Ratni zločini >

Pad Radovana Karadžića

Lonac ide na vodu dok se ne razbije, a ratni zločinci se skrivaju dok ne padnu. Pad Radovana Karadžića još je jedan znak da je haška priča za Srbiju pred krajem, tj. "okončanjem", kako to naši političari zovu. Neka se pripreme Ratko Mladić i Goran Hadžić, jer je đavo odneo šalu: gotovo je, nema više

Do kasne večeri u ponedeljak 21. jula 2008. teško da bi bilo ko u Srbiji i bio pomislio na Radovana Karadžića. Jednostavno, što reče naš bivši premijer Koštunica, svi su se već bili pomirili sa pomišlju da su Radovan i Ratko pojmovi sada već sasvim apstraktni, ljudi koji će se skrivati doveka, a – uostalom – i kome je još do njih stalo. To je neizbežna posledica pukog protoka vremena: javno mnjenje pamti samo nove vesti; stare vesti odlaze na dno strane i na kraj emisije.

Nekome je, kako vidimo, ipak bilo stalo. U ponedeljak uveče ekipa odabranih radnika iz obaveštajno-bezbednosne zajednice, posebne jedinice koja odgovara jedino vrhu države i svom koordinatoru Vladimiru Vukčeviću, predala je istražnom sudiji Veća za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu lice za koje je bila sigurna da je Radovan Karadžić, mada se lice predstavljalo kao "Dragan David Dabić" sa prebivalištem na Novom Beogradu, po zanimanju "duhovni istraživač" – ukratko "beli mag". Kada i kako je lice bilo lišeno slobode ovoga trenutka još nije izvesno: gg. Vukčević i Ljajić kazali su na konferenciji za novinare, u utorak 22. jula, da je to bilo "u večernjim časovima 21. jula, u okolini Beograda"; advokat Svetozar Vujačić, koji priznaje da je Karadžić njegov klijent, tvrdi da je Radovan uhapšen još "u petak, 18. jula, u autobusu br. 83" (omiljeno prevozno sredstvo Teofila Pančića). S obzirom na iskazanu brigu gg. Vukčevića i Ljajića da operacija bude najbezbednija moguća po aktere i uhapšeno lice, autobus je krajnje zanimljiva lokacija. Oni kažu da se čekao trenutak "prebacivanja lica sa jedne lokacije na drugu"; autobus se tu javlja kao normalno mesto – kad je čovek već tako krenuo. U autobusu nema mesta za neko obezbeđenje, ali ima nenaoružanih civila. Osim toga, takve operacije obavljaju se nekako radije bez svedoka, a autobus 83 zna da bude pun. Međutim, kako "Vreme" saznaje, niti jedan vozač GSP-a nije prijavio hapšenje tog dana, niti kasnije. Bilo kako bilo, kasniji redosled događaja ilustrativan je.

Prva vest pojavila se oko 23.20 u ponedeljak uveče i raširila se odmah. Nije bilo dilema i rezervi, jer je vest odmah bila poduprta zvaničnim saopštenjem Saveta za nacionalnu bezbednost (kroz Kabinet predsednika republike). U tom trenutku dve stvari su već bile sređene: Radovan je već bio u Ustaničkoj 29, kod istražnog sudije Milana Dilparića, a prethodno, tog jutra gđa Slavica Đukić-Dejanović, predsednica Narodne skupštine, odložila je za dve nedelje nastavak sednice parlamenta zbog uporne opstrukcije radikalske i ostale opozicije. Nije da to ima neke veze, kako se priča po gradu: teško da su nadležni javili predsednici Narodne skupštine šta se sprema za to veče. Nisu javili ni mnogo nadležnijim instancama. Takve stvari najbolje se rade brzo i tiho; što brže i tiše – to bolje. Ironijom sudbine, radikali su se zaleteli u opstrukciju rada parlamenta bez svake mere i obzira i tako su izgubili sjajnu priliku da nas sve nedeljama u direktnom TV prenosu gnjave sa "jezivom vešću" (Aleksandar Vučić) o Karadžićevom hapšenju. Dok se oni domognu skupštinske govornice, Radovan će se već u Sheveningenu sprijateljiti sa starosedeocima i sresti stare prijatelje iz Bosne, Hrvatske i Srbije. To bi bila još jedna potvrda stare mudrosti da je umerenost vrlina. Zamislite da je "jeziva vest" snašla radikale u utorak ujutro, na sednici Narodne skupštine; ovako su sami krivi što nije, pa nisu mogli da izvode cirkuse koje su izvodili oko Šljivančanina, Tolimira itd.

Noć između ponedeljka i utorka bila je mnogo manje napeta i zanimljiva nego što bi se očekivalo. Slušajući ekstremno desnu šovinističku propagandu neko bi rekao da će hapšenje Radovana, Ratka i Gorana (onog Hadžića) srušiti nebo na Srbiju i izazvati masovne nerede, pad vlade i opštu kataklizmu; to su mislili čak i neki nepodnošljivo dosadni i neobavešteni dežurni urednici velikih belosvetskih TV mreža te noći. Štogod Kosta Čavoški mislio o tome, reakcija Karadžićevih simpatizera bila je neočekivano slabašna: na Trgu Republike i pred Ustaničkom 29 pojavilo se oko četiri puta manje demonstranata nego što je bilo prisutnih policajaca; onda je pala kiša i policiji je dosadilo, pa ih je rasterala za tren oka, svih stotinak, bez primene sredstava prinude. Na Trgu Republike dva-tri dizelaša spremljena su u maricu, a jedan nije uspeo da bude uhapšen iako se jako trudio. Naime, policajci su ga pročitali i veoma spretno su ga odbijali od sebe dok nije izgubio strpljenje i otišao kući. To je bio najdramatičniji događaj te noći i najlepši za gledanje.

Policija je za svaki slučaj sačuvala povišeni stepen pripravnosti i u utorak, kada se za 17 časova očekivao nekakav protestni skup na Trgu Republike. Valjda zbog kiše (kažu policajci) – ili zbog nečeg drugog – od toga nije bilo ništa. U političkom smislu reči, dakle, Radovan Karadžić više nije tema – osim Kosti Čavoškom i istima takvima kao i on. DSS – užasnut i skamenjen, kako se i očekivalo – javio se tek u utorak po podne, što se tumači šokom koji je Rade Bulatović mogao da ublaži na vreme, ali nije. Ili možda jeste, ali ga nisu slušali. Naime, nikako nije moguće da je novo rukovodstvo BIA za cigla dva-tri dana pronašlo i uhapsilo Radovana Karadžića, eto tako, iz puke pameti. Ovakve akcije spremaju se mesecima; teško da BIA nije mesecima imala barem indicije i tragove o tome gde se Karadžić kreće i šta radi; slično je bilo i sa Župljaninom, a biće i sa Mladićem i Hadžićem – samo čekajte. Pitanje je: da li su operativci o tome obavestili Direktora; da li je Direktor o tome obavestio Premijera? O tome se još ništa ne zna, ali će se saznati – bez brige.

Mogući i verovatni scenario oslanja se na banalne motive: operativci – koji nisu glupi ljudi, naprotiv – čekali su da dođe novo načelstvo (što je bilo sasvim predvidivo), pa su mu prezentirali ono što su znali u tom trenutku (dovoljno), a što su uskratili prethodnom načelstvu, znajući ga. Tu treba imati u vidu i činjenicu da je – poučeno prethodnim iskustvom – koordinaciono telo Vlade Vukčevića svoje poslove držalo u najvećoj tajnosti i da je sasvim moguće da se izvan okvira posebne kombinovane jedinice ništa nije ni znalo. I to ćemo, uostalom, doznati kad dođe vreme. Bilo kako bilo, iznenađenje je bilo potpuno, što ukazuje na nepropusnu operativnu bezbednost. Nije se ponovio krvavi cirkus sa hapšenjem Šljivančanina, niti skandal sa Tolimirom. Oba skandala bila su posledica namernih poteza i propusta vladajućih garnitura: MUP Dušana Mihajlovića namerno je žrtvovao policajce i vozila u slučaju Šljivančanina, ne bi li Hagu dokazao kako mu je to teško; hapšenje Tolimira bilo je tumačeno jeftinim lažima (da je Tolimir, kao, uhapšen van Srbije), samo da Koštuničina vlada ne ispadne odgovorna. Da je Karadžić bio hapšen kao Šljivančanin, imali bismo mnogo više nasilnih demonstranata nego u ponedeljak i utorak; ovo što smo videli pokazuje da nije bilo unapred organizovanog protesta, jer bi se inače fudbalska navijačka plemena mobilnom telefonijom organizovala na vreme, kao u slučaju Šljivančanina.

E, sad: kako je Karadžić otkriven? Tu ima mesta raznim nagađanjima. Po svemu sudeći, infrastruktura za logističku, obaveštajnu i finansijsku podršku Župljaninu, Karadžiću i Mladiću manje-više je bila ista i skoro je sasvim izvesno da se po toj liniji i došlo do Župljanina i Karadžića, a moglo bi se doći i do Mladića – ako ne izvuče pouku (Goran Hadžić je drugačiji slučaj). Godinama se čuju uporne priče o tome kako je opstanak tih haških begunaca bio i ostao finansiran iz heroinskih profita raznih regionalnih mafija (pre svega novosadsko-bačke sa ogrankom ka Republici Srpskoj). Koliko para je ova, uopšteno i okvirno nazvana, ali veoma stvarna ekipa "Antihaškog bratstva", stekla tokom naših ratova i koliko je uložila u taj isti heroin – moglo bi se doznati, samo da ima ko bi. U svakom slučaju, para je bilo; do "Sablje" svakako. Posle toga stvari se usložnjavaju. Padaju umetnici, jedan za drugim, život postaje skup i rizičan.

Sve to, naravno, ima svoj uticaj na taktiku preživljavanja lika kakav je Radovan Karadžić (ali i ostali). Najpametniji pristup je onaj koji je opisao Goran Petrović, bivši načelnik Državne bezbednosti, citirajući Edgara Alana Poa: drvo se skriva u šumi, kamen na žalu, knjiga u biblioteci, a čovek u velikom gradu. Ukratko: ako čovek ima uverljive lažne papire; ako izmeni lični opis; ako vodi računa da se ne koristi telefonom (bilo kakvim) i da se ne viđa sa sumnjivim licima – neće upasti u oči nikome. Dovoljno je da mu jednom mesečno poverljivo lice ubaci u poštanski sandučić kovertu sa oko hiljadu evra i ništa više; tako može da živi bezbedno do kraja života, kažu stručni ljudi iz obaveštajno-bezbednosne zajednice. U takvom slučaju, jedini trag je onaj ko ubacuje koverat u poštansko sanduče, pa ga vi nađite.

Te priče o sakrivanju po šumama i gorama, hajdučkim pećinama, manastirima i ostalo, obična su propaganda njihove medijske podrške. Samo se budala vucara po planinama i to ne traje dugo: mnogo se vide i on i njegova neophodna oružana pratnja; o telekomunikacijama i da ne govorimo.

Sasvim je zamislivo da Ratko Mladić živi na Novom Beogradu, glumeći zastavnika prve klase u penziji: smršao je, "na pola se napravio", što kažu seljaci (a i valjalo bi mu zbog zdravlja), pustio brkove, stavio naočare i ošišao se na kratko; igra šah sa penzionerima i priča im kako je bio intendantski podoficir; ajde ga nađite. Nećete ga naći – sve dok se ne uhvati za telefon.

Radovan Karadžić, međutim, gradio je sebi drugačiji imidž. Svako sebi pravi "legendu" (u obaveštajnom žargonu: fiktivni identitet) u skladu sa nekim svojim unutrašnjim sklonostima: ako bi Mladić bio idealno sličan intendantskom zastavniku prve klase, Karadžić je idealno sličan "belom magu", "alternativnom duhovniku" i uopšte šarlatanu nadrilekarske struke, kockaru, hohštapleru i varalici opšte prakse, kakav je bio celog života. Setimo se samo Radovanovih detonacija, onih najstrašnijih: te evo stižu Kozaci na konjima da nam pomognu; te samo što nismo uzeli Sarajevo; te evo sledi treći svetski rat ako ja ne budem zadovoljan; te nestaće Muslimana ako se mi naljutimo; te bombardovaću Beč i Firencu i ostale beskonačno drske i bezočne gadosti.

Ima li bolje i ubedljivije maske za Radovana Karadžića nego da pusti belu kosu i bradu, obuče se u crno i počne da izigrava "belog maga"? Da je u taj inače lukrativni biznis ušao odmah 1991, danas bi bio bogat i miran čovek, nikakav Haški tribunal ne bi ga jurio, držao bi predavanja o "duhovnom zdravlju, tihovanju i meditaciji", objavljivao pretenciozne članke u odgovarajućim časopisima i uopšte živeo kao gospodin. Prerušavanje je bilo fascinantno: na nedavnom snimku TV Kikinda on sedi sa dugim brkovima i bradom, udidio se i smireno gleda; ko bi rekao? Njemu slični nadrilekari već su napravili ogromne pare, a prave ih i dalje. Ali, eto, sudbina razne ljude nosi u raznim pravcima.

Kako sada stvari stoje, Radovan Karadžić prispeće u Sheveningen za nedelju dana najkasnije. Ostaje nekoliko pitanja: pre svega, ko mu je pomagao i kakvim parama; ko mu je nabavio lažne papire; ko ga je finansirao pre, a ko posle dolaska u Beograd? On nije mogao tek tako da se predstavlja kao lekar, pa makar i "alternativni"; nekakvu diplomu trebalo je da pokaže, jer ovde policija nekako ne voli nadrilekare. Lažna lična karta ima svoju biografiju: serijski i registarski broj. Telefon ima memoriju i ispis poziva. Hoće li se neko i time pozabaviti kao što se niko nije pozabavio istim pitanjima u slučaju Stojana Župljanina?

Teško da će se time pozabaviti MUP Republike Srbije, jer se ministar Ivica Dačić od toga na vreme ogradio. U svom prvom značajnijem intervjuu u svojstvu ministra, g. Dačić je u emisiji "Utisak nedelje" izjavio da ne odobrava hapšenje haških optuženika, a da podržava "dobrovoljnu predaju". G. Dačić se našao u neizbežno krajnje neprijatnoj situaciji u ponedeljak uveče: svi su pogledali u njega kao da on ima nešto sa hapšenjem Radovana Karadžića. Nije imao; nisu ni neki drugi, ali objasnite to sada bivšim koalicionim partnerima Ivice Dačića, koje ćemo tek slušati narednih dana kako ga nazivaju svim mogućim imenima, čemu su vični... Nimalo mu nije pomoglo to nesrećno i nepotrebno saopštenje u noći između ponedeljka i utorka, da – kao – MUP Srbije, čiji je on ministar, nije imalo ništa sa hapšenjem Radovana Karadžića. Sve i da nije – a i nije, po svemu sudeći – ko će mu to poverovati? Ivica Dačić tek treba da nauči elementarnu istinu: da se ne može biti malo u drugom stanju; ili si trudan, ili nisi, Možda je on to nekada i znao, ali ga je u međuvremenu ponelo. Ponelo je i Radovana, ako je to neka uteha.


 

Razbijači na kiši

Dvoje stranih turista sa rančevima na leđima, koji su se u utorak po podne pravo sa železničke stanice uputili u centar Beograda, preneraženi su gledali početak Knez Mihailove ulice, prepune pripadnika policije pod punom opremom za razbijanje demonstracija. Prizor je delovao nadrealno, naročito zato što se između nekoliko redova kordona koji su preprečili ulicu nisu mogli primetiti nikakvi demonstranti. Jedino što je pokazivalo da se nešto zaista dešava bili su povici i skandiranje koji su povremeno dopirali iz pravca restorana Ruski car: "Radovan Karadžić! Radovan Karadžić! Ustaše! Ustaše! Izdaja! Izdaja!", kao i tri mladića koja su sa rukama na potiljku potrbuške ležala na mokrom pločniku ispred Palate Albanija, dok je pored njih stajalo nekoliko pripadnika Žandarmerije.

Grupicu koja je skandirala ispred Ruskog cara, izolovanu između dva kordona policije, činilo je pedesetak mladića, uglavnom pripadnika ultradesničarskih organizacija i navijačkih grupa. Ta grupa je na početku protesta protiv hapšenja Radovana Karadžića, zakazanog za 17 časova na Trgu Republike, počela da lomi inventar okolnih kafića, baca stolice na policiju, pali baklje i petarde. Pošto ih je policija okružila i potisnula, situacija se donekle smirila.

Na početku ambiciozno najavljenog protesta okupilo se nekoliko stotina građana, ali i taj broj je počeo da se smanjuje pošto su uvideli da se, zbog policije koja je zatvorila sve prilaze ka Ruskom caru, ne mogu pridružiti svojim istomišljenicima koji su skandirali imena haških optuženika i pogrdne poruke na račun ministra policije Ivice Dačića. Neki demonstranti su dobacivali uvrede policiji i gunđali zbog sumorne atmosfere koja je protest okruživala. "E moji Srbi, više je novinara nego nas. Šta čekate deco, imate ove kocke pa gađajte policiju", pokušavao je da atmosferu podigne stariji sugrađanin, okićen bedževima sa likovima Če Gevare, Radovana Karadžića i natpisom "Ja neću u Evropu". "Ma ‘ajmo odavde, brate, šta da radimo", rekao je mladić u majici sa likom Ratka Mladića svom prijatelju. "Ne možemo sada da se tabamo sa murijom, vidi koliko ih je!"

Na protestu se pojavio i Luka Karadžić, brat Radovana Karadžića, kao i Aleksandar Vučić, generalni sekretar Srpske radikalne stranke. Grupa demonstranata počela je da se razilazi nešto posle 19 sati, pošto im se Vučić obratio. On je poručio da će narednih dana biti organizovani veliki protesti povodom hapšenja Radovana Karadžića. "Nadam se da ćemo organizovati velike, masovne proteste i da ćemo pokazati da Srbiju nismo ubili", dodao je Vučić i zahvalio se prisutnima što vole Srbiju, Radovana Karadžića, svoj narod i što se bore za državu. "Naša nepopustljivost veća je od njihove tvrdoglavosti", rekao je Vučić. Na protestu je povređen jedan policajac, oko 18.30 kod Palate Albanija. Jake policijske snage obezbeđivale su centar grada i pošto su se demonstranti razišli.

Momir Turudić

Porodica Karadžić

Porodica Karadžić

Najuža porodica Radovana Karadžića tvrdi da godinama nije videla haškog optuženika i na Palama u okolini Sarajeva živi sasvim povučen život. Ljiljana i Sonja Karadžić, Radovanove žena i ćerka, zajedno drže privatnu lekarsku ordinaciju na Palama, ali kako čujemo od tamošnjih sugrađana, u ordinaciju "niko nije ušao poslednjih pet godina, najverovatnije iz straha". Sin Saša Karadžić nije zaposlen, i porodicu izdržava njegova žena. On, kao i njegova starija sestra Sonja, ima dvoje dece.

Svim članovima porodice Karadžić, uključujući i četvoro maloletnih unučića, Miroslav Lajčak je devetog januara ove godine ukazom oduzeo pasoše i dodelio privremena dokumenta koja su validna jedino unutar granica Bosne i Hercegovine. U utorak, na dan zaključenja ovog broja "Vremena", Lajčak je dva puta od ranog jutra odbio zahtev porodice za vraćanje pasoša s kojima bi jedino bilo moguće putovanje u Srbiju. Porodica je insistirala na poseti uhapšenog Karadžića pre nego ovaj bude isporučen Haškom tribunalu, "budući da ga jako dugo nije videla i da nije ni znala da li je uopšte i živ". Lajčak nije odobrio vraćanje dokumenata.

Porodica se, inače, veoma dugo drži potpuno po strani od javnih dešavanja i medija, i održava kontakte jedino sa kolegama novinarima koje poznaje dugo i to tako što ih (Ljiljana ili Sonja) lično kontaktira.

Jedina osoba koja ima relativno redovne kontakte sa medijima, naročito sa onima u BiH, jeste Radovanov brat Luka Karadžić, koji je svojim "previše slobodnim" izjavama više puta "naljutio" porodicu.


Izbor iz pesama

U specijalnom izdanju iz juna 1996. posvećenom povlačenju Radovana Karadžića iz javnog života "Vreme" je objavilo nekoliko njegovih pesama. Neki stihovi delovali su proročanski


Robovanje

Visoko u mansardama ovih ogladnelih kuća
sad kad mi krv poznaješ kad mi poznaješ telo
rastrgni me o vetre ko da sam od ništavna pruća
i nosi s mesta na kome mi je veselje svelo
ko umirući u dane onih ludih nada
bejah ja miran ko da u ovom gradu ne beše jada
a na mansardi mojoj i cveće evo plače
i u daljini vidim te o goli moj Durmitore
boso čobanče niz tvoje litice skače
iz tvojih se dubina vekovni leleci ore
ja na mansardi a oko mene tašte betonske gore
iz čaše sa svetom vodom do moga srca putuje
nož moga razuma i telo saznanjem truje
visoko u mansardama ovog betonskog cveća
sav trnem a moja rasplakana sveća
u ogorelištu drobnjačke kolibe čamuje
a gde mi tvoja sveta slika danuje
ogromovljeni moj zavičaju tobom se osamljeni
duhovi bore

Moja prava

Od prava imam: maleni prozor
Put Velikog Belog Sveta.

Al’ kroz njega vidim
Malo od Ovog, malo od Onog,
Jednu pticu, nikad celo jato,
Vrh drveta, bogzna gde je koren,
Sve se više sluti, sve je manje datog,
Tek za slutnje stvoren.

Stog su mi ćelijski koraci
Pogrešni,
Jer nikad ne vidim cele oblasti
Plaveti.
Do pola nagnut prema propasti,
Od pola na dohvat kamdžije
I apsandžije.

Od prava imam, ali nezvanično,
Da te volim, a da se ne vidi.
I na plač pravo,
Tihi, trajni:
Mali grč na licu,
A suze teku u srce tajni.

O, tajni plač uvek mnogo vredi.


Pakao

Jesi li već saznala:
Pakao je prešao
Na našu stranu.

Ulicama šetaju kerberi,
Love naše nježne poglede.

I nema mnogo smisla
Da se bojim smrti
I vječne tame:
Sve što nas čeka tamo,
Desilo nam se ovdje.

Pakao je izišao na vidjelo,
I pokazuje se, ko hoće da vidi.
Kerberi reže na naše misli.

Ne boj se, mila, starosti naše
I naše smrti.
Dva groba biće tvrdi zaklon:
Rodiće sjajna rješenja.
Otuda sukljaće naše duše
Da gase raspomamljeni pakao
Što je prešao
Na našu stranu.


Košava

To nije vetar,
Već vila Ravijojla
Juriša
Da nas opameti.

A mi stojimo,
Zaneti
Čekanjem zelenih kola
Autobusa. Hoće li stići?
Da potrčimo
Kao pod kvočku pilići.

A Košava se ljuti na Srbe,
Razbija glave,
I traži proročku pamet.

Pokolenje suzi,
Iščuđava se, ili šali.
A Ravijojla još jače navali
Da pokida uze,
Da razbruji žice,
Održi amanet.

Sve je uzaludno. Autobus stiže.
Vetar suši suze.
Vitla otpacima
I razgoni ptice.
(1983)


Kalemegdan

Spavaš, čudovište,
Pod gunjem od trave,
I motriš na nas
Tajnim okom.

Čuvaš naše strave
U sebi,
Čudovište:
Jauk i pticu
Visoko,
Kolje i glave,
Ponos i kosti
Duboko,
I vežeš u čvorište.

Narod tumara
Ispod tvojih kula,
Kao što tumara ispod senke smrti.
Dok čekamo cara,
Kruni se naš život
Kao biljeg krti.

Ti znaš, čudovište,
Šta će biti s nama.
Tvoje džombe snagu su nam popile.
Naša je tuga, i naša tama,
I naša pesma – tvoje kopile.
(1983)


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST