačka delatnost Jugoslovenske kinoteke (posebno značajan časopis "Film danas"). Otvorene su dvorane Jugoslovenske kinoteke u Zagrebu (1957), Ljubljani i Sarajevu (1963). Tokom ovog perioda status ustanove je nekoliko puta menjan (Savezna ustanova sa samostalnim finansiranjem 1957–1972, ustanova Grada Beograda 1972, republička ustanova Srbije posle 1973), ali je Pogačić kao direktor uvek uspevao da održi kontinuitet normalne delatnosti. U ovom periodu su osnovani republički filmski arhivi i kinoteke u Sloveniji (1966), Makedoniji i Hrvatskoj (1976) i sa njima je ostvarena dobra saradnja.

Kadar iz filma Ulrih Celjski i Vladislav Hunjadi iz 1911.

Posle Pogačićevog odlaska u penziju za novog direktora je postavljen Živislav Žika Bogdanović, ugledni filmski kritičar, koji je rukovodio Jugoslovenskom kinotekom od 1981. do 1990. On je nastavio delo svojih prethodnika: filmske zbirke su i dalje rasle, obrada filmova je modernizovana, a posebno je razvijena javna i izdavačka delatnost Jugoslovenske kinoteke. Posle Bogdanovića na čelu Kinoteke je oko godinu dana bio filmski reditelj Slobodan Šijan (1991), da bi zatim, početkom 1992, za direktora Jugoslovenske kinoteke bio imenovan Radoslav Zelenović, koji i danas vodi ovu ustanovu. Svoje dugogodišnje organizaciono i filmsko iskustvo urednika filmskog programa Doma omladine u Beogradu i urednika filmskog programa Televizije Beograd, Zelenović je stvaralački primenio u jednom veoma teškom periodu ne samo za Jugoslovensku kinoteku već i za Srbiju koja se našla na vetrometini istorije posle raspada Jugoslavije. Uvođenje sankcija protiv Srbije, ekonomske teškoće, NATO bombardovanje, sve je to uticalo i na delatnost Jugoslovenske kinoteke. Prilikom bombardovanja teško je oštećen jedan depo (u Bubanj Potoku), za koji se smatralo da je veoma siguran i u kome su bili najdragoceniji kinotečki materijali. Srećom, a i zahvaljujući ličnim naporima velikog dela zaposlenih u Kinoteci, sa Zelenovićam na čelu, materijali su na vreme izneti iz poplavljenog magacina i spaseni. Jugoslovenska kinoteka je uspela, uprkos sankcijama, da nastavi saradnju sa inostranim filmskim arhivima, a FIAF je jedina stručna međunarodna organizacija koja je (na svom kongresu u Barseloni) protestovala kod UNESKO-a zbog varvarskog napada na jednu ustanovu kulture. Razmena filmova je nastavljena, filmski fond je i dalje rastao, a Jugoslovenska kinoteka je uspela da i u tom teškom desetogodišnjem periodu održi svoj normalan ritam razvoja. U zajednici sa Srpskom akademijom nauka i umetnosti u Beogradu je decembra 1995. organizovana velelepna izložba povodom stogodišnjice filma, izdavačka delatnost se i dalje razvijala, a gosti iz inostranstva, poznata imena iz sveta filma, nikada nisu prekidali svoje dolaske u Beograd.

Srpski artiljerijski kapetan Ljubičić, Kadar iz filma Opsada Skadra 1913.

BUDUĆNOST KINOTEKE: Danas je Jugos-lovenska kinoteka – Nacionalni filmski arhiv Republike Srbije – svakako jedna od najznačajnijih ustanova u oblasti kulture kod nas, a takođe i najznačajniji filmski arhiv u regionu, jedan od vodećih u Evropi. Filmska zbirka broji 85.000 kopija raznih formata, od čega su 80 odsto najznačajnija ostvarenja svetske filmske umetnosti. U zbirci se nalazi 90 odsto filmova realizovanih u Jugoslaviji posle Drugog svetskog rata, kao i veliki broj dokumentarnih filmova i drugih materijala snimljenih kod nas. Trudom saradnika Filmskog arhiva, na čijem se čelu nalazi upravnik Aleksandar Erdeljanović, u Austrijskom filmskom arhivu je nađen prvi srpski igrani film Karađorđe, zatim drugi srpski igrani film Ulrih Celjski i Ladislav Hunjadi, oba iz 1911. godine, uz veliki broj dokumentarnih ostvarenja iz istog perioda. Biblioteka Jugoslovenske kinoteke ima preko 20.000 stručnih knjiga na raznim jezicima, fototeka oko 500.000 fotografija iz domaćih i stranih filmova, u Arhivu se čuva 15.000 filmskih plakata i veliki broj dokumenata. Muzej Jugoslovenske kinoteke, čiji je upravnik Dinko Tucaković, jedan je od najposećenijih beogradskih bioskopa. Prikazuju se ciklusi klasičnih i savremenih stranih filmova, programi posvećeni najznačajnijim domaćim i stranim filmskim stvaraocima. Jugoslovenska kinoteka je od Skupštine grada Beograda dobila 1994. godine istorijsko zdanje u Uzun Mirkovoj ulici 1, nekadašnji hotel "Srpska kruna" iz polovine XIX veka, zatim zgrada Beogradske opštine do pedesetih godina XX veka, u koje bi trebalo da se posle restauracije useli najznačajniji deo Kinoteke: dve bioskopske sale, biblioteka, foto i filmska dokumentacija, stalna izložba tehničkih predmeta, istraživački centar i direkcija ustanove. Ali, zbog nedostatka sredstava, završetak radova koji su u toku kasni.

Osnovni problem Jugoslovenske kinoteke danas, kao i svih sličnih ustanova u oblasti kulture, jeste nedostatak sredstava. Obnavljanje i čuvanje filmova je veoma skup posao, a bogatstvo Jugoslovenske kinoteke nameće troškove koji nisu mali. Ministarstvo kulture i Grad Beograd čine svoje u datim mogućnostima. Dragocena je i pomoć donatora iz inostranstva (Agencija za razvoj Evropske zajednice, vlada Francuske, Japan i drugi). Nisu zanemarljivi ni sopstveni prihodi. Ali – pravi sponzori su u stvari svi zaposleni u Kinoteci, oni koje pokreće ljubav prema filmu i filmskoj prošlosti. Jer se za srazmerno male plate zalažu do krajnosti, u teškim uslovima odlaze na radna mesta u Filmskom arhivu u Košutnjaku, uspešno obavljaju svoje zadatke i doprinose da se održi šezdesetogodišnji kontinuitet delatnosti Jugoslovenske kinoteke.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST