Istraživanje - Makedonska vojska (6) >

Vaspitavanje u novom duhu

Samo pojedini udžbenici istorije tretiraju raspad bivše države bez zalaženja u razloge, te nema ni pomena o kjučnim temama tog perioda. Sredinom januara u Skoplju su promovisane istorijske čitanke u izdanju Sorosove fondacije i holandskog Centra za demokratiju i pomirenje u Jugoistočnoj Evropi, kao dopunski priručnici za nastavnike i učenike za izučavanje zajedničke istorije, ali – tek o Otomanskoj imperiji, balkanskim, Drugom svetskom ratu...

OSAMOSTALJENJE: Kolektivno pevanje himne

Dan Armije Republike Makedonije (ARM) je 18. avgust, koji se smatra danom osnivanja organizovane makedonske vojske, proglašen odlukom vlade RM 3. juna 1993. Avgusta 1943. na planini Slavej (Karaorman) formiran je prvi bataljon Narodnooslobodilačke vojske Makedonije "Mirče Acev" koji se smatra začetkom makedonskih oružanih snaga, koje su na kraju Drugog svetskog rata brojale oko 110.000 boraca pod neposrednom komandom GŠ-a Makedonije i pod rukovodstvom Vrhovnog štaba NOV-a i POJ-a.

Iako se politički i vojni lideri u Makedoniji nisu posebno izjašnjavali o izboru 18. avgusta za "rođendan" ARM-a, ovaj je datum izabran kao izraz kontinuiteta sa partizanskim jedinicama iz Drugog svetskog rata i sa idealima Prvog zasedanja ASNOM-a (2. avgust 1944), iako je bilo i drugačijih mišljenja. Deo direktnih učesnika formiranja ARM-a, pripadnici Teritorijalne odbrane kao jedinih oružanih snaga Makedonije (uz MUP) koje su preuzele kompletnu kontrolu nad teritorijom države marta 1992. i danas smatra da su članovi SUBNOR-a imali presudan uticaj na prvog predsednika nezavisne Makedonije Kiru Gligorova i da je zato izbran 18. avgust. Po njima, pogodniji datum bi bio 11. mart. Naime, posle donošenja Zakona o odbrani u makedonskom parlamentu (14. februar 1992) i potpisivanja dogovora između predsednika Makedonije Kire Gligorova i tadašnjeg zamenika saveznog sekretara za odbranu SFRJ general-pukovnika Blagoja Adžića, pripadnici TO-a su preuzeli od pripadnika JNA karaule (prvo na istočnoj, a potom i na ostalim granicama) u periodu od 11. do 26. marta 1992. Prema rečima penzionisanog generala Đorđija Karakutovskog (tadašnji potpukovnik i komandant Oblasnog štaba TO-a Kumanova), 10. marta je tadašnji ministar odbrane Trajan Gocevski izvršio smotru jedinica, pri čemu je jedan starešina prvi put referisao na makedonskom jeziku (rezervni kapetan Vlado Todorovski Vace, komandant TO odreda "Kozjak", inače unuk narodnog heroja Hristijana Todorovskog Karpoša). Tih stotinak pripadnika TO-a su podeljeni u tri jedinice koje su 11. marta preuzeli karaule "Ramna Niva", "Deve Bair" i "Kopriva". Ostalo je zapisano da je makedonsku zastavu podigao vojnik Branko Đorđievski, a karaulu "Ramna Niva" primio od jedinice JNA stariji vodnik Sonko Angelovski. Prevagnuli su argumenti zastupnika kontinuiteta: od Kresnenskog i Razlovečkog, preko Ilindenskog ustanka i Drugog svetskog rata, do osamostaljivanja Makedonije.

Inače, 14. i 15. aprila 1992. su u kasarne u Skoplju, Štipu i Bitoli došli prvi regruti regularnog sastava ARM-a. Prvi regrut, Panče Jamandiev iz Velesa, rođen 1970, došao je u ohridski garnizon 14. aprila, a on i svi drugi su svečanu zakletvu položili 9. maja.

KARIJERE I SUDBINE: Među sada važnijim političkim ličnostima u Makedoniji niti jedna nije karijeru započela u JNA ili u novoformiranoj ARM. Zbog načina na koji je JNA napustila Makedoniju, sukoba između njenih jedinica i novih oružanih formacija nije ni bilo. Uspešnom preventivnom i zaštitnom akcijom iz tog perioda smatra se oduzimanje regrutne dokumentacije JNA da bi se sprečilo odlaženje makedonskih regruta na bojišta izvan Makedonije; u tome je kao visoki funkcioner Javne bezbednosti tadašnjeg MUP-a učestvovao i aktuelni predsednik male političke partije Demokratski centar, Pavle Trajanov.

Što se vojnih vrhova tiče, poput brojnih oficira ARM-a koji su napustili JNA i vratili se u Makedoniju do zadatog roka – 15. maja 1992. – deo je još u aktivnoj službi, a veći deo starijih viših oficira je penzionisan u ARM-u. Svi dosadašnji načelnici GGS ARM-a su vojničke karijere započeli u JNA: general-major Mitre Arsovski, viceadmiral Dragoljub Bocinov, generali Trajče Krstevski, Jovan Andrevski, Pande Petrovski, Metodi Stamboliski i Đorđi Bojadžiev, kao i aktuelni načelnik Generalštaba ARM-a general-potpukovnik Miroslav Stojanovski (1959), koji je karijeru započeo u JNA, gde je bio i zamenik komandanta bataljona Vojne policije u vreme napada na Vukovar. Stojanovski je završio vojnu gimnaziju u Beogradu, vojnu akademiju u Beogradu i Sarajevu (1978–1982), Komandno-štabnu akademiju u Skoplju (1995–1996) i NATO koledž za odbranu (1998). U JNA je bio komandir voda i čete vojne policije, komandir protivterorističke čete (1989-91) i zamenik komandanta bataljona Vojne policije (1991–92). Posle povratka u Makedoniju imao je izvanrednu karijeru: načelnik Odeljenja VP-a u MO-a, komandant jedinice za specijalne namene, član Kabineta načelnika GŠ-a, zamenik načelnika Odeljenja za strategijska istraživanja, rukovodilac Katedre za fizičko vaspitanje Vojne akademije, komandant Prve pešadijske brigade, zamenik načelnika GŠ-a i, od 6. jula 2005, načelnik GŠ ARM-a.

RASPAD I SUD: Istorija devedesetih se ne izučava kao neka od ključnih tema u osnovnim i srednjim školama. Samo pojedini udžbenici istorije tretiraju raspad bivše države, bez zalaženja u razloge, te nema ni pomena o ključnim temama tog perioda. Sredinom januara su u Skoplju promovisane istorijske čitanke u izdanju Sorosove fondacije i holandskog Centra za demokratiju i pomirenje u Jugoistočnoj Evropi, kao dopunski priručnici za nastavnike i učenike za izučavanje zajedničke istorije, ali – tek o Otomanskoj imperiji, balkanskim, Drugom svetskom ratu...

U Makedoniji nije bilo osumnjičenih ili optuženih za ratne zločine u jugoslovenskim ratovima devedesetih. Posle oružanih sukoba 2001, čiji karakter je i dalje tema brojnih polemika i krajnje suprotstavljenih stavova – od borbe za ljudska prava etničkih Albanaca do agresije sa Kosova uz pomoć dela međunarodne zajednice – u Tribunalu u Hagu se našlo pet predmeta iz Makedonije. Samo za jedan, onaj protiv eks-ministra unutrašnjih poslova Ljubeta Boškoskog i Johana Tarčulovskog, koji su i pritvoreni u Ševenigenu, počelo je suđenje na kom su u toku iskazi svedoka odbrane (od 29. januara). Ostala četiri su vraćena pod ingerenciju makedonskog pravosuđa. Radi se o slučajevima "Komandni kadar Oslobodilačke armije Albanaca" (makedonski pandan UČK), "Maltretiranje radnika GP Mavrovo" (iživljavanje nad kidnapovanim građevinskim radnicima), "Grobnica u selu Neporšteno i kidnapovana lica" (12 Makedonaca i 8 Albanaca kidnapovanih na obe strane, potom isčezlih) i "Zatvaranje ventila na Lipkovskom jezeru" (uskraćivanje vode stanovnicima Kumanova u leto 2001), čije je vraćanje makedonskom sudstvu izazvalo veliku nervozu u političkim krugovima, pre svega u partijama etničkih Albanaca.

Iako nikad nije bio optužen, general-potpukovnik Miroslav Stojanovski je bio u centru velikog skandala u makedonskim i hrvatskim medijima 2005, kada je skopski tabloid "Fokus" počeo seriju tekstova o optužbama koje su protiv Stojanovskog izneli članovi hrvatskog udruženja logoraša: da je u vreme tromesečne vukovarske opsade jedinica vojne policije pod komandom Stojanovskog zarobila deset pripadnika hrvatske Druge borbene jedinice 204. brigade, kojima se izgubio svaki trag. Prema svedočenju Zvonka Komšića, kapetana hrvatskih odbrambenih snaga u vukovarskom naselju Mitnica, tek prilikom posete generala Stojanovskog Zagrebu 2005. godine hrvatska tajna služba je dojavila da se radi o jednom od učesnika vukovarskih događaja, posle čega su Stojanovskog logoraši prepoznali sa snimaka. Predsednik društva hrvatskih logoraša Daniel Rehak je "Fokusu" izjavio da "Miroslav Stojanovski sigurno zna gde je zakopano naših deset drugova, kako ih je, ko i kada likvidirao. Verujem da on zna i gde su onih 60 isčezlih, ali za sada nepronađenih civila iz Ovčare." Preživeli logoraši nisu prihvatili zvanični stav hrvatskih službi da je dosije Stojanovskog pregledan i da nije bilo ničega spornog u njegovom učešću u vukovarskim događajima. Prema Vukovarčaninu Pilipu Karauli dosije su naknadno "očistili" bivši obaveštajci.

(NE)SUMNJIVO: U slučaju Stojanovskog, hrvatski organi gonjenja i tužilaštvo nisu pronašli osnove za pokretanje optužbe, ali je hrvatsko društvo logoraša iniciralo istragu o komandnoj odgovornosti još 16 Makedonaca, pripadnika JNA, sa različitim oficirskim činovima, učesnika u vukovarskim događajima.

Dogovor Adžić–Gligorov o dislokaciji JNA iz Makedonije, potpisan 21. februara 1992, predvideo je načine rešavanja spornih pitanja za sve pripadnike JNA koji su ostali u Makedoniji i priključili se ARM-a ili MO-a (ili MUP-u), ili su kasnije poštovali zadati rok i vratili se u Makedoniju. U odluci iz tog perioda taksativno je nabrojano šta sve makedonske institucije treba da sprovedu po pitanju radnog i penzijskog staža, stanarskih prava, državljanstava... Posebna priča su pripadnici JNA, etnički Makedonci, koji su svojevoljno ili iz objektivnih razloga "probili" rok za vraćanje u Makedoniju i koji su godinama posle toga morali da se snalaze za posao i dokazuju razloge za sprečenost da se vrate na vreme. Pošto su iz Beograda ipak pristizali podaci o doprinosima nekadašnjih pripadnika JNA – civilna lica su u JNA imala uplatu doprinosa u makedonskom Fondu za penzijsko osiguranje – vremenom je glavnina slučajeva ipak rešena. Donošenjem Zakona o službi u ARM-u 2003. uspostavljen je mehanizam i od tada proces penzionisanja sa 35 godina radnog staža teče normalno. Odredba o mogućnosti penzionisanja i sa samo 25 godina staža nezvanično ima političku motivaciju, a ta je da je u ARM ostalo nešto iznad deset procenata nekadašnjih pripadnika JNA koji će u sledećim godinama biti penzionisani, a generacije od 1992. vaspitavane su u novom (evroatlantskom) duhu.

Nastaviće se


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST