Iz ličnog ugla – Pitanje "klimavog" ustava >

Srpska Peta republika

Budući da je trenutni ustav nedefinisan i protivrečan, te da neke odredbe vuku ka "čistom" parlamentarnom, a druge ka polupredsedničkom sistemu, valjalo bi da se novim ustavom (ili reformisanjem postojećeg) krene ili u jednom ili u drugom smeru, umesto da se ostane u nedefinisanoj sredini

Dr Neven Cvetićanin

Institucije u Srbiji teško obezbeđuju potreban autoritet, a čitav društveni život se odvija u valceru koji igraju različiti lobiji, od kojih neki vuku dva koraka unapred, da bi drugi stalno vukli korak unazad. Prvo pitanje koje se nameće pri rešavanju te "nemoguće misije" jeste da li su za uvođenje reda sposobne političke partije, koje su se upravo u svim prethodnim godinama pokazivale kao glavni temelj nestabilnosti i besplodnog politikantstva u kome se više mislilo na parcijalne rejtinge i koalicione kombinacije negoli na snagu i interes države. Stoga se kod nas, ne bez razloga, govori o "partokratiji", kao o nekoj vrsti samodržalačke partijske "anarhije", koju smo dužni da podnosimo, mesto da živimo u uređenom sistemu u kome će se znati prava i obaveze svih društvenih aktera.

Drugo pitanje koje valja postaviti prilikom rešavanja problema opštedruštvenog reda jeste da li je njega moguće realizovati u okvirima jednog klimavog ustava, čija su rešenja međusobno protivrečna, a koji je protivrečan i sa samom stvarnošću, budući da se odavno raspao onaj konsenzus koji je doveo do njegovog donošenja i koji je upravo bio izvorište "kljastih" i protivrečnih ustavnopravnih rešenja. No, u trenutnoj situaciji u kojoj smo pritisnuti "kosovskim čvorom" i borbom da držimo glavu iznad vode u vreme globalne ekonomske recesije, ne treba menjati ustav po svaku cenu, da bi se mesto jednog klimavog ustava dobio niz još klimavijih ustavnopravnih rešenja, ali bi svakako vredelo razmisliti u kojem pravcu bi trebalo da idu promene ustava, jednom kada za njih dođe vreme. Da bi se na to pitanje odgovorilo, prethodno valja odgovoriti na pitanje šta bi se uopšte želelo postići eventualnim novim ustavom (ili reformisanjem postojećeg), i kakvi se efekti od toga zapravo očekuju. Budući da je glavni problem koji trenutno muči institucije u Srbiji njihova neefikasnost i nepodnošljiva lakoća padanja u blokadu, kao i podložnost "partokratskoj" logici, glavni cilj nekog novog ustava trebalo bi da bude da otkloni takve manjkavosti, i da omogući da politički sistem funkcioniše bez problema. Budući da je trenutni ustav nedefinisan i protivrečan, te da neke odredbe vuku ka "čistom" parlamentarnom, a druge ka polupredsedničkom sistemu, valjalo bi da se novim ustavom (ili reformisanjem postojećeg) krene ili u jednom ili u drugom smeru, umesto da se ostane u nedefinisanoj sredini.

Većina stručnjaka bi se verovatno bez problema složila da "čist" parlamentarni sistem, poput onog u Britaniji, obezbeđuje najveći stepen vladavine prava i demokratičnosti. No, veliko je pitanje da li je Srbija zrela za takav sistem, jer smo već dugo svedoci nemogućnosti našeg parlamenta da se orijentiše u vremenu i prostoru, kao i sposobnosti naših parlamentarnih poslenika da sate, dane i čitave godine gube na periferne teme, od kojih građanima ništa neće kanuti u džep, ali im se zato debelo izvlači iz džepa. Stoga nam se kao primenjiv model za Srbiju, umesto britanskog, nameće onaj francuski, polupredsednički, u kome je mogućnost partija da opstruišu politički život svedena na minimum, ali u kome im nije osporeno samo pravo na egzistenciju i na borbu za sopstvene parcijalne interese, usled čega nije negiran ni politički pluralizam kao demokratska civilizacijska tekovina. No, u francuskom polupredsedničkom sistemu partijama se "stalo na rep" i umanjio im se uticaj mehanizmom koji je institucionalizovao neposredni odnos predsednika republike sa građanima, koji se manifestuje kako u neposrednim predsedničkim izborima (što imamo već i u našem postojećem ustavu) tako i u velikim eksplicitnim nadležnostima predsednika republike (što je zakinuto u našem postojećem ustavu, pa ispada da politički subjekti nemaju bilo kakve instrumente vladanja, jer je i predsednik vlade u problemu, ako mu je blokiran parlament ili ako je u njemu krhka većina). Jednostavno govoreći, ukoliko želimo da uvedemo opšti red u društvo i u državu, moramo političkim akterima da obezbedimo efikasne instrumente vladanja, jer ćemo se u protivnom i dalje plesti u sholastičkim raspravama oko toga što je čija nadležnost, i ko je glavni u državi, predsednik, premijer, parlament ili je to možda ombudsman ili pak poverenik za informacije.

Kako bi se izbegla opasnost od nedemokratskih metoda uvođenja reda, što može biti plaćeno individualnim slobodama i pravima, potrebno je u srpskom političkom sistemu naći ravnotežu između potrebe za nekim političkim autoritetom koji bi delao efikasno i obezbeđivanja prava civilnom društvu, kao, naravno, i nezaobilaznim političkim partijama, da iskažu šta ih tišti i muči, dok bi im se mogućnost da blokiraju političke procese svela na minimum. Upravo je jedan takav ravnotežni sistem uspostavljen u francuskoj degolističkoj Petoj republici, koja je svojim rešenjima uspela da prevaziđe sve manjkavosti nesrećne Četvrte republike u kojoj je, kao trenutno u Srbiji, bila prisutna anarhija konfuznih partijskih klika, koje nisu raspolagale bilo kakvim efikasnim instrumentima vladanja, te su se često međusobno blokirale, što je izazivalo permanentnu krizu sistema, kao i nezadovoljstvo širokih slojeva građanstva. Stoga se ustavnim rešenjima francuske Pete republike pribeglo pojačavanju nadležnosti predsednika republike (predsednik imenuje predsednika vlade i predsedava njegovim kabinetom, zapoveda oružanim snagama, sklapa državne sporazume, saziva referendum, raspušta parlament po potrebi i po potrebi inicira promenu ustava), koji tako postaje glavni subjekt političkog života, ali snosi i najveću odgovornost za sve političke mere, te pri svemu tome ostaje u striktnim ustavnim okvirima koji mu ne dozvoljavaju bilo kakav "puč" ili eventualnu diktaturu. Pri svemu tome institucija predsednika nije apsolutna, jer pored njega postoje parlament i senat koji vrše zakonodavnu funkciju, ali koji nisu u mogućnosti da blokiraju politički život i donošenje odluka, jer izvršna vlast ima, shodno ustavnim odredbama, znatan uticaj na dnevni red tih predstavničkih tela, što ih tera na efikasan rad, kao i na dogovore sa instancom izvršne vlasti. Tako će se u francuskoj Petoj republici kroz odnos predsednika, vlade, senata i parlamenta dogovarati država i društvo oko političkih prioriteta, gde će svakome biti moguće da iznese svoj stav, ali nikome neće biti moguće da opstruiše institucije (osim predsedniku, koji bi pak time bio samoprotivrečan i koji bi verovatno zbog toga izgubio mandat od građana), koje će imati dovoljno autoriteta, kao i kapaciteta za efikasno delanje.

Budući da su problemi koje Srbija trenutno ima veoma nalik problemima koje je imala francuska Četvrta republika, pri čemu je i u jednom i u drugom slučaju, osim problema funkcionisanja političkog sistema, prisutan i problem teritorijalnog integriteta (Francuske, nekoć, sa Alžirom, Srbije, danas, sa Kosovom), možemo pretpostaviti da bi Srbija iz tekuće krize mogla izaći na sličan način na koji je Četvrta republika bila odmenjena Petom u Francuskoj. To konkretno znači pripremu za niz ustavnih reformi kojima bi se omogućilo besprekorno funkcionisanje političkog sistema u kome bi se konačno znalo ko pije, a ko plaća, ko kosi, a ko vodu nosi. Tim reformama bi se pojačale ingerencije instituciji predsednika republike (dakle, ne Borisu Tadiću lično, koji trenutno opslužuje tu instituciju, već samoj instituciji), koja bi, nalik onoj predsednika francuske Pete republike, dobila svoj pun kapacitet i "težinu" proporcionalnu činjenici da se predsednik bira na neposrednim izborima direktno od strane građana i da se zbog toga ne može ostaviti sa diskutabilnim ingerencijama. Time bi, konačno, prestale rasprave o ingerencijama predsednika republike i o tome da li on izlazi iz sopstvenih nadležnosti, ali bi se istovremeno onaj koji opslužuje instituciju predsednika republike obavezao na ozbiljan politički rad, jer bi bilo nemoguće zadobiti i zadržati poverenje građana za tolike velike ingerencije ukoliko ponuđena politika ne bi bila ozbiljna. Potom bi se, po uzoru na francusku Petu republiku, inaugurisala dva predstavnička tela, parlament i senat, čime bi se takođe rešili neki od problema koji muče današnju Srbiju. Senat bi, baš kao u Francuskoj, omogućio da u njemu predstavnike imaju različite regije, od Vojvodine, preko Šumadije, sve do zapostavljenog juga Srbije, mimo čijih interesa se ne bi mogli inicirati zakonski predlozi. Parlament bi sa druge strane ostao poprište partijskih interesa i borbi, koje bi se kultivisale uticajem predsednika i vlade na dnevni red parlamenta, zatim smanjivanjem broja poslanika shodno potrebnom broju današnje Srbije, i, konačno, dvokružnim većinskim sistemom koji bi partije naterao da kandiduju svoje ugledne članove, mesto partijskih aparatčika koji su prinuđeni da ulaze u klinč sa protivnicima kako bi se dokazali partijskom rukovodstvu. Ovakvi novi senat i parlament zajedno bi koštali kao i sadašnji preglomazni i neefikasni parlament, a njihovim konstituisanjem bili bi rešeni neki problemi, poput problema efikasnosti legislativne delatnosti u "donjem domu", kao i eventualnih prigovora na tu delatnost (kao i njene eventualne dopune) na šta bi pravo imale pojedine regije u "gornjem domu". Konačno, predsednik republike, premijer i vlada imali bi institucionalizovan uticaj na dnevni red legislativnih tela, iščući one zakone koji su im potrebni za efikasno upravljanje, kao što bi i samo društvo, odozdo, putem svojih predstavnika u senatu i parlamentu, iniciralo legislativnu aktivnost shodno svojim životnim potrebama. Ovakav sistem bi predstavljalo svojevrstan pakt države sa društvom gde bi svako poneo deo odgovornosti, ali gde država ipak ne bi bila ugrožena od eventualne društvene disperzije (kao što je slučaj u današnjoj Srbiji), budući da bi bila oličena u predsedniku republike koji bi imao ne samo pun legitimitet, već i neupitni autoritet da garantuje kontinuitet, jedinstvo, koherentnost i efikasnost državne vlasti. Konačno, ovako visoko postavljena lestvica za instituciju predsednika republike rezultirala bi ukrupnjavanjem naše političke scene, jer bi za odnošenje "glavne nagrade" u vidu predsedničke funkcije bilo potrebno da neko ima ozbiljnu i uticajnu organizaciju, kao i ozbiljne ljude koje može kandidovati, što će međusobno srodne partije naterati da zbiju svoje redove i da zajedno nastupaju na predsedničkim izborima. Time bi se konačno profilisale samo dve velike političke opcije, koje bi bile unutar sebe manje ili više integrisane, ali koje bi bile okupljene oko zajedničkih ciljeva, što bi otklonilo opasnost od urnebesnih koalicionih kombinacija i što bi branilo bilo kojem političkom autsajderu i avanturisti da se pravo niotkuda pojavi na predsedničkim izborima sa nadom u pobedu, jer bi se do "glavne nagrade" dolazilo samo uz mukotrpan politički rad i uz okupljanje širokih saveza oko neke ozbiljne političke ideje.

Konačno, bio bi to sistem srpske Pete republike, koja bi možda mogla da otkloni manjkavosti svih prethodnih republika koje smo imali. Ukoliko smo u našoj Prvoj republici (1945–1974) imali ideološku suprematiju samo jedne partije, odsustvo političkog pluralizma i građanskih sloboda, te etatističku ekonomiju, ukoliko smo u našoj Drugoj republici (1974–1990) imali sve prethodno uz još veoma protivrečan status tzv. autonomnih pokrajina, ukoliko smo u našoj Trećoj republici (1990–2000) imali haotičnu centralizaciju pod palicom jednog nedovršenog političara, te ukoliko u našoj sadašnjoj Četvrtoj republici posle 2000. godine (a koja se konstitucionalizovala klimavim ustavom iz 2006. godine) imamo permanentnu anarhiju "partokratskih" struktura koje ne uspevaju da uspostave stabilan i efikasan sistem, onda je vreme da razmišljamo o nekoj našoj budućoj Petoj republici, koja bi u glavnim crtama naličila onoj francuskoj.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST