NA PISMA GRAĐANA NEMA ODGOVORA: Zapisničarke u Skupštini Srbije

Zakoni i javnost >

Poslanicima ima ko da piše

Kako je jedan građanin zaključio da on sam nije deo naroda ili da možda poslanici i Skupština nisu narodni

Padne građaninu pokornom na pamet da mu izrazito smeta jedan stav, jednog člana, jednog predloga zakona koji je stigao u skupštinsku proceduru pošto ga je Vlada već usvojila. Propustio građanin javnu raspravu jer se u medijima nikako nije spominjala ta drastična izmena koja ga tako jako i boli i košta, a puno se inače o predlogu pričalo, do u detalje. Eh, čim čovek trepne vlast mu nešto naudi iza leđa. A misli građanin da taj stav, tog člana, tog predloga zakona nije baš ni evropski, suprotan je rešenjima u zemljama starih članica i osnivača EU. Misli i da nije logičan u odnosu na druge odredbe Zakona.

Uzjoguni se inače pokorni građanin i reši da se obrati, a kome će drugom nego narodnim poslanicima i da apeluje da predlože amandman na Zakon. Misli nešto kao i građanin je narod, poslanici su narodni a i Skupština je narodna. Nema, doduše, građanin svog poslanika jer nemamo većinski izborni sistem, ali nema veze, još bolje, obratiće se svim poslaničkim grupama. Ne bi trebalo da je teško, tu je internet, lako će pripadnik naroda elektronskom poštom da kontaktira narodne predstavnike.

Kad na sajtu Narodne skupštine Republike Srbije (www.parlament.gov.rs) nema nijedne imejl adrese. O predsednici parlamenta možete saznati skoro sve, cela biografija, a ima i rubrika "kontaktirajte predsednika" pa dve tačke i prazno, belo, ništa... Poslaničke grupe? Ima spiskova poslanika po grupama, ime i prezime je link, klik, bazični lični podaci o poslaniku i onda čuvena rubrika "kontakt" pa dve tačke i opet zjapi praznina. I tako za sve poslanike. I tako, ta prazna, zjapeća belina je sve što se narodu nudi kao kontakt sa narodnim predstavnicima. (Mala digresija: postoji na istom sajtu nešto što se zove "forum", klik, i strana nije dostupna. Ima i "ankete", ali u spisku pitanja na koje bi trebalo narod da odgovara nijedna anketa nije više aktivna, nije ni čudo jer poslednja je iz decembra 2005. godine. "Posetite Skupštinu"? Prijavljivanje telefonom. Dakle, nema nikakve vajde od Narodne skupštine.

Zainatio se sada već nepokorni građanin, pa ako ne može direktno preko Skupštine, kontaktiraće sa poslanicima preko partija, iako ni u jednoj nije član. Poslanici su narodni, a građanin je narod. Ne lezi vraže. Stranke, naravno, imaju svoje sajtove, ali samo retke (DS i DSS) imaju elektronsku adresu svoje poslaničke grupe. Problem je samo što na pisma ne odgovaraju, ne znam da li ih uopšte neko čita, a nije nebitno i ko – trebalo bi valjda neko od poslanika jer njihova je adresa. A nemaju stranke ni neke slične vrste kontakata, tipa "predlozi", "pitajte stranku" itd. Obično samo po jedna, stranačka, elektronska adresa, na primer info@imestranke.rs ili tako nekako uopšteno. Podrazumeva se da skoro uvek imaju link "učlanite se u stranku". Ponegde ima i malo više adresa po resornim odborima (ama nema onog resora koji građaninu treba), na primer "za evropske integracije" i sl.

Iznervira se pripadnik naroda i pošalje imejl na raznorazne stranačke adrese (obuhvati ako ne baš sve, a onda bar iole veće partije). Preko veze nabavi privatnu elektronsku adresu jednog odabranog poslanika jer bi mogao da ima razumevanja za baš tu materiju. Onda onako besan nastavi dalje da šalje Vladi, nadležnim i polunadležnim ministarstvima, ministrima, pomoćnicima, savetnicima, sekretarima... Gle čuda, Vlada ima puno dostupnih imejl adresa, ali to mu više dođe kao besmislen pokušaj jer Vlada je već usvojila predlog zakona, a i nije baš neki postupak da se piše Vladi, koja bar u nazivu nije narodna, pored tolikih narodnih poslanika. Ma i predsedniku Republike je pisao građanin. Pa pošalje i Auto-moto savezu Srbije jer građanin je dugogodišnji član ove organizacije, a Zakon je o bezbednosti u saobraćaju. I tu se građanin malo umori i zastane da predahne da vidi reakciju, bilo kakav odgovor, pre nego što nastavi. Ni pisma ni razglednice!

Čast jedinom izuzetku: građaninu je odgovorio samo Savet za evropske poslove Liberalno demokratske partije. Zamenik predsednika Saveta Marko Vujačić obećava da će Savet na prvom sledećem sastanku građaninov predlog amandmana razmotriti, proslediti ga poslaničkoj grupi i građanina obavestiti kako stoje stvari po tom pitanju. Građanin se ljubazno zahvalio i obustavio dalju akciju – predao se. Shvatio je da ili on nije narod ili poslanici i Skupština nisu narodni, odaberite sami. Ako iz činjenice da od dve stotine pedeset narodnih predstavnika u vlasti (iz mnogo i to vrlo različitih partija) baš nijedan nema nimalo razumevanja za njegov problem, građanin se može osetiti kao krajnje nenarodni element. A onda se dovodi u pitanje njegova želja da poštuje zakon kao što je do sada činio.

Posle su neke kolege iznele građaninov problem još jednom narodnom poslaniku i to u privatnom kafanskom razgovoru – poslaniku se izgleda dopala ideja individualne građanske borbe pa će se, ako je priči verovati, za građaninov predlog založiti u Skupštini uprkos tome što se s njim baš i ne slaže. Poslanik je, zaista slučajno (posećuje isti ugostiteljski objekat), opet iz LDP-a. Građanin inače nije sklon ovoj partiji, zbog onih velikih, globalnih i ideoloških tema, ali počeo je da se pita nisu li mu ove male životne, svakodnevne stvari važnije. Samo kada bi imao kome da se obrati... eh, kada bi imao svog poslanika, gde bi mu bio kraj, bar bi mogao da mu uskrati glas na sledećim izborima.


 

Pismo poslanicima

Pismo poslanicima

Beograd, 23. april 2009.

Poštovani,

Molim Vas da razmotrite moj predlog amandmana na nacrt "Zakona o bezbednosti saobraćaja na putevima" (koji je, nažalost, Vlada već usvojila i uskoro se očekuje da bude na dnevnom redu Skupštine). Moj predlog amandmana se odnosi na promenu samo jednog stava u jednom članu Zakona.

Ako utvrdite da je moj predlog razuman, molim Vas da Skupštini podnesete ovakav amandman na usvajanje ili da utičete na njegovo podnošenje i usvajanje.

Bio bih Vam zahvalan i samo na Vašem mišljenju o mom predlogu.

U očekivanju Vašeg odgovora, srdačno Vas pozdravljam

Vojislav Milošević

JMBG 1911962710227

vmilosevic@vreme.com

Prilog: Predlog amandmana sa argumentacijom

(strane ovog dokumenta 2-4)

PREDLOG AMANDMANA NA NACRT "ZAKONA O BEZBEDNOSTI U SAOBRAĆAJU NA PUTEVIMA"

Tekst u nacrtu Zakona

IV Pravila saobraćaja

35. Prevoz putnika vozilima

Član 118.

stav 2

"Dete mlađe od 12 godina ne sme se prevoziti na mopedu, triciklu, motociklu i četvorociklu."

Predlog amandmanazamena teksta

IV Pravila saobraćaja

35. Prevoz putnika vozilima

Član 118.

stav 2

"Dete mlađe od 12 godina ne sme se prevoziti na mopedu, lakom triciklu i lakom četvorociklu. Dete mlađe od 7 godina ne sme se prevoziti na motociklu, teškom triciklu i teškom četvorociklu. Za prevoz saputnika sva navedena vozila moraju biti opremljena sedištem za saputnika iza vozača, osloncima za noge saputnika, rukohvatima za saputnika i moraju biti registrovana za prevoz 2 osobe. Na navedenim vozilima zabranjeno je prevoženje saputnika koji nisu u mogućnosti da nogama dohvate oslonce za noge saputnika a rukama rukohvate za saputnika ugrađene na vozilu."

OBJAŠNJENJEARGUMENTACIJA

1. Evropska iskustvaOvakva starosna granica nije u skladu sa usvojenim rešenjima u "staroj" Evropi. (Navodim primere samo za Francusku i Veliku Britaniju jer znam francuski i engleski i jer to nisu izrazito "motociklističke" zemlje baš kao i Srbija, međutim, prijatelji koji govore italijanski i španski kažu mi da ovako vrlo restriktivno rešenje kao u nacrtu našeg Zakona nije primenjeno ni u Italiji ni u Španiji, kao predstavnicama izrazito motociklističkih zemalja – molim Vas da proverite ove navode.) Čini se da je "naše" rešenje ekskluzivno prepisano iz Hrvatske – ja nisam čuo za drugu zemlju sa baš ovakvim ograničenjem.

Francuska: Nema opšte starosne granice za putnika na motociklu, već se propisuje da se za prevoz deteta mlađeg od 5 godina (SIC!) mora na motociklu imati instalirano specijalno sedište za dete. Za prevoz dece preko pet godina motocikl mora za saputnika imati sedište (iza vozača), oslonce za noge i držače za koje će se saputnik držati rukama – dete mora biti u mogućnosti da nogama dohvati oslonce za noge i rukama da dohvati držače za ruke. Što se pak tiče mopeda, tu postoji ograničenje, putnik ne može biti mlađi od 14 godina što je i starosna granica za vozača mopeda u ovoj zemlji. Kaciga je naravno obavezna u svakom slučaju.

Velika Britanija: Uopšte nema starosne granice za saputnika na motociklu! Vozač mora imati "punu" dozvolu (za razliku npr. od probne, privremene do određenog godišta ili iskustva vozača) za dvotočkaša na kojem vozi putnika. Motocikl mora imati sedište za saputnika iza vozača. Dete mora biti dovoljno veliko da može da dohvati oslonce za noge i rukohvate. Obavezno je naravno nošenje kacige.

2. Predlog u nacrtu Zakona nije logičan u odnosu na druge odredbe – Nije logično to što predlagač Zakona smatra da je bezbednije da dete od 12 godina samostalno, bez ikakvog nadzora starije osobe ili bilo kakvog ograničenja, vozi bicikl u saobraćaju na javnim putevima (član 88, stav 1) od toga da dete od npr. 9 godina bude saputnik na motociklu koji vozi roditelj, naravno sve sa propisanom bezbednosnom opremom. Iz ličnog iskustva vožnje bicikla, mopeda i motocikla u saobraćaju tvrdim da je to potpuno pogrešno shvatanje bezbednosti dece u saobraćaju.

3. Stari Zakon je ovu starosnu granicu bio postavio na 7 godina. Promena je nagla i prevelika, a nisu poznati motivi predlagača Zakona – ima dece koja su već iskusna u prevoženju na motociklima i kojima se sada odjednom zabranjuje da budu saputnici na motornim vozilima na dva točka, i to i po nekoliko godina do navršenih 12. Prosto nije logično da dete koje npr. već 2 godine prevozite na motociklu (od 7. godine života) sada najednom ne možete i to u naredne tri godine, sve do navršenih 12 godina života.

4. Predlog amandmana – Amandman zadržava (istina nešto manju) restriktivnost koja i dalje osigurava bezbednost saobraćaja. Amandman više ograničava starost deteta koje se prevozi na "lakim" vozilima za koja je potrebna vozačka dozvola niže kategorije, a i ograničenje godišta vozača je niže postavljeno. Za motocikle, teške tricikle i teške četvorocikle za koje je potrebna vozačka dozvola višeg nivoa i veća starost vozača, a vozila su konstrukciono bezebednija, amandman predviđa nižu starosnu granicu kakva je bila i u dosadašnjem Zakonu.

5. Zadržavanje bezbednosti – Evropska iskustva govore da su saobraćajne nesreće motocikala sa saputnikom ređe i lakše od onih u kojima učestvuje motociklista bez saputnika (sporije i opreznije se vozi sa saputnikom a drugi učesnici u saobraćaju lakše uočavaju motocikl sa dve osobe). Nemam, nažalost, nikakva saznanja o učešću dece saputnika na motociklu u saobraćajnim nesrećama u Srbiji, ali verujem da je to zanemarljiv broj (u odnosu na decu koja samostalno voze bicikl u saobraćaju, na primer) dok sam prilično siguran da su povrede lakše uz podrazumevano korišćenje bezbednosne opreme. Kao roditelj koji vozi svoje dete na motociklu, iskreno sam ubeđen da je moje dete (9 godina i nekoliko meseci) tako bezbednije nego dvanaestogodišnjak koji se u saobraćaju, po kolovozu, samostalno vozi na biciklu. Čak više verujem u bezbednost mog deteta na motociklu nego na pojedinim pešačkim prelazima.


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST