Prvi srpski diplomata u Londonu >

Otmeni jahač s polucilindrom

Više od pola veka je bio u državnoj službi, doprevši do njenog samog vrha (predsednik vlade), da bi iz javnog života otišao posramljen, kad je na čast njegove porodice udario bestidni kralj

Filip Hristić, fotografija Anastasa Jovanovića 1850-1855

Pretposlednjeg dana juna navršiće se tačno 125 godina od kada je svoju dužnost započeo prvi srpski diplomatski predstavnik u Londonu. Bio je to Filip Hristić, čija je služba u svojstvu stalnog izvanrednog i opunomoćenog ministra Srbije u Velikoj Britaniji započela 29. juna 1883, kada je u posebnoj audijenciji, u dvorcu Vindzor nedaleko od Londona, predao svoje akreditivno pismo kraljici Viktoriji.

Pisani trag o činu audijencije ostavio je sam Hristić, u pismu predsedniku vlade i ministru inostranih dela Milanu Piroćancu, koje je napisao istog dana po povratku u britansku prestonicu. Iz pisma, koje se danas čuva u Arhivu Srbije, saznajemo da je audijencija trajala samo nekoliko minuta. Pored akreditivnog pisma Hristić je kraljici predao i orden Belog orla, kojim je odlikovana od srpskog kralja Milana Obrenovića. Nakon što je zahvalila na ordenu i interesovala se za zdravlje srpskog kraljevskog para, audijencija je bila završena. Hristić primećuje i da je kraljica izgledala veoma loše, da se prilikom kretanja oslanjala o štap i da se zbog toga, umesto prigodne besede, čitava procedura predaje akreditiva obavila "sa nekoliko prigodnih reči".

Kraljica Viktorija - primila akreditive Filipa Hristića

Međutim, istorija srpsko-britanskih odnosa započela je pet decenija ranije, tačnije 1832, kada se diplomata i publicista, tada sekretar britanske ambasade u Carigradu, Dejvid Urkvart, pri povratku iz Carigrada u London, kraće zadržao u Srbiji. Tom prilikom Urkvart se sastao sa knezom Milošem, da bi to učinio i sledeće godine pri novom odlasku za Carigrad. Miloš je drugi susret iskoristio da saopšti britanskom diplomati svoju nameru da Srbiju oslobodi tadašnjeg ruskog protektorata i uticaja, i da mu je zbog toga potrebna pomoć britanske vlade. Srpski knez je tom prilikom izrazio i čuđenje što je britanska vlada više zainteresovana za Novi Zeland nego za Srbiju. Inače, na Urkvarta je poseta Srbiji ostavila snažan utisak, pa je na njegov predlog ministar spoljnih poslova lord Palmerston odlučio da u Beogradu otvori konzulat.

Naravno, svoju odluku da u Srbiju pošalje zvaničnog diplomatskog predstavnika Palmerston je bazirao na ekonomskom i političkom interesu Britanske imperije, tada vodeće industrijske i kolonijalne sile sveta. Plašeći se prvenstveno ruskog širenja na Balkan i izlaska na moreuze Bosfor i Dardanele, pri tom ne misleći na ugroženi turski državni suverenitet nego na svoj ugroženi kopneni put za Indiju, Palmerston pribegava politici očuvanja Otomanskog carstva kroz podršku balkanskim narodima u sticanju autonomije (kasnije i nezavisnosti), koji bi, čuvajući svoju državnu tekovinu, bili ujedno i brana ruskom širenju na Balkan. Rezultat te politike bilo je imenovanje Lojda Džordža Hodžesa za prvog britanskog konzula u Kneževini Srbiji, koji je stupio na dužnost 3. juna 1837, kada ga je knez Miloš svečano primio. Zbilo se to iste godine kada je kraljica Viktorija stupila na presto, započevši vladavinu, kasnije nazvanu viktorijanskim dobom (do 1901. godine kada je preminula), stvorivši "Imperiju u kojoj sunce nikad ne zalazi".

London u vreme dolaska Filipa Hristića u diplomatsku službu

Britanska politika se prema Srbiji nije u suštini menjala narednih pola veka, pa je Filip Hristić na diplomatsku dužnost u London otišao kao predstavnik nezavisne Kraljevine (Srbija je dobila nezavisnost odlukom velikih sila, između ostalih i Velike Britanije, na Berlinskom kongresu 1878. godine).

Ali, pored jubileja – 125. godišnjice odlaska prvog srpskog diplomatskog predstavnika u London, našu dalju pažnju posvetićemo izuzetnoj ličnosti Filipa Hristića, glavnog aktera tog događaja. Pre bi se moglo reći da će to biti jedinstvena priča o čoveku koji je više od pola veka bio u državnoj službi, doprevši do njenog samog vrha (predsednik vlade), da bi iz javnog života otišao posramljen, kad je na čast njegove porodice udario sam bestidni kralj.

Filip Hristić (rođen 1819) bio je sin Karađorđevog buljukbaše Hriste Riste Đorđevića, koji se posle Ustanka bavio abadžijskim zanatom. Bez oca je ostao u svojoj devetoj godini, da bi ga samohrana majka (imala je još troje dece), zbog njegovog lepog glasa, dala na školovanje i izdržavanje mitropolitu Milentiju, da mu bude pojac. Kao vrednog i pametnog dečaka, mitropolit je Filipa preporučio kneginji Ljubici, koja ga je prihvatila kao družbenika svojim sinovima Milanu i Mihailu. Primajući sada znanje od najboljih učitelja, Filip je 1836. godine završio Licej, da bi školovanje nastavio u Beču i Parizu, gde je i doktorirao prava u svojoj 29. godini (1848).

Vrativši se u Srbiju Filip Hristić je dugo radio u Ministarstvu prosvete, zatim u diplomatskoj službi i Kasacionom sudu, da bi 1875. godine ušao u Državni savet, a pred knez Miloševu smrt (1860) bio i njegov lični sekretar. Bio je zatim srpski diplomatski predstavnik u Carigradu, Beču, Berlinu i Londonu, ministar prosvete, predsednik vlade i ujedno ministar inostranih dela, da bi karijeru završio kao guverner Narodne banke. Posebno značajne bile su njegove diplomatske misije: (1) 1862, kada je u Londonu, pripremajući teren za podršku srpskom zahtevu kod Porte u Carigradu za vraćanje utvrđenih gradova pod srpsku upravu, inicirao šestočasovnu debatu o Srbiji u Donjem domu, (2) 1871, kada je pratio mladog kneza Milana na podvorenje ruskom caru, (3) 1874, kada je pratio istog kneza na podvorenje sultanu, i (4) 1878, kada je učestvovao u radu nezvanične srpske delegacije na Berlinskom kongresu, čijim je odlukama Srbija dobila nezavisnost.

Ali, ovaj aktivni učesnik mnogih istorijskih događaja Srbije XIX veka, umesto da ode u zasluženu penziju kao uvaženi diplomata i državnik, biva predmet negde podsmeha, negde sažaljenja, jer su bestidni kralj Milan i snaha Artemiza (supruga Filipovog sina Milana, diplomate i jedno vreme kraljevog sekretara) ukaljali čast njegove porodice. Artemiza je bila carigradska Grkinja, kći bogatog trgovca drvetom, koju je Milan Hristić upoznao u vreme dok mu je otac bio srpski poslanik u Carigradu. U braku sa Milanom Artemiza je imala troje dece, kada se kralj Milan umešao u taj brak i razorio ga. O toj vezi, zbog koje je i kraljica Natalija pucala od muke, a ceo Beograd ga osuđivao, piše Milan Jovanović Stojimirović: "Artemiza je stanovala u Knez Mihailovoj ulici, u blizini današnje engleske čitaonice (oko broja 46, prim. Z. J.), a kralj Milan se svakodnevno dovozio k njoj u zatvorenom dvorskom fijakeru sa državnim grbom i livrejisanim kočijašem (i lakejom) na boku, pa bi ostavio ta kola da ga tu čekaju. Nije se znalo ko je bio bestidniji, on ili ona, jer je Artemiza znala i da prkosi... Izneveren na svom porodičnom ognjištu (i obrukan), Milan F. Hristić se povukao iz Srbije i oženio jednom poljskom aristokratkinjom, pa je i umro kod nje, u jednom zamku blizu Krakova."

A Filip, koji je u međuvremenu postao udovac i zagazio u osmu deceniju života, morao se povući iz javnog života. Vreme je provodio u svojoj vili na Topčiderskom brdu, u biblioteci koja je bila puna knjiga, pažljivo prikupljanih tokom duge karijere diplomate i državnika. Umro je 1905. godine, dve decenije posle događaja koji su ga odvukli sa javne scene, u vreme kada su se šetači po Topčiderskom brdu već pitali ko je ovaj stari gospodin, otmeni jahač, u belom prsluku i sa sivim polucilindrom, koji ih podseća na nekog lorda prispelog među njih direktno iz Londona.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST