130 godina nezavisnosti >

Srbija na Berlinskom kongresu

Trebalo je da zakoračimo u XXI vek pa da naša istoriografija ovaj događaj, posle izbijanja srpske revolucije 1804. godine, označi kao "najznačajniji u istoriji srpskog naroda XIX veka"

OTO FON BIZMARK

Trinaestog juna navršava se 130 godina od dana kada je u Berlinu rad započeo kongres sedam evropskih sila, čijim je odlukama Srbija, dotadašnja vazalna kneževina Otomanskog carstva, postala međunarodno priznata država. Kongres je zasedao od 13. juna do 13. jula 1878, a u njegovom radu učestvovali su predstavnici Nemačke, Austro-Ugarske, Francuske, Velike Britanije, Italije, Rusije i Turske.

Odlukama Berlinskog kongresa okončana je Velika istočna kriza, značajni segment u dugoročnom rešavanju Istočnog pitanja. U tekstu koji sledi bavićemo se uzročno-posledičnim vezama događaja vezanih za tri navedene istoriografske odrednice. Težište će biti na Berlinskom kongresu i nezavisnosti, najvećoj državotvornoj dobiti za Srbiju.

ISTOČNO PITANJE: Početkom XVI veka moćno Otomansko carstvo obnovilo je svoj pohod na Srednju Evropu. Pod vođstvom sultana Sulejmana II Veličanstvenog, Turci su 1521. od Austrije preoteli Beograd, a posle pobede nad Mađarima 1526. godine na Mohaču, put preko panonskog prostora bio im je otvoren.

Turci će na ovom prostoru ostati naredni vek i po, i za to vreme, u svojoj osionosti, voditi čak šest velikih ratova. Ali, to je i vreme kada Turska počinje da gubi snagu. Promenu je donela neuspešna opsada Beča 1683. godine. Poraz koji im je odneo deset hiljada života, imao je za Osmanlije istu ulogu kao za Srbe poraz na Kosovu, ili poraz na Mohaču za Mađare. Turci će ubrzo napustiti i Budim (1686), a nastupajući period njihovog vojnog nazadovanja iskoristiće velike evropske sile za "nadmetanje oko podele osmanlijske teritorijalne baštine, koju su oni ostvarili od XIV veka nadalje" (Milorad Ekmečić). To je ujedno i definicija Istočnog pitanja, za koju se autorka ovog teksta odlučuje, između više definicija koje je ponudila obimna domaća i inostrana istoriografija.

KNEZ MILAN

VELIKA ISTOČNA KRIZA: Paralelno sa dekadencijom osmanlijske države i ekspanzijom velikih evropskih sila na Balkansko poluostrvo i Srednji istok, budi se nacionalna svest naroda pod osmanlijskim jarmom. Sukob ta tri međusobno suprotstavljena procesa dostiže vrhunac u periodu od 1875. do 1878. godine, koji je u istoriografiji poznat pod imenom Velika istočna kriza. To je period u kome su se na Balkanskom poluostrvu smenjivali rat i mir u istorijski kratkom i burnom vremenu. Period je ograničen Hercegovačkim ustankom iz 1875, kojim je započela kriza, i Berlinskim kongresom iz 1878, čijim je odlukama kriza okončana.

SANSTEFANSKI MIR: Nakon ustanka Srba u Hercegovini, a zatim i u Bosni, Srbija je pod pritiskom javnosti ušla u rat protiv Turske u leto naredne, 1876. godine. Vojno i finansijski nespremna, brzo je pretrpela poraz i prinuđena na primirje koje je, tek pod pritiskom velikih sila, Turska prihvatila. Međutim, na poziv Rusije da joj se priključi, Srbija ponovo ulazi u rat protiv Turske i naredne godine. Ovoga puta nešto spremnija, srpska vojska u jednom naletu oslobađa Niš, Pirot, Leskovac i Vranje.

JOVAN RISTIĆ

Pošto je dobila rat protiv Turske, Rusija je diktirala uslove mirovnog ugovora, a potpisan je 3. marta 1878. u gradiću San Stefano nadomak Carigrada, do kojeg je stigla ruska vojska. Po Sanstefanskom miru Rusija je obavezala Tursku da joj ustupi sve njene preostale teritorije u Evropi, sem jednog uskog poteza oko moreuza (Bosfor i Dardaneli) i samog Carigrada. Nacrtane su i nove granice po kojima je obrazovana "Velika Bugarska", koja bi kao glavni ruski eksponent na Balkanu omogućila izlazak Rusije na Sredozemno more. Po istom ugovoru o miru, Srbiji bi jedina ratna dobit bio Niš, pa je naš poznati istoričar, diplomata i državnik Slobodan Jovanović o odredbama Sanstefanskog mira rekao: "Mi koji smo vodili dva rata, jedan po želji neslužbene (slavjanofilski pokret, prim. Z. J.), a drugi po želji službene Rusije, imali smo da ostanemo mala Srbija. Bugari, koje ni mi ni Rusi nismo mogli pokrenuti na ustanak, imali su da postanu velika Bugarska."

Na protest srpske vlade Petrogradu, odgovoreno je sledeće: "Najpre idu interesi ruski, pa onda bugarski, pa tek posle njih dolaze srpski, a ima prilika u kojima bugarski interesi stoje na ravnoj nozi sa ruskim." Jednostavno rečeno – "put ka Carigradu, ruskom imperijalnom cilju, vodio je kroz Bugarsku, a ne kroz Srbiju" (Radoš Ljušić).

Odredbe Sanstefanskog mira uznemirile su tada širu srpsku javnost. Ona je bila ogorčena i osećala se prevarenom, pa je u razgovorima ruska politika prikazivana "kao vrhunac neiskrenosti i podvaljivanja" (Slobodan Jovanović). Govorilo se i da je celokupna ruska politika, od Hercegovačkog ustanka do Sanstefanskog mira, bila okrenuta ka stvaranju "Velike Bugarske" i da nas je Rusija navela da krvarimo prvenstveno radi tog njenog cilja.

Ipak, srpska vlada je dobro znala da po odredbama Pariskog mira iz 1856. godine (posle poraza Rusije u Krimskom ratu), Rusija nije mogla sa Turskom potpisati mir, već samo "preliminarni mir", i da odredbe Sanstefanskog mira moraju da potvrde velike sile.

Naravno, velike sile su imale na umu odredbe Pariskog mira, ali ne zbog srpskih, već prvenstveno zbog svojih interesa. Zajedničkom akcijom trebalo je sprečiti rusku kontrolu Balkana i time stvoriti uslove za svoje teritorijalne pretenzije prema jugu (Austro-Ugarska) i bezbedan prolaz preko Turske dalje na Istok (Velika Britanija). Ujedinjenoj i sve jačoj Nemačkoj odgovarao je status quo, kao i Italiji i Francuskoj. Ratom oslabljena i unutrašnjim problemima zabrinuta Rusija, morala je da popusti. Radi formalnog razrešenja situacije, kongres velikih evropskih sila bio je izvestan.

PROGLAŠENJE NEZAVISNOSTI
Uvećana (zumirajte)

PRIPREME ZA KONGRES: Naravno, uspeh budućeg formalnog dogovora zavisio je od njegove pripremljenosti, pa je proleće 1878. godine bilo u znaku bilateralnih sporazuma velikih sila, koji će biti osnova za odluke kongresa. Pod pritiskom Velike Britanije Rusija se odrekla projekta "Velike Bugarske" i saglasila se o njenoj podeli i granicama, bez izlaska na Sredozemno more. Turska je ustupila Velikoj Britaniji ostrvo Kipar u zamenu za podršku na kongresu, dok su se Velika Britanija i Austro-Ugarska dogovorile o uzajamnoj podršci: Ostrvljani će podržati Dvojnu monarhiju da dobije saglasnost ostalih velikih sila da može okupirati Bosnu i Hercegovinu, dok će zauzvrat dobiti podršku oko podele Bugarske. Dogovor su napravile i Austro-Ugarska i Rusija: Rusija se neće protiviti da Austro-Ugarska okupira Bosnu i Hercegovinu i da sa Srbijom sklopi sporazum o gradnji železnice preko Kneževine, dok će Austro-Ugarska podržati Rusiju u tome da ostanu ostale odredbe Sanstefanskog mira, uz obećanje da će, u slučaju obnove ratnih dejstava, zadržati neutralnost.

Sledstveno, sledilo je i priključenje Srbije kombinatorici velikih sila, pa je 7. juna 1878. u Beču došlo do susreta srpskog ministra inostranih poslova Jovana Ristića i njegovog domaćina grofa Đule Andrašija. Predlog zvaničnog Beča je bio sledeći: da Srbija u naredne tri godine izgradi železničku prugu od Beograda do Niša (računajući i dva kraka: prvi prema Sofiji, a drugi prema Solunu) i da u cilju bezbedne plovidbe Dunavom, srpska vlada dozvoli Austro-Ugarskoj čišćenje Dunava u koritu Đerdapa. Zauzvrat bi Austro-Ugarska dala Srbiji podršku u priznavanju njene nezavisnosti i teritorijalnom uvećanju na jugu i jugoistoku, kao i vezu sa svojom železnicom, posle završetka pruge kroz Srbiju. Pored toga, Andraši je jasno rekao Ristiću da Beč neće dozvoliti bilo kakvo proširenje Srbije na zapadu, ali ni prema Novopazarskom sandžaku i Mitrovici, da ne bi dve srpske države (Srbija i Crna Gora) imale zajedničku granicu. Ristić nije hteo da ove Andrašijeve uslove sporazuma prihvati bez saglasnosti skupštine, pa je odgovor ostavio za kasnije.

Posle svih preliminarnih dogovora, nemačka vlada je kao domaćin kongresa, 3. juna uputila poziv evropskim silama da uzmu učešće u njegovom radu, koji se sastaje zbog diskusije "celokupnog sadržaja ugovora u San Stefanu". Kongres u Berlinu imao je početi u četvrtak 13. juna 1878. godine.

MESTO POTPISIVANJA SANSTEFANSKOG MIRA

KONGRES: Opunomoćenih predstavnika sedam velikih evropskih sila bilo je devedeset. Kongresu je predsedavao šef delegacije domaćina, nemački kancelar Oto fon Bizmark. I ostale zemlje učesnice bile su na kongresu zastupljene na nivou predsednika vlade ili ministra inostranih poslova, osim Turske, koja je u Berlin poslala predstavnike nižeg ranga. Pored opunomoćenih predstavnika, zemlje učesnice kongresa poslale su u Berlin i čitave ekipe stručnjaka, koje su imale zadatak da na licu mesta daju predlog rešenja za konkretna pitanja koja se budu javljala tokom trajanja kongresa. Bilo je tu najviše stručnjaka za međunarodno pravo, vrsnih diplomata, vojnih konsultanata, prevodilaca, ali i geografa i kartografa, koji su na licu mesta davali predloge rešenja novih granica balkanskih država.

Iako su glavna pitanja, u najkrupnijim crtama, bila rešena pre kongresa, njegov tok je bio prožet različitostima, počev od neusaglašenosti pristupa u rešavanju manje važnih pitanja do potpuno oprečnih stavova u osnovnim kongresnim pitanjima. Ako izuzmemo prvu i poslednju sednicu, koje su imale svečarski karakter, ostalih 16 plenarnih sednica odisale su ciničnom diplomatskom borbom velikih sila za mir, iza koje je stajala njihova borba za nove teritorije i sfere uticaja. Zapravo, vreme će pokazati da se "Berlinski kongres desio na samom pragu imperijalističke epohe" i da je "tako jasno i drastično afirmisao jednu od njenih karakteristika: teritorijalnu i političku deobu sveta među najvećim imperijalističkim silama" (Čedomir Popov).

Tako, prikazujući sebe što objektivnijim, nepristrasnijim i nezainteresovanijim za nove teritorije i sfere uticaja, velike sile su objasnile da u radu kongresa nije potrebno učešće malih balkanskih naroda. Saslušani su samo predstavnici Grčke i Rumunije, dok predstavnicima slovenskih naroda nije pružena ta mogućnost. Međutim, Grci i Rumuni su samo uljudno saslušani, a zatim ignorisani, dok su Turci, nekada velika sila, bili i ignorisani i vređani: "Ako zamišljate da je Kongres sazvan zbog Turske", rekao im je neuvijeno Bizmark, "prestanite da se zavaravate. Sanstefanski sporazum bi ostao neizmenjen da se nije dotakao izvesnih evropskih interesa."

U takvom odnosu snaga i atmosferi, Kongres je radio mesec dana i doneo odluke, od kojih ćemo navesti one najvažnije: Sanstefanska tvorevina "Velika Bugarska" je skraćena i podeljena na tri dela, Velikoj Britaniji je dato pravo da zaposedne Kipar, a Austro-Ugarskoj da okupira Bosnu i Hercegovinu, dok su Srbija, Crna Gora i Rumunija dobile nezavisnost.

Već smo rekli da je put Srbije ka formalnom priznavanju nezavisnosti na Berlinskom kongresu vodio preko Beča. Zbog toga je, u vreme trajanja Kongresa, srpska skupština prihvatila napred navedene predloge Austro-Ugarske, koja je zauzvrat podržala predloge da se Srbiji, pored nezavisnosti, da i teritorijalno proširenje. Tako su Srbiji pripojene ratom osvojene teritorije Niškog, Pirotskog, Leskovačkog i Vranjskog okruga, ukupne površine 11.100 km2, što je značilo uvećanje teritorije za nepunih 30 odsto.

PROGLAŠENJE NEZAVISNOSTI: Najavu svečanosti povodom proglašenja nezavisnosti označili su u smiraj dana 9. avgusta 1878. godine topovski plotuni sa gradskih bedema i zvuk zvona sa svih beogradskih crkava. Specijalno za ovu priliku, u Narodnom pozorištu se igrala alegorija Markova sablja, da bi zatim sa Pozorišnog trga (danas Trg Republike), uz pratnju vojne muzike, krenula ka kneževom dvoru impozantna bakljada od više stotina učesnika. Prostrana ulica Kneza Milana, u kojoj se nalazi Dvor, bila je ispunjena razdraganim svetom. Kao što se i očekivalo, pojavio se i knez i pozdravio svoje podanike. Dugo u noć Beograd je bio posebno osvetljen bezbrojnim bakljama.

Ranom zorom, topovski plotuni sa gradskih bedema oglasili su početak značajnog dana u srpskoj istoriji. U četvrtak 10. avgusta 1878, na rođendan vladaoca, imala se proglasiti državna nezavisnost. Prvo su na svečano ukrašene ulice prestonice istrčali kolporteri raznoseći "Srpske novine", koje su na prvoj strani objavile kneževu Proklamaciju o nezavisnosti. Vladalac je poručio svojim podanicima: "Evropa je priznala Srbiji nezavisnost... Spolja mudri, a unutra čvrsti odnošaji, to su jedini putevi, kojima može procvetati Nezavisna Srbija." Sledila je služba u crkvi, vojna parada, prijem u Dvoru, a u "9 sahata opaljen je na Topčiderskom brdu veličanstven vatromet, kojim je nezaboravljena ova svetkovina dostojno završena bila" ("Srpske novine" od 13. avgusta 1878).


 

Zorica Janković


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST